O recentnim hrvatskim potresima doista se ne može reći ništa novo – s jedne strane svi pišemo i pričamo o njima, a s druge i dalje ostaje nevjerica nad dosad neviđenim užasom gdje smo osvijestili da čak ni čvrsto tlo nije čvrsto tlo, da smo ostali bez ikakvog pouzdanog oslonca. Jedino je sigurno da nema povratka i da nam slijedi novo normalno – prvenstveno za najteže pogođena naselja, ali i za ostatak društva koje potres osjeća kao zajedničku traumu. Da bismo se lakše i pametnije nosili s novim spoznajama, osjećajima i strahovima, možda vrijedi obratiti pozornost na strane primjere potresa i obnove oštećenih područja. Fokusirat ćemo se na Daleki istok, ali prvo idemo na bliži istok bivše nam države. 

SKOPLJE: Prekid vatre u hladnom ratu

Kao brojni drugi gradovi nakon Drugog svjetskog rata, Skoplje je imalo sto problema, ali potres nije bio jedan od njih: posljednji veliki dogodio se davne 1555. godine. Stoga, kad je jednog ranog srpanjskog jutra 1963. grad pogodio veliki potres magnitude 6,9 stupnjeva po Richteru, učinak je bio mnogo jači nego što pokazuje statistika. No i podaci otkrivaju dosta: uništeno je ili teško oštećeno 80 % građevina, bez krova nad glavom ostalo je 75 % gradske populacije, oko 1100 ljudi je umrlo, više od 4000 je ranjeno, a najmanje 140.000 ljudi evakuirano. 

Kroz priču o potresu i rekonstrukciji Skoplja vodi nas Iskra Gešoska, osnivačica i voditeljica kulturne i kritičke makedonske udruge Kontrapunkt te rođena Skopljanka. Iskra opisuje potres kao nagli događaj kad osvijestimo činjenicu da umiremo i da u trenu možemo nestati s lica Zemlje, nakon čega normalan život više ne može biti isti. “Takav je trenutak kada se zemlja odluči pomicati, pomicati svoju os, uništavajući naša sigurna utočišta, ono što nazivamo domom, ubijajući nas, ali uništavajući i sve poznate narative o trajektorijima kojima smo putovali, kroz koje smo stvarali biografije. Potres uništava naš poznati urbani krajolik, krade nam slike u kojima smo iskusili radost i tugu, ali uništava i naše unutarnje, intimne i zajedničke krajolike. Kad se prekine uobičajeni kronotop u književnom djelu, kažemo da se dogodio uzbudljiv pomak u horizontu očekivanja. Ali kad nam prirodna katastrofa prekine san ili očekivani tijek dana, kažemo da se dogodilo nasilje. U 5.17 ujutro, iznenada Skoplje, za manje od minute, prekida svoju prethodnu priču.”

Politička reakcija na nepredviđeni događaj bila je, srećom, brza i efikasna. Jugoslavenska vlada donijela je momentalne mjere za skrb nad građanima, a tijekom iduće dvije godine i niz kratkoročnih i dugoročnih odluka o obnovi grada. Skoplju upomoć stiže i neočekivano masovna vanjska potpora: Iskrinim riječima, “iznenada dolaze i Tito, i Amerika, i Rusija – zaboravlja se na Hladni rat, svi se ujedinjuju oko ruševina života koji više nikada neće biti isti”. Čak osamdeset država diljem svijeta donira pomoć Skoplju, a aktivno se uključuje i UN, tada još mlada organizacija formirana da devastiranom svijetu osigura mir i stabilnost. UN u proces obnove grada uključuje Adolfa Ciborowskog, poljskog arhitekta koji je vodio obnovu ratom uništene Varšave. Traumatično, ali poučno iskustvo Drugog svjetskog rata pokazuje se ključnim.

Poslijeratno stanje uvjetovalo je i način na koji je obnova grada zamišljena i izvedena. Naime, Skoplje zapravo nije imalo staro normalno jer je upravo bilo u tijeku velikih promjena: nova država ubrzano je razvijala industriju, povećavala gradove, gradila i mijenjala gradski način života. Skoplje je 1945. imalo 82.000 stanovnika, a do 1963. taj se broj udvostručio. Potres je stoga doslovno otvorio prostor koji je socijalistička vlada mogla oblikovati u skladu s novom vizijom grada.

Kao nositelj promjene pojavljuje se čuveni japanski arhitekt Kenzo Tange, koji je 1965. pobijedio na natječaju za autora glavnog plana obnove Skoplja. Njegov radikalni projekt naposljetku je modificiran i realiziran u suradnji s lokalnim stručnjacima, no ishod se jasno vidi u fascinantnoj brutalističkoj arhitekturi i u planskoj izgradnji. Iskra nam otkriva teže uočljiv, ali vrlo važan efekt koji su njegove ideje imale na duh grada: “Odjednom se pojavljuje mladi, tada ne tako poznati arhitekt Kenzo Tange, dolazi niotkuda i kaže nam – postat ćete novi metropolis. Dolazi sa svojom futurističkom, japanskom vizijom urbanog planiranja. Kaže, ovdje ćemo stvoriti Tokio na Balkanu. Tange zapanjuje makedonske, čak i jugoslavenske urbaniste i arhitekte. Nudi nam da dekonstruiramo svoje mitove o nekakvoj kvaziurbanoj baštini i počnemo stvarati nove priče, nove urbane putanje. Traži da počnemo prihvaćati novi prazan prostor, koji je čist, koji ima jasne, oštre oblike i linije, koja ima mnogo vertikala usmjerenih prema nebu, što ostavlja prostor za aplikaciju jedne drugačije urbanosti koja nije zaglavljena glavom u ponoru ‘povijesnosti’. Daje nam priliku da stvorimo novu memoriju.”

Takav pristup uspijeva preusmjeriti žalovanje za prošlošću i strah od neizvjesne budućnosti u nešto pozitivno. “Stanovnici Skoplja postaju otvoreni za kulturne promjene koje se mogu dogoditi preko noći. Postaju fleksibilniji i prilagodljiviji. Već im je jasno da su oblici urbanosti brojni i da ih se u povijesti ne može petrificirati. Nikada nisu bili Beč, niti mogu biti Pariz, niti su ono što su bili jučer, ali mogu biti prijenosna pripovijest o nečemu što će uvijek biti zakrpa i poluživot, a opet život kakav nudi priliku za stvaranje krajolika koji nikada neće biti fiksirani uz jednu liniju naracije. Oni postaju dio nepredvidivih tokova novog urbanog područja, što nije uvijek ugodno, ali predstavlja izazov za okretanje prema unutra.”

Iskustvo Skoplja bilo je poučno i korisno za budućnost jugoslavenskih gradova: novi standardi gradnje spasili su i mnoge hrvatske građevine kod recentnih potresa, Titova vlada u praksi je dodatno razvila ideje planskog urbanizma i jedinstveni stil izgradnje, naposljetku i samo Skoplje uspješno je obnovljeno, a građani su vraćeni kućama. No u samom gradu, navodi Iskra, uz traumu je istovremeno ostala i nova, pozitivna svijest, koja se zadržala sve do danas, unatoč recentnoj, nacionalističkoj, blago rečeno sumanutoj rekonstrukciji još ljepšeg i starijeg Skoplja. 

JAPAN: Katastrofa povezuje ljude

Možda je Kenzo Tange tako pozitivno utjecao na Skoplje zato što je razumio iskustvo koje su prošli njegovi građani. U njegovu rodnom kraju prirodne katastrofe neizostavan su dio svakodnevice i kulture: u Japanu se godišnje dogodi 1500 potresa, koji pritom često uzrokuju i smrtonosne cunamije. Protokoli u slučaju katastrofe uče se već u vrtiću, a sredstvo opreza čine suvremeni seizmološki instrumenti i sofisticirani sustavi upozorenja, ali i tsunamihi, kameni spomenik koji sadržava vjerske sutre, detaljne opise prošlih katastrofa i upute za buduće generacije. Najstariji tsunamihiji svjedoče o velikom potresu iz 869. godine, a dosljedno se podižu sve do danas. 

O važnosti katastrofa za japanski svjetonazor govori nam i dr. sc. Iva Lakić Parać, poslijedoktorandica s Odsjeka za japanologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: “Život uz vulkane i stalne potrese naučio je Japance da prema prirodi osjećaju strahopoštovanje. Rezultat tog odnosa je njihova drevna animistička religija, šintoizam, koja boga vidi u planini, nabujaloj rijeci, moru, slapu, šumi. Takav odnos dubokog (straho)poštovanja prema prirodi i cjelokupnoj njezinoj pojavnosti te svijest o efemernosti i fragilnosti ljudskog postojanja temeljno su obilježili i oblikovali japansku kulturu.”

No ne postoje mjere opreza koje mogu spasiti građevine i ljude od najmoćnijih potresa, niti postoji prisebnost koja može zaštititi građane od osjećaja traume. I premda katastrofe najgore pogađaju ljude koji su ostali bez domova, strah i nesigurnost šire se cijelim društvom. Potres u regiji Hanšin iz 1995., koji je usmrtio 6400 ljudi i ostavio 300.000 građana bez domova, poslužio je kao inspiracija japanskom piscu Harukiju Murakamiju za zbirku priča nakon potresa. Mada nijedan lik nije direktno pogođen posljedicama potresa, svakome se taj događaj pojavljuje kao katalizator straha i povod za suočenje s osobnim krizama. Murakamijev stil može nam se učiniti odviše sladunjavim, a karakteri šupljikavi i klišejizirani, ali ne može se poreći da je točno uočio da se katastrofa u jednom mjestu pretvara u opću društvenu traumu koja se istovremeno manifestira i kao intimna kriza svake osobe. 

Najveću kolektivnu traumu novijeg doba predstavlja užasan niz koji se odvio 11. ožujka 2011. Prvo je potres magnitude 9,0 po Richteru pogodio prefekturu Miyagi – zemlja se tresla šest minuta, 120.000 zgrada je uništeno, a milijun oštećeno. Potom je uslijedio cunami koji je zapljusnuo pacifičke obale sjevernih otoka, a bio je toliko snažan da je ušao deset kilometara u unutrašnjost. Naposljetku, u potresu je stradala nuklearna elektrana u Fukušimi, a nesreća je ocijenjena maksimalnim sedmim stupnjem po INES skali (što se dogodilo prvi put od Černobila). Iako je preventivni sustav zaustavio vlakove i tvornice te upozorio građane (čime su spašeni mnogi životi), oko 18.500 ljudi umrlo je ili nestalo. Stotine tisuća ljudi prebačene su u improvizirana skloništa, deseci tisuća ostali su izolirani, gradovi i obala doživjeli su ogromna oštećenja, a postojao je i realan strah da će radijacija iz Fukušime učiniti široki prostor nenaseljivim (srećom, već za nekoliko mjeseci radijacija je bila dovoljno niska da su se ljudi mogli vratiti doma). Matični potres idućih je dana ispratilo još 5000 slabijih potresa (od kojih je najjači imao magnitudu 7,9). Ukratko, Japan je u jednom danu prošao tri katastrofe koje bi svaka za sebe bile dovoljne da nas obilježe do kraja života. 

Lakić Parać upućuje nas na neočekivano lakonske reakcije građana na katastrofu, kako to biva u susretu s nepoznatim užasom: “Ako ste imali priliku pogledati snimke koje su ljudi snimali za vrijeme cunamija, primijetili ste da automobili i dalje klize cestom kao da uzbuna nije oglašena. Ne bježe, ne skreću s ceste (pa jure livadom da se spase), ljudi ne izlaze iz auta, voze uredno cestom ili čak čekaju u koloni. Neki ljudi hodaju gradom dok im sugrađani viču da se sklone. Ni sve mjere opreza protiv potresa i cunamija nisu bile dovoljne da ljudima osvijeste razinu opasnosti u kojoj se nalaze. Rekla bih da su Japanci na njih prilično oguglali, nažalost, možda i previše.” S druge strane, ovaj dan, koji će u japanskoj kulturi još dugo biti poznat samo kao 3/11, postao je velika nacionalna trauma, “usporediva s Hirošimom i Nagasakijem”, kako kaže Lakić Parać i nastavlja: “Osim vjeri, ljudi su se više okrenuli jedni drugima, što za japansko društvo, koje je prilično otuđeno, nije mala stvar. Organizirali su se volonterski timovi, ljudi su bili tu jedni za druge.” Slično zaključuje istraživačica Erina Ogawa, koja ukazuje na veću solidarnost svih stanovnika, što obično nije slučaj u etnički podijeljenom Japanu. 

Oporavak Japana također se čini kao proces koji u groznim trenucima ipak izvlači nešto pozitivno. Rekonstrukcija pokušava stvoriti novu normalnost, ali i sačuvati spomen na prošlost, što, kako je Iskra Gešoska primijetila, nisu samo fizičke građevine nego i izvori sjećanja, identiteta i sigurnosti. Financijski se radi o najskupljoj prirodnoj katastrofi u povijesti (šteta je procijenjena na 199 milijardi dolara), no brojna ulaganja i radovi vode do ekonomskog rasta i više zaposlenosti. Naposljetku, krhkost ljudskog života potaknula je građane da nauče cijeniti život i da razviju solidarnost, svjesni da se mogu zaštititi samo zajedništvom. 

S velikom nemoći dolazi i velika odgovornost

Primjeri Skoplja i Japana pokazuju da ovakve katastrofe, ma koliko bile jezive, mogu biti povod za jačanje međuljudske povezanosti i za razvoj društva. U Hrvatskoj, koju inače prate etničke podjele i rastuća individualizacija, već svjedočimo kako su ljudi brzo reagirali, spremni nesebično i solidarno dijeliti i pomagati stradalima u potresu, neovisno o etničkim i drugim podjelama. Dnevna politika i redovne obaveze pale su u drugi plan, a ogromna energija ulaže se u oporavak ljudi i naselja. Kad bismo se sve vrijeme ponašali kao da smo upravo doživjeli prirodnu katastrofu, Hrvatska bi bila mnogo bolje mjesto za život. 

Može li to Hrvatska doista i postati? Nažalost, potres je samo nastavak nevolja u deindustrijaliziranom i od države zapuštenom kraju. Sisak, Petrinja i okolna naselja već su u “starom normalnom” trebali temeljitu obnovu, novi smjer i val pozitivne energije kakav su dočekali dolaskom volontera i donacija. Stoga postoje indicije da bi potres mogao biti konačan udarac ovom kraju, ali i da bi mogao biti povod za prijeko potrebno okretanje nove, ljepše stranice. Primjeri Skoplja i Japana ulijevaju nam nadu jer pokazuju da nismo nemoćni: iako na izvanredne prirodne pojave ne možemo utjecati, o novoj normalnosti ipak odlučujemo sami.