U planini se, naravno, ne mora čitati isključivo o planinama, ali neke bi “planinske” knjige doista bilo šteta još danas ne spremiti u ruksak i ponijeti na jednu od naših staza prema gore – kad god i kamo god nas one vodile. Zimi ili ljeti, ujesen i u proljeće, u putnoj torbi ovog čitatelja/hodača uz najvažnije potrepštine mjesto najlakše pronađu knjige pisaca čija ljubav prema planini ide ruku pod ruku s književnim umijećem, u kojima se iskustvo putnika, pisca i čovjeka susreću – gdje drugo negoli – na vrhuncu.
Ako i vi volite slično, za jednu od mogućih torbi (neku manju, ali otvorenu; pomalo pustolovnu i s mogućnostima proširenja) predlažem nešto više od tri pisca i nešto više od tri knjige, uz jednu molbu: ucrtajte ih u karte i podsjetnike, kad god stignete, posjetite ih i isprobajte, jer – ako sam u nešto siguran, to je da će vas odvesti na zanimljiva, neočekivana i očaravajuća mjesta. Ako ste dio planinskoga plemena – ljubav će produbiti, a ako još niste – lako bi mogle probuditi planinara u vama.
Od stranaca, modernih i mladih, nezaobilazna je preporuka Paolo Cognetti. Sve četiri njegove na hrvatskom objavljene knjige (Sofija se uvijek odijeva u crno, Osam planina, Divlji dječak i A nikad na vrhu) dokaz su da su u pravu oni koji Paola smatraju jednim od najznačajnijih suvremenih talijanskih pisaca, a u njih tri krunski argument za takav sud način je na koji Cognetti piše o planini. Odmalena zaljubljenik i istraživač, čovjek koji dio godine provodi na dalekim putovanjima, a dio u svojoj kolibi u talijanskim Alpama, Cognetti je svjetsku publiku osvojio nagrađivanim romanom i međunarodnim književnim fenomenom Osam planina. Sažeta, emotivna, bez viškova i slabog mjesta, priča o Pietru i Brunu oda je mnogočemu – između ostaloga prirodi i prijateljstvu, ljudskosti i planini. Životi dvojice Cognettijevih junaka odmalena su isprepleteni, ali dok Pietro, kao u staroj himalajskoj legendi, obilazi osam planina svijeta, Bruno će cijeli život provesti na jednoj. Što nas čini sretnijima? Koji nas način dovodi dalje? Pitanja vječna i pitanja goruća Cognetti postavlja sa zavodljivom lakoćom i talentom velikog pripovjedača. S koje god mu strane prilazili – preko fikcije Osam planina ili preko dnevničkih, ne-posve-fikcionalnih zapisa Divljeg dječaka ili A nikada na vrhu, Paolo Cognetti književni je masiv kojem ćete se vraćati, planina koju nećete zaboraviti.
Što se domaćih autora tiče, uz Edu Popovića, čiji Priručnik za hodače i U Velebitu smatram nezaobilaznom lektirom i svojevrsnim klasicima punokrvno književnog, hibridnog planinskog žanra, na domaćoj književnoj sceni pojavilo se novo ime i nova knjiga koja će taj status sasvim sigurno zaslužiti: Što sam naučio na planini Milana Majerović-Stilinovića. Pedeset “priča u hodu” koje ju čine kaljeno je na blogu, ali za razliku od mnogih drugih blogova, Milanove su priče otpočetka zadovoljavale kriterije putnika namjernika, ali i književnih i planinskih sladokusaca. Bez tehničkih naputaka i must-see popisa, bez prekooceanskih putovanja i egzotičnih destinacija, adrenalinskih koktela i visinskih akrobacija – Što sam naučio na planini jedna je od najpustolovnijih i najhrabrijih knjiga koje je za potpisnika ove preporuke u domaćoj književnosti stvorila planina. Poticaj na kretanje, pohvala životu, zbirka svakodnevnih epifanija, susret planine s brakom i obitelji, poslovima i obvezama, nemanjem i pronalaženjem snage i vremena za prvi i svaki sljedeći korak… ovo je mala velika planinska autobiografija, a planine na koje vas Majerović-Stilinović vodi – otkrivamo – svoje najviše vrhove imaju u nama.
I napokon, jedna koja se planina dodiruje tek rubno, ili je tako tek naizgled. Ne sjećam se kad sam posljednji put pročitao knjigu tako razornu i iskrenu kao što je roman Ordesa Manuela Vilasa. Od prve do posljednje stranice jasno je da smo se zaputili stazom na kojoj (napokon! istinski! daleko od svake artificijelnosti!) kao čitatelji riskiramo gotovo koliko i onaj koji ju je napisao. Možda je to zbog osjećaja divljenja i jeze, strahopoštovanja i neizmjerne ljepote kojom odiše ova neobična autobiografija – možda je to ono što me tjera da je preporučim onima koji poznaju planinu. I ona je, osjećam, poput ozbiljnih, opasnih vrhova, golemi, nepregledni prezent koji nam mijenja život; i ona čuva odjek pradavnog sudara golemih kamenih ploča, svojim podnožjem i korijenom ukopana duboko u prošlost. Dirljiva i silno, neočekivano duhovita, priča je ovo o gubitku roditelja, o odrastanju u Španjolskoj, o razvodu i književnosti, o siromaštvu i ovisnosti, o roditeljstvu i glazbi, ali ponajviše priča o ljubavi toliko snažnoj da će cijeli jedan život i cijelu jednu knjigu obojiti žutom. “Žuto je boja duše”, kaže Vilas i u pravu je. Ordesa Manuela Vilasa, jer je Ordesa mjestašce u podnožju Pireneja. Ordesa, zato što je roman-lavina, roman-vrhunac, čitali ga vi u planini, na moru, u sobi, na WC-u, ili na bilo kojem drugom mjestu na svijetu.
Add comment