La Mora mi se sinoć ukazala u snu. Bio je to jedan od onih snova koji

se isprva ne razlikuju od stvarnosti, dok istovremeno nalikuju snu

o kakvu otkriću koje izaziva uzbuđenje, ne samo zbog ponovnog susreta

s nečim što silno volimo, već i zbog zadivljena čuđenja nad svime što

se čini novo, a što je ondje oduvijek bilo, samo mi to tada nismo bili

sposobni vidjeti.

La Mora svjetluca poput dragulja na dnu jezera, istovremeno stvarna

i nedostižna, površinu vode mreškaju valovi i odbljesci koji čas otkrivaju

čas skrivaju ono čega ondje ne bi trebalo biti, ali ipak ondje jest.

Šećem njezinim puteljcima i zagledam fontane, željezne fenjere

raznobojnih stakala što vise s drveća, pločice s plavim, zelenim i crnim

geometrijskim crtežima po klupama. Sve je u cvatu i znam da sam došla

u najbolje doba godine, u svježe i mirisno atlantsko proljeće koje će

poslije zgasnuti pod ljetnim suncem, a sad se razmahalo punim sjajem

očaravajući sva čula promatrača, usamljena šetača koji pušta da ga vodi

čista ljepota života koji iznova niče, moćan, nakon zimske letargije.

Zastala sam pod jednim od tih stabala čije ime nikad nisam znala

izgovoriti, otežalim od ružičastih cvjetnih kugli koje su visjele poput

božićnih ukrasa, uživajući u samoći, miru i tišini tog vrta nalik čarobnim

vrtovima iz bajki. Iz istočnjačke bajke koja je samo meni dostupna.

Povjetarac s mora ljuljao je visoke grane, zibao tamne vrške čempresa

10

pod savršeno plavim nebom i pobjegao u krošnje palmi, pokrenuvši

šumor koji, kad sklopim oči, zvuči kao kiša, donoseći odnekud miris

crvenih klinčića koji se nadmeće s mirisom soli.

Znala sam da nema nikoga u vrtu i da nikad nikoga i neće biti, da

je ta čarolija samo za mene. To me natjeralo u radostan smijeh pa sam

pohitala dalje stazicama, za svakom okukom otkrivajući nove nepoznate

vidike, labirint od živičnjaka sa sunčanim satom u sredini, veliki

pravokutni ribnjak istočkan bijelim lopočima s vodoskokom na jednom

kraju, koji je tlo škropio dijamantnom kišicom, mali mramorni paviljon

s kojeg se vidjelo kako more zapljuskuje pustu obalu, rimska bista u niši

zastrtoj gustim grmom starinskih ruža.

Odjednom mi je ta osama postala teška i žarko sam poželjela nekoga

s kim bih podijelila tu ljepotu, no svjesna sam da sam ih sve napustila,

da sam tome sama kriva, da nikad nitko neće doći i olakšati težinu

sjena koje se polako šire ispod svakog grma, koje osvajaju najljepše kutke

i tminom zaodijevaju kipove i cvijeće.

Opet sam potrčala pokušavajući pronaći kuću da mi pruži utočište.

Znala sam da negdje postoji kuća i da je ta kuća moja. Sjene su se kretale

za mnom, vruće sjene, gladne i čudesno žive.

Trčeći tako, nabasala sam na fontanu, uronila glavu u hladnu vodu

pa, izronivši u dubini, ugledala nešto svjetlucavo što se ljeskalo među

intenzivno zelenim algama na dnu. Gurnula sam ruku u fontanu pokušavajući

napipati ono što sam vidjela kao bljesak, ali voda je polako

postajala posve tamna, a sjene su se stale primicati.

Prsti su mi se napokon obavili oko nečeg metalnog i hladnog. Izvukla

sam to, svladavajući otpor vodena bilja, a kad sam otvorila dlan da

vidim što sam uhvatila, opazila sam da se voda obojila crvenom, kao

i moja ruka koja je krvarila sapeta zlatnim lančićem s kojeg su visjeli

okrvavljeni medaljoni prosijavajući zlaćane odbljeske.

Ispustila sam lančić u crvenu vodu fontane i podigavši glavu ugledala

tvoju sjenu, onu sjenu koja me prati čitavog života i koje se nikad

nisam uspjela osloboditi.

I tad sam se probudila u tami sobe, ali to nije bila moja soba pa sam

zaplakala, glasno jecajući.

11

1.

Australija. Sadašnje vrijeme

Loše je spavala, neprestano se vrtjela u krevetu, nakratko bi se tjeskobno

probudila pa opet tonula u nemirne snove koji nisu bili prave more

i koje i ne pamti, ali koji su je ispunjavali nejasnim strahom, stalnom

zabrinutošću, kao da će sjene, koje je neprestano prate i kojih se čitavog

života pokušava osloboditi uz pomoć svojih slikarskih platna, svakog

trena poprimiti neko obličje i izići iz mraka pa je na danjem svjetlu

ščepati i čitavu je proždrijeti.

Nije se dala puno nagovarati. Da nije pristala, sad bi se lijepo budila

u vlastitom krevetu, u vlastitoj kući, a nakon kraćeg plivanja u jezeru

mogla bi poći u atelje i nastaviti raditi na slici koju je započela prošlog

tjedna. Ali evo tu je, u hotelu u Sydneyu, i za manje od jednog sata

kročit će u zabrinjavajuće i nepoznato okruženje, u potrazi za nečim

što je najvjerojatnije van domašaja i što bi ionako moglo načeti mnoge

rane koje se silno trudila zaliječiti, a koje su ipak poput nakaznih kostura

čučale u dubini njezine duše, a da za njih gotovo nitko nije znao.

“Zašto uporno ruješ po prošlosti, Helena?” upitala se zagledana

u vlastiti odraz u velikom ogledalu toaletnog stolića. “U tvojim godinama

i s tvojim iskustvom trebala bi znati da se prošlost ne da izmijeniti,

da se čak ne može ni razumjeti, da je većina onoga što se dogodilo,

12

do te mjere izblijedjelo da ni sama ne znaš je li sve bilo baš onako kako

se sjećaš ili se s vremenom i s prepričavanjem neznatno mijenjalo dok

se na koncu nije pretvorilo u nešto drugo, u drugačiju priču koju si

odabrala ponavljati ispuštajući pojedinosti, sažimajući je, pokušavajući

tom događaju dati neki smisao.” Čudna je ljudska opsesija da u svemu

pokušavamo vidjeti suvislost, taj poriv koji nas tjera da uočavamo

obličja u ljetnim oblacima, u mrljama na stropu sobe, u raspuklinama

na zidu, čak i na mjesečevoj površini. Pareidolija, tako se to zove. Isti

taj poriv tjera nas da vjerujemo kako nam je život suvisao, smislen, da

je u svemu što nam se dogodilo bilo neke pozitivne svrhe, nečega što

ne bismo imali da nismo prošli kroz sve prošle bolne trenutke, žrtvovanja,

poraze, gubitke.

“Bi li bila to što jesi da se ništa nije dogodilo one noći 1969.? Da

Alicia nije umrla, bi li pristala biti treća partnerica u poduzeću, baviti

se administracijom, da ti slikanje bude samo hobi, u slobodno vrijeme.

Da ona nije umrla, ti se ne bi prestravljena dala u bijeg, ne bi se udala

za ..iga, ne bi slučajno dobila sina, niti bi im svima okrenula leđa

i prepustila se životu umjetnice koji te sedamdesetih odvodio svuda

po svijetu, kao jednu od tisuća driftera koji su bauljali Azijom tražeći

ono što im Azija nije mogla dati jer oni je doista i nisu osjećali u sebi.

Ne bi imala tolike ljubavnike, tolike propale veze. A možda i bi, možda

je taj poriv na lov oduvijek postojao u tvojoj prirodi pa bi, da si izabrala

konvencionalniji život, možda imala i više problema, jer ma kako modernim

sebe smatrao, gotovo nijedan muž ne voli da mu je žena pretjerano

slobodna po pitanju seksa.”

Protresla je glavom i nanijela novi ruž za usne čija je crveno-narančasta

boja bacala više svjetla na njezinu potamnjelu put. “Prestani se

premišljati. Već si odlučila. Život ti je takav kakav jest i uopće nije loš.

Idi sad na taj vražji seminar, radionicu, što li, a onda u Španjolsku na

djevojčino vjenčanje, na nekoliko dana uživanja u Madridu, da vidiš

hoće li se konkretizirati zamisao za izložbu, a onda kući, u Adelaide,

nazad na posao. Prošlost je mrtva i pokopana. Nikad nećeš znati što

se one noći dogodilo. Umrijet ćeš u neznanju, i zapravo je svejedno.

Mi ljudi morali bismo se naučiti živjeti s neznanjem. No, sad je dosta.

Kreni!”

13

Izišla je iz hotela dovoljno rano da stigne na vrijeme. Nemoguć je

taj njezin osjećaj za točnost što joj ga je usadio otac uvijek ponavljajući:

“Točnost je uljudno ponašanje velikih ljudi.” Veliki ljudi. Očeva arogancija,

a i nju je naslijedila.

Još uvijek nije uspijevala sama sebi objasniti zašto je popustila Carlosovu

blagom i upornom nagovaranju da se upiše na tu “konstelaciju”

koja će joj okupirati čitav vikend i za koju ustvari i nije znala što je.

Nešto kao psihološka terapija ne baš konvencionalne grupne dinamike,

nešto od onoga što je povezivala s New Ageom i s glupostima osmišljenima

da ljudima izvuku novac, naročito ženama, dobrostojećima,

srednjih godina i poprilično naivnima. Zastrašujuće.

Ali sad nije bio trenutak za propitkivanja: pristala je na to i sad to

treba odraditi. Možda nečemu i posluži.

Čuo se žamor glasova, učinilo joj se da su to gotovo sve ženski

glasovi. I doista, po dolasku se suočila s četiri para ženskih očiju i one

joj se sve kratko nasmiješe gotovo kao da joj čestitaju što se odvažila

pojaviti se. Kako je i očekivala: prestrašno.

I ona se nasmiješila premda bi najradije bila vrisnula i pobjegla

odande, na što joj je smjesta raširenih ruku prišla konstelatorica. Visoka

i koščata žena, duge sijede kose s pletenicom na leđima, odjevena u nešto

nalik širokoj vreći ljubičaste boje preko čega je nosila domorodačku

ogrlicu. Sigurno je mlađa od nje, ali neofarbana kosa i odjeća koja je

zaklanjala sve njezine ženske obline činili su je starijom. Imala je onaj

poluezoteričan izgled koji bi Helenu smjesta uzrujao, ali djelovala je

iskreno sretna što je vidi. Bit će stoga što joj je krajem tjedna prispjela

uplata, a ovo stvarno nije bilo jeftino.

“Dobrodošla. Ja sam Maggie. Drago mi je što si tu. Ti si?”

“Helena. Helena Guerrero.”

“Izvrsno. Dolaziš iz Adelaidea, je li tako?”

“Tako je.”

“Engleski govoriš bez problema?”

“Naravno.” To joj se pitanje činilo gotovo uvredljivim, premda se

odmah prisjetila da njezino prezime baš i ne zvuči anglosaksonski,

a Maggie nije mogla znati da ona već više od dvadeset godina živi

u Australiji i da više od četrdeset govori engleski.

14

“Dobro, raskomoti se. Program ćemo održavati u ovoj dvorani desno,

odaberi mjesto koje ti odgovara. U stankama će ovdje vani biti

vode, čaja, kave i soka, i nečeg slatkog i slanog za prigristi. Da, i suhog

voća. Sve je uključeno u cijenu.”

Još jednom se nasmiješila i pošla ususret novoj sudionici, ostavljajući

je pokraj vrata dvorane u kojoj će provesti sljedeća tri dana.

Bila je to prostrana dvorana od kakvih šezdeset kvadrata s prozorima

na tri zida i s osamnaest ili dvadeset jednakih stolaca postavljenih

ukrug, od čega je sedam već bilo zauzeto: petorica muškaraca i dvije

žene ljubazno su joj kimnuli vidjevši je da ulazi.

Pomislila je da bi mogla sjesti na stolac koji je najbliži vratima, no

na koncu se odlučila za onaj točno na sredini kruga. Nije imala pojma

hoće li konstelatorica izvlačiti zaključke temeljem odabira mjesta, ali

radije bi da je smatra arogantnom jer je izabrala centralnu poziciju,

nego da pomisli da se boji i da želi biti blizu izlaza.

Malo pomalo ulazili su i ostali, dok nisu popunili krug. Osamnaest

ih je: šest muškaraca, dvanaest žena i Maggie. Svi su djelovali normalno,

a ona se uhvatila kako i nesvjesno razmišlja jesu li svi oni možda pritajeni

psihopati. U mislima zatrese glavom. Kakve joj to gluposti padaju

na pamet! Carlos je sudjelovao na nekoliko konstelacija, a bio je savršeno

normalan. I ona je bila normalna, a upravo će sudjelovati u tom

programu. Najvjerojatnije su svi ovi ljudi najnormalniji pojedinci koji

su živo zainteresirani saznati ponešto o samima sebi, ili možda već

dugo bezuspješno pokušavaju nadvladati neku psihičku bol, traumu,

ranu koja ne zacjeljuje, pa su odlučili pružiti šansu nečemu tako neobičnom

kao što je konstelacija. Bar se njoj to činilo neobičnim, premda

se po ponašanju pojedinih sudionika stjecao dojam da nekima ovo

i nije prvi put. Ako su se ljudi odlučili ponovno doći, to bi možda

moglo značiti da im nije bilo loše.

Helena jedva da je i znala što će se ovdje događati, iako su joj Carlos,

pa i Stefanie, više puta to pokušali objasniti. Koliko je uspjela shvatiti,

riječ je o svojevrsnoj grupnoj terapiji koja se sastoji u tome da svatko

od sudionika, redom, iznese neki osobni problem koji želi riješiti, uglavnom

nešto što ga godinama muči. Ta bi osoba pred ostalima iznijela

svoj problem i potom među prisutnima izabrala one koji će utjeloviti

15

članove obitelji, prijatelje ili neprijatelje koji su uključeni u taj problem.

Kad su jednom svi likovi odabrani, potpuno čudesno i neobjašnjivo

čini se da se među njima uspostavlja neka dinamika koja jasno ukazuje

na brojne aspekte problema koji najčešće nikad prije nisu izišli na

svjetlo dana. Ono što su joj Carlos i Stefanie govorili, blago je zadiralo

u područje ezoterije i zato je čitav niz godina odbijala sudjelovati u konstelaciji,

iako je osjećala znatiželju da vidi bi li joj to moglo pomoći da

razriješi svoju najveću životnu patnju, onu strašnu bol pohranjenu

u dnu duše, koja je obilježila njezin život kroz posljednje dvadeset dvije

godine. Nije gajila prevelike nade, ali nije mogla poreći da duboko

u njoj titra svjetlašce ponesene želje, kao u djevojčice koja više ne vjeruje

da Sveta tri kralja donose poklone, koja zna da su to samo roditelji, ali

koja još uvijek želi da čarolija postoji.

“Dobrodošli” , rekla je Maggie obuhvativši ih pogledom. “Hoćemo

li početi?”

Dva dana poslije, Helena je odgledala već dvanaest konstelacija, a kao

lik bila je izabrana da sudjeluje čak u tri. Vidjela je sudionike seminara

kako plaču, smiju se, padaju na pod, jecaju od bola, odjednom zaprepašteni

iznenadnim shvaćanjem nečega što ih je čitavog života proganjalo.

Iz prošlosti tih osoba izranjale su strašne utvare koje su im godinama

zagorčavale snove i živote; neki su se sad osjećali lakše, slobodnije, drugi

još nisu uspijevali shvatiti što se točno tijekom konstelacije zbilo, a bilo

je i onih koji se još nisu odvažili postaviti svoja pitanja. U međuvremenu,

svi su znali svačija imena i uglavnom su kroz protekla dva dana

uspostavili bliže i čvršće međusobne veze no što bi inače u normalnim

okolnostima uspjeli i za dvije godine poznanstva. Spoznavanje tuđe

patnje, rana koje još obilježavaju tuđe živote, i sigurna Maggiena ruka

vodilja, zaslužni su za to što se većina njih međusobno zbližila.

Helena se ipak držala po strani, kao i uvijek; na diskretnom odstojanju.

I premda je već zaključila da bi joj ovaj pristup mogao pomoći,

nije se uspijevala dovoljno osloboditi i pred svima ispričati ono što je

dotad rekla tek nekolicini ljubavnika i prijatelja. A nije ni vjerovala da

bi uprizorenje događaja iz 1969. moglo razbiti tvrdu ljušturu krivnje

i samooptuživanja koju sve otada nosi.

16

Njoj se ustvari čak ni u sjećanju nije baš vraćalo u te dane; nije se

željela opet naći pod žarkim suncem Maroka, u čaroliji onog vrta s kraja

srpnja, u užasu onoga što je potom uslijedilo.

“Helena, želiš li ti započeti jutarnju seansu?”

Prenuo ju je Maggien glas.

“Ne”, odgovorila je i ne promislivši.

“Ne? Slušaj, uvjerena sam da si sama sebi to već uobličila; preostaje

još jedino da to izgovoriš naglas. Hajde, koliko likova trebaš? Koga bi

odabrala da predstavlja tebe? Tko će biti Helena, dok ti pratiš što se

događa?”

Nije još ni osvijestila da je odluka pala, a već je pogledom prelazila

preko kruga stolaca, zaustavivši se na Claire, plavoj, sitnoj tridesetogodišnjakinji

koja je djelovala iskusno u konstelacijama. Bila je obiteljski

terapeut, ali nije ju zato odabrala, već zato što joj se nekako činilo

da ima nečeg u toj naizgled krhkoj ženi što ostavlja upečatljiviji dojam

od bilo koga drugoga, iako njih dvije fizički nisu mogle biti različitije.

Claire je kimnula u znak pristanka i ustala.

“Ispričaj nam, Helena”, rekla je Maggie.

Kao i svi Australci koje je upoznala, i Meggie je njezino ime izgovarala

s čujnim početnim h i s naglaskom na prvom slogu. I upravo to,

što ju je u većini slučajeva smetalo, sad je na nju djelovalo umirujuće,

kao da je tako izgovorena Helena, ova koja se pred svima sprema ogoliti

dušu, neka druga osoba.

Prvog dana, na predstavljanju, već im je bila rekla da je Španjolka,

no da je mnogo vremena živjela izvan zemlje, prvo na Tajlandu, zatim

na Baliju, a potom u Australiji. Znali su već da je djetinjstvo provela

između Španjolske, Maroka i Švicarske. Nije im rekla čime se bavi,

a nikoga to nije ni zanimalo.

“Dogodilo se to prije mnogo godina”, započela je nesigurno, “20.

srpnja 1969.; ustvari, između 20. i 21., onoga dana, odnosno noći, kad

je čovjek kročio na Mjesec. Imala sam dvadeset dvije godine i bila sam

na praznicima u kući koju su roditelji imali u Maroku, gdje sam provela

gotovo sve praznike svojeg djetinjstva. Bila sam ondje s roditeljima, sa

sestrom i sa šogorom. Tu su bili i brojni prijatelji s raznih strana svijeta.

Priredili smo vrtnu zabavu da proslavimo događaj slijetanja na Mjesec.

17

Moja sestra poslijepodne je otišla po naručene ukrasne tkanine.” Helena

proguta slinu, zagledana u pod. “Nije se vratila. Policija ju je pronašla

sljedeći dan. Njezino tijelo pojavilo se između plaže i stijena na

ušću rijeke, podno stare utvrde Ouda.a. Silovali su je i ubili, sigurno

zato da joj ukradu zlatnu narukvicu s ukrasnim medaljonima, koju je

nosila. Narukvica je bila moja, naslijedila sam je od bake, a posudila

sam joj je za zabavu jer joj je pristajala ljepše negoli ogrlica od pravih

bisera koju je ona naslijedila.”

“Sve otada, osjećala sam se…”

Zastala je i svi su je šutke promatrali čekajući da dovrši rečenicu.

Maggie ju je blagom kretnjom potakla:

“Ne znam ni sama…”, zaključila je. “Krivom… pretpostavljam.”

“Zato što si živa?” priskoči Maggie nakon duge minute šutnje. “Što

si mogla nastaviti živjeti kad to tvoja sestra više nije mogla?”

Helena kimne.

“No istovremeno… i bespomoćno, glupo, bijesno jer ne znam tko

je to učinio, jer ne mogu osvetiti Aliciju”, nastavila je. “Čitav život

pokušavam okrenuti stranicu i ostaviti sve to iza sebe. Znam da neću

saznati, a opet… No, evo, tu sam i osjećam se glupo.”

Maggie se nije osvrtala na te njezine riječi. Samo je kimnula i upitala:

“Dobro, reci sad koga želiš da uprizorimo. Tvoje roditelje?”

“Da.”

“Reci nam nešto o njima.”

“Otac je bio trgovac, poduzetnik… poslovni čovjek koji se silno

obogatio u razdoblju nakon Španjolskog rata. Bio je uvjereni frankist,

desničar, spretan za svaku vrstu trgovine.” Zastala je promatrajući lica

prisutnih. “Bi li ti, Tede, želio predstavljati mojeg oca?”

Čovjek ustane.

“A majka?” dalje je pitala Maggie.

“Vrlo lijepa žena. Majka, supruga, domaćica.” Oteo joj se nervozan

osmijeh. “Odnosno, domaćica u smislu da je znala rukovoditi poslugom,

organizirati zabave, povezati se s diplomatskim krugovima…

takve stvari. Sandra, molim te, voljela bih da to budeš ti.”

“Tko još?”

18

“Moja sestra Alicia. Moja starija sestra. Prekrasna djevojka, četiri

i pol godine starija od mene. Plavokosa, vitka, elegantna. Studirala je

dizajn u Milanu i u Parizu. Ona i šogor imali su modnu kuću i posao

im se počeo zaista dobro razvijati… kad se to dogodilo. Hoćeš li ti,

Lilly?”

“Možda sad da odaberemo tvojeg šogora, može?”

“Moj šogor nije iz obitelji.” Helena stisne usne. “Mislim, nije krvni

srodnik. Ne vidim kako se on uklapa.”

“Gradimo strukturu obitelji, a ne krvnog srodstva. Mora biti i on.”

Čvrsto je stisnula oči i slika Jeana Paula iz 1969. bljesne joj u sjećanju;

zgodan, preplanuo, s onim blistavim osmijehom i s dugom kosom.

Prijeđe pogledom preko lica koja su je okruživala i odabere onoga koji

mu je najmanje nalikovao.

“Možeš li onda ti, Tome, ako bi htio.”

“Još netko?” ustrajala je Maggie.

Helena zatrese glavom.

“Želiš li da postavimo i Krivnju? Čini se da te ona svih tih godina

najviše mučila.”

“Pa ako može čemu poslužiti…”

“Možemo probati. Osjeća li netko poriv da bude Krivnja? Hvala ti,

Andy. Hajde, Helena, dođi k meni, sjedni i promatraj ih. Gledaj što se

događa pa ćemo usput komentirati.”

Iako je to već vidjela u konstelacijama ostalih sudionika, pa čak

i sama, igrajući uloge, doživjela je onaj čudan osjećaj da odjednom više

nije ista, iznenadilo ju je kako se Ted, dežmekasti trbušasti četrdesetogodišnjak

koji je glumio njezina oca, čim su počeli, odjednom ustobočio,

izdužio i poprimio neko sportsko, gotovo vojničko držanje

kakvo je njezin otac zadržao sve do starosti. Kako je Ted mogao znati

kakav je čovjek bio njezin otac? Maggie je također to smjesta primijetila

i upitala ga:

“Kako se osjećaš? Što osjećaš prema ostalima?”

Ted je počeo koračati dugim, odlučnim koracima, stežući šake,

ogledavajući se na sve strane:

“Ljutnju. Prije svega ljutnju, bijes. Želim nekoga ščepati za vrat

i dobro ga stegnuti.”

19

“Koga?”

“Ne znam. Svejedno mi je. Da mi je sve porazbijati. Da si dam

oduška, da izbacim sav taj bijes iz sebe.”

“Želiš li udariti ženu? Kćeri?”

Lijevo od Helene, dvije žene koje nisu “glumile” u ovoj konstelaciji,

glasno su komentirale:

“Možda je zlostavljač.”

“Nije”, gotovo vrisne Helena. “Moj otac nikad nije digao ruku na

nas. Majku je obožavao. Nije to.”

I Ted se oglasio.

“Nikad ne bih naštetio svojoj obitelji.”

“A taj bijes… kome je onda usmjeren?”

Zastao je da promisli, točno nasred dvorane. Oba su mu se obraza

crveno zažarila, iskočile su mu vene na vratu i na sljepoočnicama.

Ostatak “obitelji” zauzimao je rubne pozicije.

“Ubojici moje kćeri. Nikad u život nisam osjetio takvu ljutnju, taj

žarki bijes koji mi je sputavao misli. I… ne znam… ima tu još nešto, još

netko, ali ne znam što. Netko mi je uništio život, iznevjerio me. Gušim

se pri samoj pomisli na to.”

“Tvoja žena?”

“Ne. Taj bijes nema nikakve veze s njom.”

Nastala je kraća stanka. Ona koja je predstavljala Aliciju, ubijenu

sestru, stajala je takoreći leđima okrenuta prema ostalima, zagledana

kroz prozor. Jean Paul bio je vrlo blizu Helene i položio joj je ruku na

rame. Krivnja se pritisnula uz majku koja ju je bezuspješno pokušavala

odgurnuti.”

“Ako te dakle nije iznevjerila ona, zašto onda majka osjeća toliku

krivicu?” upitao je netko iz kruga.

“Zašto osjećaš toliku krivicu?” upita Maggie Sandru koja je utjelovila

Heleninu majku.

Sandra stane kršiti ruke, pokušavajući umaći Krivnji, pa zaplače

shrvana boli.

“Ne znam. Znam da je na meni težak teret. Nešto što nikad nisam

smjela napraviti.” Odjednom se zgrči držeći se objema rukama za

trbuh.

20

“Zatajila je pobačaj?” šapne netko.

“Nije, koliko ja znam”, kaže Helena zapanjena razvojem situacije.

“Je li u obitelji bilo još djece?” upitala je Maggie.

“Pa, sad kad pitaš, istina. Između Alicije i mene bio je dječak, Goyito,

umro je kao mali od meningitisa.”

“Možda se tvoja majka osjećala krivom za njegovu smrt.”

Helena je slegnula ramenima.

“Godinama je nosila crninu, ona, koja je bila tako lijepa i koja je

tako voljela ići ukorak s modom. Dugo joj je trebalo da se pomiri s tim,

ali ona nije bila ni za što kriva. Ta je bolest onomad često završavala

smrću. Mi smo bile još male, barem ja. Jedva da se i sjećam.”

“A ti, Alicia?”

Lily, djevojka koja je predstavljala Aliciju, okrene glavu i preko ramena

pogleda prema nama, odvojivši tako nakratko pogled od prozora.

“Osjećam neku davnašnju bol, nejasnu. Ništa pretjerano.”

“I što još?”

“Želim otići daleko. Sve vas jako volim, ali moram otići, odvojiti

se, osjećam se sputano, kao u preuskom kavezu. Dođi, Helena, daj mi

ruku; moramo se pozdraviti.”

Helena je tako naglo ustala da je njezin stolac s treskom pao. Maggie

položi dlan na njezinu ruku.

“Još nije red na tebe. Govorim drugoj Heleni, onoj koja glumi tebe.”

Claire priđe Lilly pa dugo ostanu čvrsto zagrljene. Smiješile su se,

sretne. Lilly je spustila ruke i odmakla se od sestre.

“Moram poći, Helena, ali uvijek ću biti s tobom.”

Pravoj Heleni oči se ispune suzama dok se Helena iz konstelacije

bacila u naručje Jeanu Paulu, koji ju je skamenjen tješio. Krivnja se

polako odijelila od majke i postavila se iza njih dvoje, ne dodirujući ih,

ali zureći u njih.

“Što osjećaš ti kao Alicijin muž?” upitala je Maggie.

“Bol. Silnu bol. I potrebu da zaštitim Helenu. Želim biti uz nju.”

“Ne osjećaš li potrebu da budeš uz Aliciju, svoju ženu?”

“Ona je već otišla. Ne treba me.”

Majka priđe Aliciji s leđa, sitnim koracima, nesigurna. Poljubi je

sleđa pa oslonivši bradu na njezino rame, šapne:

“Oprosti mi.”

“Što bi ti kći trebala oprostiti?” ubaci se Maggie.

“Ne znam. Te su mi riječi jednostavno naišle. Ne znam zašto.”

Maggie se okrene prema Heleni koja je brisala oči zgužvanim papirnatim

maramicama.

“Govori li ti to išta? Vidiš li ti možda nešto što mi ostali ne znamo

protumačiti? Razabireš li štogod?”

Prije no što je Helena uspjela odgovoriti, Martha, žena srednjih

godina koja je sve dotad uglavnom šutjela, odjednom ustane i odlučno

uđe u krug.

“Maggie, i ja moram biti ovdje. Nešto nedostaje. Mogu li ući?”

Konstelatorica je pozove pokretom ruke, upitavši je:

“Zašto? Tko si ti?”

“Mmm…”, Martha zaokruži čitavim krugom, približavajući se

i udaljavajući se od likova priče. “Teško je reći… Mislim da i nisam

‘netko’…” Svi se zagledaju u nju s iščekivanjem. “Uvjerena sam… da sam

‘nešto’.”

“A što?” upitala je Maggie uobičajenim tonom. “Od čega si?”

“Ja sam sjena. Da. Tako je. Sjena.”

Helena ju je zaprepašteno promatrala. Sjena. Martha je rekla da je

sjena i da mora biti u konstelaciji. Kako je ta žena mogla znati da je

u njezinu životu uvijek postojala sjena, da je na svakom njezinom platnu

sjena? Stavila je ruku preko usta da joj ne pobjegne krik, ustala je,

pobjegla niz hodnik i zatvorila se u toalet.

22

Sa španjolskoga prevela Željka Somun.

Knjiga Boja tišine  objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!