Na naslovnoj fotografiji: Branka Čačković
Branka Čačković rođena je 1975. u Zagrebu, gdje je završila studij slavistike na Filozofskom fakultetu. Prevođenjem se bavi od 2003. Prevodi suvremene češke autore i autorice (Jiří Kratochvil, Michal Ajvaz, Irena Obermannova, Michal Viewegh, Miloš Urban, Kateřina Tučková i dr.) te surađuje s prevoditeljskim agencijama. Posljednjih nekoliko godina stalna je suradnica Filmskog kluba iz Vset.na i tvrtke za distribuciju Balkanfilm, u kojima prevodi filmove na češki jezik. Trenutačno živi u Olomoucu i zaposlena je na tamošnjem Filozofskom fakultetu na poslovima organiziranja programa cjeloživotnog obrazovanja. Roman Rekonstrukcija Viktorie Hanišove dvanaesta je knjiga koju je prevela s češkog na hrvatski jezik.
S Brankom smo razgovarali povodom sjajnog prijevoda ovog romana koji je objavljen u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Roman Rekonstrukcija Viktorie Hanišove na izniman način istražuje mračne teme društva i pojedinca – obiteljsko nasilje i samoubojstvo. U tom smislu, kako je bilo prevoditi ovaj roman, s kojim ste se dilemama/poteškoćama suočavali?
Nakon prvog čitanja romana ostao je u meni jedan težak i mučan osjećaj upravo zbog navedenih teških tema, ali u samom procesu prevođenja to pada u drugi plan, usredotočena sam prije svega na “goli” tekst iznad kojeg tema “lebdi”. Tako to izgleda u prvoj fazi prevođenja, nakon koje slijede još brojna čitanja i dotjerivanja teksta, ali taj prvi susret s romanom u originalu ostavio je na mene najjači dojam. Ako imate i osobno iskustvo roditeljstva, neke stranice i opisi vjerojatno će vam još teže pasti. Istovremeno su to intrigantne teme, tako da mi je razumljiva težnja autorice prikazati patologiju obitelji koja se prenosi iz generacije u generaciju i nemogućnost nadilaženja traume iz djetinjstva, što znači da zlo ide dalje. U knjizi stavlja naglasak na motive patološke forme odnosa majke i kćeri ili potpune negacije majčinskog instinkta. Mislim da smo ovim romanom dobili jedan kvalitetan i zanimljiv književni uvid u fenomen obiteljskog nasilja, njegovih skrivenih mehanizama i motivacija i poticaj za razmišljanje o svojem konvencionalnom shvaćanju pojma obitelji. O tome koliko je ova tema zanimljiva za samu autoricu, svjedoči i činjenica da je ovo njena treća knjiga u kojoj se njome bavi; Rekonstrukcija je završetak trilogije o majčinstvu ili možda “majčinstvu”.
O Rekonstrukciji odnosno autorici često se govori u pojmovima svojevrsne stilske neopterećenosti, izravnog jezika (Lidové noviny). Kako biste kao prevoditeljica odredili stil Viktorie Hanišove?
Jezik Viktorie Hanišove je jednostavan, izravan, jasan. Bez suvišnih ukrasa, objektivan. Roman je podijeljen na podjednaka poglavlja, pripovjedačica je Eliška, glavna junakinja, koju pratimo od njenog djetinjstva prekinutog tragedijom, njeno odrastanje i stasanje u zrelu osobu koja je povrijeđena na jedan nepopravljiv način. Vidimo njen razvoj i dospijevanje do stanja teško poremećenog duševnog zdravlja, pratimo je u njenom očajničkom traženju odgovora, u njenim pokušajima objašnjenja majčinog neprihvatljivog čina… Sve ovo opisano je s jednim odmakom, kao izvještaj ili novinski članak (kao što su članci o čedomorkama koje Eliška guta tragajući za odgovorom na svoje veliko “zašto”), možda bismo mogli reći da je stil racionalan i time se ustvari još više naglašava razilaženje između stvarnosti i njenog poremećenog odraza u Eliškinoj glavi.
Mislim da smo ovim romanom dobili jedan kvalitetan i zanimljiv književni uvid u fenomen obiteljskog nasilja, njegovih skrivenih mehanizama i motivacija i poticaj za razmišljanje o našem konvencionalnom shvaćanju pojma obitelji. O tome koliko je ova tema zanimljiva za samu autoricu svjedoči i činjenica da je ovo njena treća knjiga u kojoj se njome bavi, “Rekonstrukcija” je završetak trilogije o majčinstvu ili možda „majčinstvu“.
Jeste li razmišljali o odjeku romana Rekonstrukcija u Hrvatskoj i regiji? Razmišljate li inače o tome u procesu prijevoda teksta?
Ne. Uopće nisam razmišljala o tome. Ili barem ne na toj razini. Na kraju cijelog mog rada na prijevodu nalazi se čitatelj, ali to je jedna nekonkretna osoba koju doživljavam na individualnoj razini i čije mišljenje mi je bitno. Hoće li mu se knjiga svidjeti, hoće li zarezonirati u njegovoj duši i hoće li mu tako dobro “leći” po pitanju jezika da neće imati potrebu pogledati ime prevoditelja .
Tema obiteljskog nasilja dosta je česta (ili mi se to barem s moje inozemne pozicije čini) u hrvatskim medijima. Na žalost, obično povezana s femicidom ili nasiljem nad djecom. U tom kontekstu knjiga bi možda mogla biti zanimljiva nekakvom širem krugu publike. Istovremeno sam svjesna činjenice da Rekonstrukcija nije roman koji biste preporučili za razbibrigu ispod suncobrana na plaži.
Viktorie Hanišova iznimno je hvaljena i prevođena autorica. Postoji li određena bojazan kod prijevoda autorica/autora tog statusa?
Bez obzira na popularnost autorice/autora odgovornost prevoditelja uvijek je velika i to može uzrokovati određenu bojazan. Ta bojazan možda stvarno može biti veća kod autorica/autora kojima publika ili kritika posvećuju više pažnje, ali ne vjerujem da to ima veliki utjecaj na sam proces prevođenja. U početku sam uvijek sama s tekstom koji prevodim. Kad je gotova finalna verzija prijevoda, mogu samoj sebi eventualno postaviti pitanje: jesam li dobro obavila svoj posao? Možda se tek nakon objavljivanja prijevoda pojavi bojazan kako će djelo biti prihvaćeno i koliki dio odgovornosti za način prihvaćanja djela snosim ja kao prevoditeljica.
Postoji li domaća autorica/autor kod koje/kojeg prepoznajete slična poetička obilježja kao kod Viktorie Hanišove?
U posljednje vrijeme, na žalost, više pratim osvrte i članke o djelima hrvatske književnosti nego sama djela hrvatskih autora i autorica, tako da baš ne mogu kompetentno odgovoriti na pitanje. Volim Ivanu Šojat, ali ona piše sasvim drukčije i njene obiteljske teme obično su uvrštene u širi društveno-povijesni kontekst i opisane raskošnijim stilom izražavanja, obrađene na jedan sasvim drukčiji način. Tema obiteljskog nasilja česta je u pjesmama (druga djela zasad nisam čitala) Monike Herceg, gdje je obrađena na jedan vrlo upečatljiv način koji u čitatelju možda ostavlja sličan mučan i težak dojam kao i Rekonstrukcija.
Knjiga Rekonstrukcija objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Add comment