Ezan
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 384
-
Datum izdanja: listopad 2019.
-
ISBN: 978-953358170-5
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 485 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 13,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Koji su to ključni elementi koji oblikuju našu osobnost od najranije dobi? Koja su to ključna sjećanja koja prizivamo u smiraj života? Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom malenog dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Dok se njegovo vrijeme bliži kraju, svoju životnu priču podijelit će sa svojim sinom. Osvrće se na velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, bezbrojne bitke od Anatolije do Sigeta, kao i značajne susrete s velikim osobnostima poput Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, Ibrahim će odbiti sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.
Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.
“Malo ih je, sinko, koji se bune. Ne zato što je svima dobro, nego zato što je strah uvijek nekako jači od patnje. Strah da će biti gore, strah od smrti, strah od Boga. A đauri se svoga Boga boje. Kažem da je taj Bog njihov, premda je i naš, premda u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podignuli. Zato ponekad ni sam ne znam. Ponekad se sjetim blijedoga Isse na križu i čini mi se kako čujem da me netko za oluje plaši njegovim Ocem, Bogom Velikim. I tu strahu nije kraj: prije odlaska u dženet duše đaurske prvo moraju kroz mjesto što ga nazivaju čistilištem. Ondje borave stotinama, tisućama godina kako bi okajali grijehe što su ih počinili uglavnom tijelom. Oni koji za njima ostaju zato pale svijeće, mrmljaju molitve, a, tako mi svega, i plaćaju danak Crkvi kako bi ih što prije izbavili iz muka. Jer: ondje su muke. Čak i za dječje duše koje se nisu imale vremena ukaljati. Đauri se boje i šute, ali ne svi jednako. najmanje najviše i šute. I trpe.”
Poziv na istinu i čovječnost
Mira Muhoberac, Vijenac, 28. 3. 2019.
Novi roman hrvatske književnice Ivane Šojat Ezan prostire se na tri stotine i osamdeset stranica. Knjigu je autorica pisala tri godine, a tijekom istraživanja prikupila je više od deset tisuća fotografija, upoznala derviše, povjesničare pristigle iz Turske, Makedonije, Crne Gore.
Obvijen koprenom sjećanja i velom ispovijedi, roman se usidruje u godinu 1530. u blizini bosanske Jablanice kad je maleni dječak Luka bio istrgnut iz majčine ruke kako bi svojim dječjim životom platio turski danak u krvi i postao Ibrahim, zaboravivši majčin jezik i postavši sudionikom druge, nepoznate sredine, čiji jezik ne govori, ubrzo prihvativši nove figure oca i majke. Nastao nakon dva njezina samo na prvi pogled nepovijesna romana, Ničiji sinovi (o životu razvojačenih branitelja; asocijacija na dramu Mate Matišića Ničiji sin) i Jom Kipur (prema blagdanu pomirenja i pokajanja, i također u dvoglasnom pripovjednom tonu, o psihijatru Romiću i bivšem branitelju Matijeviću) i dulje pripovijesti Emet (s naslovnom hebrejskom asocijacijom na život, smrt i istinu, o tragediji jedne obitelji šezdesetih godina 20. stoljeća), bavi se temom turskoga šesnaestoga stoljeća u Slavoniji, nadovezujući se i na autoričin Unterstadt o životu „Švaba“ u Osijeku, na rekonstruiranje uvjeta nastanka ratnih trauma i pitanja žrtve i pojedinaca.
Spisateljica se prije nekoliko godina na slavonskoj ravnici između Erduta i Aljmaša susrela s grobljem iz osmanskog razdoblja: tamo je pronašla kost koja je za nju bila inspiracija za putovanje u prošlost, što je rezultiralo pisanjem romana Ezan, u kojem se manifestira i česta mističnost. Poput slojevite tapiserije autorica tka snažne i duboke slike turske Slavonije 16. stoljeća predočujući događanja iz vizure oca Ibrahima koji pripovijeda svome sinu u egzistencijalnom smiraju, omogućujući mu da, u obliku vlastite ispovijedi i sjećanja na protekli život, s njim prijeđe cijeli život od djetinjstva do sutona. U tom razdoblju, za vrijeme Sultana Sulejmana Veličanstvenoga Zakonodavca, Osmansko Carstvo doživljava kulturoni i teritorijalni vrhunac. Glavni lik romana, janjičar, turski ratnik, ujedno i pripovjedač u prvoj osobi jednine, Ibrahim, Luka iz Ostrošca kod Jablanice, dječak predan Osmanlijama u devširmu, danku u krvi, osim kroz povijesno prolazi i vlastito, osobno i identitetsko istraživanje, živi i govori kao Drugi, u jednom dijelu svoje osobnosti ostajući onaj koji je i bio, sa zemlje iz koje je izrastao; kroz maglu se sjećajući kršćanskoga svijeta iz kojega je kao dječak potekao, on je musliman prožet islamskom kulturom. Ženi kršćanku kojoj dopušta da se i dalje klanja pejgamberu Isau. Osjeća se i autoričina ljubav prema prikazanim krajevima i Ibrahimova ljubav kad oslikava područja kojima „hodi na svojim atima Dozu i Tirisu. Od Manise, preko Edirne, Ohrida, Blagaja, Olova, Durmitora“, ispredajući priču o Turskom Carstvu, o bitkama od Anatolije do Sigeta, o bosanskom paši i požeškom Arslan-agi.
Ezan nije samo povijesni roman i rekonstrukcija povijesnoga vremena. Lirska je to, poetska i potresna, puna ljubavi ispovijed o ljubavnim silnicama i divnim prijateljstvima, o Adaji, kćeri kožara i Židova, o islamskim ženama. Časna Hatidža i Safija nosivi su stupovi cijele konstrukcije romana: Ibrahimu su duhovne majke, uče ga mudrosti i nježnosti.
Naslov romana, Ezan, priziva islamski vjerski poziv na molitvu koji izgovara mujezin s minareta pet puta dnevno za svaki namaz posebno. Minareti su kapije između zemlje i neba, kao elif – arapsko slovo, koje izgleda kao uspravna linija, ili kao prst tewhida – ispruženi prst kojim muslimani išaretom prikazuju jedinstvo Boga (Allaha).
Ezan poziva na razumijevanje, na istinu i pravdu, na čovječnost. Tursko se 16. stoljeće isprepleće s kršćanskim, u doba reformacije i protureformacije, Orijent sa Zapadom. Ibrahim odbija sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.
Nakon pročitana opsežnoga romana u četrdeset poglavlja strukturiranih matematičkom i arhitektonskom preciznošću, s asocijacijama na džamije i minarete, nameće nam se usporedba s Gundulićevim velebnim epom Osmanom koji tematizira događaje povezane s Hoćimskom bitkom iz 1612, s romanima Meše Selimovića, Derviš i smrt iz 1966. i Tvrđava iz 1970, zbog teme i zbog ispovjednoga tona, te s romanom turskoga pisca Pamuka Orhana Zovem se Crvena iz 1998, u kojem kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Istanbulu potkraj 16. stoljeća autor progovara o tajnovitu Orijentu, o islamskoj kulturi, umjetnosti i civilizaciji i o dodirima s europskom renesansnom kulturom. Jer, citirajmo početak Ezana: „Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako naposljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji.“
Ezan Ivane Šojat lirsko je ispovjedni i povijesni roman o ljudima, vjeri i razumijevanju izbrušena stila s mudrosnim, poslovičnim početkom svakoga poglavlja i golemim leksematskim bogatstvom turskih izraza, riječi i sklopova. Vrijedilo bi ga prevesti barem na turski jezik.