Nakon što se gotovo osamdeset godina ništa nije znalo o njihovoj sudbini, izgubljeni rukopisi Louis-Ferdinanda Célinea (1884.-1961.) koji su ukradeni iz njegovog stana za vrijeme oslobođanja Pariz, možda najbriljantnijeg i jednog od najkontroverznijih francuskih pisca 20. stoljeća, pojavili su se u javnosti. Među njima je i roman Rat, u kojem se Céline još jednom vraća na vlastito ratno iskustvo tijekom Prvog svjetskog rata, kao u svom kultnom romanu Putovanje nakraj noći, pokušavajući prodrijeti u najdublje slojeve ljudske patnje, egzistencijalne borbe i ratnog besmisla.
Nastanak romana poznavatelji Célineovog opusa datiraju u 1933 – 1934., dva desetljeća nakon događaja koji se u njemu opisuju, a nekoliko godina nakon što je Putovanje nakraj noći dobilo nagradu Renaudot. Tako da je ovo sasvim samosvojno djelo u kojem Céline, baveće se istim događajima, ispisuje nove stranice na kojima iskazuje svoju užasnutost ratom i smrću, trajnim i opsesivnim temama svojih djela.
„Radnja Rata zbiva se tijekom Prvoga svjetskog rata i Céline ga spominje u pismu svom nakladniku Robertu Denoëlu 16. srpnja 1934. Gibault u predgovoru tvrdi da Céline priču započinje kada se, ozbiljno ranjen u desnu ruku, i vjerojatno u glavu, 27. listopada 1914. u Belgiji, u Poelkapelleu, osvješćuje na bojišnici ošamućen i prekriven krvlju, što potvrđuje i pismima (oca i zapovjednika). Stoga Rat doista počinje kao kronika (i sam Céline dobiva odličje, kao i njegov protagonist), da bi se postupno pretvorio u roman. No nikada se Célineove knjige u potpunosti ne podudaraju s njegovim životom“, piše François Gibault.
Céline je svojim književnim djelom uzdrmao i redefinirao književni kanon, ali je i životnim stilom i stavovima još za života došao na loš glas. Tome su posebice doprinijeli njegovi antisemitski pamfleti i kretanje u kolaboracionističkim krugovima. Iz bojazni da će snositi posljedice zbog svog društvenog angažmana, sa suprugom Lucette Almansor, napušta stan na Montmartreu i povlači se preko Njemačku u Dansku. Za sobom je ostavio tisuće stranica neobjavljenih rukopisa koji su kasnije ukradeni, što je povremeno spominjao do kraja života i u što se sumnjalo, sve dok izgubljeni rukopisu nisu ugledali svjetlost dana. Do njih je 2020. došao Jean-Pierre Thibaudat, novinski veteran redakcije Libérationa, i ovo otkriće je postalo prava senzacija. Rat je tako objavljen 60 godina nakon autorove smrti.
„Otkriće njegovih tekstova Rat, London i Volja kralja Krogolda, kao i nepoznatih rukopisa već poznatih romana (Casse-pipe i Mort à crédit), uistinu mijenja sliku cjeline, i pojedinih rukavaca ovog opusa, osobito međuratno razdoblje njegova stvaranja, ali i sve ono što je htio da literatura može izreći“, navodi Gibault.
Ovaj roman s autobiografskim elementima intenzivan je portret rata koji svojstveno Célineu nadilazi tradicionalno pripovijedanje, umjesto linearnog slijeda događaja nude kompleksnu psihološku mapu traumatičnih doživljaja. Céline konstruira narativ koji istodobno jest i “ispovijest” i univerzalni očaj zbog rata u koji uvijek srlja ova naša “napredna” civilizacija. Kroz fragmentirane brutalne prizore, koristeći argo kao svoje oružje u razgolićivanju stvarnosti, dotičući temeljne osjećaje i primarne nagove, autor dekonstruira mitove o herojstvu i herojskim podvizima, te umjesto toga prikazuje posvemašnji besmisao rata.
„Rat tako nije sajmište velikih ideja ni ideologija, rat je smrad, metež, smrt, nepravda, niz slučajnih susreta, seksa, nasilja, perverzija i izdaja. Nema ovdje velikih misli, ni likova većih od života. Likovi mucaju, onako kako Pascal Quignard čita Sacher-Masocha, pokušavaju slineći govoriti odvaljenim vilicama, izmišljaju, lažu, trpe, umiru, prirodnom ili nasilnom smrću, bez velikih fraza ili riječi, u hropcu i smradu, u urlicima ili u tišini. I odličja se dobivaju na laži, ona postaju “žetoni”, jedini put u budućnost, kada izlaz iz kloake može ponuditi samo prostitutka i njezin novi naivni sponzor, koji ucjenu temeljenu na laži pretvara u kapital za budućnost, što predstavlja bijeg u London. Kao svojevrstan “naopaki” Balzac, kada referenca i uzor napokon prestaje biti devetnaestostoljetni mit o Napoleonu i društveni uspjeh u Parizu. Ništa nije prenisko, ništa ljudsko nije nam ovdje strano, i sve je izrečeno jezikom koji para kao nož, kida kao sjekira, i drži svoju vehementnost od početka do kraja, od jave do bunila, halucinacija i zaglušne tutnjave u glavi glavnog lika koja nikada neće prestati“, zaključuje prevoditeljica i autorica pogovora, Maja Zorica Vukušić.
Prevela s francuskog Maja Zorica Vukušić.
