Dijeleći zadovoljstvo mojih sugovornika, i privilegiju da govorim prigodom predstavljanja knjige Tvrtka Jakovine Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta, mislim da ovom prilikom treba istaknuti tri bitne stvari.

Prvo, značaj ove knjige i pothvata njezina autora, povjesničara Tvrtka Jakovine.

Drugo, značaj ličnosti Budimira Lončara za jugoslavensku povijest, posebno za vanjsku politiku zemlje.

Treće, što ova knjiga može značiti za naše razumijevanje današnjeg svijeta, i, posebno, budućnosti diplomacije kao profesionalne aktivnosti usmjerene na stvaranje mira i izbjegavanje rata. 

Prvo, o knjizi: dvadesetak godina, još prije nego što je započeo rad na ovoj knjizi, predlagao sam svom bivšem šefu Budimiru Lončaru da napiše memoare. Odgovorio mi je da memoare pišu obično oni koji izgube memoriju, pa onda ispadne da su uvijek bili u pravu oni, a ne oni drugi, koji memoare nisu napisali.

On, očito, ni tada, a ni danas nije izgubio ni djelić memorije, osim one koju on sam želi, namjerno, zaboraviti, a što najvjerojatnije nećemo nikada ni saznati, jer su svjedoci otišli sa svjetske scene.

Dakle, ova knjiga rezultat je višegodišnjeg izuzetnog napora jednog povjesničara stasalog u postjugoslavenskom razdoblju: urednik knjige Vuk Perišić kaže, s pravom, da je to njegov magnum opus – glavno ili, još bolje, njegovo remek-djelo.

Doista, ova knjiga je osebujna mješavina romaneskne biografske fabule o predmetu priče, u ovom slučaju o protagonistu – njegovu životu, i vremena u kojem je on djelovao i s kojim se poistovjetio.

Tvrtko Jakovina uspješno kombinira svoj nesumnjivi pripovjedački talent – to se može osjetiti u prvom djelu knjige, kada piše o tzv. predživotu Budimira Lončara, živo i slikovito, povećavajući tako ovo opsežno djelo na gotovo osamsto stranica, s povjesničarskom akribijom, dostojnom najviših vrhova hrvatske historiografije.

Ali, to nije sve. Tu je i treći sastavni element ove biografije, a to je povijest vanjske politike Jugoslavije i njene diplomacije, kao posebnog, kolektivnog protagonista povijesne naracije. Rezultat je doista jedno impozantno djelo, koje ima ta tri elementa u sebi: romanesknu priču o jednom životu, o jednoj životnoj anabazi (rekao bi Ksenofont), od malog otoka Ugljana do vrhova svjetske diplomacije – ovdje moram napomenuti da mi sintagma upotrijebljena u naslovu “do vrha svijeta” zvuči previše alpinistički – ali to je samo moj dojam i on ne mora biti nimalo relevantan. Ja sam mu, svojevremeno, sugerirao drugačiji naslov, Od Ugljana do vrhova svjetske diplomacije, ali to sada više nije bitno.

Drugo je biografija, potkrijepljena ogromnim faktografskim materijalom, nastala u petnaest godina istraživanja svih mogućih izvora, u zemlji, u svijetu, kroz razgovore s protagonistima i onima koji su s njime radili i koji su ga poznavali.

Pritom je najžalosnija činjenica da autor nije mogao doprijeti do najrecentnijih dokumenata, kao što je većina zapisnika sa susreta Budimira Lončara i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, jer mu nije bilo dopušteno da ih vidi i upotrijebi. To je svojevrsni paradoks – dokumenti iz vremena “mraka” bili su mu više-manje dostupni ako nisu nestali, a iz ovog, demokratskog razdoblja – nisu dostupni!

Ova biografija je, u pravom smislu riječi, povijest viđena kroz prizmu jedne ličnosti, i to povijest jedne zemlje, i ujedno i povijest svijeta nakon Drugog svjetskog rata kroz diplomatsku prizmu, kroz prizmu borbe za očuvanje mira ostvarenog teškim stradanjima i borbama u Drugom svjetskom ratu.

To je ujedno i povijest pisana lege artis, po svim zakonima struke, i zato ona samo na prvi pogled može izgledati preopsežno.

U njoj je iznesen jedan aspekt Jugoslavije kroz 45 godina njezina postojanja, objektivno, kritički i izvan svake apologetske namjere.

Time Tvrtko Jakovina nastavlja s razotkrivanjem onoga dijela vanjske politike Jugoslavije, što je započeo svojim knjigama Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945.–1955., 2003., i Treća strana Hladnog rata, izdana također u Frakturi, 2011., čime se ovaj izdavač potvrđuje kao jedan, ako ne i najagilniji izdavač ovakve, a i ine literature, u Hrvatskoj.

Postavljajući jugoslavensku vanjsku politiku u svjetski kontekst i jugoslavensku politiku nesvrstanosti kao instrumenta za ostvarenje mira u razdoblju oštre konfrontacije blokova i prijetnji atomskim ratom, Jakovina odstupa od pomodnog trenda u postjugoslavenskoj historiografiji, obilježenoj nacionalističkim i revizionističkim prekrajanjima bliske povijesti radi političke manipulacije i stvaranja lažne i posve krive slike da je povijest započela padom Berlinskog zida i raspadom Jugoslavije.

Povijesni revizionizam danas je vladajuća matrica pseudopovijesnog diskursa u Hrvatskoj, od pokušaja relativiziranja zločina ustaškog, fašističkog režima, do bacanja anateme na prošlost koja prethodi hrvatskoj samostalnosti. 

Ta revizija prošlosti, kojoj su podlegli mnogi akteri falsifikacije povijesti, truje danas nove generacije, kroz školu, masovne medije, i političku propagandu šovinizma, netolerancije te kroz jezik i govor mržnje utječe na nacionalističku indoktrinaciju i stvara pretpostavke za prodor nasilja u hrvatsko društvo, čega smo bili svjedoci i prošlog tjedna, u pucnjavi na Markovu trgu u Zagrebu. 

Tvrtko Jakovina jedan je od protagonista one historiografije u Hrvatskoj koja otvoreno i smjelo preispituje prošlost ne kroz prizmu današnje politike i političkog oportunizma, već upotrebljavajući rigorozne znanstvene metode i objektivnost kao sakrosanktno načelo slobode znanstvenog istraživanja. 

Njemu, i njegovim kolegama kao što su Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Ivo Goldstein, Damir Agičić i drugi kolege, dugujemo zahvalnost na njihovu osobnom i znanstvenom integritetu, na mogućnosti da kroz istinski pluralizam ideja dođu do povijesne istine, a ne kroz hinjenu demokratičnost iza koje se kriju politička samovolja i propaganda koja vodi u autoritarno društvo “liberalne demokracije”, kao kod naših susjeda i nekih drugih postkomunističkih država.

Stoga ova knjiga ima daleko vežu važnost nego što je to biografija jednog izuzetnog protagonista tog vremena – to je složena slika jednog vremena, i jedne zemlje koja je, na planu o kojem je riječ, dala velik doprinos svjetskom miru i stabilnosti – u jednom razdoblju koje ne smijemo zaboraviti ni olako okarakterizirati kao “doba mraka”.

Jugoslavija je na međunarodnom planu pokazala svoje najbolje lice, koje nije slijedila, nažalost, i njena unutarnja politika i propuštene ekonomske, političke i socijalne reforme, koje su mogle, da su provedene pet godina ranije nego što ih je vlada Ante Markovića inicirala, možda mogle spasiti zemlju od rata i ljudskih stradanja, od rana koje i danas osjećamo.

To je vrijednost ove knjige i uloženog rada i možemo se samo nadati da se ovoga puta neće dogoditi ono što cinici govore, a to je da nas je povijest dosada naučila – da nas baš ničemu nije naučila.

Toliko o knjizi.

A sada o protagonistu te knjige, svjetskom diplomatu Budimiru Lončaru.

Kaže se da se roditelje i šefove ne može birati. Ja, međutim, imam dojam da je u slučaju Budimira Lončara on bio taj koji je birao one koji su ga ne samo dobili kao šefa već gai priznavali kao kompetentnog i blagonaklonog pretpostavljenog koji umije prepoznati vrijednost svojih suradnika i to cijeniti.

Kao što se može zaključiti iz ove debele i zahtjevne knjige, što se tiče njezina opsega, i sam njen protagonist, sam heroj priče, vrlo je zahtjevna osoba – mnogo je tražio od svojih suradnika, ali ih je znao stimulirati na pravi način da oni sami daju najbolje od sebe u timskom radu što ga je ohrabrivao i poticao.

Mene je frapirala, kao i Koču Popovića, izuzetnog svjetskog političara koji je bio kao intelektualac i političar izvan svih kategorija, željezna memorija mog šefa.

Kad se u knjizi, na primjer, opisuje naš prvi susret, on se prisjeća kako sam na taj sastanak zakasnio, što sam ja glatko zaboravio. 

Stjecajem okolnosti, imao sam priliku sudjelovati na mnogim diplomatskim događanjima, na mnogim međunarodnim susretima gdje je Budimir Lončar uspijevao nametnuti svoje mišljenje i stav koji je išao u prilog njegovoj zemlji, i to ne samo primjenom takta i inteligencije, kako Harold Nicholson opisuje što je to diplomacija, već i primjenom upornosti i strpljenja, koje su njegova posebna, dodana vrijednost.

Njegov cheval de bataille, dakle “jaka strana”, bila je – i jest – izuzetna analitičnost u izlaganju svjetske političke situacije, gdje bi on složene svjetske procese analitički razložio u nekoliko bitnih točaka, demistificirajući složeni kontekst zbivanja i tako uspijevajući nametnuti argumente svojeg izlaganja.

Jedan je od njegovih protežea, štićenika, pripadnik takozvane Lekine škole, kako su je nazivali zavidnici u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova, pokušao je dočarati tu analitičnost na primjeru: morate uvijek svaku situaciju raščlaniti u nekoliko točaka, koje ćete obilježiti brojem.

Na primjer, kod običnog, svakodnevnog susreta nećete reći: dobar dan, kako ste, danas je lijep dan, pozdravite svoje kod kuće itd.

Već ćete reći: dobar dan, prvo – kako ste; drugo: danas je lijep dan, i treće: pozdravite svoje kod kuće.

Tako ćete impresionirati svoga sugovornika i pripremiti teren za ostvarenje sna svakog pravog diplomata, a to je poslati sugovornika k vragu na taj način, da on sam potraži način da tamo što prije dođe.

Eto, takav je bio moj šef Budimir Lončar, koji me nagovorio da se posvetim diplomatskoj profesiji – nakon onoga sastanka na koji sam kasnio – i da otiđem u New York, da se tamo iskušam, pa ako tamo preživim, onda će tek od mene biti nešto, kako je on govorio.

Budimir Lončar odgojio je i obrazovao cijelu jednu generaciju mladih diplomata koji, naravno, više to nisu, kao na primjer moj prijatelj Srđan Kerim i ja, i još mnogi drugi, koji su kasnije zauzeli odgovorna mjesta u postjugoslavenskim zemljama, u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori. 

A drugdje su, opet, oni bili doživljeni kao opasnost, zbog toga što, kao što Jakovina i njegovi kolege nisu podlegli sirenskom zovu povijesnog revizionizma od države izdašno financiranog, pripadnici Lekine škole nisu podlegli nacionalističkoj ideologiji, šovinizmu, netoleranciji i paradiranju diplomatskom profesijom kao formom bez pravog sadržaja.

I na kraju, riječ-dvije o diplomaciji dvadeset i prvog stoljeća, na razmišljanje o kojoj nas ova knjiga potiče.

Budimir Lončar nije bacio koplje u trnje ni kada je završila njegova posljednja važna diplomatska funkcija, kao predsjednika Savjeta za međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića, od 2010. do 2015.

Posvetio se prenošenju svojih iskustava i svojeg modusa operandi mladim generacijama, studentima Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld i na Sveučilištu Libertas, i ostao je dragocjeni sugovornik domaćih i svjetskih državnika, onih koji diplomaciju shvaćaju kao profesionalnu aktivnost koja ima za cilj ostvarenje mira, i to mira shvaćenog ne samo kao odsutnost rata, već kao stanje duha.

Danas je diplomacija, zahvaljujući modernoj tehnologiji, svedena na direktne kontakte državnika bez diplomatskih posrednika, koji su često ublažavali tonove konfrontacije u kontaktima državnika na vrhu.

Zahvaljujući modernoj informatičkoj tehnologiji i društvenim mrežama – mobitelu, Facebooku, Instagramu, međunarodni odnosi su banalizirani – nedostaje one mudrosti, one značajne šutnje koju diplomati znaju proizvesti da bi otupili oštricu sukoba i razmimoilaženja.

Diplomacija je svedena na oficire za vezu, koji tek naknadno saznaju što su njihovi šefovi država ili vlada dogovorili. Ili, što je najgore, saznaju za to od svojih stranih partnera, što ih dodatno frustrira i oneraspoložuje.

Danas je diplomacija u svojevrsnoj krizi, ali ne zato što ona nije više kanal razmjene i pregovaranja, već zato što sami državnici, oni neodgovorni i nekompetentni, preskaču diplomate i time ih omalovažavaju.

Dovoljno je pogledati danas komunikaciju, tvitersku, nekih svjetskih lidera, a posebno predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. A slično se događa i kod nas, u odnosima između premijera i predsjednika Republike.

Kao što je i govor mržnje na društvenim mrežama direktan, tako je i komunikacija među svjetskim akterima previše direktna i kontraproduktivna.

Pa ipak, samo nas povratak na klasične diplomatske metode multilateralne diplomacije može spasiti iz globalne krize i globalnog kaosa u kojem se danas svijet nalazi, od fenomena globalnog zatopljenja, općeg osiromašenja, prijetnje ponovnog naoružanja i izbijanja mnoštva lokalnih ratova, što sve miriše na moguću eskalaciju prema jednom novom svjetskom konfliktu, diktiranom interesima supersila za hegemonijom i dominacijom u svijetu.

U tom smislu, knjiga Tvrtka Jakovine o mojem šefu Budimiru Lončaru može biti itekako instruktivna i korisna za promišljanje koliko je, ponekad, potrebno stati na loptu i ne izreći do kraja ono što ti je na vrhu jezika.

Možda je ipak nešto istine u onoj ironičnoj uzrečici da je diplomat čovjek koji dvaput promisli – prije nego što ne kaže ništa.