Osjetio je da mu tlo izmiče. Sagnuo se niže, ali veslo je jedva dotaknulo dno i struja mu ga je iskrenula u ruci. Uspravio se i dopustio da ga matica ponese niz rijeku, sve dok se čamac, povučen virom, nije zavrtio. Tada je uronio lopaticu, naslonio rucelj na bok čamca i vratio se u mirnu struju. Bilo je mračno i tiho. Povremeno bi pljusnula riba i zamišljao je da vidi kako se srebri. A možda je doista i vidio, jer je unatoč tami njegovo sjećanje čuvalo točnu sliku okolice. Mogao je nabrojiti visoke topole na lijevoj obali. Mogao je navesti prezimena domaćina. Znao je gdje prestaje naselje i ostaju samo tri usamljene kuće međusobno udaljene po skoro kilometar. Znao je gdje rijeka, pod visokom obalom duboka više metara, odjednom postaje plića i razlijeva se u predio s malenim trskom obraslim krivajama. Prepoznavao je mirise lijeve i desne obale. Lijeva je mirisala na mulj i šiblje. Desna je bila ravna, pješčana i bez drveća. Na njoj su bili pašnjaci i od nje je vonjalo po blagu, osušenom gnoju i pelinu. Ljeti je za najmračnije noći njuškao zrak i držao se sredine rijeke. Ovako kao sada. Oprezno je prebacio veslo s jednog boka čamca na drugi. Zvuk nabreklog drva bio je mukao i mekan. U daljini je začuo suhi pra sak i nebo se rasvijetlilo zelenkastim sjajem. Na dnu čamca pomaknuo se taman oblik. “Lezi”, rekao je tiho. Raketa je visjela na crnom nebu skoro nepomično i podsjećala na sumornu zvijezdu. Nagonski je jače pritisnuo veslo, iako je znao da su je ispalili nekoliko kilometara uzvodno i da on plovi u potpunom mraku. Oblik se ponovo pomaknuo i čamac se blago zanjihao. “Pucaju.”

“Lezi. Samo svijetle.”

“Vidjet će nas.”

“Neće. Predaleko su. Lezi.”

Čovjek na dnu čamca pridignuo se četveronoške. Lađar je izvukao veslo iz vode i gurnuo ga okovanim krajem. Onaj je zastenjao i prostro se među stranama čamca.

“Rekao sam ti.”

Raketa je izgorjela i zgasnula.

Čamac je na kraju zastrugao dnom po pijesku. Gurnuo ga jedalje na sprud. Obala nije bila visoka, ali je bila strma.

“Izlazi”, rekao je.

Muškarac se nespretno izvukao iz čamca. Smrdio je po prljavštini i gladi. Spotaknuo se i s naporom ustao, vukući za sobom promočen kaput.

“Popet ćeš se na obalu i poći nizvodno. Za neko vrijeme dospjet ćeš do grmlja. Prati ga, što dalje od vode. Ne ulazi u guštaru, tamo su močvare.”

“Trebao me netko dočekati.”

“Trebao je, ali nije došao.”

Pažljivo je izvukao čamac iz pličine. Zaveslao je nekoliko puta da voda spere trag na pijesku. Ponovo se prepustio matici, ali je sada veslao svom snagom da je što prije presiječe i nađe se na drugoj obali. Tamo je bilo plitko. Osjetio je tlo pod veslom, zapah mulja i kravlje balege. Ovdje je selo dogonilo blago s pašnjaka na pojilo. Za tren je čuo trljanje pramca o trsku. Klizio je duž trstika uzvodno. Lopatica vesla zapinjala je o glibovito dno. Na kraju je uplovio u uski rukavac koji je odvojen pojasom čvrstoga tla obraslog vrbama pratio riječno korito. Bio je širok kao dva čamca, ne više, i završavao slijepo među trskom i vrbama. Otkrio ga je prošle godine dok je arćašom lovio ribu uz obalu. Sada se probio do kraja rukavca i oprezno izašao iz čamca na uski komadić tla bez raslinja. Privezao je čamac lancem i ušao u vodu. Dosezala mu je ispod pojasa. Oslobodio je konop vezan oko vrbe i izvukao mrežu s ribamaiz vode. Apatično su se pomicale. Jedna je bljesnula srebrnim trbuhom. Počinjalo je svitati. Iz šipražja je izvukao vrbov prut s udicom. Mukotrpno se probijajući kroz vodu, vratio se u riječno korito, a potom, i dalje kroz vodu, došao do pojilišta blaga i tek je tamo izašao na suhu obalu. Selo je još spavalo. Još nisu razgorjeli vatre u pećima. I psi su spavali. Uspinjao se pješčanim putom. Mokra mu se odjeća prilijepila uz tijelo i bilo mu je hladno. Malo je ubrzao. Ravnodušno je prošao pored kapelice na raskrižju putova. Lijevi je vodio do crkve. Pošao je desnim. Kolibe su stajale tijesno jedna uz drugu. Pomislio je kako je tiho kao u nedjelju, ali bila je tek subota. Začuo je kako je negdje lanac zveknuo o jasle. Pijesak mu je oblijepio cipele. Izuo ih je, zavezao vezicama i objesio preko ramena. Pod nogama je pijesak bio topao. Iza zadnjih kuća skrenuo je nadesno i prošao pored vjetrenjače. Gledao je pješčanu cestu koja se polagano spuštala niz polja, a onda malo penjala, da bi nestala iza udaljenog brežuljka. Među skupinama visokih topola skrivala su se tri majura. Razbacani, udaljeni međusobno po kilometar, po stotinjak metara, bili su skoro nevidljivi u jutarnjem polumraku. Drvene korablje pokrivene slamnatim krovom. Kao da nema nikoga, pomislio je. Udolinom u koju se spuštala seoska cesta protezao se pojas vodoplavnih livada. Sada su izgledale posve crno. Prošao je još stotinjak koraka i skrenuo na sporedan put. Bio je blatan i razlokan. Usjevi s obje strane ležali su ugaženi i pomiješani s crnom zemljom. Ušao je u sjenu visokih topola. Začuo je “Halt!” i zastao poslije nekoliko koraka. Pod razgranatom jabukom stajao je vojnik sa strojnicom obješenom preko ramena, s uperenom cijevi, ali bez prsta na obaraču. Lagano je kimnuo, povukao se za korak te ponovo naslonio na stablo. Pošao je duž ograde i došao do kapije na kojoj je stajao drugi stražar.

“Gut Morgen”, promrmljao je i gurnuo vrtna vratašca.

“Morgen”, odgovorio je vojnik. “Sto bilo?”

“Fiše. Podignuo je mrežu s ribama.”

Vojnik je prišao i pogledao ribe. Iz dubine dvorišta naišao je drugi, a potom još jedan. Razgovarali su žustro, ali nije ništa razumio. Čuo je kako ponavljaju “Hecht!” i “Barsch”, pa je pomislio da se prepiru o vrstama. Okretali su mrežicu s četiri ribe. Opipavali su ih kroz očice, ne obazirući se na hladnu sluz. “Grgeč i bodorka”, rekao je. “Dam dvije najveće za dva pakla cigareten. Cvaj za cvaj.” Opet su počeli razgovarati. Onaj prvi, sa strojnicom, nešto im je objašnjavao. “Dobše”, rekao je na kraju.

Sjedio je leđima naslonjen na vrata štaglja i grijao se na suncu. Gledao je vojnike. Vrzmali su se u poraskopčanim odorama. Nakratko bi s porcijama prisjeli za drveni stol. Pored bunara dimila se poljska kuhinja. Osjećao se zapah ugrijane masti, luka i duhana. Na suprotnoj strani dvorišta vidio je drvenu kuću s kamenim podzidom pokrivenu slamnatom strehom. Do ulaza su vodile tri kamene stube. Prilazio im je kuhar u bijeloj kuti noseći pladanj, a na njemu vrč, poklopljen lonac i tanjure. Zid štaglja bio je topao. Pušio je cigaretu i promatrao sve to. Bijelu kutu, izribane kotlove pored bunara, spokojnu sanjivost tabora. U voćnjaku iza kuće stajale su haubice s dugim spuštenim cijevima. Među drvećem razapeli su maskirne mreže. Nekim je stablima bila oguljena kora. Jednako su maskirali i gusjeničare za vuču. Vukli su to stotine ili tisuće kilometara da bi ga naposljetku postavili među još nedavno procvjetala stabla jabuka i sada su se spokojno odmarali. Bili su tako moćni, a sada će pržiti njegove ribe kupljene po vrlo poštenoj cijeni. Imali su cigarete i bačve s benzinom i svako malo su od cura iz sela tražili da im peru gaće i potkošulje. Od proljeća je živio u štaglju i gledao kako svakoga jutra kuhar u bijeloj kuti nosi u njegovu kuću vrč s kavom. Pod starom kruškom napravio je ognjište od opeka. Limeni dimnjak provukao je kroz krošnju stabla. Među granjem rasprostro je plahtu. Posve jednako kao oni mreže nad svojim topovima. Moglo se kuhati čak i po kiši. Sada je nad limom poslovala žena. Bosa, u pregači, s tamnom kosom koja joj je bježala ispod prljavocrvene marame. Osjećao je miris pržene ribe. Digao se i pošao prema staji. Vrata su bila otvorena, pregrađena šipkom. Ušao je u mračan, vreo zrak. Krava je, vidjevši ga, lijeno ustala. Odvezao je labavo zavezan povodac pa se uputila prema izlazu. Bez požurivanja krenula je stazicom uz rub voćnjaka prema tamnom pojasu livada. Pošao je za njom. Trava je bila mokra i hladna. Podvinuo je nogavice hlača. Krava je spustila glavu i počela pasti. Riđa leđa blistala su joj na suncu kao ugrijano željezo. U travi se srebrio odbačeni lanac. Otkako je došla vojska, prestao se bojati kradljivaca i nije ga pospremao preko noći. Pričvrstio ga je oko rogova. Osjetio je toplinu kravina vrata i nesvjesno prešao po njemu dlanom. Izvukao je metalni kolac i zabio ga kamenom malo dalje. Na samom dnu travnate udoline stajao je drveni kablić pored niskoga bunara s muljevitom vodom. Bio je siguran da je žena napojila kravu u zoru, ali je provjerio je li nahereno vjedro na svojemu mjestu. Bilo je. Isto kao i lanac. Pošao je udolinom uzbrdo. Stao je na hrbat blage uzvisine po kojoj je prolazila međa. Na ugaženoj stazici mogao je osušiti promrzla stopala. Sada je vidio obor majura na suprotnom brežuljku, topole, voćnjak, ali su topovi i vučna vozila ostali nevidljivi. U daljini se protezala druga obala. Niska, sivozelena, ravna kao stepa, vukla se do iza obzorja. Ponegdje, bliže rijeci, bila je obrasla vrbama. Poznavao je sve te močvarne mrtvaje koje su se u proljeće razlijevale, tako da se rijeka činila dvaput širom. Sada je tamo greznula ustajala zelenkasta voda. Bila je tako gusta i nepomična da nije odražavala sunce. Nagrna, nizvodno, izgledala je kao nekoliko sivih vodoravnih crta. Ondje nisu imali čak ni crkvu. Nije im se dalo pješačiti sedam kilometara izokola, pa bi u nedjeljna jutra stali na obalu i dozivali. Voda je nosila glasove. Silazio je sa škarpe, odvezivao čamac i plovio po njih. Kada je voda bila visoka, mogao je doći sve do prvih kućeraka. Nisu imali crkvu, nisu imali skoro ništa osim desetak brvnara, vodoplavnih pašnjaka i pješčanog brežuljka iznad sela na kojemu su sadili krumpir i sijali zob, da bi onda iščekivali tuču, kišu ili sušu. Penjali su se u čamac noseći cipele u rukama. Žene su zavrtale suknje. S maramama, u kaputima prožetima vonjem naftalina. Obrijani, umiveni, davali su mu po par groša, pokoju novčanicu, po jaje. Jaja je odlagao u košaricu obloženu sijenom. “A da se složite i sagradite”, rekao je jednom.“Za koji kurac”, odgovorio je netko. “Nema se čime ni za koga.” Stvarno se nije imalo. U pet puta prevezao bi cijelo selo, pomislio je tada.

“Lako je tebi pričati kada je vama crkva ostala”, rekla je neka

ženska. Ali sada je dva kilometra udaljenu obalu mogao samo gledati. Palo mu je na pamet da bi trebao imati dalekozor. Na cesti koja je išla ispod obzora ponekad su se dizali oblaci prašine. Ne približavajući se rijeci, mogao je razabirati pojedine vojnike. Hodali su duž obale i tražili tragove na pješčanim sprudovima ili u blatu. Pomislio je kako će jednom uhvatiti soma od metra, zamijeniti ga za dalekozor, i počeo se tiho smijati. Kada je završio s jelom, žena mu je uzela tanjur i odnijela ga u limeni lavor koji je stajao pored ognjišta. Ispratio ju je pogledom. Natočila je tople vode iz kotla, čučnula i počela prati posuđe. Izlila je prljavu vodu i nalila još jednom za ispiranje. Radila je brzo, ravnodušno, bez tromosti seoskih žena, koje već u mladosti osjećaju trajan umor. Imali su samo dva tanjura od fajanse s plavim obrubom. Ostalo, zdjele, vrč, čaše, bilo je limeno. Razmjestila ih je po travi da se osuše. Vratila se i sjela uz njega. Zapalio je cigaretu, povukao nekoliko dimova i pružio joj je. Uzela je, zadržala trenutak između palca i kažiprsta i također povukla, malo nespretno okrećući rub dlana prema van. Kušala je dim kao da je nešto što se jede ili pije.

“Dobra”, rekla je.

Povukla je još jednom i htjela mu vratiti cigaretu, ali je zavrtio glavom.

“Puši”, rekao je.

Nekoliko se kokoši kupalo u pijesku. Prašina se zlatila na suncu. Sjaj prosijan kroz lišće prošarao je imanje. Crna mačka protegnula se na sunčanoj mrlji. Crveni pijetao šepirio se oko svoga jata. Pred kuću se dovezao limeni automobil bez krova. Vozač je salutirao časniku

koji je stajao na stubama. Odvezli su se uz potmulu tutnjavu motora, a zapah ispušnih plinova ispunio im je nosnice.

“Kako je prošlo?” zapitala je. “Normalno”, odgovorio je. “Ispalili su nekoliko raketa od Dorohucze, ali samo da uplaše. Ispaljuju ih otprilike svaki sat.”

“Jesu ti platili?”

“Jednoga sam prevozio. Platio je. Uvijek uzmem unaprijed. Bojao

se.”

“I ja bih se bojala.”

“Trebao je samo biti tiho. Nikada me nisu uhvatili.”

“Da su te uhvatili, više ne bi bio živ.”

Sjedili su na niskoj klupici pod grmom jorgovana, gotovo se dodirujući. On pognut, nalakćen na koljena, ona uspravna, s rukama u krilu. Oboje bosi sa stopalima uronjenim u topao pijesak. Teško je bilo dokučiti podsjećaju li na bračni par ili sestru i brata.

“Neće me uhvatiti”, rekao je ravnodušno. “S ove strane noću skoro i ne idu, a s one, izgleda, isto ne previše. Možda pucaju samo da zastraše. Uvijek od Dorohucze ili od Nurzeca. Nikada između.”

“Da se Nijemac boji, to znamo, ali da bi se Rus?”

“Rusu se ne da”, rekao je.

U daljini se začulo brujanje motora. Na cesti pored vjetrenjače podignuo se oblak prašine. Nekoliko minuta poslije u dvorište se uvezao motocikl s prikolicom. Vozač je imao zaštitne naočale i smeđo-zelenu maskirku. Saskočio je sa sjedala i utrčao po stubama u kolibu. Nije čak ni isključio motor. Za tren se već vratio. Sjeo je, ubacio u brzinu, okrenuo se skoro u mjestu i nestao u oblaku prašine. Kokoši su skočile iz svojih udubina i potrčale prema staji.

“Zündapp”, rekao je ni sebi ni njoj.

“Prometno je danas”, odgovorila je.

“Zündapp”, ponovio je.

“Molim?”

“Tako se zove motocikl”, rekao je tiho.

“Pa što onda?” zapitala je nezainteresirano.

“Ništa. Samo kažem.”

Posegnuo je u džep na hlačama i izvadio cigarete. Prišao je ognjištu, izvukao crni ugarak, raspirio ga, zapalio i sjeo pored nje. Povukao je, ispustio dim i pokušao još nosnicama uvući oblačić koji se razilazio.

“Trebao bi mi dalekozor”, rekao je tren poslije.

“Motocikl, dalekozor i što još?” promrmljala je.

“Dobro bi mi došao. Znao bih kretanje Ruskih preko dana.

Dalje od obale ili bliže. Kako zaobilaze močvare. Jer tamo se ne može cijelo vrijeme uz vodu. Čak i ako je suho, nećeš proći. Iznad pojasa je i uvlači te. Možda su postavili nekakve mostiće, ali mi slim da nisu. Kako god bilo, dalekozor bi mi dobro došao”, završio je.

“Onda ga kupi od njih”, rekla je pogledavši u dno dvorišta.

Pratio je njezin pogled. Kokoši su se vratile na svoja mjesta.