2016.

Brda iznad Jeruzalema maglena su kupka. Vozi pravocrtno po sjećanju i preračunava nagib nadolazećeg skretanja.

Šezdesetsedmogodišnji Rami priljubio se uz motocikl, zakopčane jakne, čvrsto stegnute kacige. Vozi japanski motor, 750 kubika. Živahna mašina za čovjeka njegovih godina.

Daje gas do kraja, čak i kad je nevrijeme.

Oštro skrene udesno pored vrtova natkrivenih maglom koja istiskuje mrak. Corpus separatum. Prebaci u nižu, šiba naprijed uz vojni toranj. Natrijska svjetla izjutra se doimaju mutnima. Malo jato ptica nakratko zamrači narančastost.

U podnožju brda cesta ponire u još jedan zavoj, uronjen u maglu. Prebaci u drugu, otpusti kvačilo, glatko skrene i vrati u treću. Cesta broj jedan stoji iznad ruševina u Qalunyi: sva povijest na hrpi.

Smanji brzinu pri kraju nagiba, krene srednjom trakom, prođe oznaku za Staru gradsku jezgru, za Giv’at Ram. Autoput, disperzija jutarnjih farova.

Nagne se ulijevo i poput lososa prebaci u bržu traku, u smjeru tunela, Separacijske barijere, Beit Jale. Dva odgovora za isto skretanje: Gilo s jedne, Betlehem s druge strane.

Ovdje je geografija sve.

Ova cesta vodi do zone a
pod palestinskom UPRAVOM
Ulaz zabranjen
izraelskim državljanima
Opasno po vaše živote
i protivno izraelskom zakonu

Svake godine, ponad planina Beit Jala, petsto milijuna ptica nadsvodi nebo. Kreću se po rodovima: pupavci, drozdovi, muharice, grmuše, kukavice, čvorci, svračci, pršljivci, sivkaste bjelke, zviždovke, medosasi, čiope, vrapci, legnji, sove, galebovi, jastrebovi, orlovi, lunje, ždralovi, škanjci, šljuke, pelikani, plamenci, rode, batići, bjeloglavi supovi, zlatovrane modruge, arabijski drozdalji, pčelarice, grlice, grmuše pjenice, žute pastirice, crnokape grmuše, rusogrle trepteljke, bukavci.

To je drugi najprometniji autoput na svijetu: na njega nahrupi barem četiri stotine različitih vrsta ptica krećući se različitim etažama neba. Izdužena slova v sklona trubljenju. Pojedinačni putnici u niskom letu, tik ponad trave.

Svake se godine ispod njih ukaže novi krajolik: izraelska naselja, palestinske četvrti, krovni vrtovi, barake, barijere, zaobilaznice.

Neke ptice migriraju noću kako bi izbjegle predatore, lete u sideričkim obrascima, elipsoidnom brzinom, uništavajući pritom vlastite mišiće i utrobu. Druge putuju danju kako bi iskoristile toplinu koja se izdiže odozdo, topli vjetar koji im podiže krila kako bi s lakoćom klizile zrakom.

Povremeno čitava jata prekriju sunce, sjenama prošaraju Beit Jalu: polja, stepenaste vrtove, maslinike na rubu grada.

Spustiš li se u bilo koje doba dana u vinograd samostana Cremisan, moći ćeš vidjeti putujući žamor ptica iznad svoje glave, raspoređen po trakama.

Slijeću na stabla, telegrafske stupove, električne kablove, vodene tornjeve, čak i na rub Zida, gdje ponekad postanu meta mladića koji bacaju kamenje.

Praćka je od davnina imala ležište od kravlje kože, veličine poveza za oko, s probušenim rupicama kroz koje se provlačila kožnata špaga. Izrađivali su ih pastiri kako bi pomoću njih otjerali grabežljivce od svojih vrludavih stada.

Pastir bi u lijevoj ruci nosio vrećicu, u desnoj špagu. Bilo je potrebno podosta prakse kako bi se njome precizno baratalo. Nakon što bi se kamen stavilo na podložak, praćkaš bi zategnuo uže. Nekoliko bi puta njome silovito zamahnuo iznad glave prije nego što bi je otpustio. Vrećica bi se otvorila i kamen bi poletio. Neki su pastiri mogli pogoditi metu veličine vučjeg oka s udaljenosti od dvjesto koraka.

Praćka uskoro zauzima svoje mjesto u umijeću ratovanja: zbog sposobnosti da dobaci preko strmih obronaka i obrambenih zidova postala je dragocjena u borbama za utvrđene gradove. Zapošljavale su se legije dalekometnih praćkaša. Nosili su oklop preko cijelog tijela i upravljali bojnim kolima punim kamenja. Kada bi teritorij postao neprohodan – rovovi, jarci, suhe pustinjske klisure, strmi nasipi, putovi prekriveni razbacanim gromadama – sišli bi i nastavili pješice, s ukrasnim torbama prebačenima preko ramena. U najdublje je moglo stati i do dvjesto komada omanjeg kamenja.

Tijekom pripreme za bitku bilo je uobičajeno obojiti barem jedan od njih. Kad bi odlazili u rat, na dno torbe stavili bi talisman u nadi da nikad neće posegnuti za tim posljednjim kamenom.

Onkraj bitke, djecu – od kojih osam, devet, deset godina – novačilo se gađanjem ptica. Čekala bi uz vȁdije, skrivala se u pustinjskom grmlju, ispaljivala kamenja sa zidina utvrda. Grlice, prepelice, pjevice padale su pokošene.

Neke su uhvaćene ptice još uvijek bile na životu. Prikupili bi ih, iskopali im oči i stavili ih u drvene krletke, obmanuvši ih tako da povjeruju u vječnu noć: potom bi se prežderavale sjemenjem do unedogled.

Kad bi ih utovili dvostruko više od prvotne težine, ispekli bi ih u glinenim pećima i poslužili uz kruh, masline i začine.

Osam dana prije svoje smrti, nakon spektakularnih gastronomskih orgija, francuski predsjednik François Mitterrand naručio je za kraj slijeda vrtnu strnadicu, sitnu pticu pjevicu žutog vrata, ne veću od njegova palca. Za njega, ta je delikatesa predstavljala dušu Francuske.

Mitterrandovo osoblje nadgledalo je hvatanje divljih ptica u selu na jugu zemlje. Potplatili su lokalnu policiju, dogovorili lov – ptice su u zoru bile uhvaćene u posebne, fino tkane mreže postavljene uz rub šume. U kavezima unutar zatamnjenog kombija dovezli su ih u Mitterrandovu vikendicu u Latcheu, mjestu gdje je kao dijete provodio ljeta. Pomoćni kuhari izjurili su van i unijeli kaveze. Ptice su tovili dva tjedna sve dok se nisu toliko udebljale kao da će puknuti, a zatim su im, držeći ih za noge, glave uronili u posudu s čistim konjakom, naživo ih utapajući.

Glavni kuhar ih je potom očerupao, posolio, popaprio i sedam minuta kuhao u vlastitoj masnoći prije nego što ih je stavio u tek ugrijani bijeli cassole.

Kad su poslužili jelo, u drvetom obloženoj prostoriji koju je ispunila Mitterrandova obitelj – a bili su tu njegova supruga, djeca, ljubavnica i prijatelji – zavladao je tajac. On se uspravio u svom stolcu, pomaknuo u stranu prekrivač s koljena te srknuo gutljaj svog vintage Château Haut-Marbuzeta.

“Jedina istinski zanimljiva stvar je živjeti”, rekao je.

Zabio je glavu u bijeli ubrus kako bi omirisao aromu ptica, te u skladu s tradicijom, zaklonio sam čin od božjih očiju. Uzimao je pjevice i gutao ih cijele: sočno meso, masnoću, gorkaste iznutrice, krilca, žilice, jetru, bubrege, toplo srce, nožice. Sitne koščice glave krckale su mu pod zubima.

Trebalo mu je nekoliko minuta da sažvače do kraja, cijelo vrijeme zakrivajući lice bijelim ubrusom. Njegova obitelj slušala je zvuk pucketanja koščica.

Lagano je prislonio ubrus ustima, pomaknuo zemljanu cassolu u stranu, podigao glavu, nasmiješio se, zaželio laku noć, a zatim ustao kako bi pošao u krevet.

Postio je sljedećih osam i pol dana prije nego što je preminuo.