Everest
18,45 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 96
-
Datum izdanja: siječanj 2016.
-
ISBN: 978-953266689-2
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 400 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjećaju, svaki užitak skupo plaćaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukčijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skončava u trenutku kada se gase računala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao — kada se i ako dogodi — nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vraćanje istoga (Nietzsche) ili pak vječno vraćanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bića otet će, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.
Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemantičnosti. Ogoljujući sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesničko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuđuje pitati ono od čega netragom bježe svi pjesnički i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.
Delimir Rešicki
Drago Glamuzina, Everest
Semezdin Mehmedinović, Washington, D.C., 31. januar 2016.
Zadnja napisana pjesma Raymonda Carvera zove se Late fragment. Evo je, vrlo je kratka: „I jesi li, pored svega,/ od života dobio ono što si želio?/ Jesam./ A šta si želio?/ Da kažem za sebe da sam bio voljen, da sam se osjećao/ voljenim na zemlji.“ Nešto od tog doživljaja svijeta, od te potrebe da se bude voljen, prisutno je u prvoj knjizi Drage Glamuzine. Knjiga se zove Mesari, i njeno objavljivanje je uistinu bio važan datum u književnosti. Zapravo, ne pamtim tako uspješnu prvu pjesničku knjigu objavljenu u ovome našem jeziku. Te pjesme imaju magnetičnu jednostavnost, iskrene su u opisima najličnijih doživljaja, a bitno je u poeziji postići ton iskrenosti, tako da čitalac povjeruje kako je ono što mu pjesnik govori važna stvar koja naprosto mora biti izrečena.
Glamuzina je u međuvremenu objavio još dvije knjige pjesama. Naslov druge je Je li to sve, a treća je Everest. Pjesme u ovim knjigama su ljubavne. To znači da njihov autor sasvim sigurno vjeruje Czesławu Miłoszu kad kaže da se konačna istina svijeta, po svemu sudeći, krije u kompliciranim muško-ženskim odnosima. Nije teško poistovijetiti se s glasom iz ovih pjesama, zato što čitajući ljubavne stihove mi lako povjerujemo da su oni sastavljeni od riječi koje sami izgovaramo, ili su sastavljeni od riječi nama upućenih.
Drugo, kao da sve ove godine Glamuzina piše istu pjesmu, poemu koja se u vremenu usložnjava. Između Mesara i Everesta prošlo je tačno petnaest godina. Tema jeste ista, ali se pjesnik u međuvremenu promijenio. Onaj mladi čovjek iz prve knjige opisivao je ljubavne zgode iz svoje svakodnevice uglavnom u jarkim bojama; ako u njima ima drame, onda je ona bezazlena, poput napada ljubomore, tu još nema dubokih rana, on još nije nanio ozbiljan bol onima koje voli, ili koje je volio, niti je sam dobio udarce „zbog kojih prestaju raditi/ svi unutrašnji organi“, kako to kaže u uvodnoj pjesmi (Meč stoljeća) iz nove knjige. Dakle, petnaest godina kasnije, ton rečenice je melankoličan; umoran od udaraca on je sada neki drugi čovjek. Valjda zbog te osobine prošlosti da se u nju brzo usele duhovi, David Foster Wallace kaže - Every love story is a ghost story.
Važna je ta transformacija koja se dogodila između prve i posljednje knjige. U prvoj su opisivani događaji koji se protive usamljenosti, pa je i sam čin pisanja bio bijeg od samoće. U Everestu, za ono što je pjesnikov pogled na svijet, najindikativnija je pjesma Čovjek koji bježi. Neprestano joj se vraćam. Govori, dakle, o čovjeku koji bježi iz svog života, od svoje porodice, živi u jeftinom hotelu u New Yorku i piše knjigu o vrtlarstvu, umire i biva pokopan na groblju za siromahe. „Meni se čini da ga razumijem“ kaže Glamuzina. Zanimljivo mi je to udaljavanje od carverovske potrebe da se bude voljenim. Ovo je sada potreba da se bude sam, a to je tamniji i teži izbor. Zbog toga mi čini da je ovaj izvrsni pjesnik u svojoj novoj knjizi (da to izrazim bosanskom terminologijom) iz sevdaha zakoračio u karasevdah.
Drago Glamuzina predstavio pjesničku zbirku 'Everest'
Hina, tportal.hr, 18.2.2016.
Pjesnik, publicist i urednik Drago Glamuzina predstavio je u srijedu u Zagrebu svoju novu zbirku pjesama 'Everest', u kojoj, istaknuto je na predstavljanju, uz puno suptilne ironije, elegantnim i pažljivo stilski izbrušenim rečenicama piše o potrebi za mogućnošću bijega u vlastitu revitalizirajući samoću.
Naslov je zbirka dobila po jednoj od pjesama u kojoj autor razmišlja o sudbini Georgea Malloryja, koji je nestao prilikom ekspedicije na Mount Everest 1924., a čija je sudbina ostala nepoznata sve dok nije 1999. pronađeno njegovo tijelo.
'S naslovom sam se dugo mučio, jer naslov mora knjigu i obuhvatiti ali nekako i otvoriti', naglasio je Glamuzina govoreći o svojoj novoj zbirci na pjesničkoj večeri u Velvet cafeu u zagrebačkom Dežmanovom prolazu.
'Everest je najviša planina na svijetu, no konotacije koje njegova visina sugerira suprotne su onome što sam tom zbirkom želio reći', jer, pojasnio je, 'Everest je istodobno i mjesto na kojemu su mnogi ljudi ostavili svoje kosti; to je mjesto koje te tjera da se boriš sam sa sobom da preživiš, i u tome smislu bio je metafora koja je dobro okupljala tu knjigu'.
Na pjesmama je radio pet godina i svaka je imala po 30 verzija, a u zbirci je okupljeno ukupno 30 pjesama, rekao je autor, ocijenivši kako ovu zbirku 'vidi kao svoju najzreliju dosad'.
Svakom je pjesmom želio ispričati po jednu priču, 'da budu svaka za sebe ali i da se međusobno ulančavaju, da jedna drugoj proširuju značenje i da sve zajedno tvore jedinstvenu cjelinu', dodao je.
'To je bila knjiga koju mi je dosad bilo najteže pisati i to ne samo zbog jedne od središnjih tema - napuštanja obitelji – već i na poetičkoj ravni, zbog stalne opasnosti klizanja u patetiku. Pokušao sam napisati nešto što će biti moje vlastito, ali i istodobno imati univerzalnu snagu', napomenuo je.
O Glamuzininu pjesničkom stilu govorio je pjesnik i pisac Ivica Prtenjača, koji je istaknuo kako je riječ o stvarnosnoj poeziji 'narativna, jednostavnog govora, pomno odrezanih elegantnih rečenica, u izrazu vrlo reduciranih, pažljivo izvedenih i stilski izbrušenih'.
'U toj se zbirci ponovno radi o muško-ženskim odnosima ali tu je i to otkriveno roditeljstvo, odnos prema vlastitoj djeci, rastu kao nečem nezaustavljivom, nečem što iziskuje promjenu lirskog subjekta prema najbližima', kazao je Prtenjača.
'Ono što se mene posebno dojmilo je 'izum' Everesta, potrebe za egzilom koja se rodila u Glamuzininoj poeziji; Everesta kao izmišljene mogućnosti pomaka, bijega, pronalaska vlastite samoće iz koje možemo pisati, gubiti se i nalaziti', istaknuo je Prtenjača. Ocijenio je kako 'u tom egzilu ima i te neke revitalizirajuće energije iz koje se čovjek vraća u sve stare odnose'.
Književnik Zoran Ferić knjigu je opisao kao 'izlazak 'iz kaveza', iz jedne zatvorene cjeline, i ulazak u prostor u kojem se prepliću razni životi'.
'U toj knjizi ima puno više života nego u Glamuzininim prethodnim knjigama. Ona me podsjeća na filmski plakat na kojemu nalazite lica raznih ljudi iza kojih čitate njihove priče, a mnoga od tih lica su zapravo lica jednog čovjeka', napomenuo je.
'To je knjiga o prazninama između naših života i, istodobno, to je knjiga o gubitku, gdje je Glamuzina uspio pokazati i strahotu gubitka ali i, pretočenu u tekst, ljepotu gubitka koju gubitak može zadobiti čitanjem', dodao je Ferić.
Glamuzinina je nova pjesnička zbirka objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji se glavni urednik Seid Serdarević osvrnuo na njenu 'finu ironiju s dosta crnog humora i oštrina prema samome sebi'.
Glamuzinin Everest kao mjesto koje tjera na borbu sa samim sobom
Petra Miočić, Pročitajto.com, 18.2.2016.
Sinoćnjim je predstavljanjem pjesničke zbirke Everest zaokružen Frakturin ciklus Poezije u Velvetu. Nakon Sonje Manojlović, Aleksandra Huta Konoa, Aleša Štegera i Delimira Rešickog, pete je i posljednje večeri sučelice Seidu Serdareviću sjeo nagrađivani književnik i pjesnik, novinar i dugogodišnji urednik Drago Glamuzina kako bi, uz Ivicu Prtenjaču i Zorana Ferića, predstavio svoju treću zbirku poezije, još jedan vrijedan komadić Biblioteke Fraktali.
Drago Glamuzina autor je stvarnosne poezije i tom je obliku pjesničkog izraza, kako je primijetio Ivica Prtenjača, vjeran od svoje prve pjesničke zbirke Mesari pa sve do danas. U Glamuzininu pjesničkom izrazu konstanta je narativan i jednostavan govor, rečenice, uglavnom rečenice, ali pomno odrezane, pune elegancije i stilski izbrušene. No, u Everestu se nazire i jedan pomak, potreba za egzilom, izum tog brda i izmještanje poezije iz gradova na taj Everest, Everest kao mogućnost bijega, pronalaska vlastite samoće iz koje možemo mnogo gubiti, ali i pronalaziti. „Dakle, ta dihotomija bivanja u praznini i u punini je nešto što sam ja u ovoj knjizi pročitao i što mi se jako dopalo“, zaključio je Prtenjača. Ferić je, nadovezavši se, ustvrdio kako u ovoj Glamuzininoj knjizi ima mnogo više života no u njegovim prethodnim knjigama, dodavši kako je on Everest doživio kao „ izlazak iz kaveza, iz jedne zatvorene cjeline i ulazak u prostor u kojem se prepliću razni životi.“
O čemu govori Everest? O muško-ženskim odnosima, ovdje se radi i o roditeljstvu, o promjenama što nastaju nastupom tog velikog zaokreta u životu, o odnosima prema najbližima, o odvajanju života lirskog subjekta, o prazninama između naših života, o čovjeku koji se odvaja na prošlog ja, drugačijeg ja, na nekog čovjeka iz prošlosti i čovjeka sadašnjosti. Ferić ističe kako je „ovo knjiga vrlo čestog relativiziranja svake povijesti, i ja i mi i povijesti i prostora u kojem živimo i emocije u kojoj trenutno živimo, a u slijedećem će se potpuno izgubiti. Ovo je knjiga o gubitku, a čini mi se da sve najljepše knjige pričaju o gubicima.“. s definicijom Everesta kao knjige o svakodnevnim gubicima slaže se i autor, no istodobno naglašava kako se takve stvari, napuštanja, raspadanja i osipanja obitelji svakodnevno događaju i kolika god jak nagon za svojatanjem tih malih osobnih trauma bio, na ekskluzivu nemamo pravo, a samim time niti na patetičnost. Upravo stoga, nakon dugog promišljanja i prebiranja po raznim radnim verzijama naslova, odabran je Everest, Everest kao mjesto na kojem su mnogi ostavili svoje kosti, ali i Everest kao metafora, kao mjesto koje tjera na borbu sa samim sobom, na izvlačenje onoga što pojedinac ne zna da nosi u sebi, a sve kako bi preživio.
Zbirka se sastoji od 30 pjesama, uredničkom intervencijom podijeljenih u 3, ne pretjerano razdijeljena čitalačka ciklusa, tek toliko, kaže autor, da se čitatelju omogući „uzimanje zraka“, odmora od pročitanog i zamaha za nastavak čitanja. Osim fine ironije, brojnih metafora i suptilnog humora, zbirka se odlikuje svojevrsnom poezijskom napetošću koja za cijelog iskustva čitanja održava čitateljevu pažnju, a proizlazi iz nepomućene i neprekinute autorske pozornosti. No, ono što su svi predstavljači sinoć primijetili jest prozaičnost Glamuzininih pjesama koje funkcioniraju kao male priče, zasebne cjeline spojene u jednu veliku, metacjelinu. Njegove pjesme na neki način objedinjuju sva tri književna roda jer sve te priče u pjesmama u sebi sadrže i snažan dramski naboj, sukob između jednog i drugog ja i stoga mogu izvrsno djelovati kao predložak za roman.
No Glamuzina, premda je već učinio nešto slično nakon izlaska prve zbirke Mesari zasad ne razmišlja posve u tom smjeru. „Kada sam to napravio nakon mesara, bilo mi je zanimljivo kao eksperiment. Postoji također i jedna situacija gdje sam pjesmu prvo objavio kao priču, a tek je potom pretvorio u pjesmu. Zanima me kako ta forma utječe na ono što mi želimo reći, dakle ako kreneš od iste jezgre, napišeš priču, pjesmu, roman, naravno da te vodi u drugim pravcima... No ne bih na taj način slijedio ovu knjigu, kada bih se na to odlučio, bile bi tu neke dodane teme i sam bi ton bio malo drugačiji.“
Kultura i civilizacija su oblik represije jer moramo obuzdavati nagone
Paula Bobanović, 24express, 11. 3. 2016.
Čita li se danas u Hrvatskoj poezija i u kojoj mjeri? Ima li u potrošačkom društvu mjesta za poeziju?
Čita se. Neke pjesme iz ove knjige još sam u rukopisu poslao na dvadesetak adresa, ljudima koji su stvarno bili zainteresirani za te tekstove i meni je bilo važno njihovo mišljenje. Nakon što je knjiga izašla, razgovarao sam o njima, ili se dopisivao, s još dvadesetak ljudi. Razgovarati s pedeset ljudi o stvarima koje su ti važne, već je i to puno. Prije stotinjak godina Konstantin Kavafis svoje je pjesme izvlačio na šapirografu i onda ih slao na stotinjak adresa. To je bila njegova publika, i on ih je sam opskrbljivao svojim tekstovima. Te su pjesme tek naknadno skupljene u knjigu. Hoću reći da ni prije nije puno više ljudi čitalo poeziju, ali je ona imala veću društvenu važnost, veći utjecaj na ljude koji su stvarali kulturu. Nove tehnologije u zadnjih dvadesetak godina potpuno su preokrenule svijet. Novi mediji enormno su povećali protok informacija, a vizualne atrakcije mnogima su toliko privlačne da apsobiraju svu njihovu pozornost. Danas je puno teže osigurati prostor mira i konecentracije koji je potreban za čitanje. Možda se čak piše više nego ikad, ali prije je sve bilo vidljivo, a sad se gubi u mnoštvu informacija, od kojih su mnoge čisto smeće. Ali bez obzira na sve, siguran sam da će se poezija i dalje pisati. Ljudi je pišu hiljadama godina, stvarali su je u puno gorim uvjetima od današnjih, kad je nisu znali ni zapisati, stvarat će je i dalje jer imaju duboku potrebu iskazati i shvatiti bitne stvari o sebi i svijetu, a neke se od njih mogu izreći samo poetskim jezikom.
Sve tvoje zbirke poezije, kao i roman 'Tri' ostavljaju čitatelja u nedoumici je li riječ o 'stvarnosnoj' ili stvarnosnoj književnosti? Do koje mjere su autobiografske?
Nijedna moja knjiga nije autobiografska, jer nikad mi nije palo na pamet da pišem autobiografiju, ali sve su pune autobiografskog materijala kojim se koristim kad gradim te knjige. Takva je stvar i s Everestom. Everest nije zbirka nego knjiga koja ima svoj početak, sredinu i kraj, a tri ciklusa pjesama mogu se čitati i kao tri poglavlja jednog teksta, zato ti ciklusi i nemaju svoj naslov nego su označeni brojevima. Dakle, nije stvar samo u tome da svaka od tih pjesama ima u sebi nekakav narativ, nego i cijela knjiga želi ispričati jednu priču. A kad znate kakvu priču želite ispričati, onda pišete ono šta ta priča traži a ne ono što se stvarno dogodilo. Cilj je, kaže Aristotel, da rezultat na kraju bude istinitiji od onoga što se doista dogodilo.
Druga stvar koja mi je bila važna je da se pjesme u Everestu međusobno isprepliću i podupiru, proširuju granice jedna drugoj, proširuju značenja, usložnjavaju. Neke od njih možda ne bih nikad samostalno objavio, ali u knjizi imaju svoje mjesto i važnost.
Između ostalih tema, knjiga govori i o raspadu obitelji, dakle o jednoj od najdubljih trauma koju možemo proživjeti u životu. Koliko je bilo teško pisati o tome?
Već sam na promociji rekao da mi je bilo teško pisati ovu knjigu, ali nisam pritom mislio na traumatičnu temu, nego na tekstualne probleme. Kao što ste rekli, riječ je o možda najtraumatičnijim situacijama u životu (uz smrt bliskih ljudi) u kojima smo preplavljeni emocijama. Kako pisati o tim emocijama a ne kliznuti u sentimetalnost i banalnost, u tome je bio problem. Činilo mi se da ih ne treba zatrpavati pridjevima i metaforama nego ih ogoliti, pokazati ih s distance. S druge strane, kad ste u tom vrtlogu, čini vam se da ništa izvan njega ne postoji, da nema ništa veće od toga. Ali, koliko god bilo teško, riječ je o nečemu što se događa stalno, i to mnogima. Ima jedna pjesma u knjizi u kojoj glavni lik lista neku knjigu sa starim fotografijama ljudi koji su već odavno mrtvi i dok gleda te ljude pomišlja kako su se sigurno i njima događale iste stvari, ali da sad to više nikome nije važno, da je sve što je ostalo iza tih ljudi, kako god su živjeli, nekoliko fotografija. Na taj način pokušava realno sagledati svoju situaciju, pogledati je pod vidom vječnosti, kako od nas traži Spinoza. Stalno sam u knjizi tražio taj drugi pogled, a pomagao je, ponekad, i crni humor. Ukratko, želio sam izbjeći patetiku i izvući nešto autentično i univerzalno iz te priče.
U knjizi ima dosta pjesma koje se bave tim problemom vremena, prolaznosti.
To mi je bilo kao neka šponda kojom se služiš da riješiš neki problem. S takvom pjesmom knjiga počinje i završava, a i unutar knjige ih je dosta. Vrijeme sve nivelira, i na kraju poništava, ali isto tako ono nam iz te prošlosti stalno nešto i donosi, pa i ta lica s fotografija koje gleda glavni lik nešto u njemu proizvode. U jednoj pjesmi se opisuje jedan drhtaj žudnje koji je desetljećima preko raznih ljudi putovao do pisca a preko njega i do čitatelja.Vrijeme i nas mijenja. I zbog toga nas ima više, nismo jedno, bez obzira na nekakav fluidni identitet koji nas drži na okupu. U jednom trenutku sam mislio da će se knjiga zvati Mi, gdje to Mi nije ukljičivalo samo sve muškarce, žene i djecu o kojima se govori u pjesmama mego i sve različite identitete tog lirskog subjekta, njega kad je bio oženjen i njega kad je razveden, njega kad je imao 7 godina, i nije imao pojma kakav će biti kad bude imao 47, i njega kad ima 47 i zapravo nema pojma kakav je bio kad je imao 7, taj dječak kojeg on zamišlja je zapravo netko drugi. I sve što mi danas radimo na neki način mijenja i našu prošlost.
Na kraju se knjiga ipak ne zove Mi, nego Everest. Zašto?
U početku sam se malo bojao tog Everesta, odnosno onoga što će ljudi pomisliti da konotira najviši vrh svijeta. A i zvučala mi je ta riječ nekako pretjerano. Ali kad čitatelji pročitaju knjigu jasno im je da je ovdje naglasak na nečem drugom. Po Everestu su i danas rasuti leševi ljudi koji su se pokušali uspeti na njegov vrh. Taj uspon tjera ljude da izvuku sve iz sebe da prežive, tjera ih da se suoče sa samim sobom i pronađu u sebi i ono što nisu ni znali da u njima postoji. Ali ni to im ne garantira da će preživjeti. O tome je ova priča i zato sam se na kraju i vratio tom naslovu. A sad mi se već čini da je to jedini naslov koji ona može imati.
U knjizi postoji i pjesma koja se tako zove, a govori o jednom od prvih pokušaja uspona na Everest, onom Georgea Malloryja, a njegova priča, opet je iz prošlosti dopluta do glavnog lika i služi mu kao zrcalo u kojem se i on ogleda.
Često promišljaš o razvodu, djeci, roditeljstvu, usamljenosti, preljubu... Vjeruješ li da postoji ljubav do kraja života – naravno, pod uvjetom da se ljubav rodi u mladosti, a život potraje koliko traje prosječni životni vijek?
Mislim da je pogrešno procjenjivati kvalitetu neke ljubavne veze prema njenom trajanju. Puno je važnije kakva je ta veza bila, koliko nas je ispunjavala, koliko je unosila smisla u naš život. Ima loših odnosa koji potraju do kraja života, u kojima se ljudi cijeli život mrcvare, i sumnjam da je pobjeda to što su izdržali do kraja, kao i odnosa koji su nam bili važni, koji su nas formirali i u nekom nam trenutku omogućili da zaboravimo koliko je naš život ništavan. To što su završili prije smrti ne oduzima puno godinama koje su bile dobre.
Slažeš li se da je monogamija ljudska, ali da ljudi nisu monogamni?
Kultura i civilizacija su uvijek oblik represije. Morali smo zauzdati naše nagone da bismo mogli živjeti u društvu. Mi možemo živjeti i u celibatu, pa naravno i monogamno, zavisi samo koliko smo motivirani za takvo što i što takvim odnosom prema sebi i drugima dobivamo, odnosno gubimo. Dakle, ljudi mogu biti i monogamni, to nije zadano nego je stvar izbora.
Rođen si u Vrgorcu kao i Tin Ujević. Kakav je Vrgorac sredina? Kako je bilo tamo odrastati? Je li slučajno da se tamo rađaju pjesničke duše?
Meni je bilo lijepo odrastati u Vrgorcu, nisam se ni na koji način osjećao uskraćen, niti sam ikad poželio da sam odrastao negdje drugdje, ni dok sam odrastao ni poslije. To odrastanje u Vrgorcu sigurno je sudjelovalo u formiranju mene kao osobe, ali ne mislim da ijedno mjesto na svijetu (bio to grad, planina, otok ili more) 'proizvodi' pjesnike.Tu je riječ o nekim mutnijim procesima.
Drago Glamuzina: Everest
Dario Grgić, Bibliovizor - Treći program Hrvatskog radija
Iako je termin „stvarnosne poezije“ sretno pokrio smjerove kretanja pjesničkih zbirki Tatjane Gromače i Drage Glamuzine, najistaknutijih praktičara ovog poetskog modela, možda bi se pojmom egzistencijalizam ipak pristupilo bliže njihovim inherentnim nastojanjima. Egzistencija je još od srednjovjekovne skolastike bila suprotnost esenciji, to su dva velika rivala, u njihovoj se krizi suodnosa krije suština svakog zakona, suština stvari i njeno pojavno izobličenje – i još nešto, za kraj, nije li upravo ovdje negdje oko ovako postavljenih napetosti smještena cijela povijest pisane riječi? Problem s kojim se mi danas srećemo je, naravno, u izmjenjivanju tumačenja samog pojma egzistencijalizma, koji se, od skolastika preko Kierkegaarda pa do današnjih vremena znatno promijenio, egzistencija više nije samo ono što se ispunjava grijehom u odnosu na platonistički tumačeno suprotstavljanje bitka i života. Za Kierkegaarda egzistencija je nešto čemu je nemoguće naći ime, zajednički nazivnik, ona je usporediva s jednorogom – svi znaju kako bi jednorog trebao izgledati, problem je u tome što ga još nitko nije vidio, da upotrijebimo staru misao Anatolea Francea. „Egzistencija je nešto što se ne može misliti“, kaže danski filozof, nešto neoblikovano što oblikuje, ne sama pojavnost nego njeno krajnje, treperavo i jedva slutljivo uobličenje. Iako bi se moglo pomisliti kako je ovdje Kierkegaard pod pojmom egzistencijalizma prošvercao esencijalizam, stvar nije tako jednostavna, Kierkegaard se suprotstavio idealističkom interpretativnom modelu koji je čovjeka tumačio samo kao ideju i s druge strane naturalizmu koji je čovjeka držao zarobljenim isključivo u okvirima prirodnih zakona.
Kakve to veze ima s poezijom Drage Glamuzine mogao bi saznati svatko tko posegne za njegovom novom zbirkom „Everest“ u kojoj nastavlja putem utabanim zbirkom pjesama „Mesari“ (2001, Profil) i romanom „Tri“ (Profil, 2008), za kojeg se i govorilo kako je nastavak pjesničke zbirke proznim sredstvima, ponajviše stoga što je Glamuzina poeziju postavio kao polazište naracije, a i roman je zatvorio s dva pjesnička ciklusa. Spominjanje utabanosti u prošloj rečenici, međutim, ne označava nikakvu rutiniranost u smislu izvedbe za kojom je posegnuo Glamuzina, dapače – a možda mi je upravo stoga njegovo pismo asocijativno s „egzistencijalizmom“ – Drago Glamuzina piše riskantno alpinistički, uvijek imate osjećaj kako čitate izvješća vrlo intenziviranoga životnoga i pjesničkoga iskustva, u kojima nema mjesta za kalkulantske sigurne obrate, nego je sve neizvjesno doslovno do posljednje stranice.
„Everest“ započinje reminescentskom pjesmom koja je istovremeno i snažan iskaz osjećaja života lirskog subjekta koji se prisjeća boksačkih mečeva Muhameda Alija, Joea Fraisera, Georgea Foremana i Sonnya Listona, a ovo prisjećanje uključuje i oca lirskog subjekta koji je dječaka budio u tri ujutro i s uzbuđenjem, micajući se lijevo-desno ispred ekrana, izbjegavajući osobno udarce zadavane tisućama kilometara dalje od ekrana, intenzivirao subjektov ulazak u svijet rizika. Potresno je što lirski subjekt i dalje gleda iste te mečeve, vrteći i snimke i filmove u glavi unazad, spajajući odvojena vremena „u veoma nategnutom luku“, gledajući ono što je i tada gledao, jedino što je tada, kako kaže, vidio nešto drugo. Sličan, avetinjski efekt Glamuzina postiže u pjesmi „Intervju“ u kojoj se prisjeća vremena kada je pohađao fakultet i u kojima je njegov otac imao jednako godina kao on koji piše ovu pjesmu, on koji vam je izgovara, u trenutku dok je vi čitate: otac mu je izgledao kao potpuno dovršen čovjek na kojega se uvijek možeš osloniti. Takav osjećaj nije stvarnosnost nego egzistencijalizacija nečega što se događa u povijesti, ali je osjećajem za ono što je bitno značajno nadilazi, onako kako je bit superiorna stvarnosti, ili, barem kako može biti superiorna. U „Sub specie aeternitas“ zabilježen je bezdomnički status čovjeka koji spava u sobama svojih prijatelja, poneki od njih imaju sobu više, pa se ondje smješta, između ostataka tuđih života, u doslovnom prolazničkom smislu kojemu se dodaje i nota zahvalnosti zbog pruženog utočišta. I ponovno se ovdje pojavljuje osjećaj kako Glamuzinu ne zanima stvarnost, jer ona ne postoji, ona je samo metak koji nas ubija, nego upravo ta lebdeća, životom tvoreća, teško zabilježiva egzistencija koja svojom nevidljivom silom ruinira, kontekstualizira, fermentira, a sve naizgled sitnim pomacima, promjenama perspektive, čak i osjećajem kako se ovakvim življenjem može nastaviti vrlo, vrlo dugo. I onda kao u Krležinoj „Pjesmi mrtvog čovjeka“ odjednom lirski subjekt u rukama ima fotografije starog Zagreba, ulicama šetaju mrtvi ljudi, ali su sad ovdje, u sobi, u imaginaciji onoga koji lista albumom. Potezi koje Glamuzina rabi doista su egzistencijalistički reski: kompletni idejno-utješni ropotarij, sve one ružičaste naočale, beskompromisno su od čovjeka udaljene i sada se on nalazi nasuprot „strahu i drhtanju“. Postoje stvari koje junak njegove poezije (ili stradalnik?) poznaje, kojima barata, evidentno se radi o upućenome centru poetskoga narativa, no problemi se gomilaju, oni se stvaraju ni iz čega, njega carski okružuje Ništa kao temelj egzistencije. Sličan melankolično-jezivi ugođaj ima i pjesma „Popodne sa sinom“: otac i sin sjede u automobilu, sin je s ocem proveo ono popodne razvedenih roditelja, parkirani su ispred kuće u kojoj su nekoć živjeli zajedno, a otac razmišlja kako izgleda život u toj kući sada. Moderne aspekte razvedenosti, ljubavnoga kraha, prekida veze Glamuzina tematizira u pjesmi „Sretan razvod“, ironičnoj, distanciranoj prema tehnikama političke korektnosti, čak i podsmješljivoj prema suvremenoj potrebi lažnog glađenja svih mučnih situacija sve do one razine kada ništa od onoga što potpada pod takozvano iskustvo više nema spoznajni potencijal.
Negdje oko ovakva raspoloženja prema stereotipu smještena je cijela zbirka „Everest“, u kojoj je doslovno sve što uobičajeno nazivamo mnijenjem (pa čak i neupitni podaci poput imena prvog osvajača Mount Everesta) podvrgnuto propitivanju. Nije li išta logičnije od toga da pjesnik izvrgne testu sve rezultate svih mogućih percepcija? Jest, ali normativno, u praksi se malo pisaca i pjesnika odvažuje na ovo riskantno putovanje – Glamuzina se ovom zbirkom definitivno svrstao u rjeđu vrstu poeta koji su nemalu utjehu odlučili potražiti u izbjegavanju utjehe, u potrazi za čvršćim utemeljenjem od onoga kakvoga daju medijske, vjerske, obiteljske, ili bilo koje druge paralaže, njemu to u ovom trenutku ne znači ništa, on se otisnuo na dugo putovanje gdje ga zanimaju realni oslonci a ne patvorine kolekivno nesvjesnog. U pjesmi „Bit će sve u redu“, s motom Charlesa Bukowskog koji glasi: „Mi smo čudovišta. Kad bismo to mogli da vidimo, mogli bi i da se volimo“, lirski se subjekt nalazi pred nizom zahtjeva koji uključuju funkcioniranje sretne veze, a ključni je kako mi ne volimo čudovišta u ljudima koje volimo, pa na koncu prestajemo voljeti i te ljude. Ljubavni je napitak opasna vrsta otrova koja ovu vrstu upozorenja nema ispisanu na bočici, u protivnome bi ljudi opreznije baratali s njime. S manje entuzijazma, s manje popratne verbalne orkestracije. Dvije pjesme u zbirci imaju isti naslov: „Moja kći“. Čuvenu pjesmu posvećenu kćerci napisao je irski bard William Butler Yeats, i onda se radilo o izgovaranju želja za rođendan, kod Glamuzine ponovno imamo susret s užasom kao temeljem postojanja, lirski subjekt se grize zbog svakog trenutka u kojoj je povrijedio kćer, nema kod njega jejtsovske patronske mudrosti s pjesničkog olimpa, samo drhtaj u noći, kako bi rekao Raymond Chandler. Druga pjesma je direktnija, počinje od događaja, od razbijanja božićnog ukrasa i traženja istog takvog cijelog sljedećeg dana i grljenja koje je partnerima priredila njihova kćer, koja je čula sinoćnju svađu, koju je život već zagrlio, ali na njenu ljubav prema njima to zasad ne ostavlja traga.
U naslovnoj pjesmi zbirke smjestilo se egzistencijalno jezgro svih pjesama: „ništa novo u mojoj sobi/i dalje se redovito/uništavam, noćima/dan jedva preživim/a onda opet, navečer/dovlačim se do ruba/spuštam roletne kad zajutri/kao da ću time nešto promijeniti“ i onda nastavlja s tezom kako se poginuli planinar Mallory još 1924. popeo na vrh Everesta, kako on vjeruje u to, a važno je napomenuti da se hladna, tvrdokuhana rečenica Georgea Mallorya navodi i kao moto knjige: „Zašto se penjem na Everest? Zato što je tamo.“ Slijedi nizanje detalja stanja Malloryeva leša, izvedeno superiorno fotografskoj preciznosti kao dokaz što sve uspijeva poezija i kako stiže ondje gdje tehnika nikada neće: „njegovo su tijelo/iskljucale ptice/ušle su u njega kroz zadnjicu/i izvukle mu svu utrobu“.
„Everest“ je književni vrhunac dosadašnje Glamuzinine spisateljske djelatnosti, mjesto na kojemu se, da ga parafraziramo, najbliže primakao mjestu s kojega na njegov radni stol padaju scene koje kasnije viđamo transformirane u riječi, a to bi se približno moglo opisati kao tretman života koje je mjesto na kojemu imamo noćne more i koje, ipak, ima potencijal pretvoriti se u pravo strašno mjesto, ono lijepo i fino mjesto na kojemu više nećemo lagati sebe, za početak. U zbirci ima 30 pjesama, pjesnik je na njima radio pet godina i vrijedilo ga je čekati, on možda nije alpinist, on možda i nije doživio sve o čemu je pisao, ali jest shvatio svaku kadencu vrlo osobnoga glasa kojim je ispisao jednu sjajnu knjigu i njome se popeo vrlo visoko na planinama hrvatske poezije.
Čudovište u meni
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 9.4.2016.
Pjesnička knjiga “Everest” Drage Glamuzine koncepcijski je veoma pažljivo postavljena. Već samim lajtmotivskim navodom na početku, kao i naslovom koji iz toga izvodi pjesnik daje precizno određene koordinate onoga što jeste obzor njegovog pjesničkog gledanja na svijet. Naravno, to nam postaje očito tek nakon što kroz ovu knjigu prođemo.
Pitanje i odgovor britanskog planinara Georgea Mallorya sa početka knjige - “Zašto se penjem na Everest? Zato što je tamo.” - koji je 1924. nestao na Mont Everestu, a njegovo tijelo je pronađeno tek 1999. godine (ostala je enigma da li se popeo na vrh prije nesreće) - ostavlja nam mogućnost da Glamuzininu knjigu posmatramo u simbolički jasnom ključu. Naravno, to ni u kom pogledu ne sužava polje dosega poezije iz knjige “Everest”, već, prije svega, omogućava njeno dubinsko vezanje u isti lanac smisla.
Trauma sopstva
Penjati se na Everest u Glamuzininom pjesničkom imaginariju, čini mi se, znači zapravo krenuti u potragu za onim što jeste najdublja trauma sopstva. Penjati se ka Everestu znači suočiti se sa onim što je neumitni životni pad, proizišao iz nemogućnosti da se odredi svoje mjesto u zamršenom svijetu međuljudskih odnosa. Pjesnički subjekat Glamuzinine knjige jeste čovjek opustošen, čak zaprepašten obimom sputanosti i odsustva slobode koje izvire iz svakog pokušaja da se utvrdi da odnosi “među nama” nisu možda baš uvijek toliko komplikovani. Zato penjanje na Everest u ovoj knjizi jeste dosezanje vrha, da bi se sa njega sagledali svi oni dugi i spori kadrovi nastali iz jednog života zarobljenog u entropiju. Konačno, težnja za vrhom Everesta na izvjestan način jeste prizivanje suočenja i razračunavanja sa svim onim što jesu nakupine koje guše i otežavaju disanje. Ako bih otišao i dalje, onda potreba za penjanjem na taj simbolički Everest jeste potreba da se sa njega surva sve ono što je prošli život, zamršen i opterećen emocijama koje drže u zarobljeništvu.
Već prva pjesma u knjizi “Everest” naslovljena sa “Meč stoljeća” pokazuje da mučno planinarenje po vlastitosti jeste suštinsko putovanje ove poezije. U ovoj pjesmi uvodeći dječačke bokserske opsesije u tišinu sobe svoje odraslosti, pjesnički subjekt najavljuje veliki obračun. Onaj negdašnji između Alija i Fraziera, sada postaje unutarnja bespoštedna borba za vraćanje minimuma izgubljenog sebe. Ona jeste i najava velikog kraha, raspadanja svega onoga što je prije toga bio poznat život. Iz takvog odnosa nastaje specifična atmosfera ove Glamuzinine knjige. Nemogućnost da se odnos ženskog i muškog principa na bilo koji način pomiri primarno je saznanje propadanja. Ali ne u smislu da pjesnik taj antagonizam doživljava kao neku fantazmu falocentričnog pogleda na svijet. Nema ničega optuživačkog u tom pjesnikovom pogledu. Nemogućnost da se razmrse odnosi među ljudima proizlazi prije svega iz prokletstva različitih perspektiva gledanja na život. Nemoguće je pomiriti ta dva svijeta. Stoga atmosfera knjige “Everest” jeste uvijek na granici pucanja. Iz vazduha vrište nepremostive prepreke, iako se iznova pokušava uspostaviti koegzistencija. Ali nema koegzistencije tamo gdje se sudaraju dvije krajnosti. Nema ni trpeljivosti. Odbacuje se sve što sputava.
Pjesnički subjekat postaje tako neprestani tražilac sebe. Otkriva nam to još jednu dimenziju nemogućnosti da se uspostavi odnos zasnovan na racionalnom, na razumljivom i manje komplikovanom. Uvijek kad se pjesnik razračunava sa preprekama koje ga ograničavaju, kada traži oslobođenje, pokazuje nam jednog sebe uhvaćenog u zamku ponavljanja istoga. Jednom oslobođen čovjek, po sistemu unaprijed projektovane matrice, iznova i iznova ulazi u istu vrstu neslobode. Bez obzira na to koliko se činilo da je sloboda bila željena, ponovo se pristaje na iste sisteme. Najbolje je to uhvaćeno u pjesmi naslovljenoj kao “Pisanje pjesama”, gdje vidimo da nema izlaska iz sebe. Opisana kružnica i izvjesno mučenje postaju način življenja. Iako takav odnos neprestano prouzrokuje iste boli, padove i potrebu da se pobjegne od svake stalnosti, pjesnički subjekat knjige “Everest” ne može ostati u istom.
Takvo osjećanje najpreciznije sažima pjesma “Čovjek koji bježi”. Iz stihova ove pjesme najjasnije se vidi da je bježanje gotovo patološka potreba pjesničkog subjekta. Čim se nađe u ozračju koje guši, on pakuje kofere i napušta sve. Ali se ponovo vraća u isti krug. Zato, valjda, Everest jeste ono sanjano prostranstvo potpune oslobođenosti. Iako, ni tamo stvari nisu posve sigurne. Treba samo pročitati pjesmu “Everest”, pa će biti posve jasno da je i Mallory do svog tragičnog pada ostao zarobljenik nesavladive zamršenosti odnosa. Oni su ga, moguće je, povukli u samu smrt. Zato pjesnik pokušava pogoditi otkud je pao, napipati rub, s kojeg je kliznuo u njegovu sobu.
Oslobođena seksualnost
Tematski okvir knjige Drage Glamuzine razlistava se u još nekoliko pravaca, iako ne izlazi time iz onoga što joj je suštinski okvir. Dakle, pitanje seksualnosti neizostavno se veže za ono što su granične tačke odnosa između žene i muškarca. Hrabrost prikazivanja potrebe da se iskorači iz seksualno konvencionalnog, da se siđe sa druge strane onoga što je “dozvoljeno”, jedna je od važnijih odlika poezije autora “Everesta”. U niz pjesama se Glamuzina poigrava sa različitim oblicima seksualnosti, precizno detektujući neke njene, rekao bih, podvodne nanose. Međutim, ni to oslobađanje nije lišeno izvjesnog tragičnog osjećaja svijeta. Takva bježanja pjesničkog subjekta obično se završavaju u još jednom, novom, procjepu. Nesreće se privlače, tako i ono što je prividna sloboda postaje ropstvo.
Sa druge strane, pokidanost komunikacije, nemogućnost savlađivanja provalija ne-govora, kada se izgovorene riječi sudaraju, poništavajući svaku nadu u razumijevanje, a potom usljed nesavladivosti tog šuma u komunikaciji nastupa raspadanje, odražavaju se i na one koji su Drugi u tom odnosu. Bijeg pjesničkog subjekta, koji se u niz pjesama provlači kao ključni motiv, od vlastite porodice, odbacivanje svega što je bilo do tada poznato, neizostavno pogađa i druge osobe. Pjesme “Popodne sa sinom” i dvije istog naslova “Moja kći” uvode u mrežu odnosa i pitanje roditeljstva, kao dodatno opterećenje, ali i neizostavan podsjetnik da bijegom od nemogućnosti egzistiranja u ljubavnom odnosu nastupa i povređivanje onih koji nemaju nikakve veze s tim.
Poezija Drage Glamuzine stilski je veoma precizna. Iz njene prividne narativnosti, ponekad posve minimalističkog jezičkog građenja slika, preciznim potezima slikan izvire život sam. Ali ne u onom banalnom smislu, u kome ovdašnji pjesnici misle da je dovoljno samo istresti stvarnosno na papir i to je to. Glamuzinin “Everest” strukturiran je poetski tako da praznine koje iz njega zrače, ta mirnoća gledanja, ostavljaju duboke tragove. Jer upravo taj, rekao bih, ponekad hroničarski ritam bilježenja stvarnosnog daje ovoj knjizi one dubinske slojeve, koji i jesu uspješna poezija.
Seks je i dalje subverzivan
Saša Šimpraga, Novosti, 15. 7. 2016.
Čitatelji počesto u vašim knjigama traže autobiografske elemente: gdje je kod vas razlika između života i poezije?
Poezija nam, kao i sva književnost, pokušava nešto reći o životu, rasvijetliti ga. Dobra nas književnost može odvesti i na mjesta na koja filozofija ili znanost ne mogu. Ali kad već pišete o životu, morate ponešto znati o tome o čemu pišete, važno je da je emocija ili muka koju knjiga želi posredovati piscu poznata. Da bih uspio u tome, iskoristit ću svaki materijal koji mi je pri ruci, pa i vlastiti život. Ali knjiga je složena konstrukcija, cijeli jedan svijet koji ima svoje zakonitosti i zahtjeve. Tako da da, i ja sam se razveo kao i glavni lik ‘Everesta’, ali to nije autobiografska knjiga.
Na promociji ste kazali da vam je tu pjesničku zbirku bilo teško pisati...
Da, bilo je, ali nisam pritom mislio na to da je bilo teško pisati stoga što je riječ o bolnoj temi, napuštanju i raspadu obitelji, nego da je bilo zanatski teško. Riječ je o jednoj od najvećih trauma u čovjekovu životu, o kojoj su, naravno, mnogi pisali: bilo je vrlo teško unijeti tu nešto svoje a univerzalno i pritom ne prijeći u patetiku i banalnost. Dok sam pisao, činilo mi se da hodam po vrlo tankoj ivici s koje je lako skliznuti.
Zbirka je izuzetno dobro posložena, kolika je u tome bila urednička uloga? S obzirom na to da kao urednik u VBZ-u možete sagledati obje pozicije, kakav je idealan odnos autora i urednika?
Od početka sam želio raditi knjigu pjesama, a ne zbirku. Knjigu koja ima svoj početak, sredinu i kraj, koja priča svoju priču. Priču o trenutku kad se čovjek nađe na životnom raskrižju, kad zna da će o odluci koju donese ovisiti sve što će mu se poslije događati. Tih se 30 pjesama nadovezuje, jedna drugoj proširuje značenje, međusobno se podupiru i u početku mi se činilo da ih ne treba lomiti na cikluse, da bi to narušilo jedinstvo knjige. Urednik Delimir Rešicki sugerirao mi je da to ipak učinim, da čitatelju dam malo zraka i ja sam ga poslušao, ali sam te cikluse imenovao samo rednim brojevima, kako bih istaknuo da je riječ o poglavljima jedne priče. Druga bitna urednikova sugestija bila je da promijenim naslov; ni sam nisam bio zadovoljan prvim, pa smo se oko toga lako složili i doista sam izvrtio još pet-šest varijanti prije nego što sam došao do ‘Everesta’, naslova koji dobro okuplja pjesme u ovoj knjizi. Iako je to bilo posljednje što sam napravio, uoči samog tiskanja, sad mi se čini da knjiga nije mogla imati nijedan drugi naslov. Urednik je dakle netko s kim si na istom poslu, obojica želite da knjiga bude što bolja: urednikov posao je da propituje to što si napravio, da predlaže, sugerira, pokušava otvoriti neki novi pogled, a autorov da to iskoristi kako bi ostvario viziju koju je imao u glavi kad je započeo raditi knjigu. S takvim je urednikom užitak raditi, barem je meni bilo tako u ovom poslu s Delimirom.
Čime ste u svom pisanju poezije najnezadovoljniji?
Najnezadovoljniji sam time što pišem malo. Ne tražim opravdanje, ali to je zasigurno dijelom i stoga što se moram izboriti s rukopisima drugih autora koji su mi na stolu i koji su vezani uz neke rokove. S druge strane, uživam u tome što pišem sporo, odnosno uživam u samom procesu pisanja. Obično imam u glavi nešto što želim postići pjesmom, neku ideju, i onda mi je u prvoj verziji najvažnije to samo grubo staviti na papir, skicirati neku situaciju u kojoj se ta ideja očituje, a onda mjesecima, ponekad i godinama, ponovno ulazim u taj fajl te dodajem i oduzimam tom tekstu sve dok ne osjetim da je nešto kliknulo, da sam dobio to što sam tražio. Neke pjesme iz ove knjige zasigurno imaju više od 30 verzija. Možda se čini naporno, ali nije. Malo se što može mjeriti sa zadovoljstvom kao što je ono kad, nakon što mjesecima iščitavate neku pjesmu, pronađete nekoliko riječi koje je posve preobraze i daju vam to što tražite.
Ne zazirete od tematiziranja seksualnosti. Mislite li da seksualnost još ima subverzivni potencijal, kao što ga je nekad imala?
U ovoj knjizi seksa ima manje nego u mojim dosadašnjim knjigama, ali ga ima i to u različitim pojavnim oblicima. Ne znam kako bih mogao opisati odnos muškarca i žene koji su u intimnoj vezi, a ne pisati o seksu. Čak i nedostatak seksa u nekom odnosu ima veze sa seksualnošću tih osoba. Zasigurno se tom temom, između ostalih kojima se bavim, ne bavim zato da bih nekoga šokirao ili razbio neke tabue, nego stoga što bez toga ne mogu dobiti kompletnu sliku jednoga ljudskog odnosa. S druge strane, ne mislim da je seks izgubio svoj subverzivni potencijal. Taj dojam neki možda imaju zato što je seks posvuda oko nas, pa im se čini da nešto tako sveprisutno ne može biti subverzivno. Ali to je zato što se seksom mnogo trguje, reklame su pune seksa, sve se na ovaj ili onaj način pokušava prodati preko nekog seksa u podtekstu. No bez obzira na tu sveprisutnost, seksualnost je još uvijek točka na kojoj se lome naši životi, o kojoj ovisi kakvi ćemo biti ljudi, kakvi karakteri, kako ćemo se ponašati... i upravo stoga za mnoge i dalje ima subverzivni potencijal. Osim toga, dovoljno je pogledati što se posljednjih mjeseci događa oko nas. Najkonkretniji pokušaj rušenja kurikularne reforme izveden je napadom na novi prijedlog lektire, zbog knjiga u kojima ima opisa seksa. Taj je napad bio karikaturalan, ali ne i bezazlen. Nažalost, oslobođena seksualnost nije moguća bez slobodnih ljudi, a ljudi su danas porobljeni na gomilu načina.
Kako je jednom prilikom rekao Branko Čegec, nijedna ozbiljna književnost ne može funkcionirati bez poezije. Kako poezija funkcionira u Hrvatskoj i što biste tu mijenjali?
Istina je da poezija i književnost u cjelini nemaju više onu društvenu ulogu koju su imale stoljećima. Mediji ih guraju prema margini i taj se proces posljednjih godina, s razvojem novih tehnologija, strahovito ubrzao. Prije 15 godina, kad su izišli ‘Mesari’, kroz godinu je dana u tiskanim medijima, novinama i časopisima objavljeno više od 20 kritika te knjige. Kritičke su rubrike tada postojale u svim dnevnim novinama, a sad više nijedne ne objavljuju kritike poezije, tako da je prva kritika ‘Everesta’ objavljena u sarajevskom ‘Oslobođenju’. A ako kritiku objave svi tiskani i digitalni mediji koji danas objavljuju kritike, to ne može biti više od pet-šest tekstova. Bilo bi dobro kad bi netko u novinama shvatio da su one došle gotovo do dna i da ih uskoro više neće biti ako ne postanu ozbiljnije, ako nam ne daju sadržaje koje drugdje ne možemo dobiti. Bez obzira na sve, ja se za poeziju ne bojim. Stvara se već tisućama godina i siguran sam da će se stvarati i dalje, i to zato što postoje neka područja našeg života u koja se ne može zaći nikako drugačije nego poezijom.
U potrazi za Everestom
Josip Luković, H-Alter, 21. 7. 2016.
Zbog čega je George Mallory tako tvrdoglavo nastojao “doseći zvijezde'” i suicidalno tvrdoglavo nasrtao na planinski vrh na visini od 8848 metara ? Zar je zaista uvjerljiv njegov odgovor na pitanje novinara: “jer je tu”?
Vjerojatno postoji mnogo odgovora na to pitanje, kao što i sama povijest i oko toga obavija ružičasti veo mitologizacije. No, zaista se čini kako je ljudski poriv za prevazilaženjem sebe i preispitavanjem vlastitih granica jedan od izglednijih motiva britanca Malloryja za tim suicidalnim pothvatom. Čini se da tu interpretaciju prihvaća i pjesnik i urednik Drago Glamuzina.
Njegova zbirka pjesama Everest zanimljiv je i osvježavajuć tekst u kojem autor crnim humorom, apsurdom pa čak i groteskom ukazuje na najtraumatičnije aspekte suvremene svakodnevnice. Radi se o cinizmu buntovnika koji ne poznaje kompromis, čak i pod cijenu mogućeg animoziteta dijela publike sklonog konvencionalnijem stilu i diskretnijem vokabularu (generalno srednjestrujaškoj poetici utabanog madaliteta).
Lirski “junaci” u zbirci se granaju u dvije kategorije: ili su “odmetnici” koji ne dopuštaju da ih suvremena apatija ugura u okvire mediokritetstva, već nastoje prelaziti preko granica konvencija i “dobrog ukusa” u potrazi za egzistencijalnim, autentičnim - Iskonskim što ih dovodi u fatalizam:
“Kažem novinarki/ ono što je htjela čuti/ da se zbog ljubavi/ sasvim sigurno/ isplati sve riskirati” (pjesma Intervju).
Ili su pak perverznjaci:
“Bio je tada/ kad je bila sasvim mlada djevojka,/ gotovo djevojčica/ neki susjed u zgradi prekoputa/ koji bi vidio kad bi došla kući/ pa bi je zvap telefonom,/ i kad bi se javila/ počeo bi pričati/ što će joj sve raditi/ kad je se dočepa./ I svaki je put bio sve gnjusniji...” (pjesma Perverznjak).
Najčešće su dekadenti koji se gotovo rezignirano prepuštaju alkoholu, cigaretama, drogi ili razvratu, uvelike podsjećajući na protagoniste Charlesa Bukowskog kojeg autor, u podnaslovu pjesme Bit će sve u redu i citira:
“Mi smo čudovišta. Kad bismo to mogli da vidimo, možda bismo i mogli da se volimo”.
U navedenoj pjesmi čini se da autor gotovo meditativno ponire u sebe te si kroz dijalog sa ženskim subjektom postavlja pitanje “Po čemu sam ja to čudovište?” Glavni motiv u pjesmi je nemogućnost (nesposobnost) komunikacije između autora i ženskog subjekta:
“Ona se boji/ i ja pokušavam/ ukloniti iz svog života sve/ što je uznemiruje./ ... / Pokušavam je uvjeriti/ da ću učiniti sve/ da bude mirna,/ Ali njen popis je dug. / Ona želi/ da više ne spavam s drugim ženama/ da ne idem spavati u šest ujutro/ da ne budem tako mračan/ da bar malo vjerujem u boga/ da kažem da nije bilo dobro to što sam radio/ i kako sam živio/ i da to stvarno i mislim/ ... / Ne voli čudovište u meni/ i ne zna ništa o čudovištu/ u sebi.”
Autor često ismijava zastarjele društvene konvencije koje egzistiraju jedino u reprizama američkih sitcoma iz 80-ih i međuljudske odnose prikazuje kao animalno uspostavljanje primarne homeostaze bez pretjerane potrebe za bilokakvom metafizikom. Komunikacija je bazično svedena na fatičku funkciju, komunikacijski kanal je causa sui.
Pjesma John Updike: Udaj se za mene uvelike podsjeća na poetiku apsurda Danila Harmsa:
“Postoji taj roman/ koji sam čitao prije desetak godina/ u kojem muškarac i žena/ ostavljaju svoje bračne partnere/ i počinje zajednički život,/ da bi se nakon nekog vremena/ ponovno vratili starim obiteljima/ pa ih opet ostavili/ ... / eto kako se život zajebava s nama”.
Nadalje, upadljiva je također i devijirana, iskrivljena seksualnost koja se pojavljuje u vidu voajerizma - iz pjesme Jogging na Bosporu:
''Okretali su se jedan prema drugom/ glavom pokazivali na nju/ i komentirali. / Nisam razumio što/ ali sigurno nešto o tome kako/ bi je jebali”
Uz devijiranu seksulanost, prisutna je i devijirana pervertiranost (pjesme Perverznjak i Fotografije njegove žene).
Svakako bi bilo potrebno još napomenuti i ponešto refleksivnije pjesme, kao što je gotovo nostalgična inicijalna pjesma Meč stoljeća i Bacač kamena. Bunt se čini zaista kao jedini dovoljni lijek protiv sveopćeg besmila i sivila, ali prečesto taj bunt tvori samo lažni raj, iluziju iskovanu na lažima, iskrivljenim vrijednostima i licemjerstvu. A takva se devijacija najčešće lomi preko leđa drugih, onih najbližih (Poslijepodne sa sinom, Moja kći).
Čini se kako je, sagledavši sve izneseno, riječ o zaista dinamičnoj zbirci, koja će zasigurno ostaviti utisak kod svakog čitatelja, te će, kod svakog ponaosob, biti svojevrstan korektiv modaliteta mišljenja i ponašanja - zaraženih ili hipokritskim “moralinama” pa tako izvještačenih do granica stilizacije, ili pak kao ćuška onim buntovnicima, koji svojom lažnom Golgotom jedino kompromitiraju svoje najbližnje.
Everest očigledno nije ponor čulnog divljanja, niti skrivanje u bilokakvoj komfornoj zoni, već imperativ borbe i ulaženje u koštac sa svim preprekama do vrha - prevazilaženje puke životinje u sebi.
Slične knjige
