Engleske godine

Special cijena 18,00 kn Redovna cijena 20,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Boris Perić

  • Broj stranica: 284

  • Godina izdanja: 2005.

  • ISBN: 953-7052-73-7

  • Naslov izvornika: Die Englishen Jahre

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 410 g

Engleske godine fascinantan su roman jednoga od ponajboljih suvremenih austrijskih romanopisaca, Norberta Gstreina. U napetoj priči o životu pisca Hirschfeldera, Židova koji je emigrirao iz Austrije prije početka Drugoga svjetskoga rata, Gstrein razotkriva tešku sudbinu egzilanata u Engleskoj. Ovaj roman čita se kao najnapetiji krimić a progovara o potrazi za identitetom, o zločinu, njegovom prikrivanju, o povijesti koja prati čovjeka i nakon njegove smrti. Majstorski napisane Engleske godine su štivo koje se ne ispušta iz ruku. Roman Engleske godine preveden je na dvanaest svjetskih jezika.

Engleske godine su izvanredna proza, točna, nepretenciozna i majstorski napisana.
W. G. Sebald

Ovaj roman o emigrantskoj sudbini austrijskog Židova tijekom Drugog svjetskog rata je krimić s velikim poetskim dahom...
Andrea Köhler, Focus

Može se, mora se reći, da roman Engleske godine spada među zanimljivije knjige njemačke književnosti posljednjih godina.
Eberhard Rathgeb, FAZ

Engleske godine su elegantna, mračna priča o egzilu i izdaji.
The Independent

Izvrstan roman Norberta Gstreina tajnovita je samoispitujuća priča o domu, egzilu i književnom falsifikatu.
The Observer

Težina dobrog romana

Nacional, 19.11.2005.

Književna kritika Engleske godine. Ladanje na selu? Ne. Internacijski logor. Da, ali ne dolazimo baš odmah do toga. Na zadnjoj vanjskoj opisan kao najnapetiji krimić, no pristup u ovom romanu je više istraživačko-dokumentaristički. 
Gabriel Hirschfelder je pisac, austrijski Židov, o kojem priču saznajemo nakon njegove smrti, i to od žene koja je o njemu slušala od svog bivšeg muža, te razgovarala s tri njegove žene. Prikazan je njegov i život u Austriji prije Drugog svjetskog rata, te u Engleskoj za vrijeme i nakon rata.
Hirschberger ima zanimljivu biografiju (zagonetni lik oca, samoubojstvo majke i očuha, odlazak u Englesku, boravak kod obitelji jednog suca, veza sa služavkom, internacija na otoku Manu, brakovi), ali njegov lik kao da je pomalo namjerno dosadan. Na početku nam je natuknuto da je možda počinio ubojstvo, ali nije posve jasno o čemu se radi. Kroz brojne detalje (kao da se krije, kao da ga ništa ne zanima, monoton, ne drži do tradicije, ne veseli se drugovima), jasno je da nešto nije u redu, što se na kraju pretvara u potragu za razotkrivanjem prošlosti, a još više u potragu za identitetom koja se rješava nakon otkrića o fatalnoj partiji karata. I ona dva “agenta“ koja se cijelo vrijeme čine kao negativci nešto su posve drugo.
Gstrein je obrazovan i vješt pisac, dok se čita osjeća se ona “težina“ koju imaju dobri romani. Tu su brojne epizode, ne drži se vremenskog slijeda. Preklapanja su gotovo filmski napisana, makar povremeno maglovita i nejasna, u ovoj dobro vođenoj priči prožetoj duhom starih vremena.
Norbert Gstrein je rođen 1961. u Milsu (Tirol). Napisao je romane Registar, Autoportret s mrtvacem i Zanat ubijanja, novelu O2 , reportažu Trgovinski svijet te esej Kome pripada priča.

Zagasiti sjaj polumraka

Zarez, Dario Grgić, 26.01.2006.

Šarm ovog romana krije se u atmosferi tajne, u nemogućnosti definitivnog imenovanja ičega, u dosadi koju autor postupno razara, otvarajući potencijalnu krimi-priču prema egzistencijalističkom gustom tekstovnom tkanju Svojedobno je Milan Kundera preporučio čitanje Danila Kiša između ostaloga i stoga jer je bio nesmiljen opisujući vlastita oca. U jednom od svojih romana Kiš ga prikazuje kako stoji u redu za smaknuće i pati od probavnih tegoba. U faktu bilježenja druge strane hrabrosti Kundera je vidio jasan znak Kišove genijalnosti, njen biljeg. Imre Kertesz nastavio je s demistifikacijom stradalnika te u izvrsnom romanu Čovjek bez sudbine prikazao atmosferu logora iz nevine dječje perspektive. Tamo zatočenici logora, Židovi određeni za smaknuće, šokirani internacijom – na sebe su gledali kao na ugledne predstavnike viših slojeva, učene i korisne – nude svoje usluge režimu. Ovo odbijanje da se na stvari gleda crno-bijelo nema za posljedicu etički relativizam. Takvim piscima polazna je točka jednakost među ljudima. Ona odurna jednakost što je se svi grozimo, čija osnovica je naša sličnost sa susjedom i koja pokušava, pišući, opravdati postojanje svojih likova, pronaći njihov zajednički temelj, nekakvu bazičnu bezosjećajnost, neganutljivost, i iznoseći varijacije na praznu ploču koja stoji ispod svih kulturalnih upisa, pokazati hladni beton koji stoji ispod naše sentimentalne ornamentike. S druge strane ti pisci – a mogli bismo im komotno pridružiti i Thomasa Bernharda, rado u svojim romanima imaju intelektualnu vertikalu, dozlaboga genijalnog čovjeka. Thomas Bernhard je, kao i austrijski romanopisac Norbert Gstrein, najbolji kada je s obje noge u pamfletu koji propušten kroz njegovu virtuoznu rečenicu zvuči kao antioda onome protiv ili za što piše. Genijalnost kojoj adoriraju kod njih ipak nije luster koji osvjetljava stvari. Ona je uvijek negdje drugdje, svjetlo je upaljeno u sobi na kraju hodnika. Wittgensteinov nećak iz istoimena romana ili Glenn Gould iz Gubitnika nalaze se u drugom dijelu stana. Tamo riječ ne ulazi. Piše se o tome, ne to. Pisac hoda na prstima – kao da je u drugom dijelu stana netko bolestan, kao da tamo netko umire, i priča o njima bijesnim poluglasom, kupeći kao usput gomile fenomena koje trpa u jednu dugu rečenicu. Zagonetni pisac Engleske godine roman su s barem tri dna. Naratorica, svjedoci i cilj potrage, zagonetni pisac. Ali pravi cilj kao da nije autor jednog fascinantnog romana Hirschfelder, nego strmine koje okružuju “ovaj monolit, kako su ga nazivali”. Bila je u braku s Maxom, čovjekom koji je bio fasciniran Hirschfelderom, “književnom ikonom, velikim osamljenikom”, i koji se na početku romana vratio iz Beča gdje je upravo održao mali hommage ovom zagonetnom čovjeku ispod čijeg pera desetljećima nije izašlo ništa, i koji u Engleskoj živi osamljeno, okružen glasinama kako radi na majstorskom djelu. Max i ona u zadnjem su tjednu zajednička života i te posljednje dane provode opsesivno razgovarajući o piscu u višedesetljetnom dobrovoljnom egzilu. Hirschfelder je mirovinu zaradio radeći u knjižnici, a svakog je dana odlazio u lokalni hotel u kojemu je pisao. Gstrein se koristi sjećanjima koje su o Hirschfelderu naratorici iznosile njegove supruge i prilično beznadnim pokušajem dosezanja njegova lika i djela koje ona izvodi u direktnom srazu s mjestima na kojima je pisac boravio, od njegova doma, radnog mjesta, do hotela u kojemu je svakodnevno navodno stvarao. Posve je nejasno zašto ta žena to čini, bez obzira na moguća laka prvoloptaška objašnjenja poput najjednostavnijega da se u život kojim je bio opsjednut njen bivši suprug udubila, jer je u tome vidjela zadovoljavajući način premošćivanja krize do koje je uslijed razvoda došlo, da je to bio njen pokušaj objašnjavanja samoj sebi tko je uopće bio njen suprug – kroz lik i djelo autora kojeg je obožavao. No umjesto gotovih odgovora, koje se očito nalaze u onoj fiktivnoj sobi s lusterom, u lažnom pokretaču, tj. u Hirschfelderu, Gstrein uporno stvara golu atmosferu. Što nije neobično ni neočekivano sjetimo li se Josifa Brodskog i njegovih riječi kako je u pisanju o egzilu riječ o dvostrukom procesu, o rekonstrukciji same činjenice egzila i racionalnom obrazlaganju iracionalne pozadine svakog egzila. Egzil je prije i poslije svega noćna mora, ružan san iz kojega se pisac pokušava prenuti pisanjem. Potraga zbog potrage Već u drugom poglavlju Gstrein kreće sa slojevima, oni se poslije izlažu odvojeno u nastavcima teksta, izolirani u odvojena poglavlja. Doznajemo da je početak rata Hirschfelder dočekao u Londonu, da je imao kompleksan odnos s ocem, da su mu majka i očuh počinili samoubojstvo jer nisu mogli izdržati u Austriji pod Hitlerom. Njegov boravak u internacijskom logoru s dvojicom beketovskih likova, označenih kao onaj s ožiljkom i blijedi, kojima doduše kasnije prilijepi imena, ispisani su u atmosferi straha i dvosmjernih optuživanja. Tko zapravo radi za Nijemce, tko špijunira, tko cinka upravi itd. Budući da Gstrein odbija do zadnjeg trena biti transparentan, čitatelj o klimi u kojoj se sve događalo više doznaje iz usputnih epizoda, npr. s kraja knjige vlasnica pansiona u kojemu je odsjela naratorica kaže da su išli gledati egzilante očekujući čudovišta – bio je rat i radilo se o Nijemcima – a kad tamo obični ljudi. Istovremeno s gornjim slojem naratoričina njuškanja po Hirschfelderovu životu u podtekstu se odvija potraga za utemeljenošću glasina kako je on tada počinio ubojstvo. Gstrein, baš kao i spomenuti donekle mu srodni autori Kertesz i Bernhard, zablista u trenucima koji površno čitani mogu zazvučati kao esencijalna zloba, u kontraportretima sastavljenima od sitničavo nabrajanih tuđih gafova i mana. Tako ima sredinom romana portret spisateljice – Katzove – koja je napravila karijeru pišuću o egzilu. Naratorica se odmah buni: previše je tu jadikovanja i nezadržive oholosti; sve je razvodnjeno anegdoticama; nepodnošljivo je čitati kakvim je sve divnim ljudima bila okružena; najveća joj je tragedija što je izgubila pisma poznatog tenora pa sad ne može dokazati da je jadnik klečao pred njom; na London su padale bombe, a ona je razbijala glavu kojem od mnogobrojnih poziva da se odazove itd. Engleske godine su roman koji vas prvo malo uspava svojim sporim, vijugavim ritmom, a onda vas počne filati stanjima potrage zbog potrage. Kao obodnica koja stalno malo promašuje svoj početak pa pravi još jedan pa još jedan krug. Kraj romana, kada Max traži od bivše supruge sve što je uspjela doznati o Hirschfelderu, ne bi li se preko toga sam vratio omiljenoj temi, kao da je jedini potez koji je Gstrein odlučio odigrati iznad stola. Baš u atmosferi tajne, u nemogućnosti definitivnog imenovanja ičega, u dosadi koju Gstrein postupno razara, otvarajući potencijalnu krimi-priču prema egzistencijalističkom gustom tekstovnom tkanju, krije se šarm ovog romana. Gotovo sve što je Gstrein iznio je u polumraku, i sjaji se zagasito kao što se zna sjajiti tamno kamenje čija se svjetlost urušava u samu sebe. Dario Grgić

Engleske godine

www.hombrezone.com/home/library, Dario Grgić, 01.02.2006.

Svojedobno je Milan Kundera preporučio čitanje Danila Kiša između ostaloga i stoga jer je bio nesmiljen opisujući vlastitog oca. U jednom od svojih romana Kiš ga prikazuje kako stoji u redu za smaknuće i pati od probavnih tegoba. U faktu bilježenja druge strane hrabrosti Kundera je vidio jasan znak Kišove genijalnosti, njen biljeg. Imre Kertesz nastavio je s demistifikacijom stradalnika te u izvrsnom romanu 'Čovjek bez sudbine' prikazao atmosferu logora iz nevine dječje perspektive. Tamo zatočenici logora, Židovi određeni za smaknuće, šokirani internacijom-na sebe su gledali kao na ugledne predstavnike viših slojeva, učene i korisne-nude svoje usluge režimu. Ovo odbijanje da se na stvari gleda crno-bijelo nema za posljedicu etički relativizam. Ovakvim piscima polazna je točka jednakost među ljudima. Ona odurna jednakost što je se svi grozimo, čija osnovica je naša sličnost sa susjedom i koja pokušava, pišući, opravdati postojanje svojih likova, pronaći njihov zajednički temelj, nekakvu bazičnu bezosjećajnost, neganutljivost, i iznoseći varijacije na praznu ploču koja stoji ispod svih kulturalnih upisa, pokazati hladni beton koji stoji ispod naše sentimentalne ornamentike. S druge strane ovi pisci-a mogli bismo im komotno pridružiti i Thomasa Bernharda, rado u svojim romanima imaju intelektualnu vertikalu, dozlaboga genijalnog čovjeka. Thomas Bernhard je, kao i austrijski romanopisac Norbert Gstrein, najbolji kada je s obje noge u pamfletu koji propušten kroz njegovu virtuoznu rečenicu zvuči kao antioda onome protiv ili za što piše. Genijalnost kojoj adoriraju kod njih ipak nije luster koji osvjetljava stvari. Ona je uvijek negdje drugdje, svjetlo je upaljeno u sobi na kraju hodnika. Wittgensteinov nećak iz istoimena romana ili Glenn Gould iz 'Gubitnika' nalaze se u drugom dijelu stana. Tamo riječ ne ulazi. Piše se o tome, ne to. Pisac hoda na prstima-kao da je u drugom dijelu stana netko bolestan, kao da tamo netko umire, i priča o njima bijesnim poluglasom, kupeći kao usput gomile fenomena koje trpa u jednu dugu rečenicu. 
'Engleske godine' roman su s barem tri dna. Naratorica, svjedoci i cilj potrage, zagonetni pisac. Ali pravi cilj kao da nije autor jednog fascinantnog romana Hirschfelder, nego strmine koje okružuju 'ovaj monolit, kako su ga nazivali'. Bila je u braku s Maxom, čovjekom koji je bio fasciniran Hirschfelderom, 'književnom ikonom, velikim osamljenikom', i koji se na početku romana vratio iz Beča gdje je upravo održao mali hommage ovom zagonetnom čovjeku ispod čijeg pera desetljećima nije izašlo ništa, i koji u Engleskoj živi osamljeno, okružen glasinama kako radi na majstorskom djelu. Max i ona u zadnjem su tjednu zajednička života i te posljednje dane provode opsesivno razgovarajući o piscu u višedesetljetnom dobrovoljnom egzilu. Hirschfelder je mirovinu zaradio radeći u knjižnici, a svakog je dana odlazio u lokalni hotel u kojemu je pisao. Gstrein se koristi sjećanjima koje su o Hirschfelderu naratorici iznosile njegove supruge i prilično beznadnim pokušajem dosezanja njegova lika i djela koje ona izvodi u direktnom srazu s mjestima na kojima je pisac boravio, od njegova doma, radnog mjesta, do hotela u kojemu je svakodnevno navodno stvarao. Posve je nejasno zašto ta žena to čini, bez obzira na moguća laka prvoloptaška objašnjenja poput najjednostavnijega da se u život kojim je bio opsjednut njen bivši suprug udubila jer je u tome vidjela zadovoljavajući način premošćivanja krize do koje je uslijed razvoda došlo, da je to bio njen pokušaj objašnjavanja samoj sebi tko je uopće bio njen suprug kroz lik i djelo autora kojeg je obožavao. No umjesto gotovih odgovora, koje se očito nalaze u onoj fiktivnoj sobi s lusterom, u lažnom pokretaču, tj. u Hirschfelderu, Gstrein uporno stvara golu atmosferu. Što nije neobično ni neočekivano sjetimo li se Josifa Brodskog i njegovih riječi kako se u pisanju o egzilu radi o dvostrukom procesu, o rekonstrukciji same činjenice egzila i racionalnom obrazlaganju iracionalne pozadine svakog egzila. Egzil je prije i poslije svega noćna mora, ružan san iz kojega se pisac pokušava prenuti pisanjem. Već u drugom poglavlju Gstrein kreće sa slojevima, oni se poslije izlažu odvojeno u nastavcima teksta, izolirani u odvojena poglavlja. Saznajemo da je početak rata Hirschfelder dočekao u Londonu, da je imao kompleksan odnos s ocem, da su mu majka i očuh izvršili samoubojstvo jer nisu mogli izdržati u Austriji pod Hitlerom. Njegov boravak u internacijskom logoru s dvojicom becketovskih likova, označenih kao onaj s ožiljkom i blijedi, kojima doduše kasnije prilijepi imena, ispisani su u atmosferi straha i dvosmjernih optuživanja. Tko zapravo radi za Nijemce, tko špijunira, tko cinka upravi itd. Budući da Gstrein odbija do zadnjeg trena biti transparentan, čitatelj o klimi u kojoj se sve događalo više saznaje iz usputnih epizoda, npr. s kraja knjige vlasnica pansiona u kojemu je odsjela naratorica kaže kako su išli gledati egzilante očekujući čudovišta-bio je rat i radilo se o Nijemcima- a kad tamo obični ljudi. Istovremeno s gornjim slojem naratoričina njuškanja po Hirschfelderovom životu u podtekstu odvija se potraga za utemeljenošću glasina kako je on tada počinio ubojstvo. Gstrein, baš kao i spomenuti donekle mu srodni autori Kertesz i Bernhard, zablista u trenucima koji površno čitani mogu zazvučati kao esencijalna zloba, u kontraportretima sastavljenima od sitničavo nabrajanih tuđih gafova i mana. Tako ima sredinom romana portret spisateljice-Katzove- koja je napravila karijeru pišuću o egzilu. Naratorica se odmah buni: previše je tu jadikovanja i nezadržive oholosti; sve je razvodnjeno anegdoticama; nepodnošljivo je čitati kakvim jer sve divnim ljudima bila okružena; najveća joj je tragedija što je izgubila pisma poznatog tenora pa sad ne može dokazati da je jadnik klečao pred njom; na London su padale bombe a ona je razbijala glavu kojem od mnogobrojnih poziva da se odazove itd. 'Engleske godine' su roman koji vas prvo malo uspava svojim sporim, vijugavim ritmom, a onda vas počne filovati stanjima potrage zbog potrage. Kao obodnica koja stalno malo promašuje svoj početak pa pravi još jedan pa još jedan krug. Kraj romana, kada Max traži od bivše supruge sve što je uspjela saznati o Hirschfelderu, ne bi li se preko toga sam vratio omiljenoj temi, kao da je jedini potez koji je Gstrein odlučio odigrati iznad stola. Baš u atmosferi tajne, u nemogućnosti definitivnog imenovanja ičega, u dosadi koju Gstrein postepeno razara, otvarajući potencijalnu krimi priču u egzistencijalističko gusto tekstovno tkanje, krije se šarm ovog romana. Gotovo sve što je Gstrein iznio je u polumraku, i sjaji se zagasito kao što se zna sjajiti tamno kamenje čija se svjetlost urušava u samu sebe. Dario Grgić