UVOD
Danas živim svoje snove.
A bilo je razdoblja kada se činilo da bih mogao samo sanjati da ću uopće živjeti.
Djetinjstvo mi je bilo obilježeno boravcima u bolnici jer sam imao nezgodan oblik trombocitopenije. Znate što su trombociti? One pločice u krvi koje nam pomažu u zgrušavanju. E pa ja sam ih u jednom razdoblju imao toliko malo da se nisam smio ni udariti, a kamoli porezati. Niste me smjeli ni jače stisnuti pa sam spavao u kinderbetu obloženom vatom, spužvom… pojma nemam čime sve ne, ali je bilo ultramekano. Kao da živiš u oblaku.
Najkritičnije razdoblje počelo je oko prvog rođendana i trajalo sljedeću godinu. Ne bih se trebao sjećati detalja iz tog vremena, mozak ne bi trebao biti dovoljno razvijen za aktivna sjećanja prvih godina života, ali nekih se stvari svejedno sjećam. Dobro se sjećam tog premekanog zatvora. Nisam znao što sam skrivio, zašto me stalno stavljaju u njega, zašto me stalno omataju s 256 slojeva, nisam znao zašto sam bolestan, nisam znao zašto boravim u toj velikoj prostoriji s tim čudnim mirisima, nisam znao zašto sam toliko često sam…
To je bilo vrijeme kada se smatralo da nije dobro da roditelji budu s bebom jer je trauma rastanka prevelika pa su me roditelji povremeno gledali kroz prozorčić. Oni su mislili da ne znam da su tu. Ali znao sam. Ne sjećam se jesam li ih mogao vidjeti, ili samo nekako osjetiti, ili pak čuti mamin sopran koji može probijati planine, a kamoli ne pokoji bolnički zid. Ne sjećam se točno toga niti bezbroj drugih stvari iz tog razdoblja.
Ali nečega se ipak sjećam do najsitnijih detalja. Sjećam se svog doktora Tiefenbacha, šefa odjela Dječje onkologije i hematologije na Šalati. Neuroznanost nije sigurna kako jednogodišnjak ili dvogodišnjak može razviti tako duboko i trajno sjećanje, ali ja ga se kristalno jasno sjećam. Jer on me je izvukao, on me je spasio. Njegov zagrljaj, njegova toplina, njegove riječi, njegov čudotvorni bariton, taj sveprožimajući, istovremeno i snažan i nježan predivan bariton… O da, njega se kristalno jasno sjećam jer sam uvijek imao dojam da sam ostao živ upravo zahvaljujući sveobuhvatnoj sigurnosti kojom sam bio obgrljen dok me častio svojim baritonom.
Jer me je dr. Tiefenbach redovito spašavao iz tog mekanog zatvora. Čak se sjećam i veselja čim sam čuo njegove korake kako marširaju tim tupim, depersonaliziranim bolničkim hodnikom. Redovito bi dolazio po mene, nosio me u svoj ured prepun masivnog, drvenog namještaja, tako tipičnog za rane 80-e, sjeo bi na svoj stolac, blizu nas nalazio se akvarij, i pričao bi mi priče. To je bio cijeli moj svijet, jedino čemu sam se radovao u dugim bolničkim danima. Njegovo je naručje u zagrljaju tog baritona bilo apsolutni vrhunac monotonog dana. Doista sam se počeo radovati čim sam čuo njegove korake jer su značili da iz tog zatvora idem u slobodu njegovih ruku. Ne znam što mi je pričao, možda je samo govorio što je prošao u danu, možda što ga očekuje doma, možda je pričao o sportu…. Znam da sam dosta gledao šarene ribice i uživao u tonu njegova glasa. Najvažnije – uživao sam u osjećaju sigurnosti. Osjećao sam se kao najzaštićenije biće na planetu.
I onkraj njega.
U tom naručju, slušajući taj bariton, koji je istovremeno i snažan i nježan, i zaštitnički i avanturistički…
Bio sam na vrhu svijeta!
Znate onu scenu iz Titanica kad su Kate i Leo na pramcu broda? Ma kakav kralj svijeta, bio sam kralj svemira! Bio sam apsolutno siguran, zaštićen, slobodan… Bio sam!
Ne znam je li takav odnos imao sa svima. Volim misliti da je, iako ne znam kako je mogao pronaći vrijeme za sve nas. Možda sam samo bio najveći mogući srećković. Jer se, nakon nekog vremena, moja bolest povukla, a ja sam oduvijek imao dojam da je njegova prisutnost bila ključna za takav ishod. Da nije bilo presudno samo to što je bio izvrstan liječnik, nego što je bio izvrstan čovjek koji me je upoznao s tim predivnim osjećajem zaštićenosti i apsolutne sigurnosti. To je bio moj prvi okus bezuvjetne ljubavi. Barem prvi kojeg se sjećam. I uvijek sam bio uvjeren da je baš to bilo presudno za oporavak. Da je upravo to mom tijelu pomoglo da ojača i počne stvarati više trombocita. Uvijek sam mislio da je to bio onaj presudni faktor koji je mom imunosustavu omogućio da izbaci bolest iz tijela.
Uslijedile su stalne kontrole, svakih nekoliko mjeseci, opet na tom istom odjelu i tako godinama. Znalo se dogoditi da djeca koju sam redovito viđao na kontrolama više nisu dolazila. Tek sam poslije shvatio zašto.
I mrzio sam te kontrole. Mrzio sam to pikanje u prst, mrzio iz dna duše. Bio mi je pun kufer i svih mogućih injekcija, čak i godinama kasnije na običnom cijepljenju. Jer su me u najranijim godinama ispikali za sljedećih deset života.
Ali danas sam tu. Alive and kicking!
Zahvaljujući medicini. Ali i njemu. Mom doktoru! Utjelovljenju sigurnosti. Ljubavi. Zaštićenosti.
I danas imam čast za neke ljude odigrati ulogu sličnu onoj koju je on odigrao za mene. Naravno, ne u medicinskom smislu jer sam čvrsto uvjeren da se nemedicinari ne bi trebali petljati u proces medicinskog liječenja. Ali pomažem u ljudskom smislu, i to više od 15 godina jer oboljelima od raka pomažem u borbi za život. Uopće se ne petljam u medicinski dio liječenja, već im pomažem da psiha bude što snažnija. Da odnos prema sebi, ali i prema drugima bude što zdraviji.
Tijelo ima mnogo veće šanse da odnese pobjedu kada je psiha na mjestu!
To je moja uloga – pomoći ljudima da osnaže psihu, da imaju što zdravije misli, emocije i odnose jer sve to utječe na naše tijelo. Vjerujem da mnoge bolesti imaju i psihosomatski element pa stanje naše psihe i života nikako ne smijemo zanemariti kada proučavamo potencijalne uzroke bolesti, ali i načine iscjeljenja.
Sve do prije nekoliko godina, nisam javno govorio o tome. Za sve što radim s oboljelima, za beskrajne razgovore tijekom i nakon liječenja, za posjete u bolnicama, za razgovore s članovima njihovih obitelji i sve drugo o čemu vjerojatno nikad ništa neću reći jer je presveto… znala je samo moja supruga i možda nekoliko prijatelja. Da se mene pitalo, tako bi ostalo cijeli život.
Ali onda se prije nekoliko godina umiješala jedna prekrasna fajterica s kojom sam prošao ama baš sve što možete zamisliti. Odlučila je nominirati me za godišnju nagradu VAM, izvrsne zagrebačke udruge SVE za NJU koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Tada je za tu moju ulogu saznao i ostatak Hrvatske. I tada sam, primajući nagradu, spomenuo svog doktora Tiefenbacha, ne znajući da je u auditoriju i njegova glavna sestra koja je poslije potvrdila sve što sam rekao o njemu. O uredu, ribicama, o njegovoj toplini i snazi, o njegovom magičnom baritonu… Jedino je rekla da nije bio tako krupan kako se meni činilo. Ali kako sam praktički bio beba, meni je bio ogroman. Na sve zamislive načine!
Tog se dana prije dobrih pet godina, dok sam primao nagradu, sve zaokružilo i u tom sam trenutku odlučio napisati knjigu o zdravlju. Tek tada je postalo jasno da je vrijeme i za ovu odiseju.
Većina ideja i iskustava koje ću prenijeti u knjizi proizlazi upravo iz tih 15 godina iskust(a)va s onkološkim bolesnicima, kao i članovima njihovih obitelji. To su tisuće sati razgovora i barem deseci tisuća promišljanja o svemu što nam se događa, zašto se uopće razbolijevamo i kako (si) možemo pomoći. Što možemo napraviti kada obolimo, ali i ako netko nama blizak ima tešku zdravstvenu situaciju – glavna su pitanja kojima će se baviti ova knjiga. Iako sam najviše iskustava imao upravo s oboljelima od raka, vjerujem da pouke mogu biti korisne i za sve druge oboljele osobe. Ali mislim da i sve zdrave osobe mogu bolje razumjeti kako očuvati zdravlje.
Za ovu sam knjigu proučio stotine znanstvenih istraživanja i nekoliko desetaka knjiga raznih znanstvenika i mislilaca. Najviše sam proučavao radove psihologa i raznih terapeuta jer sam želio vidjeti i njihova iskustva, njihova mišljenja o tome kako bolest uopće nastaje i što možemo napraviti da je pobijedimo. Koja je uloga medicine, a koja naše psihe, odnosa s drugima, prehrane, disanja, meditacije… Proučavao sam i ono što tvrdi znanost i ono što tvrdi duhovnost, pokušavajući uzeti najkonstruktivnije i najrazumnije iz oba pristupa. Želim da ova knjiga bude razuman i stabilan most između znanosti i duhovnosti.
Budućnost je sigurno u holističkom pristupu liječenju. A svi se moramo pobrinuti da ta budućnost osvane što je prije moguće. Jer ulog je prevelik, najveći. Ulog su naši životi i životi naših voljenih. I sebi i njima dužni smo ozbiljnije, sveobuhvatnije i smislenije promisliti o zdravlju.
Dakle, ova knjiga ima tri cilja.
Najvažniji je da oboljelim osobama pomogne shvatiti kako mogu osnažiti psihu i biti vitalan faktor svog iscjeljenja. Cilj je shvatiti kako možete biti svoj dr. Tiefenbach jer želim da sami sebi pružite ono što je meni pružio moj doktor. Želim da sami kreirate tu oazu sigurnosti i zaštićenosti pa će to pomoći i vašem tijelu da bude jače i spremnije na sve izazove. Mislim da medicini trebamo prepustiti njezin dio procesa iscjeljenja, a vi se trebate potruditi za svoj dio. Objasnit ću što možete napraviti da samima sebi budete najbolja moguća podrška jer vjerujem da su vaše srce i um izvrsna tvornica lijekova koja radi 24 sata dnevno, bili vi toga svjesni ili ne. I vjerujte mi, vaše će tijelo znati cijeniti kada mudro upravljate svojim umom i srcem, odnosno svojom tvornicom lijekova. Vaša je uloga pobrinuti se za svoje misli, emocije i odnose i tako medicini osigurati najbolje moguće šanse da odradi svoj dio posla!
Drugi cilj je objasniti okolini kako može pomoći voljenima koji su razvili zdravstvene probleme. Jer ako se neka vama bliska osoba bori za zdravlje, možda biste im mogli osigurati bar dio energije sigurnosti i voljenosti koju je meni pružio dr. Teifenbach. Možda biste im mogli biti podrška kakvu istinski trebaju. I znam da imate najbolje moguće namjere, ali to često nije dovoljno. Ključno je i te namjere znati provesti u djelo pa ćete u knjizi pronaći nekoliko savjeta koji su dosad pomogli stotinama ljudi.
Nitko od nas nije se nadao biti u poziciji da svojim voljenima pomažemo u borbi za zdravlje. Nismo se educirali ili pripremali za to i logično je da nam treba pomoć. U knjizi ću objasniti kako možete biti najzdravija moguća podrška i jaaaako vas molim da barem razmislite o tome. Vaši voljeni će vam biti zahvalni!
A treći cilj je svim zdravim osobama objasniti kako misli, emocije i odnosi mogu utjecati na tijelo. Jer realno, o zdravlju je najbezbolnije brinuti se kada smo zdravi! I tada možemo učiti kako radi naša tvornica lijekova i kako da svojim mislima, emocijama, ali i odnosima održavamo vitalnost duha, pa onda i tijela.
Sva tri cilja su važna i sveta. Bilo da se borimo za zdravlje ili se trudimo pomoći svojim voljenima ili pak želimo dublje shvatiti kako uopće funkcioniramo, knjiga će pokušati objasniti odnos duha i tijela tako da bolje shvatimo kako (p)ostati zdrav.
Hvala vam što ćete sa mnom krenuti u ovu odiseju o zdravlju!
Add comment