Kontekst

Premda je vrijeme čuvenog duhanskog puta – poteza Blato, Zvečka, Kavkaz i Mali Kavkaz – prošlo, ima tome dvadesetak godina, još nijedna birtija, buffet, pa ni krčma nije uspjela postati kultno odredište kakvo su generaciji iz 70-ih i 80-ih nudili šankovi u zagrebačkoj Masarykovoj. Broj kafića se od 90-ih multiplicirao i više ne postoji samo jedan duhanski put. Osim gradskih, pojavile su se i kvartovske rute, lokalni ‘kafići uzdravlje’. Kultura življenja je u svakodnevici birtijaška: štekat i šank postali su kotači života, privatnog i poslovnog. U njima se odvija jednak dio života kao u domovima i uredima. Unatoč tome, prva knjiga recenzija suvremenih zagrebačkih kafića izašla je tek prije koji mjesec.

Pisalo je tako u Jutarnjem listu u srpnju 2008.; nedostaje još koji mjesec da se od tog teksta napuni čitavo desetljeće, punih, lijepih deset godina. Zastrašujuća spoznaja. Zastrašujuća zato što je tema citiranog teksta moja prva knjiga, zbir tekstova o zagrebačkim kafićima S više mlijeka, molim, koju je u lipnju te godine objavio tada još uvijek agilni, a danas tužno nepostojeći nakladnik Celeber. Teško je shvatiti da vrijeme huji baš tolikom brzinom. Punih deset godina. Vau.

Knjiga je, hvala na pitanju, sasvim lijepo prošla. Dobila je zavidnu recepciju, prihvatile su je, kako se to obično kaže, publika i kritika, prvo izdanje je rasprodano. Drugo je išlo u suludoj nakladi od deset tisuća primjeraka, na sve kioske Tiska u zemlji. Nisam bio sretan s tom odlukom svog tadašnjeg urednika jer mi je bilo teško povjerovati da bi netko u Dubrovniku, Osijeku, Bjelovaru ili Gospiću kupio knjigu o zagrebačkim kafićima, ali nakladnik se dosjetio jadu, pa uz originalni naslov dodao i podnaslov – “džepni vodič po kafićima”. Bez obzira na ovaj nevjerojatno mudar marketinški potez, mislim da to drugo izdanje nije prošlo dobro kao prvo iako je knjiga bila jeftinija, s novom naslovnicom i generalno prilično fino prilagođena kiosk-životu. Zanimljivo je da ne posjedujem nijedan primjerak tog drugog izdanja, pa evo, ako tko ima, a ne treba mu, plaćam četverostruko od cijene istaknute na koricama. 

Knjiga nije težila biti sociološkom studijom (ili bilo kakvom, kad smo već kod toga), ona je samo dokumentirala moju putanju po zagrebačkim kafićima, u njoj su skupljene impresije koje nisu imale baš nikakvih pretenzija, ni da budu objektivne – jer impresije to rijetko jesu, a ni da nekome nešto objasne. Meni je samo bilo zabavno pisati o birtijama, katkad čak i zabavnije nego pohoditi ih. 

Vrijeme je ipak učinilo svoje, pa se te impresije danas mogu promatrati kao svojevrsni dokument o prošlom vremenu, o tome kako je izgledao život u Zagrebu i njegovim birtijama prije deset godina, o tome kakve su bile cijene pića i koliko su se promijenile navade i okolnosti. Odmah da kažem, poprilično su se promijenile. 

Od dvadeset tri u knjizi opisane birtije, kavane ili kafića danas osam više ne postoji i lako je moguće da je ovo o njima jedini pisani trag. Neke druge promijenile su ime ili lokaciju, treće samo uređenje interijera, a četvrte konobare, imidž i klijentelu. To je još jedan dokaz da samo mijena stalna jest, a vrijeme nemilosrdno leti i melje sve pred sobom. Pod to “sve” ulaze i ljudi, životinje, stvari, ideje, strojevi pa čak, što me posebno kosnulo, i birtije.

Nekad i sad

Ne znam koliko ćete se sjetiti, ali te 2008. (ili, hajde, 2006. i 2007.) kada je knjiga pisana, u Zagrebu su se s imenicom “turizam” najbolje slagali pridjevi “sramežljivi” i “slučajni”, hostel je postojao samo jedan, onaj prastari u Petrinjskoj ulici, o tome što je advent nekog pojma imali su samo Bozanić i ekipa, a ugostitelji i poduzetnici gledali su prema nekim drugim obalama, kobasicu si u centru grada mogao kupiti samo sirovu, fontane još nisu bile mokri san, bile su samo mokre, a strani bi turisti do glavnog grada eventualno došli ljeti, na dan ili dva, uz klasičnu mantru “kad smo već na obali, da vidimo malo i prijestolnicu”.

Još su se držali i poneki ZUSP-ovi. ZUSP vam je Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće, a taj je koncern obuhvaćao dvadesetak lokala po širem centru grada. Čak je i čuvena Zvečka zapravo bila jedna od podružnica franšize. Sedamdesetih i osamdesetih to je bilo tako, privatni kafići tek su se nježno počeli pojavljivati i ako vam je baš jako bilo stalo do kavanskog života i niste imali previše izbora. Onda su došle devedesete, politika, privatizacija, pretvorba, jeftini mesing, umjetno drvo i loše, treperave neonke.
 
ZUSP-ovi su preživjeli devedesete i pomalo umorno uplovili u 21. stoljeće. Izgledali su isto kao i prije desetak godina i bilo je jasno da će prije ključ u bravu nego što će se bilo što promijeniti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Šteta je što nitko od vladajućih struktura koje donose odluke nije prepoznao da su tete u borosanama, čučavci, nikada zaokružene cijene i benigni cugeri kao dio inventara jedan od pravih kulturnih simbola grada, puno više nego moderni objekti brze prehrane (na mjestu nekadašnjeg Majmunjaka), koji možda jesu napunili gradski proračun veselim hrvatskim kunama, ali prodaju kavu u kartonskim čašama kakve su iste u čitavom svijetu, od Sofije do Sidneyja i nemaju baš nikakav prepoznatljiv identitet.

No, koncem prve dekade 21. stoljeća čak su i najuporniji ZUSP-ovi odumrli, pojeli su ih kapital i kapitalizam, a nisu prema njima imali milosti ni nemilosrdna gentrifikacija i turizam. Centar grada počeo se mijenjati. Bilo bi preuzetno i snobovski reći da su građani izgnani iz centra, što su ionako izjave kojima se kite novovjeki skorojevići ili pak vječni naricatelji za boljom prošlošću – sačuvaj me Bože da me tko zamijeni za jednog od takvih. No ono što jest istina i lako provjerljiva činjenica jest da su određene skupine građana zaista prognane iz centra grada i da se u njemu više ne osjećaju ugodno. To su one skupine kojima je birtija važan segment života, oni koji se ne idu u njih samo družiti već i – optužite me za patetiku, a ja ću vam samo reći “Pucajte u prsa, zlotvori!” – jebiga, živjeti. To su oni građanskiji građani, ponekad malograđani (ta nije to sramota, još manje grijeh!), ali uvijek svjesni svoje uloge u široj slici društva, koju ponekad propituju, ponekad dekonstruiraju, a ponekad tek, sa sebi sličnim nesretnicima, jednostavno zalijevaju.

Građanski građani kojima je obično pivo domaće proizvodnje (to još uvijek postoji, vjerujte mi!) milije od kakvog pomodnog crafta s brusnicama, đumbirom i kukurijekom i kojima je od geografskog podrijetla vina za gemišt daleko važnije je li ono suviše kiselo ili je taman, izgnani su prema periferiji, a otoci otpora koji u samome centru još odolijevaju zaista su samo otoci, izolirani entiteti na kojima se čovjek osjeća nekako drugačije nego na kontinentu i na kojima, sasvim je moguće, vrijede neka druga pravila, pa čak i drugi prirodni zakoni. Osim toga, izvjesno je da će ih skorašnje podizanje razine mora potopiti u zaborav, ne samo metaforički već i na onaj sasvim tužno doslovni način.

Imamo li danas Kavkaz i Zvečku?

Jedan od otoka zove se Krolo. Smješten je u Radićevoj ulici, dolje, na dnu. Ovo je objašnjenje za one koji su proteklih dvadeset godina proveli u podrumu, pa su, osim interneta, pametnih telefona i široke dostupnosti antibiotika propustili i neke druge civilizacijske tekovine. Žalosno je što je Krolo, koji je nekoć bio ni po čemu poseban dio čitavog arhipelaga, danas avansirao (ili degradirao, ovisno o perspektivi) u usamljeni primjerak u kojem stvarno možete osjetiti kako živi grad, birtiju u kojem njegovo tamno, crno srce kuca živo i postojano, povremeno hvatajući ritam posve besmislenog glazbenog izbora na koji rijetko tko obraća pažnju. Osim kad obraća, pa u srijedu u šest popodne naiđete na skupinu pedeset-i-nešto-godišnjaka koji ležerno čagaju kao da su na tridesetoj proslavi mature. Ili malo žešće. Malo žešće.

To je i inače znak prepoznavanja prave gradske birtije, a ne zgodne kulise za privlačenje turista, poduzetnika u povojima i wannabe Instagram-zvijezda obaju spolova – naime, činjenica da za šankom mogu rame uz rame piti pripadnici svih socijalnih i dobnih skupina. Ne samo da mogu nego to i čine, pa uz bulumentu dizajnera, slikara, pisaca, arhitekata, novinara, glumaca i ostalih umjetnika raznih fela tu možete zateći i gospodu u godinama čiji su sakoi posljednji put djelovali novo još u prošlom mileniju, ljude koji jedva imaju za pivo i, očito je, uopće nemaju za sapun, ali to nikome ne smeta, to je prava slika tolerancije i demokracije. Tako je, rekosmo, u svakoj gradskoj birtiji koja drži do sebe, a takvih je, nažalost, sve manje. Sjetimo se: otoci.

U tekstu citiranom na početku iznosi se teza kako ništa nije nadomjestilo legendarni duhanski put i kako bismo, valjda, i dalje trebali naricati za novim valom, Zvečkom i Kavkazom. Krivo! Upravo zbog takvog pristupa jedan je veliki novi val ostao neprepoznat, a moja prva knjiga, nekoliko televizijskih priloga koje sam snimio na tu temu i poneki novinski tekst koji sam napisao ostali su skroman pokušaj dokumentiranja žive, pulsirajuće sadašnjosti koja je u međuvremenu – hoće to tako sa sadašnjošću – postala prošlost.

No na tu se nekadašnju sadašnjost naslanja ova sadašnja! Sadašnja sadašnjost! Ova koju možete osjetiti i doživjeti baš sad! Koja živi u današnjim kavkazima i zvečkama, jednako važnima za današnju scenu kao što su originalni kafići bili za onodobnu. Samo što danas, u ovom suludo brzom vremenu, nema toliko potrebe za stvaranjem mitova, a sve ih manje ima i tko stvarati. Otišli su ljudi.

Potez Spunk – Limb – Krivi put (danas službeno Savska 14) – Krolo funkcionira na navlas istim načelima na kojima je funkcionirao opjevani duhanski put, ali treba uzeti u obzir da je proteklo mnogo vremena i da su se promijenile tehnološke i psihološke datosti, način funkcioniranja svijeta i provođenja slobodnog vremena. No, objektivne okolnosti na stranu, u ovim se birtijama odvija sve što se odvijalo u onima i ne samo to, one su za današnji život mladih (i nešto starijih, kaže on sramežljivo) i za scenu jednako važne kao što su za nekadašnju scenu bili važni Zvečka i Kavkaz. U njima nastaju i nestaju bendovi, u njima se upoznaju novi članovi i testiraju nove pjesme i priče, u njima nastaju književne grupe i formiraju se postave za predstave. U njima se dogovaraju, a ponekad i montiraju filmovi (juhu, tehnologija!), u njima novovjeke arty-šiparice izdaleka gledaju raščupanog pjesnika u usponu, u njima neiživljeni prozaisti u vječnom usponu izdaleka gledaju manje poznatu TV voditeljicu koja gaji sklonost alternativnoj glazbi i teškoj šminki. U njih se dolazi vidjeti i biti viđen, ali u njih se ne dolazi samo družiti, u njih se dolazi i, opet jebiga, živjeti. U njima su dogovorene silne izložbe, proslavljene i protraćene pare od Ministarstva, razmijenjeni tračevi, u njima je stvoreno milijun prijatelja i milijarda neprijatelja, u njima se kreira politika i stvaraju strategije za ovo i za ono, udaraju temelji udrugama i pokretima, u njima se živi i u njima živi – grad, kultura, scena; u njima živi sve. I isto kao i nekad tako i danas postoje aspiranti, oni koji tek pokušavaju zaslužiti svoje mjesto na šanku, mjesto u prvom ešalonu, oni koji će s konobarom uskoro prijeći na “ti” u svakom smislu i oni koji će ubrzo nakon toga, ako imaju zrnce razuma, shvatiti da je, unatoč svemu lijepome i romantičnom, pravi život ipak negdje izvan birtije.

Povremeno se u ovaj čudesni niz uplete još poneki igrač. Kafić U dvorištu na Zelenom valu neko je vrijeme figurirao kao dostojan nasljednik ili produžetak čitave priče, ali nakon perioda traženja odlučili su se posvetiti kavi umjesto gemištu i tako u času skršili svoj status, ali je na njegovo mjesto uletio ponešto previše hipsterski Botaničar. Previše hipsterski, ali ipak dovoljno opušten i popularan da služi kao sasvim legitiman predah između točaka ovog novovjekog duhanskog puta, a sve češće, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, i kao njegova glavna uzdanica. To se zove ambicija, to se zove uspjeh!

Ne smije se zaboraviti ni ekstenzije famoznog niza koje katkad funkcioniraju kao sasvim legitiman nastavak, produžetak, ili čak počnu dominirati, a onda opet malo zamru, što ovisi o tisuću i jednom nepredvidljivom faktoru, godišnjem dobu, broju ljudi u gradu, o tome puše li jugo ili onaj zagrebački sjeverac u kojem Dalmatinci tužno pokušavaju namirisati buru, o tome kako je Šeherezadi pao grah i je li joj više do piva ili pak vina. Tu je legendarna Sedmica, uvijek važna, ali uvijek nekako po strani. Čista geografija. I neopravdano visoke cijene. Tu je i Funk. Vjerojatno jedina poštena birtija u Tkalčićevoj, ulici koja se diči time da je puna birtija. Funk je, usto, mjesto koje na najbolji način spaja birtiju i klub, ne može se odlučiti je li više jedno ili drugo, pa je oboje odjednom i obje mu uloge pristaju sasvim dobro. Prije nego što se ušlo u veliku rekonstrukciju kazališta Gavella, njihov je kafić također bio izuzetno važan gradski punkt, onaj u kojemu su rame uz rame pili unuci i djedovi, siromasi i bogataši, miševi i ljudi. Bilo, prošlo, nestalo. Još uvijek me boli srce kad se sjetim što smo izgubili. 

Džoni je nekoć pjevao “jeftina mjuza teška cuga, užas je moja furka”, a Valentino Bošković danas pjeva “Vozi son se roketom”. Ako se zateknete u birtiji u kojoj svira ta pjesma, znajte da ste na pravom mjestu.

Tu treba biti, ovdje i danas.

Tekst je originalno objavljen u časopisu Fantom slobode, broj I/2019.