“Djevojčica je.”
Započinje riječju, poput svjetlosti ili poput tame. Tvoje
rođenje nalik je stvaranju svijeta, tu su nebo i zemlja, riječ
rastavlja prostor nadvoje, razdvaja mase, odjeljuje vrijeme.
No ne izgovara je Bog, bolje da to odmah znaš, nego Catherine
Bernard, primalja u klinici Sainte-Agathe, u trenutku
kad zidni sat pokazuje pet i petnaest. Za tu objavu nije se
pripremala, nije ništa priželjkivala ni birala, tim više što kao
časna sestra o tome baš i ne razmišlja, ali rezultat je isti: ona
to izgovara, određuje te donoseći te na svijet, Božja zaručnica
s besprijekorno čistim pokrivalom za glavu izriče presudu,
porađa te i imenuje. Rađaš se iz riječi kao iz ruže,[1] rastvaraš
se pod jezikom. Ti još nisi ništa, jedva da si osoba, tek si
zakoračila u postojanje; ne možeš još reći “ja jesam”, nitko
ne kaže “ona jest”, čak ni u prošlom vremenu, “i bî djevojčica”,
čak ni sa zamjenicom, “i bi jedna djevojčica”, to se
tako ne kaže. Uostalom, ti nisi neodređena, a ne, nisi rođena
neodređena, tu, vidiš, već imaš završetak riječi na -a,
istina, gotovo neprimjetan, ali vrlo rječit. Ti si, štoviše, vrlo
određena. Činjenice zbore za tebe. Rođena si djevojčica.
Tako je kako je, izrečeno je, odzvanja u zraku – bijela prostorija,
boca vode, uzak krevet, raspelo. Tvoje rođenje banalna
je zagonetka. Rađaš se gotovo kao ništa, nemarno
kao da te voda donijela. Dolazi do raskola, ali gdje? Tako
bude večer, pa jutro. Jedno ide za drugim, jedno se pretvara
u drugo. Ti ne. Ti nisi promjenjiva. Tako je to. Prekasno
je da se vile nagnu nad tvoju kolijevku. Stvar je svršena.
Izlaziš na scenu spuštene glave, a tvoj oslobođeni život odmotava
se na zraku, na otvorenom, konačno slobodan,
mislim – recimo slobodan, jer dan ili noć, večer ili jutro,
nikad neće biti drugačije nego tako kako jest. Ti vrištiš,
drečiš, hladna je istina kojom puniš pluća, eto i nekakve
rime,
vrištanje u tebi stvara hrapav osjećaj odvajanja, osjećaš
da se razdvajate, to je to, dvije ste stvari, veza se prekida,
gotovo je. Rođenje te istovremeno odvaja od majke, koja je
također žensko, naravno, i od čitavog ljudskog roda koji
nije označen kao djevojčica. Riječ suprotnog značenja nije
izgovorena, jasno da nije, no tiho lebdi u eteru sobe, od
oprečnog termina u zraku je ostao otisak šablone, jedan
embrij, jedan fetus, jedno novorođenče, dosad nijedna od11
rednica nije bila u ženskom rodu. Do prije nekoliko sekundi,
ona ili on, sve je bilo moguće, gramatika je još uvijek
sanjarila o izgledima, a sad su ti podrezali krila (i što još?),
usamljenija si od Robinsona, gotovo je, kocka je bačena
s posteljicom, Bog, muškog roda, tako kažu, otac jednog
sina, tako vjeruju, Bog je dijete koje se kocka: dobili ste
djevojčicu.
“Djevojčica je.”
Glas koji izgovara tvoj incipit nema nikakav poseban ton
ni modulaciju, osim one koja zaključuje dobro obavljen posao.
Catherine Bernard zna malo popiti izvan radnog vremena,
ali sve dosad to nije imalo utjecaja na njezine rezultate.
Mnogim je ženama pomogla da postanu majke, o da, donijela
je na svijet puno plodova njihovih utroba. Čak ni kad
bismo malo pomnije zavirili, ne bismo kod nje otkrili neke
preferencije – samo ambivalentan odnos, ništa više: novorođeni
dječak uvijek bi je podsjetio na malenog Isusa u jaslama,
na posvećenost njezina poziva i na Božić. No djevojčice
su joj manje strane, lakše joj je dok ih pere. Kad bolje promisli,
velik dio vremena provodi prebirući po genitalijama.
Kod dječaka spolovila su golema u odnosu na ostatak tijela,
sva nabubrena od hormona, ona su u prvom planu. Kod
djevojčica su diskretnija, od njih ju je manje stid, makar je
to baš glupo. Gospode, oprosti mi misli moje.
“Djevojčica je.”
Na drugom kraju rečenice sestre Catherine tvoji su rodi12
telji, primatelji, oni koji su odgovorni, da, to svakako, tvorci
djevojčica, krivci za nevolje – on ili ona, u danom trenutku,
tko od njih nije bio u stanju dati, dati… što točno? No sada
to nije najvažnije pitanje, premda poslije može biti predbacivanja koja će potvrditi razočaranost, zato što ih je kupus iznevjerio.[2]* Primaju novost. Dok su je iščekivali, očekujući
tvoj dolazak, nisu znali ništa. Nisu te mogli vidjeti na blještavom
ekranu kako se pomaljaš iz mutne nutrine majčina
trbuha i pomičeš ruke kroz tekući zrak pod pažljivim okom
osobe u bijeloj kuti, s koje roditelji ne bi skidali pogled, vrebajući
presudnu rečenicu uvijek obavijenu nesigurnošću
(zbog profesionalne etike), uzbuđeni svojim vlastitim interpretacijama
(kad se toliko miče, onda sigurno mora biti…)
– vrebajući proročku objavu, vjerojatnu istinu, ne riječi
“Djevojčica je”, već njihov oprezan ekvivalent, približan sinonim:
“Ne vidim ništa.” Nisu ih obavijestili o nedostatku
oblika na mjestu gdje se to nešto oblikuje. “Ne vidim ništa”
shvatite kao: “Djevojčica je”… Nema se tu što vidjeti, hajde
produžite, djevojčica je. Tvoji roditelji nisu ni očekivali ni
čuli slične objave jer ad hoc uređaji tada još nisu postojali.
Godina je 1959. Ideja o ultrazvuku koji bi im uživo pikselizirano
prikazivao tvoje možebitne privjeske, ili ništa na
mjestu gdje bi trebali biti, još je u povojima; tehnika još ne
bilježi zamrznut zvučni val želja i razočaranja, nikakva slika
ne može uloviti plivače u plodnoj vodi, tako da si se mogla
batrgati do mile volje, isprevrtati nebo i zemlju mlateći nogama,
neizvjesnost je bila potpuna sve do kraja, zalud si se
ritala šaljući signale, usprkos svim predviđanjima koja idu
uz trudnoću: nema mučnina, dobit ćeš sina, mučnina u trudnoći,
kći će ti doći; pojačan libido, bit će dečko, nemaš želje,
bit će djevojčica. Žudiš za slanim ili za slatkim? Poznato je
da su djevojčice sladokusci. Okrugli trbuh, eto dečkića, trbuh
kao ragbi lopta, stiže beba bez pimpača (“Pff”, otpuhnuo
je tvoj djed, koji je 1925. izvodio finte igrajući ragbi protiv
novozelandskih All Blacksa pred dupkom punim stadionom).
Postoje i tajne teorije koje si rodilje šapuću na uho
između vježbi disanja: ako ste doživjele orgazam prilikom
začeća, bit će dječak, ako niste osjetile ništa, bit će djevojčica.
Tvoja je majka zabrinuta.
Novost je to i zato što ti nisi prva. Ne objavljuju tvojim
roditeljima samo rođenje djevojčice, nego još jedne djevojčice.
Umjesto “druga kći” radije kažu “mlađa”, jer ne planiraju
nastaviti niz (varaju se). Ti nisi samo djevojčica, ti si opet
djevojčica. Ti dolaziš nakon već jedne djevojčice. Tvoja sestra
(ubrzo ćeš shvatiti što to znači), tvoja sestra rođena je prije
tebe – ti si joj svojim rođenjem priskrbila tu odrednicu, obje
vas krstiš još jednim imenom uz ono djevojčica, zajedničkim
nazivom sestre (ona ne želi sestru, ni tebe ni neku drugu).
Tvoju stariju sestru, po milosti Božjoj, dočekali su bez previše
navijanja. Nazvali su je Claude, kako bi Bogu (u kojeg
ne vjeruju) ipak dali do znanja: ajde dobro, očekivali smo,
mislili smo, nadali smo se da će biti… Ali ti, druga po redu,
ti si ih zbunila. “Opet djevojčica”: ti si razočaravajuća novost.
Nisu te očekivali. Tvoja sestra nije započela priželjkivan niz
kraljevskih obitelji “prvo pa muško”, a ti ga nisi nimalo popravila.
Nisi ti princeza.
Tvoj otac svejedno je bio ondje. Nestrpljiv, prisustvovao
je tvom rođenju. U ono vrijeme, deset godina prije svibnja
‘68., to jedva da je bilo praksa; očeve su držali podalje od
rastvorenih ženskih spolovila, od bolova koji su nadolazili
usred vonja govana i krvi, od stenjanja životinje kojoj se prazne
crijeva dok krepava. Ne bi se oni od toga oporavili, tako
kažu, ostali bi impotentni da to vide. Muškarce se štiti od
propasti, a parove od gađenja nad samima sobom. No za
tvog oca učinili su iznimku, procijenili su da je dovoljno
čvrst da ostane u rađaonici, na koncu to mu je profesija,
odnosno skoro da je, on je zubar. Dakle, naviknut je na
otvore,neće se pred krvavom sluznicom ukočiti od užasa.
Muškarac kojemu je normalno gledati desni neće se osjetiti
ugrožen zubatom vaginom. Nema opasnosti da se onesvijesti
i tup! nađe na podu, za čitav život uškopljen stravičnim prizorom.
Svakoga dana on… Ali, ne, čekaj malo… Nije tvoj
otac zubar, ma koješta, to je dr. Galiot, kojeg je maloprije
susreo na hodniku u oblaku dima pored sobe za primalje;
on će biti tvoj zubar kad budeš imala zube, a sin kojeg se
sprema primiti na ruke, a da ni cigaretu nije ugasio, ići će
s tobom u zadnji razred osnovne škole i u prvi srednje –
Jérôme Galiot, mali seronja rođen istoga dana, lažni blizanac
koji će svojim jeftinim vicevima u tvojim očima opravdati
izraz “suprotni spol”, no u tom trenu u klinici Sainte-Agathe
u Rouenu trofej je svojih roditelja, pretekao te za četvrt sata i jednim kratkim dodatkom. Ne, tvoj je otac liječnik opće
prakse s ordinacijom u Ulici Jeanne-d’Arc i već je odlučio
kako ćeš se zvati: Jean-Matthieu.[3] Jean po njegovu ocu,
a Matthieu po njemu, u čast muškarcima u obitelji i, na časnu
protestantsku riječ, u slavu dvaju najljepših evanđelja. Javili
su mu u ordinaciju da samo što nisi stigla, sve je ostavio
i dotrčao, pa se vratio, pa je došao natrag u pet ujutro, noćni
zrak odisao je mirisom kromosomske kombinacije XY, ovoga
puta to je to, bit će dječak, osjeća to, želi biti prisutan na
licu mjesta. U prolazu je pozdravio dr. Galiota, “čestitam”,
i uletio u rađaonicu u trenutku kad si se pomaljala iz bezdana.
Sestra Catherine nije baš najsretnija zbog upadanja,
namješta pregaču kao da ju je zatekao golu, on jedva stiže
vidjeti vrh tvoje glave i već mu nalaže da se pomakne prema
uzglavlju tvoje ošamućene majke, koja još uvijek ne zna što
će dobiti: tako će oboje istovremeno doznati, da nekome ne
bi bilo krivo, a tako je i pristojnije. Sudeći prema rijetkim
slijepljenim pramenovima na tvojoj glavi, ti si muško, sasvim
sigurno, može se, dapače, bez sumnje zaključiti da ti je pedesetak godina, da patiš od uznapredovale alopecije, a domalo i od potpune ćelavosti: otac se našalio, ali nitko se ne
smije, majka je na mukama, plod utrobe njezine razdire je,
zaboravila je kako to vraški boli, nikad ti o tome ništa neće
ispričati jer tijelo bolje pamti užitak nego tjelesnu bol, priroda
je to dobro uredila, a tu najveću bol onih koje se rode kao djevojčice ionako ćeš sama spoznati. Stojeći uz krevet,
otac rastreseno drži masku nad nosom tvoje majke, nedostaje
joj kisika i nježnosti dok napinje vrat prema sestri Catherine,
koja se sva unijela u životvorni napor: “Hajde, tiskamo, hajde,
sad dišemo”, hu, hu, ispočetka, još jednom, evo ramena,
koliko je već samo djece riječima porodila? Samo što nije
gotovo, tvoj otac zadržava dah kao još nerođeno dijete, najednom više ne vjeruje, guši ga, grlo se stisnulo pred provalijom.
“Što smo dobili?” pita tvoja majka između dva udaha,
ne zna se još ništa, posljednje tiskanje, ne miriše baš po ružama, a ipak, eto vidiš, tvoj otac je splasnuo, je li se doista
nadao da će biti drugačije? Što smo dobili? Ćorak.
Polažu te majci na trbuh, ku-kuc, eto te, kaže otac ugledavši
ono što je neosporno stidnica. Ti kmečiš. Lice mu se
nesvjesno razvlači u osmijeh, a onda ustukne. Ti ne cviliš
potiho, ti drečiš, ostaješ bez daha, kakva pluća, stvarno, samo
na slušanje ne bi se moglo reći kojeg si spola. Stentorski glas,
3,9 kilograma, pedeset dva centimetra: malo je falilo. Tvoj
otac odlazi. Sve mu je odjednom zamorno, prazan je, ide leći
– pupčana vrpca, dojenje, kupanje, ne, hvala, za četiri sata
morat će biti u ordinaciji. Nazvat će familiju u Ardecheu
kontrolirajući promukli glas: “Djevojčica je… Da, da, pa i to
je isto lijepo.” Djevojčica. Eto ga, rečeno je, to je to. Šampanjac
ostaje u automobilu, u Peugeotu 403. Da je bio dječak,
pomogao bi pri kupanju čisto da uživa u plutanju jedrog
spolovila. Ali budući da je djevojčica… Nema se tu što vidjeti.
Ne, nije on nesretan. Samo što radosti nedostaje neka sitnica,
eto to. Diskretno prolazi hodnicima ne bi li izbjegao dr.
Galiota, ali nabasa na njega silazeći na parkiralište. “Onda?”
“Djevojčica je.” “A! Pa i to je isto lijepo.”
“Djevojčica je.”
Kad bolje razmislimo, možda to nije baš prva rečenica
koju čuješ – a da si nju čula, to uopće nije sporno: ne zna se
točno što bebe vide po rođenju, jesu li više ili manje slijepe
ili kratkovidne, na samom početku, ali nitko nikad nije
pretpostavio da su gluhe. Kaže se da čak čuju zvukove in
utero, nekoliko mjeseci prije dolaska na svijet, da raspoznaju,
iskrivljene kruljenjem crijeva i šumom plodne vode, majčin
glas odnosno njegove vibracije, očevo kuc-kuc po trbuhu,
ako otac postoji, ili dovoljno glasnu glazbu. U tvom slučaju
otac sigurno nije pokušavao s tobom započeti razgovor prije
tvog rođenja, nije u njegovu stilu da razgovara s neznancima/
neznankama. Male su i šanse da si čula Bachove kantate
ili Mozartove sonate, jer on ploče sluša kasno navečer, kad
je trudnicama već vrijeme da budu u krevetu. I obrnuto, kad
oca nema, prijepodne, poslijepodne, tvoja majka stalno sluša
prošlogodišnji hit, “Only You”, koji su odgukali The Platters,
You’re my dream come true, my one and only you, jer si je
kupila singlicu istoga dana kad je izašla. Ili Doris Day, Qué
será, será, whatever will be, will be… Tako da si pokoju englesku
riječ možda uhvatila i prije same inauguracijske rečenice,
za vrijeme svoje poliglotske gestacije, kao da slušaš s dna
bazena, a prevest ćeš ih poslije, kad ti to bude posao, ti si moj
san koji je postao stvarnost, osim njih i tri riječi španjolskog,
prigušene kao kroz čepiće za uši, dogodit će se ono što se mora
dogoditi (o budućnosti ne odlučujemo), koje bolje od engleskih
odgovaraju sretnom događaju rođenja jer u konačnici ono
što se zbilo nije ono o čemu su sanjali, zato što si se u stvarnosti dogodila ti, odnosno samo ti. Eto te, dakle, u šestom
mjesecu razvoja, pretvorila si se u uho, spremno osluškuješ,
najprije pripjeve svog budućeg života, a onda se na samom
prelasku u vanjski svijet začulo najprije pljus kamenčića koji
je ukoso izbačen na relativno smirenu površinu tišine (“Djevojčica je”) i zatim odskoci koji se nastavljaju širiti od glasa
do glasa (“Pa i to je isto lijepo”, “Bit će dečko sljedeći put”,
“S djevojčicama je lakše”, “Svako polaganje se računa”).*[4]
Umotali su te u bijeli bodi, bakin poklon, koja bojom nije
željela izazivati sudbinu. Znaš priču o dvije bebe u rodilištu?
“Dvije bebe su se maloprije rodile, leže jedna pored druge
u dječjoj sobi na odjelu. Pita jedna: ‘A što si ti? Dječak ili
djevojčica? ‘Ne znam’, kaže druga. ‘Čekaj’, veli ona prva pa
joj se nagne preko krevetića. Podigne pokrivač, virne ispod
pa kaže: ‘Ti si dečko.’ ‘Kako znaš?’ pita druga. ‘A pa imaš
plave papučice.’” U tvojem slučaju bili su oprezni, suzdržali
su se od pletenja u boji neba, preskočili bojenje pripremljene
sobe u lavanda-plavu, zaobišli lijepljenje mornarskoplave
bordure po zidovima. Strpljivost u azuru.[5] Ne pravi se ražanj
za zečića prije nego što se uvjeriš da ti u naručju nije mala
zečica. Ali nisu se bacili ni na bombon-ružičastu, boju lososa
ili svjetloružičastu, čak su odbacili bljedokrem nijansu i odabrali
čisto, snježno (djevičanski) bijelu, koju će sudbina i kromosomi
poprskati crvenom (krv) ili plavom (kralj): bajke ne
pišu snovi, nego priroda. Oklijevanje oko boja ubrzo će ispraviti
pokloni za rođenje. Zeko, zvečka, kapica, ručnik,
vidjet ćeš ti što je la vie en rose, život u ružičastom – ružičasto
poput haljine Grace Kelly, koju sve žene oponašaju otkako
se udala za svog princa. Čak će i sigurnosne igle koje
ti pridržavaju pelene biti ružičaste – da, rodila si se u vrijeme
povijesnog prelaska s platnenih na jednokratne pelene; da,
znam, ta te činjenica ne pomlađuje. A ni tvojoj majci to nije
nimalo pomoglo, pa zamisli samo. Ni sva ta dječja odjeća
u bijeloj boji nije baš sjajna ideja. Tvoja baka naplela je svega
za barem šest mjeseci, i bodija, i vreća za spavanje, i kaputića,
i papučica, i sve je neutralno bijelo, tako da se prolaznici na
ulici, susjedi u zgradi, muževi pacijenti nemaju na što osloniti,
pa zapitkuju, zanima ih “Je li dečko ili djevojčica?” ili
“Kako se zove?”, a tvoja majka mora neprestano odgovarati
“Djevojčica je”, ili čak (dakle, zbilja, što je previše, previše
je) uvjeravati one koje zbunjuje tvoja robusnost: “Ne, ne,
stvarno, djevojčica je.”
[1] Na dječje pitanje “Odakle stižu djeca?” u Francuskoj je onaj uobičajeni odgovor roditelja nekada bio da se djevojčice pronalazi u ruži, a dječake u kupusu. (op. prev.)
[2] Vidi prethodnu fusnotu. (op. prev.)
[3] Ivan Matej. (op. prev.)
[4] Terminologija ragbija. (op. prev.)
[5] Stih iz pjesme Paula Valéryja. (op. prev.)
S fracuskog prevela Vlatka Tor.
Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu „A.G.Matoš“ koju dodjeljuje Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj.
Knjiga Djevojčica objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
Add comment