S mađarskim književnikom Attilom Bartisem njegova hrvatska urednica Iva Karabaić razgovarala je o pisanju, fotografiji, umjetnosti i o romanu Svršetak, objavljenom krajem prošle godine u prijevodu Xenije Detoni.
Početkom tisućljeća napisali ste Spokoj, a prije nekoliko godina Svršetak. Što se sve događalo u međuvremenu?
Radio sam. Objavio Apokrife o Lazaru, album fotografija Tišina, tako, knjigu razgovora O čemu se može u suautorstvu s pjesnikom Istvánom Keményom, napisao dvije drame, Rasap i Režija, dramsku inačicu Spokoja,koju je Nacionalno kazalište u Budimpešti prikazivalo pod naslovom Moja mama Kleopatra, da bi ubrzo nakon toga po istom romanu bio snimljen i igrani film. I, dakako, fotografirao. Ali prije svega pisao sam Svršetak, što i nije potrajalo petnaest godina baš zbog količine posla, nego zato što sam nebrojeno puta počinjao sve od nule. Jer postoje u čovjekovu životu događaji zbog kojih se neke već dovršene rečenice ili priče neizbježno i same nanovo ispisuju. To je za mene bila očeva smrt 2006. godine. Tada su stotine i stotine gotovih stranica u sekundi završile u košu. Da bih onda čak dvije trećine konačne inačice romana uobličio u godinu dana, tijekom 2014. i 2015.

Roman Svršetak kronika je života čovjeka koji je sin “provokatora” koji je slagao tanjure po cesti, pa ruski tenkovi nekoliko sati nisu mogli napredovati. Je li to jedna od epizoda koje su se uistinu dogodile 1956. ili se radi o čistoj fikciji?
Roman je definitivno fikcija. Samo što ne postoji kemijski, kao suza čista fikcija. Svaka se fikcija oslanja na naše stvarnosne spoznaje i iskustva, njima se hrani. Udaljimo li se svega korak od tih znanja, priča će ispasti samo donekle fikcija, no ako su to već tri koraka, toliko da onima sa strane podrijetlo pojedinog motiva ne bude izravno i neupitno prepoznatljivo, ona će biti teška fikcija. Međutim, to još ne znači da iza svega ne kuca stvarnost, ono srce koje pokreće i krijepi književnost. U ovom slučaju ja sam se tek za vrlo kratak korak odmaknuo od povijesne stvarnosti, jer je to istina da je u Budimpešti 1956. neki čovjek aluminijskim tanjurima nakratko zaustavio sovjetske tenkove. Gola stvarnost će vrlo rijetko biti pogodna, baš kao i san, da je se u izvornom obliku transformira u književnost, no ovaj je slučaj jedna od takvih iznimka.
Koliko vam je fotografija važna? Studirali ste je, a i pripovjedač Svršetka je fotograf i velik dio radnje posvećen je upravo njegovu pozivu da fotografira.
Svršetak nije moja jedina knjiga čiji je protagonist fotograf. U Šetnji, mojem prvom romanu, jedan je od nositelja priče stari fotograf, kojemu ću se još jednom vratiti nekoliko godina poslije, ali u noveli, kao što je fotograf i glavni junak Rasapa. O fotografiji sam 2019. objavio i knjigu eseja Trag izgubljena vremena. Sve u svemu, fotografija mi je toliko bitna da se njome ne bavim samo dok fotografiram već i kad pišem.
Prelistajte galeriju s Bartisevim fotografijama
Premda može zvučati kao klišej, ali kad je pripovjedač u prvom licu, čitateljima se nameće pitanje: koliko je elemenata u romanu autobiografsko?
Nemam problema s klišejima, oni znaju ponekad biti itekako opravdani. Pripovijedanje u prvom licu jednine čini tekst daleko osobnijim od onoga u trećem licu. Međutim, tada se neminovno javlja pitanje: čitamo li mi to autobiografsko djelo? Samo što sam ja sve svoje knjige napisao u prvom licu jednine i mala je vjerojatnost da će se to tako skoro promijeniti. I sve moje knjige vrve autobiografskim motivima. Ali to još ništa ne mijenja na činjenici da je roman fikcija. Jer još se nije rodio taj koji bi na osnovi mojih romana, ma koliko oni bili prepuni autobiografskih elemenata, bio u stanju napisati moj stvarni životopis. Zamislimo kuću čije je kamenje razvučeno na sve četiri strane svijeta, pa je jedan njezin kamen ugrađen u zid štale, drugi u ogradu, treći u crkvu i tako redom. Nikad nitko neće znati reći koji to točno kamen u ogradnom zidu potječe iz moje porušene kuće. U slučaju nekog romana biografsko se ne očituje toliko u pričama koliko u emocijama i načinu razmišljanja. S pričom se poigravam kako god poželim, bila ona zasnovana na autobiografskim motivima ili ne. Međutim, s emocijama, svjetonazorom, logikom i načinom razmišljanja žongliranja nema. Jer je to ono što funkcionira uvijek jednako, bio ja za pisaćim stolom, na tržnici ili na sprovodu. A i mene daleko točnije opisuje od svih zamislivih i nezamislivih količina autobiografskih elemenata.
Era je mobilnih telefona sa sjajnim kamerama; bi li András Szabad, da je danas u naponu snage, odabrao neku varijantu koja nije analogna?
U prvom albumu fotografija pod naslovom Tišina, tako objavio sam radove snimljene mobitelom. Bivša mi je supruga darovala telefon koji je imao i kameru. Jedan od prvih modela s kojim se dalo i fotografirati. Tada sam već godinama snimao isključivo u ateljeu, i to velikoformatnom kamerom Linhoff. Ni zamisliti nisam mogao da se s nekim tamo telefonom u ruci motam okolo i škljocam. Ali sam ga iz pristojnosti svakako isprobao. Međutim, snimao je nezamislivo loše fotke, gotovo kao onaj moj prvi aparat još u djetinjstvu. Kao da je netko u umetnuo u njega rolu čiji je rok istekao pred milijun godina, a onda mu još prstima zamašćenim od slanine ispipkao i objektiv. A dogodi se da se ja nepovratno zaljubim baš u te zastrašujuće grozne fotografije. Idućih pet godina snimao sam takoreći isključivo tim mobitelom, što me je pak navelo da opet iziđem iz ateljea na ulicu i da poslikam stvari koje takozvanim normalnim fotoaparatom sigurno nikad ne bih, jer bi u konkretnim okolnostima bilo posve isključeno da bih ga imao uza se. Primjerice, tim sam telefonom slikao i ruku svojega mrtvog oca.
Ukratko, András Szabad bi bio žešća budala da se lancima veže isključivo za jedan fotoaparat. Jer je i fotografiji potrebna sloboda kao i bilo kojoj drugoj umjetničkoj grani. A tehnika će u cijelosti utjecati na estetiku djela. Nema veće gluposti nego ustvrditi da se dobra fotografija može snimiti nebitno kojim aparatom. Da, može se, u to nema sumnje, no slika koju trenutačno gledamo mogla je biti proizvedena jedino i isključivo tom, a ne nekom drugom tehnikom i točno na način na koji je i nastala. Odabir tehnike pri nastanku fotografije funkcionira na isti način kao u likovnoj umjetnosti uporaba materijala. Skulptura koju svi poznajemo pod naslovom Pietà mogla je biti isklesana isključivo od mramora. A nemamo pojma kakva bi ona bila da je načinjena od drva ili bronce. E, pa isto vrijedi i za fotografiju. Ima stvari koje je prikladno raditi aparatom za velike formate na plan-filmu, a ima i onih koje treba snimati kamerom mobitela očajne kvalitete. Zazirem od doktrinera koji nam sto posto znaju reći koji je jedini prihvatljiv i ispravan put. Ne bi ni deset posto remek-djela iz povijesti umjetnosti, povijesti fotografije ili iz povijesti književnosti preživjelo kada bismo pobacali na lomaču i spalili sva ona koja su nastala prkoseći normama koje doktrineri propisuju. Jer doktriner i nije ništa drugo doli tamničar koji toliko voli svoj posao da ga ne može prestati raditi dvadeset četiri sata na dan. Živi svoju tamnicu. Nije ni onaj koji je kreativan slobodan, jer toga jednostavno nema, no taj se to trudi barem postići.
Razgovor je s mađarskog prevela Xenia Detoni.
Knjigu možete kupiti ovdje.
Add comment