Dan je bio tup. Tog jutra um ga je napustio i ostavio mu tijelo dolje da luta. Prazno tijelo bezvoljno je obavljalo rutinu, bljedunjavo i bezizrazna pogleda pod svjetlom fluorescentnih cijevi, dok mu je duša lebdjela nad prolazima i mislila samo na sutra. Sutra je bilo nešto čemu se mogao radovati.

Shuggie je imao razvijenu metodu pripreme za smjenu. Pretočio bi sve uljne umake i namaze iz kantica u čiste posude. Obrisao bi poprskane rubove kako mrlje ne bi odmah posmeđile i razbile iluziju svježine. Narezanu šunku lijepo bi ukrasio umjetnim grančicama peršina, a masline okrenuo kako bi im ljepljiva tekućina sluzavo kliznula niz zelenu kožicu.

Ann McGee tog je jutra imala obraza opet javiti da je bolesna, pa je njega zapala nezahvalna zadaća da sam pokriva svoj suhomesnati pult i njezine ražnjeve. Dan nikada ne može dobro početi uz sedamdeset dva sirova pileta, a ovaj je posebno izvlačio slast iz njegovih sanjarija.

Nabo je svaku hladnu, mrtvu pticu na industrijski ražanj i uredno ih poslagao. Stajale su tako, kratkih krila prekriženih preko debelih prsa, poput bezglave novorođenčadi. Nekoć bi bio ponosan na svoju urednost. Zapravo mu je najlakše od svega bilo gurnuti metal kroz naježureno ružičasto meso; teže je bilo odoljeti porivu da isto ne učini i kupcima. Oni će pomno gledati kroz zagrijano staklo, dobro proučiti svaku lešinu. Odabrat će najbolju, ne znajući da su zbog intenzivnog uzgoja identične. Shuggie će stajati s druge strane, kutnjacima grickati unutrašnjost obraza, s usiljenim smiješkom ugađati njihovoj neodlučnosti. Tek će tada započeti prava predstava. “Daš mi, mali, tri komada prsa, pet zabataka i danas samo jedno krilce.”

Molio je da ga snaga ne napusti. Zašto više nitko ne želi cijelo pile? Dugačkim hvataljkama podigao bi lešinu, pazeći da rukavicama ne dodirne nijednu pticu, pa kuhinjskim škarama uredno secirao dijelove (ostavivši kožu netaknutu). Osjećao se kao budala dok je stajao pod svjetlom grila. Tjeme mu se znojilo ispod mrežice za kosu, a ruke mu nisu bile dovoljno snažne da tupim škarama vješto prereže pileća leđa. Lagano bi se pogrbio kako bi što jače upro leđnim mišićima i smanjio pritisak u zapešćima, ne mičući osmijeh s lica.

Ako ga snađe poseban peh, hvataljke će mu se izmaknuti, a pile pasti i otklizati po hrapavom podu. Morat će se ispričati i glumiti da sve radi ispočetka, ali pile s poda nikad nije bacao. Čim bi se žene okrenule, vratio bi pticu među sestre, pod vruće žuto svjetlo. Vjerovao je u higijenu, ali male osobne pobjede poput ove davale su mu snagu da ne digne pobunu. Većina kritičnih muškobanjastih kućanica koje su ovdje kupovale to je i zaslužila. Od njihovih pogleda svisoka crvenjela mu se šija. Za osobito teških dana umiješao bi kojekakve tjelesne tekućine u taramosalatu. Prodavao je nevjerojatne količine tog buržujskog sranja.

Radio je kod Kilfeathera više od godine. Nije trebalo toliko potrajati. Morao je nešto jesti i plaćati tjednu stanarinu, a supermarket je bio jedino mjesto gdje su ga primili. Gospodin Kilfeather bio je škrti gad; rado je zapošljavao svakoga kome nije morao plaćati punu plaću odraslog radnika, pa je Shuggie mogao odrađivati kratke smjene kako bi tu i tamo uspio otići i u školu. Oduvijek je sanjao da nastavi sa školovanjem. Volio je češljati kosu i igrati se njome; jedino bi mu tako vrijeme doista proletjelo. Kad je navršio šesnaest, obećao je samom sebi da će se upisati na frizersko učilište s južne strane Clydea. Prikupio je sve što ga je inspiriralo, skice koje je precrtao iz modnog kataloga i stranice otkinute iz tjednog časopisa. Zatim je otišao u Cardonald da se raspita o večernjim predavanjima. Izašao je na autobusnoj postaji ispred učilišta zajedno sa šestero osamnaestogodišnjaka. Nosili su odjeću po najnovijoj modi i prštali od samopouzdanja kako bi prikrili nervozu. Shuggie je hodao upola sporije od njih. Promatrao ih je kako ulaze na prednja vrata, a onda ponovno prešao cestu da uhvati autobus u suprotnom smjeru. Sljedeći tjedan zaposlio se kod Kilfeathera.