Autor: Magdalena Blažević

Divno ljeto

I.

Kamo vodi ova cesta?

Kamo želite ići?

Na more.

II.

Već izdaleka, na mjestu razgraničenja vidi vojnika kako

stoji nasred ceste i drži podignutu ruku. Zaustavi se preda-

leko od njega pa joj dade znak da se približi. Ugasi radio

i pomakne se naprijed gledajući ispred sebe, u punkt na cesti,

dva hrđava ježa i bodljikavu žicu. Nastavi gledati naprijed

i kad vojnik priđe autu i stane uz prozor. Kucnuo je i tek

tada se okrene i spusti prozor. Drži pušku preko ramena,

rukavi košulje zavrnuti su mu do laktova. Koža preplanula,

rukama se naslonio na krov auta i spustio glavu prema njoj.

– Zdravo…

Kimne.

– Imaš li ličnu?

Uzme torbicu sa suvozačkog sjedala, iz nje izvadi ličnu

kartu i pruži mu je. Otvori i nasmije se:

– Anela Kovačević, sedamdeseto… Pa mi smo generacija.

Pokuša se nasmiješiti, ali zapravo samo stisne usne.

– Jesi li se udala?

– Jesam.

– A gdje ti je čovjek?

– Poginuo.

– Šteta.

– A gdje si ti pošla?

– Na more…

– More?!

Prasne u smijeh.

– Gospođa pošla na more!

Skrene pogled.

– Pa, generacijo, okupaj se i za mene jednom.

Vrati joj ličnu kartu i rukom dva puta lupne po krovu auta.

– Ajd sretno…

Ona vrati ličnu kartu u torbicu i krene dalje.

Vojnik ostane gledajući za njom sve dok nije nestala iza krivine.

III.

Nisam nikad bila na moru.

Kako ću znati da sam stigla?