Exterritorium
prizori s kraja tisućljeća
-
Jezik izvornika: mađarski
-
Prijevod: Xenia Detoni
-
Broj stranica: 248
-
Datum izdanja: travanj 2019.
-
ISBN: 9789533581279
-
Naslov izvornika: Exterritorium
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 340 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Dok avioni NATO-a paraju nebo nad Novim Sadom, a nebo bliješti kao na Silvestrovo u New Yorku, jasno je da je vrijeme za još jedan odlazak u sklonište. No ipak odlučiš prkositi sudbini. Uostalom, zasad si se izvukao, nakon što si u osamdeset dana devet puta promijenio prebivalište. Jer, kad si manjina, kad si ničiji, kad si zatočenik besmisla, od životne važnosti jest – ostati neprimijećen. Uostalom, dobro znaš da se iza svakog povijesnog simbola krije barem jedna puška, a na Balkanu je silno zamorno povesti razgovor o povijesti, na kojem će slomiti zube svatko tko uza se nema revolver. I tako čekaš da izbije mir. Ali ne prestaješ pisati.
Exterritorium je izvanredna dnevnička esejistika Lászla Végela, mađarskog pisca rođenog u Vojvodini. Britka promišljanja o humanosti, krivnji, odgovornosti i politici, kao i nostalgična toplina prema ljudima i mjestima koji tvore dom i kad si naoko ničiji, čine Végela istinski velikim piscem.
"Kako bi bilo korisno svekolikome mađarstvu, ili, recimo to jednostavnije, svakome tko se i koga se smatra Mađarom, kad bi se poznavalo, čitalo i razumjelo Gombrowiczeve Dnevnike. No ne bi se moralo ići čak ni tako daleko; bilo bi im dovoljno, a i blagotvorno, da se poznaje Végelovo djelo. Ono kako on zna pričati o manjinskoj egzistenciji, o odnosima provincije i centra (?), provincije i provincijalizma, regije i svega svijeta, ili o mađarstvu kao europejstvu, racionalno i osjećajno, s lokalnim iskustvom (i egzistencijom), a imajući pritom na umu i pred sobom cijeli svijet, pa i ono što on zdravorazumski i mudra srca kaže o Trianonu, ne birajući one najčešće putove (one samolimitirajuće, ili one uslijed sljepoće), kad se to pitanje ili samo pomete pod tepih ili se neprestano kopa po ranama. Problematiku mađarstva on ne promatra sa sve mađarskijega, a time i sve partikularnijega i osamljenijega kuta, već iz perspektive ljudskih prava. No lako je moguće da to samo ja mislim tako, premda bih po ovom pitanju vrlo rado htio biti makar Végelova sjena. Drugi moj prijatelj svojedobno je, citirajući Camusa, ustvrdio: 'Svaki se pisac ukrcava na galiju svojega doba.' A Végel je na toj galiji jedan od istaknutijih putnika." - Péter Esterházy
"Exterritorium, dom za bezdome, pozornica je za istorijski čas, Vegel je to lepo i blagovremeno još 1988. godine primetio, u kome i pustinja može postati jedina oaza." - Slobodan Beljanski
"Végel mogao bi spadati u jednu misleću manjinu koju su u europskoj kulturi obilježili mnogi židovski intelektualci i do te mjere da su u manjini oni bili u većini." - Slobodan Šnajder
"Ovaj je Exterritorium prekriven, dokle god oko seže, neizmjernom masom razvalina misli i stajališta, nakupinama krhotina desetljećima starih krivotvorina i višestoljetnih mitova. A Végelu su apokaliptični događaji iz ne tako davne prošlosti opet davali razloga za njemu tako svojstven uporni otklon i zlokobna predviđanja. A povijest je i njega namirila grozničavom pobjedom, istom onom jezivom naknadom kakvu će za nju iznjedriti katastrofični umovi. Sve on to, sudeći prema ovim esejima, a kao što i sam priznaje, žilavo podnosi, baš kao što je podnosio i prije, sa strepnjama i strahovima 'malog čovjeka'. No ono što je ovdje najteže elaborirati, to je organska osamljenost." - József Tamás Reményi
Svi na Istoku govore: "Mi smo obranili Europu od Istoka!"
Darko Vlahović, 24Express, 12. 4. 2019.
Danas 78-godišnji László Végel je jedna od bolje čuvanih književnih tajni vojvođanskih Mađara. Pisac rođen u Srbobranu, vojvođanskom gradiću koji se kroz povijest zvao i Sentomaš, odnosno Szenttamas, piše isključivo na materinjem mađarskom jeziku. No u svojim romanima, dramama, esejima i dnevničkim zapisima bavi se temama vezanima za društveni i politički krajolik koji najbolje poznaje - gotovo cijeli njegov literarni opus posvećen je Novom Sadu. U tom je gradu Vegel proveo najveći dio života, i premda je poznatiji i priznatiji u Mađarskoj nego u rodnoj Vojvodini - dobitnik je dviju uglednih mađarskih državnih nagrada, Kossuthove za književnost (2009.) i Domovinske za doprinos mađarskom nasljeđu (2013.) - jednom je rekao da nikad ne bi mogao pisati o - Budimpešti.
Premda je pozornost jugoslavenske kulturne javnosti privukao još 1967. prvim romanom "Memoarima jednog makroa", za koji je slavni Peter Esterhazy napisao da je "možda jedini istinski šezdesetosmaški roman na mađarskom jeziku", na prijevod Vegelovih kapitalnih djela na hrvatski morali smo čekati punih pet desetljeća. Zahvaljujući zaprešićkoj izdavačkoj kući Frakturi, u posljednje dvije godine iz prevodilačke radionice Xenije Detoni izašla su čak četiri prijevoda najvažnijih Végelovih djela - 2017. objavljeni su "Memoari jednog makroa" i "Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile", a ovih dana na policama knjižara naći će se i Vegelovi romani "Exterritorium" i "Neoplanta ili obećana zemlja". Tim je povodom Végel - taj "marginalac u marginalnoj kulturi", "apatridni lokalpatriot" i "plebejski kozmopolit kapitalizma", kako sam sebe opisuje - ljubazno pristao na razgovor za BestBook.
Jednom ste rekli da na mađarskom jeziku i pišete i razmišljate. Čitav život živjeli ste u Jugoslaviji, odnosno danas u Srbiji, u okruženju većinske jugoslavenske odnosno srpske kulture. Je li ta manjinska perspektiva, taj 'dvojni identitet', prednost za jednoga pisca?
Dijelim mišljenje Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, koji su u svojoj knjizi o Kafki napisali da je manjinska književnost specifična i revolucionarna. Ona ima svoje prednosti, ali se nosi s ogromnim teretom. Manjinski književnik je bastard nacionalnih država koji živi na granici dviju kultura i vjerujem da pripada ničijoj zemlji. On stvara u stranom jezičnom okruženju, on je nomad vlastitog jezika, njegov svijet je mnogo složeniji. Njegov predak je Franz Kafka, i u njegovoj pojavi ima nešto zaista kafkijansko. On zna da sve stvari, sve pojave, pa i istina i laž, imaju barem dva imena, i to oslobađa neviđen prostor za imaginaciju. On nosi u sebi bolnu složenost, bezdomnost, dvojnost.
Vi ste i mađarski i srpski pisac. Poznajete li bolje književnost na mađarskom jeziku ili književnost na srpskom/hrvatskom jeziku? Jesu li te književnosti jako različite?
Svakako bolje poznajem književnost na mađarskom jeziku, ali književnost 'jugosfere' ne čitam kao stranu. Obje su književnosti sastavni dijelovi moje kulture. Književni trendovi su manje različiti nego politički, međutim politika stvara privid velikih razlika. Živim na granici Srednje Europe i Balkana, svjedok sam i razlika i sličnosti, pa tako i sukoba i susreta tih kultura. Nije to baš idilično, ali bar je kreativno. Da dodam i to da su sukobi unutar mađarske, srpske ili hrvatske književnosti iznenađujuće slični. Danas naročito.
Svoje formativne godine proživjeli ste u šezdesetima, u vrijeme kad su nastali brojni obrasci pop kulture koji i danas oblikuju svijet. U Novom Sadu je krajem šezdesetih također bila aktivna alternativna kulturna scena. U kojoj vas je mjeri oblikovalo to razdoblje? Koji su vam tada bili uzori – književni i životni?
Novi Sad je u šezdesetim godinama bio čuvar dunavske ravnoteže, i veoma otvoren grad. 'Treffpunkt' Balkana i Srednje Europe, i različitih jugoslavenskih prostora. Za mene je upravo taj susret različitosti bio izazov. O uzorima veoma teško mogu govoriti, čitao sam sve. Možda bih ipak mogao izdvojiti Stendhala.
U vašoj prvoj knjizi, 'Memoarima jednog makroa', objavljenoj 1967., upadljivo su odsutne nacionalne odrednice: nema Mađara, Srba, Hrvata, postoje samo ljudi s mađarskim ili srpskim imenima koji bi mogli biti iz bilo koje nacije. Naprotiv, u 'Balkanskoj krasotici' iz 2015. svi su likovi jasno određeni kao Srbi, ili Mađari, ili Nijemci. Jesu li se vremena toliko promijenila?
Romani koje sam pisao prije devedesetih godina, a to su 'Memoari jednog makroa', 'Dupla ekspozicija' i 'Paraneza', više su bili generacijski romani, jer svi drugi sukobi su imali generacijsku masku. Međutim, u mojim novijim proznim djelima generacijski konflikti više ne igraju ulogu, oni su jednostavno nestali i u životu. U 'Balkanskoj krasotici' ili u 'Neoplanti' radnja romana stavljena je u jednu povijesnu dimenziju, i u oba romana radi se o 20. stoljeću i o ulasku u 21. stoljeće. Na ovim prostorima – mislim na srednjoistočnu Europu i na Balkan – tako i u Vojvodini, nacionalna komponenta tragično je prisutna u ljudskoj sudbini. Ima u tome i nešto demonsko. A i vremena su se promijenila, zbog toga nisam pretjerano sretan. Krajem 20. stoljeća, u vrijeme globalizma, vidljiva je ranjivost nacionalnog identiteta, što uzrokuje ekstremni nacionalizam, ksenofobiju, mržnju. Današnji nacionalizam ne sliči na nacionalizam 19. stoljeća, sadašnji je nacionalizam rođen u strahu. A u mojim romanima radi se o nečem drugom. Neki kritičari govore o identitetskim migracijama, ili o fluidnim identitetima. Ja bih ih najradije definirao kao postkozmopolitičke romane.
U vrijeme bivše Jugoslavije bili ste, premda manjinski pisac, duboko uronjeni u jugoslavenski kulturni prostor. Rat je devedesetih temeljito razorio taj imaginarni prostor i prekinuo većinu 'međunacionalnih' kulturnih odnosa. Kako ste vi doživjeli i preživjeli taj prekid? Možemo li danas, dva desetljeća kasnije, ponovno govoriti o zajedničkoj kulturi?
Za mene je Jugoslavija kao kulturni prostor bila uzbudljiva, kreativna, upravo zbog razlika. Međutim, vidjevši oklopna vozila i tenkove, shvatio sam da, ako oružjem treba obraniti opstanak Jugoslavije, onda bolje da se što prije raspadne. Nemam jugonostalgiju, ali mislim da će kao kulturni prostor tek doživjeti svoju renesansu. To ne ovisi o tome da li ove države jesu ili nisu samostalne. Naročito u današnjim dinamičnim komunikacijama.
Pratite li suvremenu hrvatsku književnost? Postoji li neko ime koje biste izdvojili?
U šezdesetim godinama hrvatska je književnost bila jako prisutna u mojoj generaciji. O tome svjedoče ne samo prijevodi nego i njena prisutnost i u raspravama, i u kritici, i u utjecaju. Na nju nismo gledali kao na stranu književnost. Ne samo Krleža nego i mlađi autori, na primjer Antun Šoljan, pjesnici Mihalić i Gotovac, pa dolazi generacija Razloga, pa Poleta... Onda su devedesete godine prekinule veze, koje se poslije 2000. godine sporo ali ipak ponovno izgrađuju. Ovih godina sam pročitao izvanredan roman Slobodana Šnajdera 'Doba mjedi', koji s Jergovićevim romanom 'Rod' spada u veliko srednjoeuropsko štivo. Pisao sam pogovor za mađarsko izdanje Jergovićevog romana 'Dvori od oraha'. Stižu mi u ruke i djela mlađih autora i imam dojam da hrvatska proza doživljava pravi procvat. Isto to primjećujem i u srpskoj, i u crnogorskoj, i u bosanskoj prozi.
Nedavno ste za 'Balkansku krasoticu ili Šlemilovo kopile' dobili Nagradu 'Radomir Konstantinović', nazvanu po autoru kojeg ste i sami navodili kao jednog od svojih intelektualnih uzora. Njegova kultna 'Filozofija palanke' objavljena je prije točno 50 godina, a danas se čini da 'duh palanke', duh straha od nepoznatog i drukčijeg, diljem svijeta pobjeđuje u borbi protiv 'duha kozmopolitizma', koji slavi različitost i otvorenost. Je li riječ samo o privremenoj pobjedi? Slažete li se uopće s tom ocjenom?
Primivši Nagradu Radomira Konstantinovića, govorio sam, između ostaloga, o 'Filozofiji palanke'. Njegovo djelo nikad nisam čitao samo unutar koordinata srpske kulture, 'Filozofija palanke' jest priča o strahovima i traumama srednjoistočne Europe. Sjetimo se naivnog optimizma krajem osamdesetih. Govorili smo: 'Europa – odmah!' Od toga nije ostalo skoro ništa. Za kratko vrijeme optimizam se pretvorio u dubinski strah, u globalnom kapitalizmu mase su izgubile tranzicijske utopije. U svom romanu-pamfletu 'Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman' još sam 1996. godine pisao o tom tranzicijskom porazu, kad sudionici tog novog postmodernog banketa u pijanom stanju jurišaju s nacionalnim zastavama od jednog do drugog zida i natječu se u tome tko ima veću zastavu. A baš smo sad kod te točke.
Diljem srednje i istočne Europe prisutan je strah i otpor prema dolasku izbjeglica koje bi mogle promijeniti 'kršćansko lice Europe'. Otkud ta odbojnost istočnih Europljana prema strancima? Čini se da su zemlje zapada Europe, koje su primile daleko više izbjeglica, unatoč pojedinačnim ekscesima, ipak puno tolerantnije prema imigrantima. Zar su istočni Europljani zaboravili da su i sami tijekom povijesti često bili prisiljeni odlaziti iz svojih domova?
Sve ovo što se događa u Istočnoj Europi ima svoje duboke i traumatične korijene. Nažalost, nije to samo neka glupava dnevna politika. Istvan Bibo, čuveni mađarski politički teoretičar, u svojoj je knjizi 'Bijeda istočnoeuropskih malih država' precizno opisao permanentni strah koji je u 20. stoljeću vladao u našoj regiji. Države i nacije strahovale su jedna od druge, mit o neprijatelju uvijek je bio potreban i masama i vlastima. Mislim da to i danas djeluje, ali javno se manifestira u diplomatskom fraku. Zato je potreban novi brutalni neprijatelj, a to su migranti. Time ne tvrdim da te nove migracije neće stvoriti veoma duboke konfliktne situacije, samo ne u Istočnoj Europi nego u Zapadnoj. Događa se ono što je Hemingway opisao u jednoj svojoj noveli. Zapad se muči, a mi jaučemo.
Premijer Viktor Orban u Mađarskoj vodi bizarni rat protiv Georgea Sorosa i njegova sveučilišta. Na meti mađarske vlade su i institucije Europska unije, kao i humanitarne organizacije koje pomažu izbjeglicama. Kolika je stvarna podrška mađarskog naroda takvoj politici?
Orbanova priča je zaista priča za jedan stendalovski roman o sudbini baršunaste revolucije. To je iznad dnevne politike, prepuno proturječnosti i drame. On je u mladosti bio Sorosev stipendist i miljenik, samog sebe je nazivao lijevim liberalom. Bio je jedan od najvećih pristalica priključenja Europskoj uniji. I onda je učinio radikalan korak udesno, postao je zagovornik iliberalne demokracije, a Bruxelles je zamijenio Moskvom. Iz tiska su poznate diskusije o njemu u Europskom parlamentu, i u njegovoj narodnjačkoj frakciji. Kako će se završiti ova priča, ovisi o predstojećim izborima za Europski parlament. To će odrediti sudbinu Europe. Za Orbana ne znam. Ne znam hoće li biti junak ili antijunak. On zaista ima veliku podršku mađarske nacije, koja je jako povezana s mađarskom poviješću, prije svega s još živom trijanonskom traumom.
Dio Orbanove politike je i izdašno financiranje raznih aktivnosti mađarskih manjina koje najvećim dijelom žive na teritorijima Slovačke, Rumunjske i Srbije koje je Mađarska izgubila u Trianonu. Kako vi, kao pripadnik jedne takve mađarske manjinske zajednice gledate na to?
Sam po sebi nije problem ako matična država financijski podržava svoje manjine, ona mora biti nesebična s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta. Ne znam kako bi vojvođanska mađarska kultura preživjela bez te pomoći. Znam, međutim, i to da se to ne može realizirati bez politike, i da su glavni distributeri pomoći političari. Bojim se da u političkim igrama manjina može izvući deblji kraj. Znate, travi ne odgovara ni kad se slonovi bore ni kad međusobno vode ljubav. U vezi manjina skrenuo bih pažnju na studiju njemačkog povjesničara Holma Sundhaussena, u kojoj je pokazao da se u Istočnoj Europi poslije uvođenja višestranačke demokracije rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina. Zbog toga je svaka pomoć potrebna. Naravno, najveću odgovornost imaju upravo većinske nacije. Ako opada broj pripadnika manjina, onda njihova savjest ne može biti čista. Ali i Europska unija bi trebala mnogo preciznije formulirati norme u vezi manjina u Europi. To govorim i zbog osobnog iskustva, vidim da se u Vojvodini rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina.
Prema nekim ocjenama, Jugoslavija je imala relativno dobro riješeno pitanje zaštite prava etničkih manjina, možda bi se čak moglo reći da je bila ispred svoga vremena. Slažete li se s tim i možete li usporediti status mađarske manjine u današnjoj Srbiji sa statusom koji je imala u SFRJ?
Savez vojvođanskih Mađara uporno naglašava da u Srbiji treba sačuvati naslijeđena prava. Kakva naslijeđena prava? Pa ona koja su bila osigurana u nekadašnjoj Jugoslaviji. Treba li veći dokaz o tome koliko smo zaostali?
Vaš Novi Sad i Vojvodina u vrijeme Jugoslavije bili su gotovo sinonim za multikulturalnost i tolerantan suživot različitih nacionalnih skupina. Koliko je od toga ostalo?
U odnosu na devedesete, smanjio se intenzitet antimanjinske retorike, atmosfera je tolerantnija. To je točno. Ali paralelno s time i u Srbiji – uostalom kao i u cijeloj srednjoistočnoj Europi i na Balkanu - sve veći zamah dobiva ideologija etnicizma. Srbija nije više neki izuzetak u regiji - ona se adaptirala regiji, koja poslije euforije liberalizma sve više upada u klopku etnicizma. Sve više se uočava da se antimanjinska politika može voditi i demokratskim sredstvima.
Nedavno je u Srbiji obilježena 20. godišnjica bombardiranja NATO-a. U uvodniku u 'Politici' objavljeno je da su se 'sirene za vazdušnu opasnost prvi puta nakon Drugog svetskog rata oglasile 24. marta 1999. godine...'. Je li to izolirano mišljenje kolumnista Politike ili srbijanska javnost doista vjeruje da devedesetih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bilo zračnih uzbuna?
Ja sam još 2000. godine povodom NATO-ova bombardiranja objavio knjigu 'Exterritorium', i ta će knjiga uskoro biti objavljena i na hrvatskom u prijevodu Xenije Detoni. Ona nije dnevnopolitička nego dokumentarni roman o svakodnevici za vrijeme bombardiranja u svjetlu povijesne perspektive i u klopci nacionalnih mitova. To je priča o našim i mojim zabludama i iluzijama. U toj knjizi sam zabilježio da o bombardiranju postoji puna suglasnost između vladajućih stranaka i opozicije, ali i mnogih nezavisnih intelektualaca i medija. To traje do dana današnjeg. U tom pitanju bili su suglasni i Milošević i njegovi najžešći protivnici. O ratu u Bosni i u Hrvatskoj stavovi su iznijansiraniji, ali o NATO-u postoji skoro apsolutna suglasnost. Vjerujte mi da rečenice koje ste citirali mnogi nisu ni primijetili jer se to a priori podrazumijeva. I kod onih koji su u pitanjima rata u Hrvatskoj i u Bosni mnogo kritičniji i nisu suglasni s vladajućim diskursom.
Tom je prigodom srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić održao govor u kojemu je prikazao Srbe i Srbiju kao malu i hrabru zemlju koja se pravednički odupirala velikim i moćnim protivnicima. Koliko takve poruke mogu doprinijeti stvarnom suočavanju s prošlošću i izgradnji novih odnosa u regiji, pa i postizanju svojevrsne katarze unutar srbijanskog društva kako bi se ono okrenulo prema budućnosti?
Mala zemlja koja se oduprla velikim i moćnim silama! Naša nacija je bila bedem u obrani Europe! Od Turaka, ili sada od migranata. Mi smo se žrtvovali za Europu! To je već desetljećima omiljeni šlagvort istočnih političara. Mi smo branili Europu, a usput ratovali među sobom i mrzili se. Patriotska inteligencija pjevala je o tome u prozi i u poeziji. Jednom sam pričao jednom njemačkom uredniku da bi te tekstove trebalo sakupiti i od njih sastaviti jednu antologiju. Nagovarao me da ja to učinim. Pokušao sam, ali nisam mogao pročitati te tekstove. Dobar ukus me spriječio. To je banalna šablona u tom dijelu Europe. Naravno da to i predsjednik Vučić koristi.
Srbija je svake subote na nogama. Prosvjede, koji su krenuli kao građanska inicijativa, sve više preuzimaju političari okupljeni u Savezu za Srbiju, u kojem je zastupljen cijeli politički spektar, od ljevice do krajnje desnice. Gledano sa strane, iz perspektive Zagreba, čini se da političari poput Boška Obradovića ne nude neku alternativu Vučiću. Postoji li u Srbiji politička elita koja bi promijenila političke obrasce upravljanja zemljom?
Ma kakva alternativa?! Vučić u stvarima nacionalizma ima mnogo više iskustva od Obradovića. Meni je inače strano da se Vučić zaobiđe s desne strane. To jednostavno ne bi bilo pošteno. To je jedna strana, a s druge su strane nemoćne mase duboko razočarane u 'burazerskom' kapitalizmu koji je obojen feudalnim bojama, a u isto vrijeme vodi neoliberalnu ekonomsku politiku. Nejednakost je sve veća, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji. Zapad, koji je prije dva desetljeća slao profesore da bi pričali o ljudskim pravima, sad šalje nemilosrdne kapitalističke morske pse. Mase su se razočarale u tranziciju, nemaju povjerenja u stranke, u institucije sustava, u zdravstvo, sudstvo, pa i u školski sustav. Mladi svijet glasuje nogama, bježi u inozemstvo. Ti razočarani ljudi sad šetaju jer ih nema tko voditi. Duboko ih razumijem, samo ne znam znaju li oni kamo vodi njihova šetnja. Nije to specifična srpska pojava. Srbija se samo trudi, naravno - ponekad nespretno, sustići druge slične postkomunističke države. Najlošije ćemo proći mi književnici. Egzodus mladih je sve veći, prostor će ostati poluprazan. Političari će se snaći, za jeftinu radnu snagu uvozit će kršćane iz Afrike, a mi ćemo ostati bez čitatelja.
I za kraj, najavili ste da radite na novom romanu. Jeste li ga dovršili?
Upravo sam ovih dana završio novi roman, koji sam poslao svom izdavaču u Budimpeštu. Naslov romana je 'Naša nesahranjena prošlost'.
Dnevnik strahovanja u unutarnjem egzilu
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 10. 5. 2019.
László Végel unuk je mađariziranog Nijemca, rođen u Srbobranu, u Vojvodini 1941. godine. Već je ovo dovoljno da pregrije, zakuha i zariba ubogi šovenski um koji na tobože sveto pitanje identiteta uvijek traži lake, jednoznačne odgovore. No, da bi cijelu priču dodatno zakomplicirao, Végel je otišao i lijepi korak dalje, stojeći zapravo u mjestu: postao je veliki mađarski pisac, trajno zaokupljen svojim malim vojvođanskim zavičajem koji nikada nije napustio.
Što, međutim, biva s čovjekom kojemu je manjinstvo upisano u obiteljski DNA, kad se dogodi orgija većine? Taj odgovor zbijen je između korica knjige pod naslovom "Exterritorium" i podnaslovom "Prizor s kraja tisućljeća" (prijevod potpisuje Xenia Detoni).
Na prvi pogled radi se o libru koji okuplja autorove dnevničke zapise iz vremena NATO-ova bombardiranja Srbije. No, budući da te bilješke nisu organizirane strogim kronološkim redom nego slijede unutarnju dramaturgiju zaokruženih poglavlja, teško ih je bez imalo rezerve gurati u škafetin dijaristike. Bilo bi možda uputnije zvati ih klasičnom esejistikom, no što čovjek da radi s činjenicom da ti eruditski zapisi o svijetu i vremenu sabrani zapravo tvore nešto što neodoljivo podsjeća na obiteljski roman?
Tišina gora od detonacija
Naravno, kao i uvijek kad vas pritisnu klasifikacijske dvojbe, zaboravite na žanrovske etikete i ladice i prepustite se čistom užitku čitanja. Istini za volju, u slučaju "Exterritoriuma" ovu bi uputu ipak trebalo uzeti sa zrnom soli. Jer, teško je govoriti o guštu dok se probijate kroz mučne stranice koje svjedoče o drami glavnoga junaka i njegovih najbližih, odnosno drami male, sve manje zajednice na koju obično zaboravljamo u kontekstu ratnih devedesetih.
Biti Mađar i živjeti u Srbiji bilo je, izvan svake sumnje, kudikamo lakše negoli biti Albanac ili Hrvat. No, i to je manjinsko iskustvo povlačilo za sobom nemale rizike i strahove. Na tu činjenicu dojmljivo podsjeća slučaj piščeve majke, u doba bombardiranja osamdesetogodišnje žene, koju susjedi nisu propustili počastiti "prijedlogom" neka se goni u "svoju domovinu". Ona je, međutim, cijeli život provela u Srbobranu. Njoj je i Novi Sad bio dalek i tuđ, a kamoli tek Mađarska, u kojoj je boravila samo jednom. Davne 1969. godine László Végel potpisao je, naime, izdašan ugovor kojim je prenio prava na filmsku adaptaciju svoga romana prvijenca nekoj produkcijskoj kući iz Pešte, pa je pozvao majku na putovanje, koje je uključivalo boravak u najluksuznijem prijestolničkom hotelu. Ona je, međutim, već nakon nekoliko dana odlučila vratiti se kući. Isprva, pisac je mislio da ju je iz Pešte otjerala nostalgija za domom, no s vremenom je shvatio da se u njegovoj majci iznova probudila stara tjeskoba, potisnuta još 1944. godine, kad je prvi put čula "prijedloge" da se vrati u "svoju domovinu", koja joj to nikada nije bila.
Prije i poslije svega, "Exterritorium" je knjiga o strahu. Jezovita utoliko što je ispisuje čovjek ozbiljne dobi (Végel je tada imao 58 godina) i u gradu koji fingira normalnost između dviju zračnih uzbuna. Bombe su, naravno, zadnje na popisu njegovih razloga za strah. Kudikamo više od detonacija plaši ga tišina, jer nitko ne može znati što iza nje slijedi. A u paketu sa strahom uvijek ide i sram, valjda kao potvrda činjenice da čovjek još uvijek raspolaže kakvim-takvim dostojanstvom.
Végel je meštar ocrtavanja obrisa fine međuigre tih dvaju čuvstava: "Čas prevlada jedna sila, čas druga. Strah je uzrok povlačenja u sebe, bijeg u unutarnji svijet, u estetiziranje života, u estetiziranje uopće, ma koliko i ono izgubilo na vjerodostojnosti.
Međutim, tijekom te neprestane borbe s osjećajem srama često se kod tebe javlja neka iznenadna i posve besmislena potreba za aktivizmom. Događalo se da si znao na najmanje očekivanom mjestu i u najmanje očekivano vrijeme progovoriti, da je kao u transu puknula iz tebe istina. Mogao bi to stanje nazvati hrabrošću da nije bilo toliko blizu kukavičluka."
László Végel mudar je čovjek. Njegova knjiga o unutarnjem egzilu u trokutu Srbobran – Temerin – Novi Sad tek se rijetko i nakratko dobaci do drugih predjela. A kad ga tako digresija dovede, recimo, na jug, ispiše divnu posvetu posezonskom Mediteranu, gdje se priča samo o vjetrovima: "O vjetrovima koji domaću čeljad prečesto znaju natjerati na samoubojstvo. Napose otočane. Od jednoga se vjetra štitiš tako da se naježiš, a protiv drugog nema lijeka." Nikakvo čudo, jer tko bi bolje od panonskog melankolika mogao bolje razumjeti što s čovjekom biva kad se pred njim razjapi more crnila, a valovi i vjetrovi raznesu Arsenove "tople ruševine ljeta".
Magično sjećanje na 1999.
Dragan Jurak, Novosti, 25. 4. 2019.
Zapisi koji sadrže nadnaravnu ljepotu u opisima raketiranja i bombardiranja
Ne manjka nam ovdje iskustva bombardiranja. Nisu svi prošli isto niti jednako, ali malo tko nema vlastito iskustvo bježanja i skrivanja pred bombama, granatama ili raketama. Svi imamo svoju priču o tome: možda je čak i više onih koji nisu bili na moru, od onih koji nisu bili bombardirani. Ali čitajući zapise Lászla Végela o bombardiranju Jugoslavije 1999. kao da to prvi puta proživljavamo. Tako lijepo, upravo magično, opisuje Végel bombardiranje. Kaže, nema tutnjave aviona u noći, sirene šute zbog nestanka struje; čuje se samo lavež pasa, koji zatule na nebo, kukurijekanje pijetlova, koji ne čekaju svitanje. A onda se iznenada začuje tresak eksplozije, praćen bljeskom gotovo dnevnog osvjetljenja; zbog kojeg bijelo okrečeni zid kuće svako malo ljesne, na susjedovoj višnji svaki zreli plod postane vidljiv: a da pritom listovi oraha ni ne trenu od detonacija. Tek potom iz same utrobe zemlje polako se diže strašna jeka tutnjave, od čijeg vala zazveckaju sva stakla na prozorima i zaljuljaju se neboderi. Eto tako je u proljeće bombardirao NATO; tako je to bilježio László Végel. Tišina se smjenjuje s bukom, noć s danom, glasanje životinja s rikom tehnike: mirovanje lišća s drhtanjem nebodera.
Ima toga još. Végelova supruga Anikó suši kosu na terasi stana dok se iz obližnje rafinerije izdižu stupovi plamena; a onda tu sunčanu apokalipsu noću zamjeni nekoliko sekundi snažnog bjelila na južnom nebu nakon koje nastupi potpuna tmina, mrak upaljen novom vrstom grafitne bombe koja u cijelosti onesposobljuje energetski sustav… Ali sva ta čarolija bombardiranja, svi ti bljeskovi i tmine nestanu kada dnevničara na ulici zaustavi neki pisac, samozvani građanski intelektualac, i tumači mu da se to bombardira Srbe. Dakle, ne njega, s prezimenom Végel. Ne njega koji silazi u podrum, leži u mraku, pere lice mineralnom vodom. Nego Srbe.
Kako to sažeto stoji na ovitku knjige, László Végel, bačvanski Mađar njemačkog podrijetla, rodio se 1941. u Kraljevini Jugoslaviji. Dva mjeseca kasnije, po dolasku Horthyjevih okupacijskih snaga, upisan je u knjigu mađarskih državljana, nakon oslobođenja postao je državljanin socijalističke Jugoslavije, da bi u proljeće 1999. postao bombardirani građanin, ali bez privilegije žrtve bombardiranja. Uz opasnosti s neba, tu je i prijetnja sa zemlje. Na manjine gleda se s podozrenjem, ili otvorenim neprijateljstvom. Ni Mađare, nekadašnje okupatore a sadašnje pripadnike NATO-a, to ne mimoilazi. I tako uz svakodnevicu selektivnog zračnog bombardiranja, tu je i en masse bombardiranje nacionalizma, bez specijalnih efekata kakvim raspolaže NATO, ali u svojoj podmuklosti možda još i opasnije.
Kao bombardirani čovjek László Végel je par excellence građanin dvadesetog stoljeća; kao zanijekani bombardirani čovjek on je par excellence dehumanizirani građanin. To je pozicija zatvorenika zatočenog u ćeliji za vrijeme bombardiranja. Sudbina čovjeka izbačenog iz zajedničkog skloništa; onog koji umjesto čučanja u zagušljivom, prijetećem skloništu, stoji ravno ispod zvjezdanog neba. Možda otuda i toliko nadnaravne ljepote u Végelovim opisima raketiranja i bombardiranja. Naspram onoga što je dolazilo s televizije, iz parlamenta, s ulice, iz susjedstva… u detonacijama grafitnih bombi bilo je i neke veličanstvenosti.
Predstavljanje knjiga Exterritorium i Neoplanta ili obećana zemlja Lászla Végela
20. 5. 2019., Institut Balassi - Mađarski institut u Zagrebu