1

Upoznali su se na stranici razvedeni-razvedene. Njegov je profil bio jednostavan, upravo mu je zato i pisala. Četrdesetdvogodišnjak, razveden jedanput, stanovnik Givatajima. Bez “spreman zgrabiti život” ili “u procesu traženja, želim se pronaći s tobom.” Dvoje djece, 1.77 m, akademsko obrazovanje, samozaposlen, financijski stabilan, aškenaskog porijekla. Bez političkih stavova. I neke druge rubrike ostale su prazne. Tri slike, jedna stara i dvije očito novije, a na svima je na njegovom licu bilo nešto umirujuće, ne odveć posebno. Nije bio debeo.

Eran, njezin sin, krenuo je na terapije, a njegov je psiholog kazao kako bi za Erana bilo dobro da vidi da ona stalno ne tuguje već nastavlja sa životom. Pokušavala ih je oboje vratiti u rutinu: večera u sedam, tuširanje i jedna televizijska emisija na zahtjev, pa oboje spremaju torbe za sutra. U osam i trideset ili četvrt do devet Eran je u krevetu, a ona mu i dalje čita priču, iako može čitati sam, jer ovo nije pravi trenutak za prestati to činiti. Nakon toga ona je za stolnim računalom u radnom kutku dnevnog boravka, pregledava profile, čita objave, iako joj je jasno da neće odgovoriti muškarcu koji joj se obrati. Radije prva uspostavlja kontakt. Konac je ožujka, no ona navečer i dalje odijeva vestu, ponekad lagano kiši dok sama odlazi u krevet.

Poslala mu je poruku “Rado bih te upoznala”, a on je za dva dana odgovorio: “Hajde. Kako?” Dopisivali su se na chatu.

“U kojoj školi predaješ? Osnovnoj? Srednjoj?”

“Srednjoj.”

“Ime?”

“Za sada bi mi bilo draže bez detalja. U Holonu.”

Bila je oprezna, on manje. Prazne rubrike na njegovom su se profilu popunjavale iz razgovora u razgovor. Vozi bicikl. Uglavnom subotom u parku Hajarkon. “Nakon što sam godinama zanemarivao svoje tijelo, krenuo sam i u teretanu. Užitak.” Nije joj se činilo da se to vidi na slikama. Odvjetnik je, “ne jedan od vukova, samostalni odvjetnik, malen ured”, bavi se uglavnom procedurama dobivanja poljskih, rumunjskih i bugarskih putovnica za Izraelce s tamošnjim korijenima. Do toga je došao nakon što je nekoliko godina radio u pravnom odjelu agencije za zapošljavanje, koja je dovodila strane radnike iz istočnoeuropskih zemalja, razvivši ondje veze s ministarstvima unutarnjih poslova. “Trebaš li možda poljsku putovnicu?” upitao je, a ona mu napisala: “Nema šanse, roditelji su mi iz Libije. Imaš veze s Gadafijem?”

Prijateljice iz škole upozoravale su je na chatove. Rekle su da se ne može vjerovati onome što ljudi govore o sebi. No on o sebi nije kazao ništa neuobičajeno, naprotiv, kao da se trudio zvučati obično. Nakon nekoliko dana dopisivanja upitao je “Hoćemo se već jednom naći?”, a Orna mu je otpisala “Jednom.”

Četvrtak, devet i trideset navečer. Početak travnja.

Predložio je da ona odredi gdje će se naći pa je odabrala kavanu Landwer na trgu Habima u Tel Avivu. Tri dana prije bila je kod Eranova psihologa i uglavnom govorila o sebi. Psiholog joj je natuknuo da bi možda i ona trebala ići na terapiju, a ona se nasmijala. Ispričala se što je previše govorila i objasnila da nema novca. Eranovu je terapiju uspijevala plaćati samo zahvaljujući svojoj majci. Psiholog joj je savjetovao da ne taji prvi dejt, no ni da od toga ne radi preveliku buku. Bolje je ne pozvati mamu da čuva Erana niti ga poslati da prespava kod nje jer će biti u većem stresu od njih oboje, pa će mu ispričati i više no što bi trebao znati. Neka radije pozove bejbisitericu koja ga je čuvala dok su tata i mama zajedno odlazili u kino. Ako Eran upita s kime izlazi, Orna mu može reći s “prijateljem”. Ako upita s kojim prijateljem, može mu reći da je to novi prijatelj kojega on još ne poznaje. Ime mu je Gil.

Tel Aviv je bio krcat. Gužve su započinjale na izlazu iz Netive Alon u smjeru Dereh Hašalom pa sve do ulice Ibn Gabirol, a nova je podzemna garaža izgrađena ispod kulturnog centra bila puna. Gil joj je ujutro na chatu poslao svoj broj telefona, pa mu je poslala poruku da kasni. Vratila se do parkirališta u ulici Kaplan, gdje je ostavila auto te nastavila pješice do trga Habima, prolazeći pored skupina ljudi koji su se zabavljali, tetoviranih mladića s bradama, lijepih djevojaka, mladih parova s bebama. Možda je trebala predložiti neko drugo mjesto. Zbog odjeće koju je nosila, bijelih hlača iznad gležnjeva, bijele košulje i lagane jakne, isto bijele, osjećala se staro ili još gore, poput starije žene koja pokušava izgledati mlađe, no prva rečenica koju je Gil izgovorio pomogla joj je osjećati se manje čudno.

“Što uopće radimo ovdje? Osjećam se tako staro.”

Bilo je mnogo čudnije no što je to zamišljala, početi odjednom izlaziti s muškarcima.

Kad je stigla, on je ustao i stisnuo joj ruku kao da su na poslovnom sastanku. Naručio je kavu s mlijekom pa onda ni ona nije pila vino, već topli cider sa štapićem od cimeta. Nije bio mršav, no moglo se vidjeti da doista vježba u teretani. Bio je odjeven ležernije od nje: traperice, plava polo-majica, bijele tenisice. Na sebe je preuzeo ulogu iskusnije strane jer je već bio na više od nekoliko ovakvih susreta.

“Obično se razgovara o razvodima”, rekao je. “Razmjenjuju se iskustva s bojnog polja. Slično kao u pričuvnoj vojsci. Pomalo je deprimirajuće, no voljan sam početi.”

Ona je rekla: “Ne, samo ne o tome”, iako je bila radoznala. Govoriti o tome nije bila u stanju, sve je još krvarilo i bilo svježe, ponekad posve nestvarno. Čak joj se i tijekom susreta s njim na trenutke činilo kao da se sve to ne događa i da pred njom sjedi Ronen. Gil je rekao da ima dvije kćeri, obje srednjoškolke. Noa i Hadas. Razvod nije inicirao on već njegova bivša supruga, u početku se protivio, vjerojatno ne zbog ljubavi već iz straha.

Za razliku od onoga što se dogodilo između nje i Ronena, njihov je proces rastave bio dug. Njegova je supruga došla s tom idejom, no on ju je uspio nagovoriti da pokušaju popraviti odnos. Potom je uslijedilo kratko razdoblje partnerske terapije, no naposljetku je odustao. Koliko mu je poznato nije ga prevarila, ni dandanas nema nekog drugog. Naprosto ga je prestala voljeti, izgubila interes, željela probati nešto drugo, ne odustati od života, razne stvari koje tada nije razumio ili nije htio razumjeti iako jest razumio, ali u svakom slučaju danas razumije puno bolje. Na kraju je to svima poboljšalo život. I djevojkama. Razvod je bio lak, možda stoga što su oboje odvjetnici i nemaju financijskih teškoća. Njegova je bivša supruga ostala živjeti u njihovom stanu u Givatajimu, a novcem od prodaje stana za najam koji su imali u Haifi kupio je četverosobni stan u blizini. Sve ovo nije pričao prvi put, to je bilo jasno, govorio je pomirbenim tonom, zbog čega je Orna osjećala koliko je ranjena. Upravo stoga što je mislila da je njezina i Ronenova priča bila tako drugačija, a možda ipak nije? Rečenice koje je Gil suho izgovarao, “probati nešto drugo”, “ne odustati od života”, u njoj su se rasprsnule poput bombe.

Gil ništa od toga nije zamijetio ili se ona bar tako nadala. Kad je upitao: “A kako je bilo kod tebe?”, Orna je odgovorila: “Drugačije. Imam, imamo devetogodišnjeg sina i teško je to doživio. Radije ne bih sada o tome.”

Nakon toga više nije bila ondje. Gil je pričao o poslu, govorio o kratkim poslovnim putovanjima u Varšavu i Bukurešt, pokušao saznati više o njezinu životu i nije ustrajao nakon što ga je odbila. Vrijeme je sporo prolazilo. Trg Habima ispunio se u deset i četvrt, po završetku predstava, pa se ispraznio. U deset i četrdeset Gil je naručio Colu zero i pitao je želi li nešto pojesti, no ona nije naručila ni dodatni cider jer se nadala da će susret završiti.

Nedugo nakon jedanaest rekao je: “Idemo?”, a ona odgovorila: “Da, bilo bi dobro, već je jako kasno.”

“Što se mene tiče možemo nastaviti na chatu, ako želiš. A imaš i moj broj”, na taj način se od nje oprostio.

Na putu do auta htjela je nazvati bejbisitericu da je pita je li Eran zaspao, ali nije bila u stanju jer je osjećala da bi mogla briznuti u plač.

Kupi roman!

Prijevod: Laila Šprajc