Europljani u izumiranju
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Boris Perić
-
Broj stranica: 228
-
Datum izdanja: studeni 2010.
-
ISBN: 978-953266194-1
-
Naslov izvornika: Die sterbenden Europäer
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 330 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U vrijeme kada diljem Europe jača antimigracijski pokret i kada vodeći europski političari proglašavaju smrt multikulturalizma, austrijski esejist i pisac Karl-Markus Gauß u knjizi Europljani u izumiranju istražuje bogatu i raznoliku povijest danas već zaboravljenih europskih manjina. U jedinstvenom spoju putopisa, kulturne povijesti, živih svjedočanstava i filozofskih refleksija, Karl-Markus Gauß istražuje i podsjeća na sarajevske Sefarde, Kočevske Nijemce, Arbereše, Lužičke Srbe i Arumunje, ponovno oživljujući njihove uspomene, ali i upozoravajući na nužnost sjećanja i održavanja raznolikosti. Europljani u izumiranju nisu samo putopisne pripovijetke o europskim manjinama koje su nerijetko nepoznate i samim Europljanima, nego upravo danas postaju putokazom i opomenom da se očuva multietnička i multikulturalna složenost stare i novonastajuće Europe.
Manjine su pokazatelj zdravog društva
Sanja Fligić, t-portal.hr, 10. 12. 2010.
Knjiga 'Europljani u izumiranju' o tradiciji zaboravljenih europskih manjina predstavljena je na Frakturinoj tribini Razotkrivanje uz razgovor s autorom, austrijskim književnikom Karlom-Markusom Gaussom.
Karl-Markus Gauss ovogodišnji dobitnik nagrade za promicanje suvremene austrijske književnosti Albert Goldstein, na samom početku predstavljanja, osvrnuo se na izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je smjelo ustvrdila da je multikulturalnost u Europi mrtva.
'Merkel često govori pametne stvari, nekada kaže nešto manje pametno, a ponekad izjavi i potpunu bedastoću', kazao je Gauss, objasnivši da je multikulturalnost u Europi realnost i da postoji u gotovo svakom većem gradu.
Upravo su manjine, i to one čiji opstanak je ugrožen, tema njegove knjige 'Europljani u izumiranju' u kojoj kombinira prozu, putopis i esejistiku. U knjizi istražuje pet manjinskih naroda: sarajevske Sefarde, Kočevske Nijemce, Arbereše, Lužičke Srbe i Arumunje, a ističe kako je pisanju prethodila dugotrajna teorijska priprema, kao i praktično istraživanje krajeva o kojima piše. Gauss manjine smatra pokazateljem zdravog društva, a kao primjer za to navodi Bosnu i Hercegovinu i nestanak seferskih židova iz Sarajeva. 'Nije nimalo dobro što u Bosni i Hercegovini više nema Sefarda i mislim da stvari u toj državi ne funkcioniraju kako bi trebale' kazao je Gauss, dodavši da to pruža sliku države u kojoj se za prevlast uporno bore tri naroda, a manjina bi, po njegovu mišljenju, tu napetost neutralizirala.
Dotakao se i vrlo često marginalnog statusa manjinskih naroda, zaključivši da domicilno stanovništvo najveći problem ima s neprilagođavanjem manjina, posebice u smislu jezika.
'Volio bih da Turci u Njemačkoj i Austriji nauče jezik i bolje ga govore te tako sebi stvore priliku za bolje poslove, no s druge strane zadrže svoje običaje i tradiciju.' Ipak, upravo za loše svladavanje jezika i marginalan status, krivi upravo domicilno stanovništvo što pokazuje na primjeru svoga rodnog grada Salzburga.
'Predbacuje se Turcima i ostalim migrantima što ne žele naučiti jezik, a s druge strane manjinskim narodima nude se stanovi u područjima gdje ostali odbijaju živjeti, te se na taj način stvaraju geta s vlastitim jezikom i običajima', zaključuje Guass.
Pomalo kontradiktorno autor se prisjetio svojih korijena i ispričavši priču o svojim roditeljima, inače dunavskim Nijemcima koji su preselili u Austriju, konstatirao da se sam ne osjeća potomkom manjina. Dodao je i kako asimilacija nužno ne mora biti loša za što najboljim primjerom smatra SAD.
Na pitanje moderatora Srećka Horvata zašto umjesto mondenih destinacija i pisanja o velikim nacijama piše o malim narodima, Gauss je odgovorio da radije piše o gubitnicima, nego pobjednicima jer su mu u literarnom smislu zanimljiviji oni koju su proživjeli gubitak.Sanja Fligić
Gauss: Multikulturalizam je sadašnjost i budućnost globaliziranog svijeta
Neven Svilar, Vjesnik, 9. 12. 2010.
Sve etničke skupine, demografske ili religijske grupe trebale imati mogućnost da žive u skladu s onime kako žele, ali, ako žive u demokratskom društvu, trebale bi sudjelovati u onome što nazivamo demokratskim procesom, kaže književnik u povodu gostovanja na Sajmu knjiga u Puli.
Austrijski pisac Karl-Markus Gauss jedna je od najvećih književnih zvijezda ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga. Ovaj, kako ga je Vojo Šiljak na programu Doručak s autorom nazvao, »pisac veoma simpatične face«, svojom otvorenosti i inteligentnim razlaganjem bitnih pitanja koja se tiču suvremene Europe osvojio je publiku pulskoga sajma.
S Gaussom smo razgovarali o njegovoj knjizi »Europljani u izumiranju«, o multikulturalizmu, ksenofobiji, austrijskoj književnosti i drugim zanimljivim temama.
Veliku pompu u europskim medijima izazvala je nedavna izjava njemačke kancelarke Angele Merkel koja je proglasila kraj multikulturalizma. Što Vi mislite o tome?
- Multikulturalizam postoji, no ne kao nekakva romantičarska ideja intelektualaca, već jednostavno kao činjenica. Čak i danas u Puli shvatio sam koliko je multikulturalizam zapravo jak, razgovarajući s ljudima na talijanskom, a koji imaju roditelje Hrvate i Srbe, dok im djeca žive u Njemačkoj. Što god netko govorio, političari ili netko drugi, multikulturalizam je sadašnjost, ali i neizbježna budućnost globaliziranog svijeta. Pitanje je jedino što ćemo sad s tim, budući da se postavljaju realna pitanja i realne »opasnosti«. Primjerice, trebamo li u jednom društvu dopustiti da jedna kultura dominira nad drugim kulturama. Postavlja se i pitanje demokracije budući da bi sve etničke skupine, demografske ili religijske grupe trebale imati mogućnost da žive u skladu s onime kako žele, ali, ako žive u demokratskom društvu, trebale bi sudjelovati u onome što nazivamo demokratskim procesom. Mi možemo reći da je tako, no dovoljno je pogledati npr. odnos prema Romima u zapadnoeuropskim društvima da vidimo da, zapravo, nije tako.
U Švicarskoj je prošli tjedan održan referendum u kojem su se građani izjašnjavali o protjerivanju stranaca u slučaju kršenja nekih zakona. Zabrinjava li Vas rast ksenofobije u nekim zapadnoeuropskim zemljama te porast rejtinga stranaka koje se zalažu za antimigracijske zakone, kao što se to nedavno dogodilo i u Austriji?
- Da, naravno da me zabrinjava. Nije tako samo u Austriji ili Švicarskoj, takve primjere imamo gotovo svugdje. Pogledajmo samo Mađarsku i način na koji desnica postupa prema romskoj populaciji u svojoj zemlji ili pak nedavne događaje u Francuskoj. No, još jednom postavljam pitanje postojanja demokracije u Zapadnoj Europi. Možemo li, primjerice, reći da je u Italiji na snazi demokracija ako ne postoji jedan od preduvjeta demokratskog društva, a što je sloboda medija, budući da jedna osoba, koja je pritom i na vlasti, drži pod kontrolom sve državne medije i javnu televiziju.
Kada je riječ o Vašim knjigama, većina kritičara bavi se temama o kojima Vi pišete. No, meni se čini kako Vi poklanjate jednako mnogo pažnje svojem proznom stilu. Koliko Vam je bitan taj aspekt rada?
- To je istina, meni se to čini ključnim u vlastitome radu. Ne želim da moje knjige budu neka vrsta enciklopedija europskih manjina. Riječ je o književnom tekstu, o književnosti. Želim biti književnik zapažen i zapamćen prije svega kao kvalitetan pripovjedač. Razlog zašto se nekada ne uočava taj aspekt jest taj što je moje pripovijedanje prožeto realnim činjenicama. Ako netko za knjigu »Europljani u izumiranju« kaže »ova je knjiga poučna« ili da je riječ »o dobrom štivu zato što ljudi mogu naučiti iz toga«, meni to ne bi previše značilo. No značilo bi mi ako bi netko rekao »to je pet vrlo dobro napisanih priča«. I baš zbog toga što su to priče koje vrijede biti ispričane, smatram da one trebaju biti ispričane dobro. Ja nisam povjesničar, ja sam pisac.
Je li upravo narav samih priča razlog zašto ljudi poklanjaju manje pažnje literarnoj obradi tema kojima se bavite?
- Možda je nešto u tome, a nešto i u činjenici da u Austriji postoji previše izražena žanrovska hijerarhija i hijerarhija književnih vrsta. Prije desetak godina, a danas ipak nešto manje, ja sam u Austriji imao imidž pisca »od kojeg se moglo nešto naučiti i koji mnogo zna«, a manje imidž kvalitetnog pisca. Ne mislim da su moje knjige romani, niti želim da one to budu, no ja ih vrlo pažljivo pišem i mnogo se brinem o njihovoj konstrukciji i stilu, baš kao što se romanopisac brine o arhitekturi svog romana.
Vi ste jedan od pisaca onoga što možemo nazvati Srednjom Europom koji iz europskog centra idu prema europskim rubovima i bave se manjim narodima. Jedan takav autor je, primjerice, i poljski pisac Andrzej Stasiuk, koji dijeli neke sličnosti s Vama.
- To je točno i zanimljivo je da ste to spomenuli budući da je Stasiuk i moj dobar prijatelj kojeg ne samo da dugo poznajem, već je on i moj poljski izdavač. Štoviše, zanimljivo je da je prije nekoliko mjeseci u Poljskoj objavljena jedna doktorska disertacija koja je imala naziv nešto poput »Stasiuk i Gauss - dva načina pisanja o Europi?«.
Ima li još nekih pisaca koji se bave istim ili sličnim temama kao one kojima se Vi bavite?
- Iako sam ja oduvijek išao za tim da pišem potpuno prepoznatljivo, kako stilski tako i u pogledu tematskog sklopa, ima pisaca koji su mi na neki način bliski. Među onima koje neizmjerno poštujem naveo bih Josepha Rotha, koji nije samo vrhunski romanopisac, već je i odličan esejist, kao i autor izvrsnih reportaža. Još jedan autor kojem se zaista divim jest poljski autor Ryszard Kapuściński, kao i švicarski pisac koji piše na francuskom jeziku Nicolas Bouvier, koji je krenuo putem koji mi je bio zanimljiv i blizak na više razina.
Vaši tekstovi nisu putopisi u pravom smislu te riječi, no ipak pišete vrlo živu »putničku literaturu«, neku vrstu polihistoričarskih crtica?
- Stvar je u tome da postoji opasnost kod takvih tekstova da budu dosadne knjižurine koje će skupljati prašinu u knjižnicama iako će ih nazivati važnim knjigama. Ja želim da moje knjige budu čitane, a ne da budu važna književnost.
Vi živite i radite u Salzburgu, gradu s ozbiljnom literarnom tradicijom, spomenimo Georga Trakla ili Thomasa Bernharda. Prije nekoliko tjedana u Hrvatskoj je objavljena »Palača muha« Waltera Kapachera. Koliko je zaista jaka ta literarna tradicija Salzburga?
- Zapravo mi nikada to nije previše značilo niti sam mnogo razmišljao o tome. Bernhard, kojeg danas svi uzimaju kao oca suvremene austrijske književnosti, pisao je dosta o Salzburgu zaista i često s puno mržnje, no to je po mom mišljenju i bio njegov problem. Naime, on je previše često bio nefokusiran u tim svojim tekstovima punim žara te je zbog tog izrazitog poopćavanja i mnogo promašivao. Ja sam ga rado čitao kao mlad pisac, no danas više ne. S druge strane, Waltera Kapachera poznajem zaista dugo i on je iznimno zanimljiv pisac i čovjek, da ne kažem proturječan. Naime, čovjek bi očekivao da će pred sobom imati književnoga genija, velikog majstora čija je svaka riječ u razgovoru moćna i koga se treba pažljivo slušati, no prava istina je da zapravo vrlo malo govori i vrlo jednostavno, te da je vrlo povučen čovjek koji vodi vrlo miran i vrlo privatan život. To je tako u književnosti, nikad zapravo ne znate tko se nalazi iza knjige koju čitate. A ponekad to uopće i nije važno.
Od manjina treba učiti
Budući da se Vaša u Hrvatskoj prevedena knjiga zove »Europljani u izumiranju«, smatrate li da je sudbina europskih manjina kojima se u njoj bavite zaista tako mračna?
- Zapravo i ne smatram. Uostalom, i sam naslov te knjige me u samom početku činio nezadovoljnim upravo iz toga razloga. Riječ je o naslovu, prilično bombastičnom, koji je knjizi nadjenuo moj austrijski izdavač kada je knjiga objavljena prije desetak godina. Ja smatram da se manjine bore za svoje postojanje sva ova stoljeća, neke i tisućljeća i zapravo ne mislim da su oni Europljani u izumiranju, upravo suprotno. Oni su Europljani koji žive i koji se bore i mi bismo svi trebali mnogo toga naučiti od njih.
Nagrađivani austrijski pisac nedavno je gostovao u Puli i Zagrebu
A. P., Jutarnji list, 17. 12. 2010.
“Molimo da se nama Arumunjima pomogne da se ne uvrstimo među sve ostale narode koji su do danas postali predmetom arheologije”, izvadak je iz pisma kojim završava knjiga “Europljani u izumiranju”, austrijskog pisca Karl-Markusa Gaussa. Na nekoj simboličnoj razini u njemu je sažeta i bit cijele njegove nagrađivane knjige. Naime, Gauss je dvije godine putovao regijom u potrazi za sarajevskim Sefardima, Kočevskim Nijemcima, Arberešima, Lužičkim Srbima i Arumunjima u pokušaju da priče o njima otrgne zaboravu.
Otkrivanje nepoznatog
- Osnovni poriv bio mi je ispričati zanimljive priče. Priče o stvarima koje su ljudima nepoznate, o kojima ni sam gotovo ništa nisam znao - rekao nam je pisac uoči predstavljanja svoje knjige.
‘Kroničar manjina’
Putovanju su prethodili mjeseci pripreme, koji su rasplamsali njegovu znatiželju pa je manjinama posvetio još tri knjige. - Sad sam napravio pauzu. Shvatio sam da ako nastavim, na grobu će mi biti uklesano “kroničar manjina”. Šalim se, i kao piscu i kao pripadniku manjina to mi je putovanje bilo važno i fascinantno.
Na pitanje o debati koju je potaknula njemačka kancelarka, Gauss, pak, odgovara: - To su gluposti. Multikulturalizam više nije ideologija, nego naša realnost - sviđalo se to nekome ili ne.
Europljani u izumiranju
Dragana Tomašević, Književna republika, 1-3/2011.
U vremenima kriza brišu se granice između žanrova i u književnosti prevladavaju hibridne forme. Ne zaboravimo da je esej kao forma koja danas uživa izuzetnu popularnost nastao u jednom kriznom periodu, na pragu moderne kad se srednjovjekovna slika svijeta raspada, a racionalistička još nije trijumfirala. Esej je forma koja izbjegava žanrovske granice, to je, kako mu samo ime kaže — ogled, razmišljanje, refleksija o nečem, tekst koji ima elemente pripovijedanja a nije pripovijest, podrazumijeva određeno znanje o onome o čemu govori, ali nije rasprava ili izvještaj. Nimalo slučajno, esej je veoma popularna forma i našeg vremena za koje je posve jasno da je to vrijeme krize u kojem se završava jedan kulturni model i nastaje nešto posve novo pa u tom »prijelaznom periodu« treba sačuvati dragocjenosti iz naše, uskoro već stare (nestale) kulture. Jedna od nesumnjivih vrijednosti toga »starog« vremena sigurno je multietnička i multikulturalna složenost stare Evrope. I dok vodeć i evropski političari proglašavaju smrt multikulturalizma, ugledni austrijski pisac (i izdavač važnog časopisa »Literatur und Kritik«) Karl-Markus Gauss istražuje bogatu povijest danas već zaboravljenih europskih manjina. Rezultat njegovih istraživanja i putovanja je knjiga »Europljani u izumiranju« (originalno izdanje: Paul Zsolnay Verlag, Wien, 2001.) u prijevodu Borisa Perić i s fotografijama autorova »prijatelja i vozača« Kurta Kaindla. U ovoj knjizi Gauss je »pažljivi kolekcionar priča i privatni znanstvenik, koji iz vlastite sinteze književnosti, povijesti i društva stvara ništa manje nego model jedne nepolemičke etnologije Europe«, kako kaže Hans–Peter Kunisch, kritičar Seddeutsche Zeitunga.
Inače, knjiga je dobila Nagradu »Albert Goldstein« Austrijskog kulturnog foruma za promicanje suvremene austrijske književnosti u Hrvatskoj za 2011. godinu.
Za putovanja o kojima se pripovijeda u knjizi Karl-Markus Gauss se temeljito pripremao o čemu svjedoče bibliografske napomene na kraju knjige. Mnogo je pročitao i razgovarao s ljudima. Ni jednog trenutka nije bio radoznali neobaviješteni turist nego sugovornik koji i te kako ima pojma o historiji i kulturi naroda o kojima priča, odnosno piše. Gaussove dobro ispričane priče otkrivaju nam, mnogima danas potpuno nepoznate narode zarobljene svojom slavnijom prošlošću i na pragu izumiranja. Mnogi od njih su već odustali i pomirili se s činjenicom da njihove zajednice danas nisu ništa drugo nego »starački dom«.
Knjiga sadrži pet poglavlja, pet zanimljivih priča o narodima koji nestaju:
Biti posljednji – Sarajevski Sefardi; šuma povijesti – U Kočevskom; Vrijeme u Civiti – Kod Arbereša u Kalabriji; Slaveni iz susjedstva – Srpsko putovanje kroz Njemačku i Nestala nacija – među makedonskim Arumunjima.
Knjiga počinje u Sarajevu s pričom o Sefardima, onim Židovima koje su 1492. godine pobožni kralj Ferdinand i njegova kreposna supruga Izabela protjerali iz španjolske. Rasuli su se po cijelom svijetu, a veliki dio je stigao u »Mali Jeruzalem« kako su nazivali Sarajevo. Iz španjolske su ponijeli svoj jezik koji je ubrzo postao zajednički jezik trgovaca duž obale Sredozemlja. Najpoznatije ime toga jezika je ladino i valja napomenuti da to nije bio samo jezik religijskih obreda nego se koristio i u svakodnevnom životu. Danas ladino važi kao »živi muzej španjolskog« i svega nekoliko ljudi ga zna. Stoljećima su Sefardi živjeli u Sarajevu ljubomorno čuvajudi svoje običaje i obrede i pamteći da im je sultan Bajazit II. pružio vjersku slobodu, pravnu sigurnost i ekonomsku perspektivu. U tom »mračnom vremenu« nije se kao danas pričalo o multikulturalnosti i poštovanju ljudskih prava, ali se često tako ponašalo, kao npr. u ovom slučaju. Nažalost, nakon posljednjeg rata na ovim prostorima petstogodišnja povijest sarajevskih Židova ide kraju. Ostalo je još nešto staraca koji se okupljaju i žive od uspomena. Ostale su još priče i kuće, i lijepo staro groblje koje nove generacije znaju kao mjesto odakle se gađao grad, a nakon napuštanja položaja je minirano. Nakon rata je deminirano, popravljeno i nekako postalo »obično« groblje, a ne više mjesto gdje su neke prijeratne generacije rado dolazile da slušaju tišinu i rekonstruiraju sudbine davnih pridošlica. I to je postalo samo dio uspomena brojnih Sarajlija koji rasuti po svijetu čuvaju sjećanja na svoj Grad u kojem se nije pričalo o multikulturalnosti i ljudskim pravima nego se živjelo zajedno poštujući drugoga i uvažavajudi razlike.
Priča o Kočevskom (nalazi se na teritoriju današnje Slovenije) često sliči na bajku ili fantastičnu pripovijest o njemačkom narodu koji je nekad davno (u 14. stoljeć u) došao u veliku gustu šumu, velikim trudom i odricanjem iskrčio šumu i kultivirao je u oranice za uzgoj žitarica, velike pašnjake i voćnjake. Više od 600 godina borili su se sa šumom i živjeli u svojim selima, a onda je bilo dovoljno svega 50–ak godina da šuma ponovo prekrije sve i skoro potpuno izbriše tragove života. Nestale su oranice, uništene su kuće i crkve, nestala su čak i groblja. Ostale su samo (strašne) priče i glasine o teritoriju koji je 1945. godine postao zatvorena vojna zona. A ljudi koji su stoljeć ima živjeli na »svojoj zemljici« bili su naprosto žrtve politike i stratega velikih prostora, odlučnih da provedu evropsku politiku preseljavanja i premještanja naroda. Kočevje je ostalo u sjećanjima mnogih iseljenika, napravili su mali muzej i na internetu stvorili neku vrstu domovine.
Sljedeće priče posvećene su Arbereš ima u Kalabriji, Lužičkim Srbima u Njemačkoj i makedonskim Arumunjima. Ovi zanimljivi povijesni izleti objedinjuju dobre političke analize, kulturno–filozofske refleksije, reportaže, intervjue i putopise. Ali, prije svega su dobro ispričane priče, smiješne i sjetne, čudnovate i obične, priče koje podsjećaju na male narode kojih uskoro vjerojatno više neće biti. Osim u sjećanjima. I knjigama poput ove.