S Amosom Ozom susreo sam se davno, još tijekom studija 1990-ih, kada su nam informacije o suvremenim stranim piscima dolazile polako, preko rijetkih časopisa koje smo čitali u British Councilu. No istinski sam zaronio u njega kada sam dobio priliku urediti njegov roman Crna kutija. Ali da bi do toga došlo, trebalo je prvo nabaviti prava. Krajem devedesetih o nakladništvu se u nas znalo malo, išlo se na sajmove u Frankfurt, te sam te 1999. i ja prvi put otišao na Sajam profesionalno; do tada sam na njemu bio jednom kao posjetitelj. I tako sam i ne znajući da treba unaprijed dogovarati sastanke tražio tko drži prava za knjige Amosa Oza. Internet je bio u povojima, Google nije ni postojao, i lutajući tim ogromnim halama – tada je Sajam bio na mnogo većoj površini nego danas – naišao sam na jedan štand na kojem su bile tek dvije fotografije: jedna slavne kuharice Delije Smith, a druga Amosa Oza. Prišao sam gospođi koja je sjedila za štandom. To je bila lady Deborah Owen, jedna od najvažnijih i najslavnijih agentica, s kojom sam se od tada redovito sastajao na svim sajmovima sve dok nije otišla u mirovinu. I tu sam dogovorio da kupimo prava za Crnu kutiju, koju je preveo ugledni urednik i prevoditelj Zlatko Crnković, vizualni identitet dao joj je Vanja Cuculić, a objavio ju je Hena com 2001.
Priča o ljubavi i pisanju
Kada smo pokrenuli Frakturu, a do tada sam iščitao niz Ozovih djela, znao sam da moramo nastaviti objavljivati tog briljantnog pisca, jednog, rekao bih, od najboljih suvremenih pisaca. Prva knjiga koju smo odlučili objaviti na hrvatskom bila je Kako izliječiti fanatika. Prevela ju je s engleskog Andrea Weiss Sadeh, kojoj je to bio prvi prijevod. Andrea nije slučajno prevela tu knjigu, ona je, naime, za nju bila ulazak u Amosa Oza i ujedno u svijet prevođenja, te je ubrzo izašla i prva knjiga Amosa Oza prevedena s hebrejskog, koju je prevela upravo Andrea. To je bila monumentalna, možda najvažnija Ozova knjiga Priča o ljubavi i tmini. Taj autobiografski roman govori o odrastanju u Jeruzalemu u 1940-ima, o britanskoj okupaciji Palestine i stvaranju izraelske države. Roman je to o njegovom roditeljima, ocu Jehudi Ariehu Klausneru i majci Faniji Mussman. Oni su bili doseljenici iz istočne Europe koji su u tadašnju Palestinu došli između dva rata. Roman je to o majčinoj depresiji i samoubojstvu, o nastanku suvremenog hebrejskog, za što je zaslužan i Ozov praujak Joseph Klausner, ugledni profesor književnosti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, o potrazi za korijenima tragedije vlastite obitelji iz perspektive dječaka Amosa. Ta je priča osobna, ali i velika priča o svjetskoj i židovskoj povijesti. Govori o odnosima među prijateljima, susjedima, poznanicima u vremenima velikih političkih promjena. Priča o ljubavi i tmini jedinstvena je složena freska koja nam je uvijek iznova zanimljiva upravo zbog magije jezika Amosa Oza.
Amos Oz knjigu je završio svojim odlaskom u kibuc, koji ga je umnogome oblikovao. Tamo je upoznao svoju buduću suprugu Nily Zuckerman, s kojom se vjenčao 1960. godine. Zajedno su imali troje djece: kćeri Faniju i Galiju te sina Davida. Fania Oz-Salzberger postala je ugledna povjesničarka i profesorica na Sveučilištu u Haifi. Obitelj je živjela u kibucu Hulda sve do 1986., kada su se preselili u Arad zbog zdravstvenih tegoba sina Daniela. Amos Oz preminuo je 28. prosinca 2018. u Tel Avivu, nakon kratke borbe s rakom, ostavivši iza sebe bogato književno i društveno nasljeđe koje i danas snažno odjekuje.
Fanatizam je, po meni, duboka nesposobnost zamišljanja mogućnosti da drugi možda ima pravo", rekao je Oz
Život u kibucu značio je rad i odlazak na služenje vojnoga roka. Amos Oz sudjelovao je kao i većima Izraelaca svoje generacije u nekim izraelsko-arapskim ratovima. No svoj poriv da piše nije mogao suspregnuti: pisao je noću, kada bi stigao, uglavnom u samoći WC-a, sve dok nije uvjerio vodstvo kibuca da se od njegovih priča i pisanja može zaraditi, te je sva zarada od pisanja išla u kibuc. Priče iz kibuca možemo čitati u njegovim zbirkama Među svojima i Priče iz seoskog života.
Amos Oz u svim svojim književnim djelima progovara o važnim pitanjima, no uvijek kroz prizmu pojedinca i njegova odnosa prema svojim bližnjima. Kroz te intimne ispovijedi svaki put dolazimo do velikih i važnih pitanja. Tako je i u romanu Fima, i u romanima Pantera u podrumu i Crnoj kutiji, ali i u Rimovanju života i smrti. Oz se nije bojao zakoračiti i na druga područja, pa je njegova bajka o dobru i zlu Iznenada u dubini šume jedna od najljepših priča o odrastanju. Amos Oz pisao je iz perspektive raznih povijesnih osoba, svoje vlastite, iz ženske perspektive kao u romanu Moj Michael, koji će izaći do kraja ove godine u novom prijevodu Andrea Weiss Sadeh, ovaj put s hebrejskog, a to je priča o ženi zarobljenoj u svakodnevici braka i izraelskog društva pedesetih. Intimna ispovijest junakinje postaje alegorija političke i društvene napetosti tadašnjeg Izraela. U romanu Poznati ženu Oz tematizira muško-ženske odnose, tajne i nesporazume kroz lik umirovljenog tajnog agenta koji pokušava razumjeti žene koje su ga oblikovale, a u remek-djelu Juda bavi se pitanjem izdaje – biblijske, povijesne i osobne. Mladi student Šmuel istražuje lik Jude Iškariotskog kroz filozofsku prizmu, a roman postavlja suptilna pitanja o vjeri, identitetu i ljubavi.
Pisac u službi dijaloga
Amos Oz bio je neumorni esejist i komentator političkih zbivanja. Njegove publicističke knjige odražavaju njegovu predanost miru i dijalogu. U knjizi Što čini jabuku? u razgovoru s novinarkom Širom Hadad Oz se osvrće na djetinjstvo, književnost, ljubav, humor i strahove. Knjiga je osobna i misaona, gotovo testamentarna. U knjizi Židovi i riječi, koju je napisao s kćeri Fanijom, spaja literarnu, povijesnu i lingvističku perspektivu o tome kako su riječi oblikovale židovski identitet i kulturu. Ovo djelo ističe posebnu važnost jezika i rasprave u židovskoj tradiciji. Pozdrav fanaticima zbirka je eseja o fanatizmu, političkoj isključivosti i opasnosti ideoloških krajnosti. Oz upozorava na nužnost sluha za drugoga, empatije i kompromisa. Danas je ona važnija nego ikada za čitanje i razumijevanje svijeta, pa i izraelsko-palestinskog sukoba. U kratkom eseju Isus i Juda nastavlja filozofsku liniju započetu u romanu Juda te promišlja likove Jude Iškariotskog i Isusa iz nazaretske, teološke i povijesne perspektive.
Napisati roman, rekao sam jednom samome sebi, to je otprilike kao od lego-kocaka sastaviti čitav edomski planinski lanac. Ili kao sagraditi čitav Pariz, sa svim zgradama, trgovima, bulevarima, tornjevima i predgrađem, sve do posljednje ulične klupe, sastaviti čitav grad od slijepljenih šibica i polovica šibica."
Mirotvorni angažman
Oz je bio jedan od prvih izraelskih intelektualaca koji je javno zagovarao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba kroz dvije države. Bio je suosnivač mirovnog pokreta Šalom Ahšav (Mir sada) i redovito je sudjelovao u javnim debatama. Njegov esej “Kako izliječiti fanatika” (sada dio knjige Pozdrav fanaticima) postao je programski tekst za mirotvornu misao.
“Fanatizam je, po meni, duboka nesposobnost zamišljanja mogućnosti da drugi možda ima pravo”, rekao je Oz u govoru na sveučilištu u Tübingenu. Također je često isticao: “Kompromis nije riječ za kukavice, već za one koji cijene život više od ideologije.” A u eseju “Izrael, Palestina i mir” iz 1995. argumentira da se sukob ne može riješiti nasiljem, već samo pregovorima, i da su obje strane u pravu – što taj sukob čini tragedijom, a ne bajkom.
Pa onda, što je u mojim pričama autobiografski, a što je izmišljeno? Sve je autobiografski – ako jednom napišem priču o ljubavnoj vezi između Majke Tereze i Abbe Ebana, i to će neminovno biti autobiografska priča – samo što neće biti ispovijed. Svaka je priča koju sam napisao autobiografija, nijedna priča nije ispovijed. Loš čitatelj uvijek želi znati, i to odmah ili sad, 'a što se uistinu dogodilo?' Koja je priča iza priče, u čemu je caka, tko je tu protiv koga i tko je zapravo komu smjestio."
Posjet Zagrebu
Amosa Oza upoznao sam na Sajmu knjiga u Leipzigu, zatim sam se s njim sretao na frankfurtskom Sajmu i druženjima u kući njegova njemačkog nakladnika Shurkamp. Uspjeli smo ga nagovoriti da dođe u Zagreb, te nas je posjetio u ožujku 2011. sa suprugom Nilly. To su bili nezaboravni dani. Oz je je gostovao na književnoj tribini Razotkrivanje u Kinu Europa pred prepunom dvoranom, a da je dvorana bila i dvostruko veća, ne bi bilo mjesta za sve. U razgovoru sa Srećkom Horvatom podijelio je svoju toplinu, mudrost i duhovitost. Tom je prilikom izjavio: “Književnost ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti ljude – a ljudi mogu promijeniti svijet.” Neumorno je davao intervjue na televiziji i u svim važnijim novinama, a imao je i vremena da se družimo na večerama i ručkovima, da posjetimo Muzej krapinskih neandertalaca, tada netom otvoren, i da nam to druženje ostane u nezaboravnoj uspomeni, a njegov posjet Zagrebu kao jedan od najvažnijih književnih događaja ne samo te godine.
Danas, u svijetu podjela, retoričkog nasilja i isključivosti, Amos Oz ostaje primjer intelektualca koji je kroz književnost, esejistiku i javni govor zagovarao dijalog, razumijevanje i pomirenje. Njegova djela ne samo da prikazuju osobne i društvene drame nego nas i tjeraju da preispitamo vlastite stavove. Oz nas ne poučava što da mislimo, već kako da mislimo: pažljivo, s empatijom i otvorenošću.
Danas, kada je granica između mišljenja i neprijateljstva sve tanja, Amos Oz podsjeća nas na snagu riječi, razumijevanja i priče. Čitati Oza znači slušati drugoga, razumjeti složenost svijeta i izabrati ljudskost nad ideologijom.
