Kratersko jezero

Između dobra i zla došlo je do rata.

Tijelo smo odlučili zvati dobrim.

To je smrt učinilo zlom.

Dušu je potpuno okrenulo

protiv smrti.

Poput vojnika pješaka koji želi

služiti velikom ratniku, duša

se htjela udružiti s tijelom.

Okrenula se protiv tame,

protiv oblika smrti

koje je prepoznala.

Odakle dolazi glas

koji kaže a što ako je rat

zlo, koji kaže

a što ako nam je ovo tijelo napravilo,

usadilo u nas strah od ljubavi…

Odjeci

1.

Nekoć sam mogla zamisliti svoju dušu

mogla sam zamisliti svoju smrt.

Kad sam zamislila svoju smrt

moja je duša umrla. Toga se

jasno sjećam.

Tijelo mi je opstajalo.

Nije raslo i napredovalo, nego opstajalo.

Zašto – to ne znam.

Kad sam bila tek djevojčica

moji su se roditelji preselili u malenu dolinu

okruženu planinama

u onome što se zvalo zemlja jezera.

Iz našeg povrtnjaka

moglo se vidjeti planine,

prekrivene snijegom, čak i ljeti.

Sjećam se mira kakav

više nikada nisam doživjela.

Nešto poslije, dala sam si zadatak

da postanem umjetnicom,

da dadem glas ovim slikama.

3.

Ostatak sam vam već ispričala.

Nekoliko godina blagoglagoljivosti, a zatim

dugačka tišina, poput tišine u dolini

prije nego što ti planine vrate

vlastiti glas promijenjen u glas prirode.

Ta mi je tišina sada suputnica.

Upitam: od čega mi je duša umrla?

a tišina odgovori:

ako ti je duša umrla, čiji život

sada živiš i

kad si postala ta osoba?

Fuga

1.

Ja sam bila muškarac jer sam bila viša.

Moja je sestra birala

što ćemo jesti.

S vremena na vrijeme, rodila bi dijete.

2.

Tada se pojavila moja duša.

Tko si ti? upitala sam.

A duša mi je odgovorila:

Ja sam tvoja duša, tvoj umilni stranac.

3.

Naša je mrtva sestra

čekala, neotkrivena u glavi moje majke.

Naša mrtva sestra nije bila ni

muškarac ni žena. Bila je poput duše.

4.

Moja je duša nasamarena:

vezala se za muškarca.

Ne pravog muškarca, nego muškarca

u kojeg sam se pretvarala u igri sa sestrom.

5.

Sad mi se sve vraća – ležanje na kauču

osvježilo mi je pamćenje.

Moje je sjećanje poput podruma ispunjenog starim novinama:

ništa se nikad ne mijenja.

6.

Usnila sam san: moja je majka pala sa stabla.

Kad je pala, stablo je umrlo;

nadživjelo je svoju svrhu.

Majka je bila neozlijeđena – nestale su joj strijele, njezina su se krila

pretvorila u ruke. Vatreno biće: Sagittarius. Na svome je u…

prigradskom vrtu. Sve mi se sada vraća.

7.

Odlažem knjigu. Što je duša?

Zastava koja vijori

previsoko na jarbolu, ako znate na što mislim.

Tijelo

šćućureno u snovitu šipražju.

8.

Dakle, tu smo da oko toga nešto poduzmemo.

(S njemačkim naglaskom.)

9.

Usnila sam san: mi smo u ratu.

Majka ostavlja samostrel u visokoj travi.

(Sagittarius, strijelac.)

Moje djetinjstvo, za me zauvijek zatvoreno,

poput jesenskog vrta, pretvorilo se u zlato,

nastrto debelim slojem sijena iz slane močvare.

10.

Zlatni luk: u ratu koristan dar.

Kako li je bio težak – nijedno ga dijete nije moglo podići.

Osim mene: ja sam ga mogla podići.

11.

A onda sam ranjena. Luk

je sada postao harfa i njene su mi se žice

urezale duboko u dlan. U snu

to ranu i otvara i zacjeljuje.

12.

Moje djetinjstvo: za me zatvoreno. Ili je

nastrto slamom – plodno.

Ali vrlo tamno. Vrlo skriveno.

13.

U tami, moja mi je duša rekla

Ja sam tvoja duša.

Nitko me ne može vidjeti; samo ti…

samo ti me vidiš.

14.

I još je rekla, moraš mi vjerovati.

A to je značilo: pomakneš li harfu,

nasmrt ćeš iskrvariti.

15.

Zašto ne mogu kriknuti?

Trebala bih pisati ruka mi krvari,

i osjećati bol i užas – ono

što sam osjetila u snu, kao žrtva rata.

16.

Sve mi se vraća.

Stablo kruške. Stablo jabuke.

Znala sam ondje sjediti

i iz srca si čupati strijele.

17.

Tada se pojavila moja duša. Rekla je

baš kao što nitko ne može vidjeti mene, nitko

ne može vidjeti krv.

I: nitko ne može vidjeti harfu.

Tada je rekla

ja te mogu spasiti. To je značilo

ovo je iskušenje.

18.

Tko je taj “ti”? Kao u

“Je li ti dosta nevidljive boli?”

19.

Poput malene ptice koja ne vidi svjetlost dana:

takvo je bilo moje djetinjstvo.

20.

Ja sam bila muškarac jer sam bila viša.

Ali nisam bila visoka –

jesam li ikada pogledala u ogledalo?

21.

Tišina u dječjoj sobi,

vrt pun savjeta. A tada:

Što harfa znači?

22.

Znam što hoćete –

hoćete Orfeja, hoćete smrt.

Orfeja koji je rekao: “Pomozite mi da pronađem Euridiku.”

Tada se začula glazba, žalopojka duše

koja gleda kako tijelo nestaje.