TRINĆEL

u trstikama prazan vjetar 

more do žukova

velebit plav pa bijel 

kroz utrobu neba

prema noći

proziran otrov tarantula

sjećam se iz početka smrti

kako je redom

kuće oduzimala 

kamenitom cestom

zidovi su bezljudski

guštere ispuštali

lijevom stranom spominjali zvona

desnom zvijezde nabrajali

do mene su lastavice crno ćurlikale 

niskim letom nad smokvama 

za znancima i rodbinom 

zavijala bura nasole do polja

ravninom žala zazujanost muha 

sapleteno sunce do kupina

LEŠANDROVICE

ptice su navukle nebo 

iznad pomodrjelih vinograda

u crnim nošnjama

žene beru koromač

one su tvrde pjege 

na koje sunce ne vidi

listopad se narezuje poljem 

u žute drače i klonule panjeve

do mora zarasli putovi u kupine

još je malo ostalo od ljeta 

još tako malo da ga nema

posljednji grozd dozrijeva 

tvrdih zrna

skamenio se za naglih tuča 

teško mu odgoditi

ZIMI NA OTOKU

zimi

na moru rastu tvrde staze 

bura zapada ribama do kostiju

zimi

škrape drže uže rasutome brodu 

jarbolom drhti klatež na tučenog neba

za mrtve je surost i kratkoća dana

zimi

u smrznute panjeve puževi zarastu 

stvrdne se zmija u boku starog hrama

zimi

narušenu smokvu pije goli zid 

najteže je neimaštinu uhvatiti za dno

OTOKOM PAGOM

jutro kadulja zasoljenih

satima cesta

bijeli nanizi kamenja

        pod nebom

          što još ne ustaje

žilave korake ovaca

krševit otok

    bodavih sikavaca

osaminom taren vjetar

ranog predsvita

južinom zazlaćeno more

  u prvim rastracima sunca

      korijeni lađa

staklinom zaljeva

ja sam putem obirala mirise

širokom daljinom more pobrštala

      jer sam čovjeka malo

      u zatišje zvala

      jer sam prelet gavrana

      za smrt planine uzimala

pa onda opet

pa onda opet

jutro zasoljenih kadulja

i cesta

danima  

JESEN I JA

jesen šušti sredinom mora 

grebenjem oljuštena

brodovi bez sidra 

obalom posrću 

svoje napuštene pramce

žene iza prozora

zatvoreno stare

nagnuta čela prema moštu

goniči ispražnjuju mijehove

bačve do grla prekipljuju 

zrelo u mesu 

nebom obustavljeno

pomodrjet ću danas 

začvorena u hrapave prste

godine se talože u prašinu iza puta 

nisko sunce kroz šuplje kamenje 

obodom kadulja

do oka ubija samoćom

da mi je malo života 

bez pokupljenih sjena po zraku 

da me je bijelo raspoložiti 

čahurom puževa

vinogradi crveni u lišću

srce mora zasuzuju

istim nebom za mene

i tvoje sve tamnije udaljenosti

Kupi knjigu!