Na naslovnoj fotografiji: David Grossman drži govor Misleće srce povodom dodjele nagrada u Amsterdamu
Pročitajte govor koji je Frakturin autor te autor mnogobrojnih beletrističkih i publicističkih djela te knjiga za djecu, prevedenih na trideset i šest jezika, David Grossman, održao povodom dodjele prestižne Erazmove nagrade u Amsterdamu!
Misleće srce
David Grossman (dodjela Erazmove nagrade, Amsterdam, 29. studenog 2022.)
Na engleski prevela Jessica Cohen. S engleskog preveo Goran Čolakhodžić.
Vaša Veličanstva, Vaša kraljevska Visosti, Vaše Ekscelencije, dragi moji prijatelji, moja voljena obitelji, dame i gospodo:
Prije šezdeset i jednu godinu, kad sam bio osmogodišnjak, doživio sam malo otkrivenje. Zbilo se to jednog ranog jutra u autobusu broj 18 u Jeruzalemu, na putu u školu. Radio je bio uključen i prenosio je intervju s pijanistom Arthurom Rubinsteinom. Novinar ga je pitao: „Gospodine Rubinstein, povodom Vašeg 75. rođendana, biste li nam mogli sažeti svoj život u jednoj rečenici?“ Bez oklijevanja Rubinstein je odgovorio: „Umjetnost me učinila sretnim čovjekom. Zahvaljujući umjetnosti spoznao sam sreću.“
Sjećam se da sam bio zapanjen, pa čak mi je zbog Rubinsteina bilo i pomalo neugodno: u pedesetima, dok se nad nas još nadvijala crna sjena prošlosti, riječ „sreća“ nije bilo primjereno izgovarati u javnosti. Mislim da u krugu prijatelja svojih roditelja nisam znao ni za jednu osobu koja bi se bila usudila naglas ustvrditi da je sretna. Moji suputnici u autobusu toga dana, umorni ljudi koji su stanovali u mojem radničkom kvartu, svakako nisu bili oduševljeni pravom Amerikanaca na „potragu za srećom“ (the pursuit of happiness), o kojem ću godinama poslije čitati u američkoj Deklaraciji o neovisnosti.
Ta nevjerojatna riječ, „sreća“ (na hebrejskom ošer) otkotrljala se niz autobus poput zlatnika, a ja sam dječjim očima gledao taj zamišljeni novčić i shvatio: i ja hoću to o čemu govori gospodin Rubinstein. Hoću tu tako posebnu sreću. Hoću biti umjetnik.
Od tog je dana prošlo više od šest desetljeća, a umjetnost – pisanje – donijela mi je veliku sreću, koja je umnogome nalik sreći koju osjećam danas u vašem društvu. Sreća što sam priznat i prepoznat, a još više sreća što sam shvaćen. Čak i kad mi je pisanje nanosilo bol i patnju, bila je to bol koja je imala smisla, patnja koja potječe od zadiranja u autentične, prvotne tvari života. Književnost – pisanje – naučila me zadovoljstvu rada na nečem suptilnom i preciznom u grubom i mutnom svijetu.
U potpunosti sam sekularan čovjek. Ne mogu vjerovati u Boga koji bi mi pomogao suočiti se s kaosom postojanja. Pa ipak, pisanje mi je pokazalo put – nazvat ću ga sekularnim putom – do užasavajućeg osjećaja ništavila, uranjanja u gubitak i potpunu negaciju života, a istovremeno do jasnog osjećanja vitalnosti, punine i pozitivnosti života. Čak i nakon tragedije koja je pogodila moju obitelj kad smo u ratu izgubili svojeg sina Urija, spoznao sam da je ono što mi omogućava da izdržim tu dvojnost odsustva i prisustva – koja je za mene bit ljudskog postojanja – bivanje uronjenim u čin stvaranja. Čin umjetnosti.
Dame i gospodo, dragi prijatelji: tema je Erazmove nagrade ove godine „Popravljanje rastrganog svijeta“. Taj izraz potječe od prastare židovske misli koja je nastala prije više od dvije tisuće godina. Ne znam je li Erazmo Roterdamski bio upoznat s njom, ali nema sumnje da je ona bila vodiljom njegova života i mišljenja. „Popravljanje svijeta“ (hebrejski: tikkun olam) opisuje temeljnu sastavnicu židovskog identiteta: težnju i obavezu da se naš svijet popravi; osjećaj moralne odgovornosti prema svim ljudima, bili oni Židovi ili ne; i brigu za društvenu pravdu, pa čak i okoliš.
Kad bih barem mogao reći da rezultati nedavnih izraelskih izbora odražavaju te humanističke, egalitarističke, moralne stavove. Ne odražavaju. Pa ipak, uvijek se iznova podsjećam da i dalje ima mnogo ljudi u Izraelu kojima ne pada na pamet očajavati. Koji apatiju i eskapizam smatraju luksuzom koji si ne mogu priuštiti i koji ne žele. Još smo tu. Naše su stranke možda izgubile, ali naše vrijednosti i uvjerenja nisu poražena, nego su sad, dapače, važnija no ikad prije.
Život na Bliskom istoku također me naučio da se zadovoljim malim stvarima što se tiče mojih vlastitih želja. Možda vam je poznata anegdota o onom Amerikancu koji je tijekom Vijetnamskog rata svakog petka satima stajao ispred Bijele kuće i držao transparent s antiratnom porukom. Jednog mu je dana prišao neki novinar i sa zluradim ga smiješkom upitao: „Mislite li zbilja da ćete promijeniti svijet budete li uporno stajali ovdje?“ „Promijeniti svijet?“ odvrati čovjek iznenađeno. „Nemam nikakve namjere mijenjati svijet. Pazim samo da svijet ne promijeni mene.“
Kao netko tko je cijeli svoj život proveo u zoni katastrofe – opet, na Bliskom istoku – znam kako je lako popustiti pred „svijetom“: cinizmom, apatijom, očajem. A odatle je tek kratak put do religijskog fanatizma, nacionalizma, fašizma.
Kad tragam za nekim uistinu slobodnim umom, za osobom koja bi mi mogla poslužiti kao uzor u borbi protiv očaja, prisjećam se hrabre Nizozemke židovskog porijekla koja je potpuno ogolila svoju dušu, a živjela je u vrijeme Drugog svjetskog rata i Holokausta: Etty Hillesum dobrovoljno je otišla u koncentracijski logor Westerbork i naposljetku je ubijena u Auschwitzu.
Hillesum je, kao što znate, uspjela ostati slobodnom ženom čak i u najgorim ropskim uvjetima i cijelo je njezino postojanje bilo opiranje duše neumoljivom utegu očaja. Evo što je zapisala u svojem dnevniku:
„Noću, dok sam ležala u logoru na krevetu od dasaka, okružena ženama i djevojkama koje su potiho hrkale, glasno sanjale, prigušeno jecale, namještale se i vrtjele, ženama i djevojkama koje su mi danju često govorile: ‘Ne želimo misliti, ne želimo osjećati, inače ćemo sigurno poludjeti’, ponekad bi me ispunila beskrajna nježnost… pa sam se molila, ‘Daj da budem misleće srce ove barake’… Misleće srce cijelog koncentracijskog logora.“
(iz Etty Hillesum: An Interrupted Life, prev. Eva Hoffman, Picador, 1996.)
Svi vi koji sjedite u publici, svatko od nas ovdje živi u daleko boljim uvjetima od onih u kojima je Etty Hillesum zapisala citirane retke. Pa ipak znamo da bi nam u bilo kojem trenutku naša sloboda mogla biti oduzeta i da bismo se mogli zateći okruženi samovoljom i tiranijom, zlom rasizma, nacionalizma, fanatizma, barbarskog i siledžijskog ponašanja, nalik postupcima Rusije prema Ukrajini – toj ratobornosti koja se trenutno kocka sa svjetskom sigurnošću.
Stigne li doista takav trenutak, izokrene li se – u okolnostima koje nam je sada možda teško zamisliti – naš svijet naglavce, kao što se to dogodilo milijunima Ukrajinaca nedaleko odavde, hoćemo li se prisjetiti, hoćemo li ustrajati u toj osobnoj, herojskoj pobuni – ne prestati biti osjećajno srce, otvoreno, ogoljeno srce? I ne prestati misliti?
Biti misleće srce. Uvijek iznova misleće srce.
Hvala vam.
Podsjetimo, David Grossman dobitnik je Nagrade koja se dodjeljuje za izniman doprinos humanistici ili umjetnosti, čija je ovogodišnja tema Popravljanje rastrganoga svijeta (Mending a torn world), a na stranici Fondacije za dodjelu nagrade navode kako ne postoji prigodniji dobitnik od Grossmana jer svojim radom teži razumjeti ljude, i promatrati drugoga s ljubavlju, preko granica rata i povijesti”.
Add comment