U prvom su domu tri spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja i kupaonica. Spavaća soba u kojoj spava dijete, koje ćemo konvencionalno nazvati Ja, ustvari je ostava s kolijevkom. Pomalo je vlažna, kao uostalom i ostatak Doma. Nema prozora, ali ugodna je i blizu kuhinje. Zveket posuđa, pravilno lupkanje noža po dasci za rezanje, postojan mlaz vode u sudoperu vjerojatno su među prvim uspomenama tog Ja, premda ih se on ne sjeća. Kao što se ne sjeća prigušenog, tupog zatvaranja vrata hladnjaka, ili trzaja otpora koji pružaju prije nego što se naglo otvore. To je mala kuhinjska polifonija: limene udaraljke s kontrapunktom keramike, otjecanje vode, brujanje hladnjaka, huk nape nad štednjakom.

Dom je smješten ispod razine ulice. Do ulaza u stan na prvoj podzemnoj etaži vodi spiralno stubište ili dizalo. Miris veže, od koje trak crvenog tepiha vijuga prema stubištu, prilično je drugačiji od mirisa na katu ispod, po kojem vlaga širi podrumski vonj. Podrumi ustvari i jesu na istoj razini kao stan Moje obitelji, kao i dvoja vrata od masivnoga drva iza kojih stanuju neimenovane obitelji.

Međutim, nije čitav Podzemni dom ispod razine ulice. Blagovaonica, kuhinja, kupaonica i spavaće sobe gledaju na dva unutarnja dvorišta. Na jedno blagovaonica, kuhinja i kupaonica, na drugo spavaće sobe. Unutarnja dvorišta, ili betonski vrtovi, omeđeni su nizom zgrada s pet ili šest katova, izgrađenih pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Kad se kroči u dvorište, može se jedino pogledati uvis. Baka tog Ja – odsada pa nadalje Baka – svakog jutra obavlja istu proceduru: izađe, podigne glavu i pogleda u nebo da vidi kakvo je vrijeme. Potom se vrati unutra.

U Podzemnom se domu čini kao da je vani vječito oblačno. Prozori koji gledaju na dva betonska vrta u prostorije ne propuštaju dovoljno danjeg svjetla. Zato se odmah po ulasku pali svjetiljka u hodniku.

U toj tmini Ja čini svoje prve korake. Sjene što ih predmeti i pokućstvo bacaju po tlu prelijevaju se iz stana, preplavljuju ga; veru se po stolovima, prozorskim klupčicama, keramičkoj zdjeli za voće koja je uvijek izložena na sredini stola. Ja se među tim sjenkama uči kretati, gazi ih, pušta da ga presijecaju. Ponekad nestane u sjeni dok puže po stanu, ili pak vani ostavi ruku ili stopalo, prepusti ih svjetlu: Ja je rascjepkan tamom, po sagu ostavlja komade sebe.

U Podzemnom se domu svjetla gase samo prije spavanja ili kad se nekamo ide: tada je prostor prepušten mraku, svojemu prirodnom okruženju. Četiri okreta ključa, žamor na stubištu pa muk. Tada sjene poteku iz stvari, prostru se po tlu, zauzmu svaki pedalj, zaposjednu Dom.

U dvorištu na koje gledaju kuhinja, kupaonica i blagovanica živi Kornjača. Uglavnom se skriva iza tegli s cvijećem ili u oklopu. Teško ju je vidjeti izvan zaklona. Tek kad Baka izađe, krene joj u susret trapavo pretrčavajući dvorište; oklopom udara o tlo, uvijek u jednakom ritmu svoje radosti. Baka je podigne i razgovara s njome; svojim naboranim nožicama zamahuje po zraku, u asistiranom letu između zgrada koje su nebo ukliještile u kvadrat. Potom se vrati iza tegli, vukući za sobom list salate koji joj je donijela Baka i koji će štedljivo pojesti, glodat će ga rožnatom čeljusti sve dok ga ne dokrajči.

Kornjača je prva životinja s kojom se Ja susreo u Podzemnom domu. Uostalom, Ja je jedino ljudsko biće – osim Bake – kojemu Kornjača pokazuje svoju glavu, pomoli je iz ljuske.

Ja je traži po dvorištu, zna gdje će je pronaći: puže sve dok ne dođe do nje, u hipu prijeđe betonsko dvorište, koljena mu svakim danom rade sve više. Njihovi se susreti uvijek odvijaju iza cvjetnih tegli. Ja pljesne rukama iznad Kornjačina oklopa, tam-tam slavlja i ushita. To plemensko bubnjanje – Ja sjedi na tlu, na mekanom tronu svoje pelene – vjerojatno je prvi ritual tog Ja. Ja otkucava ritam nad oklopom, a Kornjača pomoli glavu.

Kornjača je ujedno i prvo živo biće koje Ja oponaša: za razliku od većine djece koja preziru sve vrste povrća, Ja za jelo rezolutno zahtijeva salatu. Čak je i način na koji se kreće potpuno preuzeo od Kornjače: dugački trenuci mirovanja u skrivenim zapećcima kuće za kojima slijede nagla ubrzanja po hodniku.

Kad se njih dvoje susretnu licem u lice na zemlji, Ja se uvijek grleno nasmije. Zatim primakne golu nožicu Kornjačinoj glavi i gurka je palcem. Palac tog Ja i Kornjačina glava istog su oblika, pa je Ja uvjeren kako je i njegova glava na stopalu. U svojim prvim godinama života Ja sebe vidi kao dvoglavu kornjaču. Ja i Kornjača pozdravljaju se dječakovim stopalima.

Podzemni je dom smješten na jednom od sedam brežuljaka grada Rima.

Svakog dana na vrhu brežuljka dva vojnika talijanske vojske iz zidina izvuku top. Čim otkuca podne, top opali u smjeru Rima. Prolaznici plješću tom uprizorenju, talijanskoj vojsci koja puca na svoju prijestolnicu. Detonacija često rasplače djecu, kojoj roditelji onda uzalud tumače značenje fikcije te razliku između fikcije i zbilje. Eksplozija odjekne kilometrima daleko, pronosi val svog udarca po obzoru, istom obzoru u koji su upereni fotografski aparati okupljenih.

U Podzemnom domu stanuju Otac, Majka, Sestra, Baka. I Ja.