Ezan
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 384
-
Datum izdanja: listopad 2018.
-
ISBN: 978-953358052-4
-
Naslov izvornika: Ezan
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 585 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Koji su to ključni elementi koji oblikuju našu osobnost od najranije dobi? Koja su to ključna sjećanja koja prizivamo u smiraj života? Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom malenog dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Dok se njegovo vrijeme bliži kraju, svoju životnu priču podijelit će sa svojim sinom. Osvrće se na velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, bezbrojne bitke od Anatolije do Sigeta, kao i značajne susrete s velikim osobnostima poput Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, Ibrahim će odbiti sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.
Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.
“Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga. A đauri se svoga Boga boje. Kažem da je taj Bog njihov, premda je i naš, premda u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podignuli. Zato ponekad ni sam ne znam. Ponekad se sjetim blijedoga Isse na križu i čini mi se kako čujem da me netko za oluje plaši njegovim Ocem, Bogom Velikim. I tu strahu nije kraj: prije odlaska u dženet duše đaurske prvo moraju kroz mjesto što ga nazivaju čistilištem. Ondje borave stotinama, tisućama godina kako bi okajali grijehe što su ih počinili uglavnom tijelom. Oni koji za njima ostaju zato pale svijeće, mrmljaju molitve, a, tako mi svega, i plaćaju danak Crkvi kako bi ih što prije izbavili iz muka. Jer: ondje su muke. Čak i za dječje duše koje se nisu imale vremena ukaljati. Đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. najmanje najviše i šute. I trpe.”
'Htjela sam pokazati ljudsko lice islama'
Davor Špišić, Jutarnji list, 24. 10. 2018.
Plodna jesen počela je za osječku književnicu Ivanu Šojat. Desetog studenog, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u dramatizaciji i redateljskoj viziji sjajnog slovenskog redatelja Sama Streleca, praizvest će se predstava prema njezinom kraćem romanu “Emet”.
Osim toga, pred izlaskom je novi roman Šojatove, “Ezan” u produkciji Frakture. Razloga za naš razgovor, dakle, ima u izobilju.
Od “Emeta” su prošle dvije godine. Uskoro vam kod istog izdavača, Frakture, izlazi novi roman “Ezan”. U ova dva rukopisa referirali ste se na dvije kompleksne religije i duhovnosti, židovske i islamske...
- Da, judaizam me oduvijek privlačio, sa osamnaest godina sam čak htjela prijeći na judaizam.
I zašto niste?
- Ne znam zašto nisam. Ali to mi je i danas velika ljubav, silno mi se sviđa taj nauk koji je u praksi također često izvitoperen. Eto, od “emeta” - života, došla sam do “ezana” - poziva na molitvu. Htjela sam, u današnje vrijeme kad se islam prilično ružno doživljava, podsjetiti da smo zaboravili silnu kulturološku i duhovnu dimenziju islama.
Kojekakve mitologizacije su izvrgnule ruglu islamski period na području Europe, Azije i dobrog dijela Afrike. Htjela sam ponovno pokazati ljudsko lice islama koji je poštovao ženu, žena se također mogla školovati, biti vlasnica posjeda, mogla je trgovati... Otuda i u “Ezanu” imam niz jakih ženskih likova.
Također smo mi mitologizirali taj pojam “danak u krvi”, devširmu. Fakti pokazuju da tu nije bilo nikakvog nasilnog čupanja iz naručja majki, nego se točno znalo u kojim vremenskim razmacima će se doći po muško dijete u svaku četrdesetu kuću u kadiluku, pritom se nikad nije odvodilo jedino dijete, jedini sin. Posebice u 16. i 17. stoljeću to je već postala čast da im sina uzmu u janjičare.
Kad dječak Luka, kasniji Ibrahim, dolazi u Osmansko carstvo, doživljava pravi civilizacijski šok.
- Da i osoba koja je bila inteligentna mogla se uspeti do drugog čovjeka carstva, upravo ih je s našeg područja bilo. Sjetimo se Mehmed-paše Sokolovića. Dok u kršćanskoj Europi ako si rođen kao kmet ostajao si zauvijek kmet. Naravno, pokazujem i brojne negativnosti, nisam izričita u tome da je sve bilo divno i krasno u Osmanskom carstvu, ali pokušala sam promijeniti perspektivu gledanja.
Jedna od temeljnih rečenica u “Ezanu” je da mi ne marimo za one “lude od ljubavi”, a respektiramo samo “lude od gnjeva”. Dokle tako, pobogu?
- Mi prečesto ljubav prikazujemo kao slabost. Kod velike većine ljudi poluditi od ljubavi znači pokleknuti od slabosti. Nešto pred čime pogotovo muškarac ne smije pokleknuti. Puno herojskije prikazujemo čovjeka koji sabljom, puškom, bombom, prosipa krv. Treba gaziti druge da bismo bili junaci, tako je to postavljeno, nažalost. I to junaštvo općenito, na jednoj ljudskoj razini, zapravo nas satire.
Dosljedno i sa stavom, rušite mit o Sigetu. Stavili ste u istu ravan pobjednike i gubitnike. Neće se to svima svidjeti, zar ne?
- Neće, znam. Siget je bio svojevrsna žrtva izdaje moćne Europe. Brojni su tada međusobni animoziteti kršćanskih vladara, koji su tada i šurovali s Osmanskim carstvom da bi srušili druge konkurente. S druge strane, fascinira me ta naivna herojska mitologija u prikazima bitaka. Na bojnom polju ostaje smrad, kuknjava i jadikovka.
Umirući ljudi ne uzvikuju pobjedničke parole, oni u smrtnom hropcu dozivaju majku. Postaju ponovo djeca. U smrti se pretvaramo u malu bespomoćnu djecu. Bojno polje je prostor za hajdučiju, kad završi bitka dolaze lešinari kojima ništa nije sveto, kradu s leševa... Malo je slave na bojnom polju. Prolivena krv smrdi i nema ničeg veličanstvenog u tome.
A mi nikad da dođemo do pameti.
- Nikad pameti. Uvijek nasjednemo onima koji ostaju u pozadini, koji nas napale i nahuškaju. Gledaju kako se mi koljemo i kad se pokoljemo, dođu i pokupe svoje. To je to.
Približava se premijera u HNK Osijek. Redatelj Strelec je odvažno prošao iza “Emetovog” ogledala. Je li vaša junakinja mračnija sestra Carrollowe Alice?
- Moguće. Ona je mračna sjena koja kod Alice postoji negdje na rubu percepcije, u kutu oka. Koja se naslućuje, ali se nikada zapravo ne vidi. Ogledalo je fantastičan simbol koji mene opsjeda još od djetinjstva. Simbolički gledano, ogledalo i bunar su slični pojmovi, samo što vode na suprotne strane. Oni su putevi koji vode prema onostranom. Ne nužno u onom smislu svijeta duhova nego i u smislu prelaska na vlastitu tamnu stranu, koju svi imamo, ali se ne usuđujemo svi istražiti je.
Svjesno ste se odlučili za horor melodramu? Ili je taj žanrovski spoj došao iz podsvijesti?
- Sasvim svjesno sam išla u to. Kao prvo, zapanjuje me činjenica koliko su obitelji u stanju progutati vlastitog smeća samo da bi očuvale privid prema van. Da bi se opravdale. Neće prokazati vlastite zlotvore, ali ih unutar sebe kažnjavaju, preuzimajući ulogu policajca. Boje se što će drugi reći, jer ono što je žrtva preživjela, paradoksalno je “sramotnije” od onoga što je zločinac učinio. To se događa najčešće u seksualnim zločinima, silovanja, pedofilija...
Usprkos činjenici da smo u 21. stoljeću, silovanu ženu javnost tretira kao osramoćenu. Htjela sam istražiti još jedan ljudski paradoks, a to je da s najbližima, s onima s kojima smo krvno povezani, najčešće počinjemo iskreno komunicirati tek onda kad umru, kad odu u onostrano. Jer, mi se nikada ne upoznajemo do kraja, nikada do kraja ne upoznajemo roditelje, niti oni nas.
Izbjegli ste crno-bijele tretmane svojih antijunaka. I nasilnici su, drastično ogoljeni, ispali žrtve?
- Problem je ta vražja trauma. Osim kad je riječ o stvarnim psihopatima, obično u ljudima koji nanose traumu drugima, čuči neka njihova vlastita trauma. To je kao neki pokvareni telefon poziva u pomoć. Svakom novom osvetom budimo nove demone. Krv neprestano doziva krv. Zato se i na osobnoj i na kolektivnoj razini neprestano ponavljaju isti cirkusi, stalno se netko zbog nečega osvećuje. Nitko nije crno-bijel, u svima nama čuči i anđeo i demon. Samo je pitanje koji od njih će prevladati.
Strelec je iz mučne tematike “Emeta” procijedio odgovorne i teške zadatke pred glumce. Kako gledate na taj njihov proces?
- Strelecov pristup radu istinski me je oduševio. To je, rekla bih, metafizički pristup. Rad s njim je glumcima doslovno fizički i psihički bolan, a izvlači ono najbolje iz njih. I ja vidim kako uživaju. On se ne ponaša kao zavojevač, ne nameće svoje stavove nego osluškuje glumce. I sad vidim koliko je iščupao ono najbolje od njih, a znam koliko im je teško i mučno... Pogotovo onima koji igraju uloge koje s moralnog stanovišta nije lako igrati. Konkretno, stvarno nije lako igrati djeda pedofila. Zaista kapa dolje glumcima, oduševljavaju me, beskrajno su me već rasplakali na probama i ja sam im iznimno zahvalna.
Za autora čisti užitak...
- Da, kada vam se dogodi da se vizija redatelja i autorovo poimanje djela potpuno poklope, to je zaista čarolija.
Otkud kod vas ta dvojnost urbanog realizma i krajnjeg poganskog osjećanja?
- Valjda je to posljedica što sam još kao djevojčica bila zaokupljena religijskim, duhovnim. Doslovce sam gutala svu literaturu vezanu uz magijsko i religijsko. Znalo mi se događati da sanjam kako hodam kroz šumu. Ja doista predosjetim oluju. Koliko god mi sebe smatrali kršćanima, ne možemo zanemariti da je kršćanstvo veliki dio toga preuzelo iz poganstva. Ja ne mogu od toga pobjeći, u svim mojim knjigama postoji ta magijska dimenzija koju dubinski osjećam.
Zločin je uvijek zločin. Bez obzira na to čije ga ruka in ad kim počinila. Ne smijemo nekoga štititi samo zato što je “naš”
Gea Vlahović, Express, 9. 11. 2018.
"Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako naposljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji. Svijet ostaje isti. Mijenja nas. Valjda kako bismo ga uvijek drukčije promatrali, pronalazili stvari kojima ćemo se čuditi. Kako ne bismo umrli od dosade." Čitajući "Ezan", novu knjigu osječke književnice Ivane Šojat, dosada iz njezina kratkog uvoda svakako je posljednje što će bilo kome pasti na pamet: nakon četiri romana, dviju zbirki priča i dviju novela, pet knjiga poezije te jedne eseja, u kojima suvereno meandrira zakučastim stazama ljudske podsvijesti u proznim djelima stilske i tematske raznovrsnosti, Šojat je svojem bogatom opusu pridodala intrigantan povijesni roman o janjičarima.
Istaknuta književnica i prevoditeljica, dobitnica niza prestižnih književnih nagrada, Šojat je majstorica literarnih putešestvija skrivenim prijelazima koji, u mraku zaborava, upisane u sadašnjost drhtavim prstima proživljene traume, skrivenima čuvaju tajne prošlosti. Dok u HNK Osijek upravo traju pripreme za premijeru predstave po njezinoj zbirci priča "Emet", zaprešićka Fraktura objavljuje joj novu knjigu "Ezan". Ne želeći prošlost svesti na tek još jedan pokušaj literarizacije, ta je "književnica ljudske duše" u romanu čiji naslov u islamu poziva na molitvu uronila u jedno traumatično razdoblje povijesti dijela Hrvatske i Balkana obilježeno sukobom kultura i religija na razmeđi istoka i zapada, ispisujući knjigu koja se može čitati i kao intimni povijesni putopis i kao dirljiva saga o ljudskosti. Povijest kakvu bilježimo i pamtimo uvijek je kolektivna rabota, udruženi napor, kaže Šojat, pa kao takva predstavlja statistički zbir svih krajnosti i prosječnosti, osrednjosti i uznositosti. Prečesto je urešena mitološkim, identifikacijskim, i prenošena kao činjenično stanje. "Tko sam? Bih li bio drukčiji da sam rođen na drugome mjestu, u drugo vrijeme, u drukčijim okolnostima? Što me čini ovakvim kakav jesam?", pitanja su kojima rezonira njezina nova knjiga, čiji poziv na molitvu iz naslova prije svega poziva na molitvu za spas ljudske duše.
Ključna poruka 'Ezana' jest da su ljudi zapravo oduvijek i svugdje - isti, bez obzira na naciju, vjeru ili spol, da nije važno odakle dolazimo - važno je kamo dospijemo. 'Ezan' je pokušaj demitologizacije jednog dijela povijesti naših prostora i njezine ispravne kontekstualizacije. Zašto ste se uhvatili upravo te teme? Zemlja koju pregaziš i spališ i s koje sve istjeraš samo je pusta ledina, kaže jedan od nosivih likova u knjizi. Je li to istodobno upozorenje nama u Hrvatskoj danas da je potrebno graditi umjesto na slijepo se razmetati moći destrukcije?
Volim se hvatati povijesnih i socioloških 'crnih točaka', tabua koje preskačemo u nekakvu strahu od mogućih katastrofalnih posljedica, a koji bi zapravo ozdravljujuće mogli prekinuti neka ukleta, kružna povijesna kretanja. 'O tome se ne govori', uvriježena je replika na pitanja o nekim, doista nakaznim nejasnoćama kojima inzistiramo na crno-bijelom svijetu ograničenom na kolektivno: kolektivnu krivnju, herojstvo, poštenje, čudovišnost. Tomu pridonosi sustavna mitologizacija koju upražnjavaju svi nacionalni, ali i ideološki korpusi svjesni dojmljivosti te moćne alatke koja je dosad uglavnom rađala plodovima zla. A dekonstrukcija - ona je u nas u zamahu već više od četvrt stoljeća. Njezini rezultati su razvidni, no kao da nitko nema snage okončati je, kao da polugama moći upravljaju isključivo bezidejni kojima je jedini način djelovanja kritika prošlog, a ne vizija budućeg.
'Ezan' je povijesni roman u kojemu se služite fikcijom kako biste iznijeli neke teze koje kod nas nisu povijesno općeprihvaćene, poput toga da kršćanska djeca nisu silom odvođena u janjičare, demistificirate Sigetsku bitku. Koliko je vaša knjiga utemeljena u povijesnim izvorima - dokumentima, arhivima? Koliko ste na njoj radili i na koje ste se izvore oslanjali?
'Ezan' je roman na kojemu sam najdulje radila - više od tri godine. Trebalo je prethodno dobro se dokumentirati, i to na više razina: od one povijesne, stvarnosne, do duhovne, vjerske, religijske. Psihološki se ljudi možda nisu toliko promijenili, no promijenio se dijapazon njihovih strahova, poimanje božanskog, poimanje prirodnih pojava. Kršćanska Europa 16. stoljeća bojala se, primjerice, vode, prolazila je kroz krš, lom i krv reformacije i protureformacije. Koliko god bi mnogi voljeli da nije tako, ideja nacionalnog tad nije bila ni u povojima, nego su neke druge silnice vezivale skupine ljudi u više ili manje kompaktne cjeline. Novci su i tad kupovali ljude koji su za zlato bili spremni klati vlastitu braću po, recimo, vjeri. Imali smo, naime, martologe. Povijesni udžbenici nemaju prostora za nijanse, nego uz faktografiju prema 'potrebama' vremena i sustava u kojima nastaju lijepe epitete, proizvode heroje i čudovišta, stvaraju ikonografije. Cjelokupnoj slici uvelike pridonose i vlastima bliski umjetnici koji po potrebi proizvode slike s uplakanom djecom u sepetima, nepravedno proizvode literarne 'nabijače na kolce'. Osmanlije, naime, nisu nikad odvodili jedino muško dijete iz neke obitelji i točno se znalo koja kuća će kad dati jednog od svojih sinova. Već krajem 16. stoljeća bila je čast poslati dijete u janjičare te mu tako omogućiti visoku naobrazbu i uspon na društvenoj ljestvici. Dovoljno je spomenuti Mehmed pašu Sokolovića ili Rustem pašu Opukovića, velike vezire.
Život Luke/Ibrahima, glavnog junaka vaše knjige, možda u konačnici nije bio lagan, no njegov je početak gotovo bajkovit: odveden s njedara siromašne kršćanske majke u nekoj balkanskoj nedođiji biva isporučen ravno među svilu i kadifu kuće padišahove kćeri. Jeste li povremeno pristajali žrtvovati povijesnu vjerodostojnost u zamjenu za veću emotivnu snagu priče?
Povijest je (baš kao i sadašnjost) sazdana od pojedinaca koji ne slijede nužno u stopu stvarnost, uvriježena ponašanja. U 'Ezanu' tako imam i psa, Karalika, koji kod muslimana nikad ne bi mogao živjeti u kući. Isto tako imam janjičara (Idriza) koji uza se nosi mošti svetog Nikole, a to je u islamu sablažnjivo. Možemo to usporediti s današnjim kršćanima koji, protivno nauku Crkve, vjeruju u horoskop ili tarot. Uvijek ima iznimki. Da bi književno djelo bilo što stvarnije, ono mora sadržavati i te otklone od propisanog ili uvriježenog. A Luka, pa on je imao sreće da je dospio u kuću izuzetno obrazovane udovice otvorena uma i duha. Njegov prijatelj Berko, kao i Kemal, nisu imali toliko sreće. Uopće je upitno koliko možemo povijest kititi epitetom vjerodostojnosti. Dojam što ga ona ostavlja uvijek ovisi o tome na kojoj se poziciji nalazite u trenutku kad uraganski mete krajolik i ljude. Primjerice, Domovinski rat koji je nas kolektivno promijenio drugima je, dalekima, potpuno nepoznata činjenica, ništavnost u odnosu na njihove 'bitke'.
Duhovnost vam je iznimno važna, s druge strane, kao snažna pokretačka emocija u 'Ezanu' ali i u drugim vašim knjigama izdvaja se strah, emocija koja ima veze isključivo s fizičkom opstojnošću. Strah nas može natjerati da se odreknemo svega što jesmo, kažete u tom romanu, ali nemoguće je odreći se sebe, od sebe ne možemo nikad. Ipak, vaš roman pokazuje da to 'ja' nema veze s nacijama i vjerama. Kako je moguće da mi do danas nismo naučili povijesne lekcije i ukrotili svoj strah od nepoznatog, od 'stranog'? Ima li to veze s neprestanim pokušajima prilagodbe službene historiografije aktualnim političkim narativima? Ima li nade za ljudski rod, kad i nakon najkrvavijeg stoljeća u povijesti ponovno vadimo oružje i dižemo barikade?
Utemeljenost nade, nažalost, slabo počiva na pojedincu, jer je ono što tektonski pokreće, ruši ili gradi svijest na kolektivnoj razini. Može je, doduše, smišljeno oblikovati 'moćan' pojedinac, no to je uvijek lutrija utemeljena na osobnim navadama. Ljudi nagonski vole kolektivnost - ona im nudi sigurnost skupine koja se homogenizirala nekim općim identitetom. U moderno doba nacionalnim i ideološkim, a nekoć vjerskim. Za nacionalnu i ideološku homogenizaciju nužni su simboli koje izvan konteksta čupamo iz povijesti koju, pak, uvijek prilagođavamo aktualnoj zbilji. I to je tragedija koja nas prati kao šugav pas. Tragediji koju ne uviđamo pridružuje se tako i moćna mitologizacija. Uvijek nove šaljemo u krv. Nove koji ne znaju da putujući u jurišu u smrt rijetko stižu do slave. Krv zaudara, u smrtnom hropcu nitko nema ni vremena ni snage za velike riječi, povijesne poruke.
Ponovo, kao i u hvaljenom 'Unterstadtu', u 'Ezanu' imamo likove snažnih žena. No za razliku od tog romana, ovaj put te žene nisu u potrazi za čvrstim uporištem u društvu - one su njegov dio, one su i same potporni stup. Iz perspektive vašeg rodnoga grada Osijeka, koji je česta tema vaših djela, jeste li zadovoljni pozicijom žena u hrvatskom društvu? Koja je to pozicija? Hoće li tu poziciju popraviti Istanbulska konvencija?
S legalističkog stajališta, žene su i u nas stekle sva mukom stjecana prava. To je glatka stvarnosna površina. Ono ispod nje još je bolno tradicionalistički. Sumnjičavo na uspješne žene i dalje gledamo kao na bića koja su morala prodati svoju tjelesnost kako bi postigle neke ciljeve. Uspješne žene uvijek se iznova moraju dokazivati da znaju i mogu biti brižne majke i supruge. Daleko su pod većom lupom javnosti. Razvedene, zlostavljane, silovane žene i dalje su nekako same krive za svoj usud. Ili 'nisu zadovoljile', ili su izazivale, ili su provocirale erosom. Namjerno sam u 'Ezan', poput nosivih stupova, postavila zato dvije mudre, plemenite i jake žene: Hatidžu i Safiju, koje Ibrahima uče mudrosti, ali i empatiji, mekoći, nježnosti, bez koje u konačnici nismo ljudi u čovječnom smislu tog pojma.
U svojim se djelima bavite tragedijama pojedinaca, kroz koje progovarate o tragedijama čitavih naroda. Koliko se Osijek promijenio od vremena vašeg djetinjstva? Osijek je nekad bio neupitno među četiri najvažnija hrvatska grada. Danas se čini da dijeli sudbinu cijele Slavonije koju obilježava osjećaj depresije i beznađa.
Osijek se promijenio gotovo neprimjetno onim 'famoznim' povratnim ratnim udarom. Do neprepoznavanja. Migracijski, onako kako to čine glad i ratovi. Struktura stanovništva se promijenila pa je Osijek ostao bez velikog dijela svojih 'građanskih' građana. Danas se ta promjena uočava u odnosu prema baštini, ali i kulturi općenito. Grad koji je nekoć pratio sve kulturne tijekove srednje Europe, koji se početkom 20. stoljeća dičio secesijom, osamdesetih godina Novim valom, gitarijadom, književnošću, slikarstvom, danas je postao 'prijestolnica turbofolka, kulena, brazde i tamburice'. I ljudi koji su nekoć plijenili srdačnošću i prisnošću kao da su posustali, klonuli duhom, pa više ne mare. Grad je prljaviji nego ikad, a navečer pust kao grad duhova.
Vaša osobna biografija uključuje, uz književni, i politički angažman: u lipnju prošle godine kao kandidatkinja HDZ-a poraženi ste u drugom krugu izbora za gradonačelnika Osijeka. Imate li još političke ambicije? Da ste postali gradonačelnica, vjerojatno ne bi bilo 'Ezana'. Je li vam možda ipak drago što niste pobijedili?
Da je opći profil aktera u političkom životu drukčiji, vjerojatno bi i moje ambicije bile drukčije. No u politici, osobito na lokalnoj razini, čini se kako su preostali isključivo oni kojima je moć jedino 'hranjivo', oni koji vide samo čast ovjenčanu slavom, ali ne i odgovornost, trud, rad za opće dobro. Nekoć su se u politiku uključivali ljudi s velikim rezultatima iza sebe, ljudi koji su se prethodno ostvarili kao uspješni i uzorni. Danas imamo šuplje aktere kojima je osobni probitak na prvome mjestu, koji govornicu na gradskim vijećima i konferencijama za novinare koriste isključivo kako bi privukli medijsku pozornost. Pritom ne nude baš nikakav stav - samo negaciju postojećeg. Osobno smatram kako je izgradnja vlastitog imidža na dekonstrukciji tuđeg izrazito loša. I da, sretna sam što nisam pobijedila. Ne samo zbog vremena koje bih izgubila te zanemarila svoj primarni poziv, nego i zbog činjenice što sam nažalost tek naknadno uvidjela kakve bih sve ljude sa sobom povukla u upravu grada. Usud me je tako poštedio prljanja. U izbore sam ušla čistih namjera, idealistički. Zato sam se noću znala buditi u znoju svjesna činjenice kolika je odgovornost voditi grad, biti odgovoran za tolike sudbine. Mnogim mojim 'kolegama' je to bilo smiješno. Vlast je mnogima samo i isključivo slast lišena svake odgovornosti.
U nekom ste intervjuu rekli da ste odgojeni u obitelji u kojoj se nije gledalo tko je koje nacionalnosti. Kao članica HDZ-a, smatrate li da je danas, dva i pol desetljeća nakon što je Hrvatska ostvarila neovisnost, potrebno da vladajuća stranka, posebno takozvana 'desna struja' HDZ-a, nameće nacionalističku agendu? Je li to samo način da se skrene pozornost s nedostatka ideja za rješavanje stvarnih problema?
U nas je gotovo heraklitovski nacionalistička agenda vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Već po potrebi i trenutačnoj bezidejnosti. Zanimljiva je kontradikcija kako su baš oni koji mase najviše lože na nacionalni ponos najviše utržili na toj ruci na srcu tijekom intoniranja himne. Zanimljivo je i kako se sustavno ignorira temeljna definicijska i semiološka razlika između domoljublja i rodoljublja. Dom i rod ne mogu biti i nisu istovjetni. Pitam se tako zašto još nitko nije izašao s tezom da netko može istodobno biti recimo srpski rodoljub i hrvatski domoljub. Pitam se samo dokle će birači nasjedati i omogućavati pseudo-domoljubni šerifovski sustav na nižim razinama državne uprave...
Godinama ste živjeli u Belgiji, maloj zemlji komplicirane političke strukture i snažne ekstremne političke desnice te dubokih unutarnjih podjela. Možete li napraviti barem grubu usporedbu belgijskih problema s onima koji muče hrvatsko društvo?
Belgija je razmjerno mlada zapadnoeuropska država nastala 1830. formalnim ujedinjenjem Flandrije i Valonije, koje su dotad svojatale Nizozemska i Francuska. Riječ je o kraljevini koju administrativno na okupu drži kraljevska dinastija Sachen-Coburg. Teritorijalno je dvostruko manja od Hrvatske, no gotovo četiri puta 'jača' brojem stanovništva. Ekonomski pomalo podsjeća na klackalicu. U vrijeme ekspanzije metalurške industrije i rudarstva, ekonomski je gotovo cijeli sustav 'vukla' Valonija (uz koloniju Kongo), a sad se situacija promijenila pa je Flandrija puno naprednija sa svojim IT-sektorom i tekstilnom industrijom. Što ih još drži na okupu unatoč ekstremima? Ukratko: standard, sjajna pronatalitetna politika, socijalna skrb. Sve ono što mi nemamo, pa političare promatramo kao potencijalne spasitelje i medijske zvijezde. Prosječni Belgijac vam jedva zna imenovati premijera. O ministrima da ne govorim.
U Domovinskom ste ratu bili pripadnica HOS-a. Kako danas gledate na utjecaj braniteljskih udruga na brojne aktualne prijepore hrvatske stvarnosti? Daje li sudjelovanje u ratu braniteljima, odnosno čelnicima braniteljskih udruga, pravo da odlučuju o društvenim, kulturnim i političkim pitanjima današnje Hrvatske?
U psihologiji postoje dvije faze kroz koje prolaze žrtve traume ili zlostavljanja: reaktivna i prokreativna. Ona reaktivna je osvještavanje traume, suočavanje s njom. U toj fazi često se javlja bijes ili velika nekontrolirana tuga. Ta faza je nužna, no na njoj se ne smije ostati ako se želi posve ozdraviti. U protivnom se identitet traumatiziranog temelji isključivo na traumi. Žrtva zauvijek ostaje žrtva. Potrebna je proaktivna faza kad se pojedinac ili skupina svojim radom i aktivnostima definira onkraj traume. Mislim da sam ovim sve rekla. Baš kao što ću ponoviti i tipično hrvatski 'misterij' tople vode: u nas, kako se čini, svi sve znaju i u sve se petljaju. Osobno sam dragovoljac i dakako branitelj. Područje mojeg djelovanja je kultura. Uvijek ću se boriti za opstanak kulture. Neću se petljati u, recimo, cestogradnju, brodogradnju, željezničku infrastrukturu...
Kad ste ušli u rat kao dragovoljka, sigurno ste imali određene ideale. Je li današnja Hrvatska onakva kakvom ste je zamišljali 1991. godine?
Bit ću kratka: ne ovo nije Hrvatska kakvu sam sanjala. Sve iskonske, humanističke vrijednosti zalegle su u blato, zamijenile su ih njihove antiteze. Sve se svelo na porugu, pohvalu ludosti, na zapravo monstruoznu poruku koju tako često čujemo iz Sabora: 'Ako vam se ne sviđa ovo ili ono, slobodno se iselite'.
Dobro poznajete stanje u istočnoj Slavoniji. Taj dio Hrvatske prepun je potencijala koji uglavnom nisu ostvareni, a čini se da je jedan od glavnih razloga za to nasljeđe Domovinskog rata. Kakva je danas, po vašem mišljenju, situacija u toj regiji, osobito u Vukovaru? Je li projekt obnove suživota Hrvata i Srba u tome gradu uspio?
Slavonija je ratom zavijena u crno gubitkom ljudskih života, infrastrukturalno je stradala, oni koji su trebali nastaviti prosperitet, školovati se i graditi karijere silno su bili pogođeni ratnom traumom, spoznajom najgoreg u čovjeku, pa smo formalno izgubili cijelu jednu generaciju. Ono što je Slavoniju, međutim, zadesilo bila je i veleizdaja privatizacijske pljačke. Ljudi koji su ranih devedesetih časno branili svoj dom, sredinom devedesetih se više nisu imali kamo vratiti - njihova radna mjesta prodana su za kunu. Oni koji su rođačkim, stranačkim ili klijentelističkim vezama kupovali tvornice za kunu, a zatim ih prodavali 'u dijelovima' ili kao građevinske terene, slabo su marili za moralnost svojih postupaka, za činjenicu da iza svakog radnog mjesta čuči sudbina ne samo jednog čovjeka, nego i cijelih obitelji. Zanimljivo je obratiti pozornost kako je baš iz ratom pogođenih područja Hrvatske iznikao sad već uvriježeni pojam: lokalni šerif - gospodar života i smrti. A suživot, on ne samo da je moguć, nego i postoji. Narušavaju ga 'samo' prigodni pokliči i pozivi na razdor koji odgovaraju onim 'gospodarski bezidejnima' koje sam ranije spomenula, a koji, osim nacionalističke, nemaju baš nikakvu drugu konstruktivnu agendu.
Prosvjednici okupljeni u Vukovaru sredinom listopada tražili su brže procesuiranje ratnih zločina na području toga grada tijekom Domovinskog rata. No oni se isključivo zalažu za procesuiranje onih zločina koje je počinila srpska strana. Kad ćemo biti dovoljno zreli da o zločinima počnemo govoriti uzimajući u obzir sva zla počinjena protiv čovječnosti, i ona hrvatske i ona srpske strane? Je li taj prosvjed organiziran samo zbog unutarstranačkih borbi u HDZ-u?
Žestoko sam napadnuta zbog teze koju sam nedavno iznijela na društvenim mrežama, a koja glasi: najlakše je druge i drukčije pretvoriti u čudovišta, daleko je teže prepoznati čudovišta u vlastitim redovima. Zločin je uvijek zločin. Bez obzira na to čija ga ruka i nad kim počinila. Ne smijemo nekoga štititi samo zato što je 'naš'. To nam treba postati jasno. Jednako tako bi konačno trebalo biti razvidno da bi nam, kad bi pripadnici stranaka energiju koju troše na unutarstranačka gloženja i podmetanja trošili na osmišljavanje boljitka, svima bilo puno bolje.
Nedavno ste izazvali pozornost hrvatske javnosti kad ste se usprotivili najavljenom poskupljenju cigareta. Što zamjerate kampanji usmjerenoj na obeshrabrivanje pušenja? Pušenje se općenito smatra velikim zdravstvenim problemom.
Pušenje i alkohol su golemi zdravstveni problem. U našoj, a mogla bih reći čak i cjelokupnoj zapadnoj kulturi došli smo do nebuloze kako muškarac koji ne pije nije muško. Pijemo u svim prigodama. U tuzi i sreći, nazdravljamo svemu, pretvaramo tako čak i karmine u veselice. Tim dvjema pošastima pridružila se gojaznost koja, kako mi se čini, sad ubija još i žešće. Moja objava na društvenim mrežama odnosila se prvenstveno na činjenicu kako se od hrvatskih građana od kojih većina zapravo nema čak ni prosječni osobni dohodak neprestano traži da nešto daju sukladno europskim zakonima i propisima. Slabo im se daje. S jedne strane, na specijalistički pregled u bolnici čekaju i po godinu, godinu i pol dana, a s druge strane, podizanjem cijena, recimo, cigareta zapravo se prilično licemjerno pokazuje skrb prema njihovu zdravlju. Osim toga, jeste li znali da je osnovica plaće liječnika u bolnici samo tisuću kuna veća od plaće zaposlenih na naplatnim kućicama Hrvatskih autocesta? Mogla bih u ovom kontekstu spomenuti i 'menadžere' u kontekstu vlakova koji po Slavoniji iskaču iz tračnica i rampi koje se usred Osijeka ne spuštaju prije prolaska vlaka, autobusne i željezničke linije koje se po Slavoniji ukidaju. Mnogo je tu ironije koja više uopće nije smiješna.
Svijet se ne mijenja, kažete u kratkom uvodu svojoj novoj knjizi: mijenjamo se mi. Kako se othrvati onima koji nas nasilno žele mijenjati i ostati svoj? Jeste li vi uspjeli 'ostati svojom'?
Važno je motriti svijet i promišljati ga svojom glavom. Ostati pritom skrušen i svjestan vlastitih manjkavosti. Griješiti je doista ljudski, ali ljudski je i priznati propuste. Griješila sam i griješim, ispravljam se. A jesam li svoja? Mislim da jesam. I dalje srljam na vjetrenjače. I ne stidim se pred zrcalom. Koliko god to zvučalo poput otrcane floskule.
Priča o Luki iz doline Neretve, ratniku elitne sultanove vojske
Davor Špišić, Jutarnji list, 10. 12. 2019.
Meša Selimović i Ivo Andrić mora da se negdje mudro i ponosno smiješe. Njihova zadužbina organski se primila novom romanu Ivane Šojat, treperi među stranicama poput zapretene riznice ili umnog pretka. A onda opet jezdi dalje pod autoričinim samosvojnim umijećem, otvara nove granice i izazove neistraženog.
Na našim balkanskim prostorima gdje sve vrvi od retrogradnog kidanja veza, rušenja, zanemarivanja naslijeđa i upornog resetiranja pamćenja, "Ezan" uzoran je primjer estetske i etičke svijesti o važnosti kontinuiteta. O njezi koju jedan neimar posvećuje nauku neimara u vremenu iza sebe. I ta njega je samo jedna od brojnih vrijednosti ovog romana. "Ezanom" je Ivana Šojat dosegnula visoke standarde uzbudljive, srčane i beskompromisne a pomno izbrušene literature.
Riječ je o jednoj od brojnih epizoda (često obrađivanih u umjetnosti) kojima je natopljena povijest Osmanskog Carstva: odvođenje dječaka iz drugih, osvojenih teritorija carstva i njihovo drilanje za janjičare - elitnu sultanovu vojsku. U 16. stoljeću glavni junak Luka iz bosonogog djetinjstva u dolini Neretve dospjet će do ratničkih vrhova carstva na Bosporu u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Emotivno i socijalno bit će adoptiran u novu obitelj, primiti islam i postati Ibrahim. Jedan od onih turskih ratnika koji se naposljetku borio i bio teško ranjen u martiriju pod zidinama Sigeta. U radionici Ivane Šojat povijesni romani (poput nagradama ovjenčanog "Unterstadta") nikada ne robuju suhoj historiografskoj gradi, ponajmanje mitomanstvu historije kao dogmatske učiteljice. Šojatova ponajprije bdije nad epizodnim protagonistima slabe povijesti - rubnim ljudima čija su životna iskušenja istinsko meso i krv evolucije. Izabravši za okvirni žanrovski model "Ezan" (što u islamskoj religiji znači poziv na molitvu) filigransku strukturu bajke iz tisuću i jedne noći, autorica je postigla dvostruki efekt očuđenja. Kao prvo, dobili smo opojni melankolični šerbet kojim se premazuju naturalističke rane. S druge strane, bajkovitost je osigurala onaj snoviti pripovjedni ritam ušuškan na svilenim jastucima duhovne utopije, podalje od divljeg svijeta. "Ezan" je retrospektivno putovanje koje umirući Ibrahim u amanet ostavlja sinu Denizu: "Četrdeset ću ti dana pripovijedati sebe i mater tvoju, a ti zapisuj. Ili nemoj, Kako ti je već po ćeifu." Ibrahim sliči nekoj obrnutoj Šeherezadi. Prije negoli se u prah pretvori, napregnut će svu raskoš mašte i bolnog životnog iskustva i pretočiti ih u moronosnu hiljadu i jednu noć. Ne zato da bi odgodio smrt pričom nego polazeći smrti ususret, svodeći životne račune. Raskošna priča koju autorica mudro plete oko najskrovitijih intima duše svog nosećeg junaka nipošto nije umrtvila naš čitateljski rităm, Ibrahimov ispovjedni testament pratimo bez daha kao najuzbudljiviji film ceste.
Osim produhovljenog osjećanja za epsku matricu koja je formom monumentalna a sadržajem krajnje intimistička, Šojatova je ispisala i posvetu jeziku kao takvom. Vjerno dočaravajući sva Lukina/Ibrahimova putešestvija kroz bogatstva i prokletstva koje učenje jezika, materinjeg ili tuđeg, sadrži u svom prapočelu. Od dospijeća u jezik do razmjene i prihvaćanja mnogih identiteta to je još jedan sloj koji se moćno prostire pred čitateljem. Bježeći od otrovnih fobičnih stereotipa prema kojima bi se kršćanska religija i duhovnost nametala kao superiorna žrtva pred barbarima s istoka, Ivana Šojat komponira divnu odu prožimanja dvaju svjetova, filozofija i konfesija. Ne izbjegavajući, dakako, ni tamne strane tih odnosa, ali žestoko se boreći za svaki gram ljudskosti u čovjeku. Bez obzira na vjeru, boju kože ili duše.
Mitomanima i obnevidjelim čuvarima nacionalističkih rukotvorina i krivotvorina neće se svidjeti gorka, tužna osuda ratova kao pogube ljudskosti koju Ivana Šojat u "Ezanu" iznosi neprikosnoveno i čestito: "Nitko u ratu nije pošteđen mraka. Samo si poraženi lizanjem rana ovlaš ispiru tamu koja ih je zapljusnula, a pobjednici hvalospjevima o junaštvu. Svi ostaju unakaženi i pomalo mrtvi iznutra. Nema nikog tko u ratu nije poželio smrt drugome, nema nikog tko nije bio bijesan ili toliko ustrašen da mu se čaša bijesa ili straha ne izlije u mržnju koja ponese dalje no što je itko kanio poći.” Jedna od onih knjiga koje vam postaju rod, prijatelj i pancirka za čuvanje duše.
Roman o ljudima koji su najčešće 'ovce s očnjacima', ali i čovjeku koji je pobijedio vlastiti usud
Denis Derk, Večernji list, 15. 12. 2018.
Novi, opsežni roman Ivane Šojat ”Ezan" dobio je ime po pozivu na molitvu koji mujezin na arapskom jeziku upućuie s džamijskog minareta čak pet puta dnevno. Zanimljivo, prije "Ezana" Ivana Šojat takoder je kod Frakture objavila knjigu priča ”Emet", a emet na hebrejskom jeziku znači život. Očito, tu se radi o autorici koja itekako vodi računa o svakoj riječi koju upotrebljava usvojim knjigama i koja je trajno zainteresirana za propitivanje civilizacijskih, a onda i simboličnih naslaga od kojih je izgrađen i ovaj naš hrvatski kutak suvremene Kule babilonske.
Na formalnoj razini ”Ezan" je povijesni roman u čijem je fokusu neretvanski kršćanin Luka kojeg zadesi janjičarska sudbina da bi u zenitu Života kao Ibrahim dosegao begovsku čast, ali i životnu ljubav zahvaljujući kršćanki Vasilisi koja mu nakon poduljeg čekanja ipak 'daruje' sina Deniza. Naš Luka. tj. Ibrahim živi u 16. stoljeću, u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog (i njegove silovite i hirovite Hurem), bori se na mnogim frontama diljem ogromnog i nabujalog Osmanskog Carstva pa je, između ostaloga, i sudionik opsade Sigeta i nijemi svjedok nepotrebnog ponižavanja i dekapitiranja tijela Nikole Šubića Zrinskog. U Sigetu naš Ibrahim ostaje bez ruke, a kako mu je na obalama ohridskog jezera preminula voljena Vasilisa, nekako pomiren sa sve bližim smrtnim trenom, on svodi račune svog života na obali moćnog Dunava (i u tom 16. stoljeću prepunoj komaraca) ispovijedajući se sinu bez odmaka i s puno emocija.
Cijeli je "Ezan" tako jedna jedinstvena i nadasve mudra ispovijed čovjeka koji je zbog danka u krvi napustio vlastitu i dobio dvije tuđe majke kojima je, doduše, bio itekako sinovski privržen i vjeran. Uostalom, baš kao i novim očevima koji su ga strastveno podučavali i ratnim, ali i kovačkim vještinama. I nije Neretljanin Luka samo promijenio vjeru (propisno je i na brzinu sunećen kada još nije ni znao o čemu se tu radi) i vojnu stranu. On je svojim zgusnutim janjičarstvom prigrlio sve (brojne) dobre strane osmanskog državnog ustroja koje je jedan od svojih vrhunaca zasigurno imalo u vrijeme Sulejmana Kanunija. Ali se Luka-lbrahim borio i protiv onih loših (također brojnih) osmanlijskih navada i to više nego jasno i konkretno, napadajući čak i druge opasne janjičare, poput razgoropađenog Idriza, koji su surovo silovali i fizički zlostavljali žene neprijatelja. Zanimljivo, svemoćni ga sultan zbog te rijetke pravdoljubivosti nije kaznio. Ibrahim se tako držao ženevskih konvencija u trenutku kada su te konvencije bile stoljećima daleko, vjerujući u neku svoju prirođenu ljudskost, ali i u Božju pravednost koja je dovoljno moćna čak i da premosti jaz između religija.
Ibrahim itekako vjeruje i u ljubav pa i u tom djeliću osmanskih regula nikada ne bira one ljubavnice i žene koje bi mu mogle biti korisne i uputne. Ibrahimove ljubavi uvijek su s one strane mogućeg, od onih formativnih istanbulskih dana kada je još tražio svoje mjesto uspješnog ratnika s kovačkim zanatom pa do trenutka kada se mogao oženiti i nekom djevojkom koja je mogla biti i u srodstvu sa samim padišahom što bi mu omogućilo još bolji status u tadašnjem turskom društvu koji se ne može zadobiti samo hrabrošću i pravednošću na bojnom polju.
"Ezan" je sporogoreće, arhaično štivo obogaćeno brojnim mudrostima i sentencama, ali i proza za koju se autorica očito morala temeljito pripremiti i u povijesnom i u onom religijskom smislu jer je pisala i o raznim pojavnostima islamske vjere i islamskog svakodnevnog života koji je nezamisliv bez stalnog kontakta s vjerskim strogim pravilima. Pri tome je napisala i brojne više nego interesantne stranice u kojima uspoređuje kršćanstvo s islamom, što je tema koja je i danas više nego aktualna.
Istina, autorica idealizira svog junaka, ali to čini uvjerljivo i srčano, braneći pravo na individualnost i različitost, ali i snagu ljubavi nad snagama zla i mržnje. Negdje pred kraj knjige, kada je ranjeni Ibrahim na najosjetljivijem dijelu svog iscrpnog ogoljivanja sinu ponavlja i ove rečenice: "Ljudi su najčešće ovce s očnjacima. Samo im postavi ogradu. I podaj gospodara."
Poziv na istinu i čovječnost
Mira Muhoberac, Vijenac, 28. 3. 2019.
Novi roman hrvatske književnice Ivane Šojat Ezan prostire se na tri stotine i osamdeset stranica. Knjigu je autorica pisala tri godine, a tijekom istraživanja prikupila je više od deset tisuća fotografija, upoznala derviše, povjesničare pristigle iz Turske, Makedonije, Crne Gore.
Obvijen koprenom sjećanja i velom ispovijedi, roman se usidruje u godinu 1530. u blizini bosanske Jablanice kad je maleni dječak Luka bio istrgnut iz majčine ruke kako bi svojim dječjim životom platio turski danak u krvi i postao Ibrahim, zaboravivši majčin jezik i postavši sudionikom druge, nepoznate sredine, čiji jezik ne govori, ubrzo prihvativši nove figure oca i majke. Nastao nakon dva njezina samo na prvi pogled nepovijesna romana, Ničiji sinovi (o životu razvojačenih branitelja; asocijacija na dramu Mate Matišića Ničiji sin) i Jom Kipur (prema blagdanu pomirenja i pokajanja, i također u dvoglasnom pripovjednom tonu, o psihijatru Romiću i bivšem branitelju Matijeviću) i dulje pripovijesti Emet (s naslovnom hebrejskom asocijacijom na život, smrt i istinu, o tragediji jedne obitelji šezdesetih godina 20. stoljeća), bavi se temom turskoga šesnaestoga stoljeća u Slavoniji, nadovezujući se i na autoričin Unterstadt o životu „Švaba“ u Osijeku, na rekonstruiranje uvjeta nastanka ratnih trauma i pitanja žrtve i pojedinaca.
Spisateljica se prije nekoliko godina na slavonskoj ravnici između Erduta i Aljmaša susrela s grobljem iz osmanskog razdoblja: tamo je pronašla kost koja je za nju bila inspiracija za putovanje u prošlost, što je rezultiralo pisanjem romana Ezan, u kojem se manifestira i česta mističnost. Poput slojevite tapiserije autorica tka snažne i duboke slike turske Slavonije 16. stoljeća predočujući događanja iz vizure oca Ibrahima koji pripovijeda svome sinu u egzistencijalnom smiraju, omogućujući mu da, u obliku vlastite ispovijedi i sjećanja na protekli život, s njim prijeđe cijeli život od djetinjstva do sutona. U tom razdoblju, za vrijeme Sultana Sulejmana Veličanstvenoga Zakonodavca, Osmansko Carstvo doživljava kulturoni i teritorijalni vrhunac. Glavni lik romana, janjičar, turski ratnik, ujedno i pripovjedač u prvoj osobi jednine, Ibrahim, Luka iz Ostrošca kod Jablanice, dječak predan Osmanlijama u devširmu, danku u krvi, osim kroz povijesno prolazi i vlastito, osobno i identitetsko istraživanje, živi i govori kao Drugi, u jednom dijelu svoje osobnosti ostajući onaj koji je i bio, sa zemlje iz koje je izrastao; kroz maglu se sjećajući kršćanskoga svijeta iz kojega je kao dječak potekao, on je musliman prožet islamskom kulturom. Ženi kršćanku kojoj dopušta da se i dalje klanja pejgamberu Isau. Osjeća se i autoričina ljubav prema prikazanim krajevima i Ibrahimova ljubav kad oslikava područja kojima „hodi na svojim atima Dozu i Tirisu. Od Manise, preko Edirne, Ohrida, Blagaja, Olova, Durmitora“, ispredajući priču o Turskom Carstvu, o bitkama od Anatolije do Sigeta, o bosanskom paši i požeškom Arslan-agi.
Ezan nije samo povijesni roman i rekonstrukcija povijesnoga vremena. Lirska je to, poetska i potresna, puna ljubavi ispovijed o ljubavnim silnicama i divnim prijateljstvima, o Adaji, kćeri kožara i Židova, o islamskim ženama. Časna Hatidža i Safija nosivi su stupovi cijele konstrukcije romana: Ibrahimu su duhovne majke, uče ga mudrosti i nježnosti.
Naslov romana, Ezan, priziva islamski vjerski poziv na molitvu koji izgovara mujezin s minareta pet puta dnevno za svaki namaz posebno. Minareti su kapije između zemlje i neba, kao elif – arapsko slovo, koje izgleda kao uspravna linija, ili kao prst tewhida – ispruženi prst kojim muslimani išaretom prikazuju jedinstvo Boga (Allaha).
Ezan poziva na razumijevanje, na istinu i pravdu, na čovječnost. Tursko se 16. stoljeće isprepleće s kršćanskim, u doba reformacije i protureformacije, Orijent sa Zapadom. Ibrahim odbija sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.
Nakon pročitana opsežnoga romana u četrdeset poglavlja strukturiranih matematičkom i arhitektonskom preciznošću, s asocijacijama na džamije i minarete, nameće nam se usporedba s Gundulićevim velebnim epom Osmanom koji tematizira događaje povezane s Hoćimskom bitkom iz 1612, s romanima Meše Selimovića, Derviš i smrt iz 1966. i Tvrđava iz 1970, zbog teme i zbog ispovjednoga tona, te s romanom turskoga pisca Pamuka Orhana Zovem se Crvena iz 1998., u kojem kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Istanbulu potkraj 16. stoljeća autor progovara o tajnovitu Orijentu, o islamskoj kulturi, umjetnosti i civilizaciji i o dodirima s europskom renesansnom kulturom. Jer, citirajmo početak Ezana: „Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako naposljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji.“
Ezan Ivane Šojat lirsko je ispovjedni i povijesni roman o ljudima, vjeri i razumijevanju izbrušena stila s mudrosnim, poslovičnim početkom svakoga poglavlja i golemim leksematskim bogatstvom turskih izraza, riječi i sklopova. Vrijedilo bi ga prevesti barem na turski jezik.
Ezan: naše priče izviru iz tuđih priča, čak i kada toga nismo svjesni
Mateja Vukmir, Ziher.hr, 30. 5. 2019.
Moj je djed bio velik i jak kao div iz slikovnica. Trbuh mu je bio okrugao i napet kao bubanj, i kao mala sam voljela polagati glavu na njega, praveći se da je najudobniji jastuk. Pamtim da sam prve batine dobila od njega, ali i da me ljubio namjerno trljajući svoju bockavu bradu o moje obraze, sve dok me ne bi zabridjeli, a ja se počela mrštiti. Uvijek je fićukao po dvorištu i bez ikakvog bi povoda zapjevao neku staru narodnu pjesmu, kao da nema brige na svijetu koja bi njega morila. Tek što se pozdravio sa svojom dizel lokomotivom, sekiracija mu je pojela nekoć okrugli trbuh, a mama je, kad joj je doktor rekao: “Utroba mu je bila kao da je netko po njoj prosuo rižu”, zauvijek mi ogadivši prosipanje riže na mladence, ispustila krikove kakve nikad ranije nisam čula. Nakon djedove smrti isključila je radio s kojeg su se vječito čule tamburice, i nikad ga više nije ponovno uključila.
Život se nijemo nastavio, ali, iako se djedovog glasa više ni ne sjećam, još uvijek se, pri dolasku u bakino dvorište, zagledam u vrata štale, očekujući na njima djeda u njegovom plavom mantilu. Smrt često biva povodom za život, pa sam tek nakon djedove smrti počela baku ispitivati o duhovima s crno bijelih fotografija, kopati po prašnjavim ladicama njene trpeze poput strvinara, strepeći pred prolaznošću, pred nedovršenim poslovima, nepomirenim rukama, neokajanim grijesima, od smrti mojih najmilijih. Ostala sam gladna djedovih neispričanih priča za koje nisam marila kad je trebalo mariti. Izgubila sam ga prije nego li sam ga doista imala.
Bogatstvo riječi kontaminirano svijetom
Nedugo nakon djedove smrti tetka je mami za rođendan, prekinuvši dugogodišnju tradiciju poklanjanja staklenih drangulija koje su skupljale prašinu u maminoj vitrini, poklonila knjigu tada nepoznate književnice. “Ona ti je tu, naša, legica”, rekla je tetka. Legica se zvala Ivana Šojat, a knjiga koju je napisala zvala se Unterstadt. Prigrlila sam je već s prvom stranicom – bila je dokaz da za neke priče nikada nije kasno, da ih vrijeme neće pregaziti, da ih ljudi neće zaboraviti dokle god je pisane riječi. Bila je nešto novo, nešto utješno, nešto što sam trebala. Otada, kad god čitam Ivanine knjige, poželim se odvojiti od svijeta da ne bi kontaminirao samo za mene skrojene rečenice, i za čitanje svake nove knjige dugo se pripremam, čistim svoje čitalačko nepce od svega pročitanog, i izgubim se – ni Ezan nije bio iznimka.
Nakon tri godine istraživanja i prikupljanja informacija i fotografija, Ezan je ugledao svjetlo dana u jesen 2018. godine, a sada se, između ostalog, nalazi u top pet finalista književne nagrade Tportala. Da Ivanu Šojat ne voli samo kritika, nego i publika dokazuje činjenica da je jedan od rijetkih čitanih domaćih autora u našim knjižnicama kojima vladaju romani engleskog i švedskog govornog područja. Zašto Hrvati prolaze pokraj kvalitetnih knjiga napisanih materinjim jezikom kao pokraj turskog groblja, nikad mi neće biti jasno, jer, upravo čitajući Ezan možemo pronaći novo oduševljenje bogatstvom našeg jezika, a Ivani Šojat zahvaliti na sposobnosti da tim istim jezikom barata tako inovativno, spretno ga stapajući s turcizmima koji su odavno dio nas, darujući nam ovaj put povijesni roman koji je više od povijesti Osmanskog Carstva u 16. stoljeću – roman je to o povijesti jedne duše, roman krvi i suza, junaka i kukavica, roman smrti i života.
U Ezanu na molitvu poziva nekadašnji ratnik Osmanskog Carstva, Ibrahim, pravoga imena Luka, koji četrdeset dana prije smrti nastoji sinu ispričati svoju životnu priču – od njegovog oduzimanja majki, čije ime je zaboravio, do slavnih bitaka u kojima je morao sačuvati živu glavu, i ostati čovjek.
Putovanje čovjeka i čitatelja
“U vihoru kao vatra bojevima ljutim vođen palio je jedan ratnik selo gdje je rođen. Sina majci iz naručja oteo je zulumčar, sada kune svoju sudbu što je janjičar”, kaže stara pjesma, ali Ezan pokazuje drugu stranu medalje zvane danak u krvi (devširma) – pokazuje koja čast i prilika je to bila za kmetove siromašne Hercegovine, pokazuje koji izazov i napast je to bila za mlade ratnike koji su mogli zgrnuti silno bogatstvo, potpuno zaboravljajući križeve na majčinim nadlanicama. Da je važno u životu svemu naći mjeru te da u ratu nitko ne biva pobjednikom Ivana Šojat poetično naglašava gusto nacifranim rečenicama koje zapinju u grlu, koje treba pažljivo žvakati da bi ih se progutalo.
Ovoj mističnoj ženi koja voli hodati po grobljima mnogi su izražavali zahvalnost jer je pošla stopama Andrića i Selimovića, ali ono što ovu pripovjedačicu izdvaja od drugih jest njena strast za životom koja, vjerujem, proizlazi iz iskustva smrti s kojom smo se svi, na ovaj ili onaj način, susreli, iako nismo svi iz tog susreta izvukli silu kakvu ona nosi u svom bitku. Jer, da ne znate baš ništa o autorici, mesnati sadržaj i precizni detalji Ibrahimove priče otkrili bi vam da je riječ o strastvenom umu koji žeđa za novim perspektivama i spoznajama, koji besramno uživa pružajući nam taktilnu i olfaktornu predodžbu mjesta i vremena kojima nikada nismo kročili. “Dah mu je bio topao poput tijela još žive ptice…, …mirisao je žuto…, …kose bujne kao sjenik u plamenu…, …grudi kao tusti ognjem namirisani hljebovi…”, govori ona dok opisuje Lukino putovanje u novi svijet, kulturu i jezik – putovanje u Ibrahima, potičući nas na razmišljanje o vlastitom životnom putovanju, o svima koje smo na njemu sreli, o svim vatrama o koje smo se opekli, o izborima koji su pred nas stavljeni.
Graditi, ne rušiti
Što je točno to što nas oblikuje i gdje bismo bili da smo u životu donijeli drukčije odluke, da se kotač sudbine zavrtio u drugom smjeru, pitanja su koja Ivana Šojat postavlja u ovom književnom spektaklu kojeg će zavoljeti čak i oni koji nisu fanovi turskih sapunica. Jer, Ibrahimov život nije sapunica, on je prebrutalan za prime time. Smrt i trulež, tuga i gubitak stalno se isprepliću dok Ibrahim broji dane do svoje tišine, dok pripovjeda o muškarcima kojima se divio i ženama koje su osluškivale svijet, ali ne treba ih prezirati, jer tuge nas oblikuju, tvrdi Ibrahim.
Da ljudi najčešće zaboravljaju ono najvažnije, misleći da se podrazumijeva, da treba graditi, a ne rušiti, da te kroz život treba voditi srce, da je svijet mračno mjesto, da se treba bojati samog sebe, da valja uvijek birati ljubav, diviti se ljepoti, da nježno treba čuvati one koje voliš, a još nježnije one koji te vole…- nije me djed poučio, nije bilo vremena, a i nekoć sam mislila da sve znam, pa sam Ibrahimov glas slušala s posebnom pažnjom i zahvalnošću.
Možda zaista nije bitno koliko nam je vremena darovano na ovom svijetu i možda nas ne oblikuju zelena brda ili ravnice, nego ljudi koje volimo, kojih se sjećamo. Možda naše priče izviru iz tuđih priča čak i kad toga nismo svjesni – možda je djedova pjesma u mojim pjesmama, možda se njegova radost ugnijezdila u moje srce dok sam mu glavu polagala na trbuh, i možda ne moram znati sve – dovoljno je što su moja sjećanja živa, što sam danas ovdje zbog njega, zbog ljubavi koju je uvijek birao. „Najveća je tuga kad se ne sjećaš ničega“, veli Ibrahim o tužnom Kemalu. Možda se više ne moram bojati neispričanih priča – naposljetku, ono na što svojim romanima Ivana Šojat uvijek podsjeća jest da ne vrijedi čovjek onoliko koliko ima priča za ispričati, nego vrijedi ako ih ima kome ispričati.
Tribina Razotkrivanje s Ivanom Šojat
27. 11. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb