Prvo pjevanje
Ukrcaj
1
Spjev je sve duži, a ja sve više šepam: šapućem stihove.
Ne znam hoću li ikad dospjeti do zadnje točke. Neka trotočke
u snijegu papira označe smjer kojim ću tegliti sve ove
tihe slike baštinjenih doba i zgoda, da ih zabodem
u Sjeverni pol, magnetsku os, u korice treće knjige
Ludosti. Sav hripav dozivam sjene duša da ih Vrijeme ne uništi…
Udišem zrak mrtvih, jedem jelovnik živih: kruh, riječi, smokve…
2
Poletjeli smo iz Brisela za Norvešku: stara luka Bergen.
Dan je bio kratak, svjetlost je čerupala dugu zimu
s izvjesnošću konačne pobjede. Teška kiša ovila je gorske
lance oko grada, ali najgore je već prošlo:
snijeg je kopnio, po svim obroncima dizalo se zelenilo.
More je u ljevkaste fjordove upumpavalo ogromnu plimu.
Hotel je bio usidren na obali pristaništa; trenje
valova o izlizano kamenje odjekivalo je sve do mračne sobe,
i još dublje, sve do naše vlažne odjeće. Tinjanje
svjetiljki pod plahtama od kiše lelujalo je poput tvog sitnog
razgaljenog tijela pod kapima dodirivanja
i jezika…
3
… Noćni pljusak do punog je sjaja ulaštio blatnjave cipele grada
te ispeglao svježe boje i oblike kaputa, livreja
i mokrih hlača jutarnjih kuća, kućica, palača. Uskim smo cestama
kročili, kao da otkrivamo tajanstveno poznat muzej,
kao da smo u tom kraju obitavali nekoć, u razdoblju snova…
Danas, dok peglam stihove, znam da smo bili na granici granica,
da je ljepota prostor za slobodu, s onu stranu stvaranja i razaranja,
na pragu putovanja prema nepoznatom i silnom Sjeveru,
gdje su ukrstili mačeve led i sunce, a vječna noć nagriza odsjeve,
da je ljepota štit koji se najviše sjaji ondje gdje je Svega – Manje…
4
Svjetionici su salutirali plutajućoj lađi u fjordu,
koja je uz zvuk sirene napuštala među planinama skrivenu luku,
i jedrenjaci su zastavama uzvraćali pozdrave, paradi
tegljača kapetan se zahvalio dugom zaključnom fugom
koja je odjekivala iznad sve valovitije morske pučine
glasom zahvale i obećanja, do ponovnog viđenja, sa svom mukom
ranjivih i osamljenih mornara, koji se nasmrt sami
spremaju na jug, zapad, istok i sjever, da trguju
s nepoznatim plemenima i osvajaju svijet, svijet koji se na ramenu
svevišnjeg Boga uzdiže iz dubina, sav od tišine i zlata,
te s milijardama rosnih kapljica pada opet dolje,
iz godine dvije tisuće i petnaeste u prvih sedam dana, do Vrata
Nepovrata…
5
Sunce na nebu sve je niže, sjene izduljenije, san, sjećanje.
Preteška lađa tone sve dublje, preko smrznute palube
rasprskavaju se detonacije valova, kabine s okruglim prozorčićima
nestaju u olujnoj pokrajini od vodenih
baklji. Čitav svijet se trese, njiše, strmoglavljuje u bezdan
i opet se penje po obroncima Sjevernog mora, nabori
nasred pučine otvaraju se i već jure u napad
pobješnjeli ždrijepci bijelih griva, ubilačka morska konjica,
i lađa, otrgnuta od svakog sidra, kamo, kamo li to plutajući grad,
udaljuje od svih poznatih pristaništa, kao strelica,
odapeta u krug, vrtlog, vrtnu ružu dubina,
u podivljalo kretanje kod kojeg je jedino srž nepokretna,
os vremena, vrtuljak na kojem se vrti podrhtavajuće sjećanje
na godine djetinjstva i sve što je kasnije završilo u bezdanu,
sve što je nekoć doteklo i oteklo u Proteklo, i
sve što je slast te je do bola nazočno i Sadašnje,
svi snovi i sva bdijenja, bijeda i lebdjenje, sva ta lutanja
koja vrijeme kristaliziraju u grumen od riječi, u smrt i Buduće…
6
Sada smo zatočenici, privezani za divovsku, sjajnu,
poput vrtoglavog nebodera na vodi podignutu lađu.
Naša mala kabina nalazi se tik iznad pučine, ispod leće
sunca. Valovi često zapljuskuju prozorčić. Paradu
zahrđalih sidara i riba s tisuću peraja nahraniš
sinjom dobrotom očiju. I nas dvoje se ljubimo. A ujutro kradomice
mjerkam oklop od leda koji postaje sve deblji. Kako da te branim?
Pravimo se kao da ne čujemo zapomaganje s krme broda.
Koliko još vremena? Čitam crte života na dlanu.
Nastavak.
Motori bruje.
Smjer – Sjever!
Iz inata…
7
Ovaj je brod kula.
Plutajuća kula svih duša.
Živih i mrtvih.
Prijevod: Božidar Brezinščak Bagola
Add comment