Emet i druge priče
Special cijena
14,21 €
Redovna cijena
15,79 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 200
-
Datum izdanja: kolovoz 2016.
-
ISBN: 978-953266790-5
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 300 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 10,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Upravo u svijetu onostranoga, između horora i fantastičnoga, prebivaju junaci Emeta i drugih priča. Trajno ih obilježava zločin koji dokle god ostaje nerazriješen i nekažnjen, presudno utječe na sve oko sebe te se vraća poput zloduha i opsjeda ljude i stvari.
Ivana Šojat u Emetu propituje tanku granicu na kojoj se miješaju pogansko i kršćansko, znanstveno i onostrano, crtu između života i smrti, dobra i zla, na kojoj se susreću anđeli i duhovi. Prožete atmosferom najboljih horora, ove priče zadiru do srži stvarnoga ja svakoga pojedinca.
Nasiljem smo okruženi, ono prerasta u zabavu!
Delimir Rešicki, Glas Slavonije, 3. 9. 2016.
Nova prozna knjiga “Emet i druge priče” i odlikovanje Red Danice s likom Marka Marulića, neposredan su povod za razgovor s Ivanom Šojat, ponajboljom osječkom književnicom i prevoditeljicom.
Iz tiska ti je, u nakladi Fraktura, ovih dana izišla nova prozna knjiga, “Emet i druge priče”. Nakon sjajnoga romana “Jom Kipur” opet si posegnula u nevjerojatno bogatstvo židovske mitologije i kulture općenito?
- Da. Prvo “Azazel”, pa “Jom Kipur”, a sad i “Emet”, odnosno istina. Judaizam je temelj zapadnoeuropske civilizacije koja prečesto, kroz antisemitizme, poseže za autodestrukcijom poput čovjeka koji iracionalno mrzi vlastitu bit, pa se ubija atom po atom, maloumno, dementno uživa u vlastitu satiranju. Nemam, međutim, fiksaciju na judaizam. Tragam za skrivenim porukama u svemu, u svim oblicima duhovnosti koji nam zapljuskuju obale duše. Trenutno sam u sufizmu koji veli kako Boga ne treba voljeti iz straha od pakla, ni iz čežnje za rajem, nego iz čiste ljubavi. Doima se banalnim, no prokleto je teško.
Što ti ona znači i kao osobi i kao spisateljici?
- U prvi mah “hororasta”, ova zbirka omogućila mi je da se ponovno posvetim meni već tradicionalnoj arheologiji ljudske duše i međuljudskih odnosa na nultoj, obiteljskoj razini. Emet je, naime, riječ koja se pojavljuje u židovskoj praškoj legendi o Golemu - antropomorfnom biću stvorenom od blata ili gline kojemu se na čelo ispisuje Emet, odnosno “istina”, kako bi se pokrenulo. Kad ga se želi “ukloniti”, briše se prvo “e”, te tako istina postaje smrt - Met. Adam je zapravo prvi Golem. Adam je i prvi Čovjek. Pokreće ga istina, istina koja tako postaje život, paradigma bez koje nema života. I to je fascinantno: samo istina nas može spasiti od smrti.
Jedan od temeljnih aspekata jezovitosti “Emeta” je obiteljsko, seksualno i svako drugo nasilje. Od kuda ti poticaj za baš tu temu?
- Nasiljem smo okruženi, ono prerasta u zabavu, dokonu razbibrigu. Dok se događa drugima. Plodovi nasilja više nisu samo tematika za crne kronike, nešto što se rađa iz sjene. Mnogi se ponosno snimaju i na društvenim mrežama dijele snimke na kojima ubijaju štence, mačiće, cipelare slabije od sebe. Za nasilje zlurado pronalazimo opravdanja. Žena ubijena batinama “morala” je nešto učiniti da joj se to dogodi, silovana žena je izazivala, na ulici udarcima palicom ubijeni mladić bio je “drukčiji”. To veli većina nas. Nasilje vrše u tom trenutku jači, podržavaju ga kukavičja stada, a ja sam uvijek na strani slabijih.
Tajne se gomilaju
Je li obitelj, sama po sebi, jedan oblik najlicemjernijega nasilja svih vrsta?
- Koliko god mi to ne htjeli priznati, obitelj je prečesto oganj u kojem nas kuju. Onako kako se kovano željezo povija u vitice i lukove, ili kuje u oštre mačeve, tako smo mi u konačnici plod okvira iz kojih smo potekli, sprega karaktera koji je imanentan i usađenih obiteljskih svjetonazora. Zato svatko drukčije doživljava ljubav, druge, svijet, zato mnogi imaju problema sa spoznajom Boga kao oca. Zato se mnogi čude kako djeca izložena pedofiliji unutar obitelji gotovo nikad ne prijavljuju taj oblik seksualnog nasilja. Kao da se zapravo morbidno podrazumijeva da je toj djeci takav pristup ljubavi usađen kao predložak. Onako kako su batine nasljedne, prenose se s koljena na koljeno. Kao hemofilija. Ili strah od samoće. Tu su i obiteljske tajne koje se gomilaju poput demona, određuju putanje niza generacija u ono što odmilja nazivamo začaranim krugom. Sve zatajeno nastavlja živjeti poput glasa o ušima cara Trajana.
Nikada se u svom pisanju nisi bojala tematizirati najdublje ljudske i društvene traume. Od kuda trajna volja za jedan takav spisateljski pothvat?
- Svaka destrukcija je iz nečeg izrasla. Ništa ne nastaje ni iz čega. Zgrožena nekim užasima, uporno čeprkam tragajući za razlogom koji je do njih doveo. U onolikoj mjeri koliko smo uspjeli ostati ljudi, svaka naša grdoba ima neko “opravdanje”. Onako kako miran i tih, pristojan učenik izložen konstantnim verbalnim iživljavanjima svojih razrednih kolega može poludjeti i nožem izbosti nekog od najblagoglagoljivijih nasilnika. Uvijek postoji razlog, povod. Osim kada je riječ o demonima (uvjerena sam da takvi postoje) u ljudskim tijelima. Njima nije potrebno opravdanje. Njima je zlo zbog zla jedan oblik morbidnog larpurlartizma. Izvlačenje zla na svjetlost mi je poslanje, svojevrstan egzorcizam.
Roman o janjičaru
Kako je u Hrvatskoj sve bolesno ispolitizirano, isti zloduh nije zaobišao ni tebe. No, u tvom slučaju događa se jedan čisti apsurd. Tzv. ljevičari ti spočitavaju kako si desničarka, a ovi drugi kako si ljevičarka? Pa što si onda ti?
- Ja sam istinoljubac svjestan činjenice kako apsolutna pravda i istina ne postoje u zemaljskim okvirima. Istina nije barjak koji se vijori u jednom taboru, niti je stvarnost crno-bijeli film koji se okončava dvobojem u kojem pobjeđuje momak s bijelim šeširom. Dižem glas protiv svake malformacije, bez obzira na to iz kojeg ugla ringa dolazila.
Nisu li isti i jedni i drugi?
- Gledajući ih kao skupine, doimaju se i komplementarno i kompatibilno. Na sreću, ima među njima i kvalitetnih ljudi. Zato se nadam da s političarima ipak nije kao s jabukama u gajbi, kao u priči o truleži koja se prenosi zarazom, poput kuge. Nažalost, u posljednjih četvrt stoljeća ni jedan se političar nije pretjerano potrudio demantirati činjenicu da je politička aktivacija posljedica želje da se čovjek konačno uključi u nešto lukrativno s pozitivnim posljedicama za cijelu obiteljsku zajednicu. Opće dobro nekako se srozalo na predizbornu krilaticu, a ono “u se, na se i poda se” nalikuje na Arijadninu nit koja “narodne tribune” iz mraka običnih smrtnika odvodi u blještavilo popularnosti i potkoženosti. Umjesto žudnje za općim boljitkom kao pretpostavkom za boljitkom svakog pojedinca, politika je u nas kukavan deus ex machina za instant-rješavanje financijskih potkoženja. Daleko je to od mitske res publice, daleko od barikada za slobodu, jednakost i bratstvo. Ideologije su ionako ugojene ptičurine potkresanih krila, “uljuđene” karikature krilatih ideja.
Svi koji bar elementarno poznaju tvoj rad znaju da si jedna potpuno, reklo bi se nekada renesansna osoba čiji su interesi književnost, prevodilaštvo, glazba, slikarstvo i da dalje ne nabrajam?
- Nikad se nisam tako pompozno razmatrala. Prije bih rekla kako živim umjetnost. Onako kako se ljubav deklinira kroz sedam svojih oblika, tako i mene u određenim trenucima zapljuskuje uvijek nova voda nekog od umjetničkih izričaja. Kad mi se pjeva, pjevam. Pišem samo kad osjećam potrebu, slikam jednako tako. Čak ni prevoditi ne mogu kad mi nije dan za to. Jedino plesati ne znam. Imam dvije lijeve. Zato se na ples nikada nisam silila.
Kada bi morala birati, na čiji bi koncert voljela prvo otići? Što slušaš, a što čitaš u posljednje vrijeme?
- Kod mene glazba žanrovski nije konstanta. Nekoć sam bila u stanju mjesecima slušati samo recimo Pink Floyd. Ono što slušam ovisi isključivo o mojemu trenutnom raspoloženju. Već tjedan dana, recimo, slušam Harmoniju Caelestis Pála Esterházyja. Voljela bih otići na koncert Rammsteina, Metallice ili Cohena. Koliko god oni zvučali raznorodno i nespojivo u jednoj rečenici. Glazba je moćan medij, proročanski glas koji se zabija ravno u dušu jer komunicira izravno s Božanskim. Glazba je most između dimenzija. Oboa je, recimo, glas mrtvih koji nam se javljaju iz onostranog, violina je pernata i krilata, violončelo zbori glasom brdskih šuma, zvuči i modro i mrkozeleno. Što se čitanja tiče - u posljednje vrijeme kopam po povijesnoj građi za roman u nastajanju. Za Ezan, poziv na molitvu, roman o janjičaru koji je civilizacijskim pretapanjem iz Luke s područja Jablanice izrastao u Ibrahima Demirdžiju. Osim toga, čitam što prevodim, a upravo sam prevela sjajan roman Mathiasa Enarda - “Busola”.
Živjeti u Osijeku - Ponekad se osjećam poput Diogena
Ostala si živjeti i raditi u Osijeku i bar po meni najznačajnija si osječka spisateljica ikada. Imaš li veću potrebu za odlaskom, ili ostankom?
- Volim Osijek. Kad ga ne bih voljela, bila bih u sukobu s vlastitim bićem. Sve ulice iz mojih romana i priča uvijek su osječke ulice, baš kao što su sve vode uvijek nekako dravske. I mirisi su osječki. Kuće u kojima moji likovi žive uvijek su nekako kuća moje bake Marije, njezino dvorište dvorište je iz “Unterstadta”. No, ponekad se u Osijeku osjećam poput Diogena prognanog u bačvu. Na moju ogromnu žalost Osijek polako, ali sigurno, na očigled tone u more očajnih ljudi koji su davno zaboravili smijeh, pretvara se u grad zaboravljen na rubu neke močvare ili pustopoljine. Mučno mi je zbog toga, jer sjećam se drukčijih, sjajnih vremena, tvornica, kulturnih događanja, zbilje koja je doista bila po mjeri čovjeka. Po prirodi sam, međutim, fatalist koji vjeruje u simultanost zatvaranja vrata i otvaranja prozora. Ili obratno. Neke stvari koje su mi se u trenutku događanja činile kao katastrofe u konačnici su bile “samo” prekretnice koje su me dovele do više razine. Ponekad otići znači ostati. I obratno. Uvijek si ondje gdje ti je srce.
Destruktivan svijet - Petarde u psećim njuškama
Što te u životu najviše pogađa i zašto?
- Pogađa me bešćutnost, samoživost i gramzivost sivih, moćnih eminencija koje ne diraju mrtva djeca Alepa, Srebrenice, Vukovara. Groze me oni koji svoje malene okomice na veliki svijet projiciraju kao vertikale, a ne vide dalje od vlastita nosa, koji vlastitu majušnu mjeru nameću drugima kao modus vivendi, koji vlastitu nemoć ili puku lijenost da išta stvore pretvaraju u destrukciju, pa ubacuju petarde u njuške psima, pale mačiće, razbijaju i šaraju grad, rugaju se slabijima, posprdno se belje svemu drukčijem od njih samih, fasadno poštuju norme, krevelje se, a gaze. Zašto? Zato što ponekad dobijem dojam da je sve manje ljudi. I uhvati me strah. Kao ruka iz mraka ispod kreveta. Pa protrnem od užasa.
Bunar košmara
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 17. 9. 2016.
Knjiga “Emet i druge priče” spisateljice Ivane Šojat mogla bi u pogledu svoje strukture, čini mi se, dvojako funkcionisati. I kao roman, i kao knjiga priča. Kao roman najprije zbog činjenice da je naslovna priča “Emet” rasprostranjena najvećim dijelom ove knjige, te da kao takva može samostalno stajati kao zaokružena prozna cjelina. Činjenica da je priča “Emet” svojim obimom znatno veća od pet preostalih priča u ovoj knjizi, naravno ne govori sama po sebi u prilog tvrdnji da ova knjiga može jednim svojim dijelom biti posmatrana kao roman. To zaključujem prije svega po elementima gradnje u kompoziciji priče “Emet”, na osnovu kojih se vidi da u njoj postoji cijeli niz romanesknih obilježja, te da u koherentnosti tematskog izlaganja i u pogledu gradnje glavnog lika (pripovjedačice iz prvog lica) imamo prilično jasno iscrtanu shemu romanesknosti. Ako bismo tako posmatrali “Emet”, onda bih mogao reći da je posrijedi fragmentirani roman toka svijesti, sa jasnim centralnim motivom oko kojeg se stvara čvrsta ovojnica priče.
Međutim, ako bih priču “Emet” posmatrao u odnosu na preostalih pet kratkih priča unutar ove knjige, onda bi se na osnovu bliskosti atmosfera i tematskih okvira tih priča moglo kazati da se one po svojim osnovnim obilježjima neizostavno srastaju s pričom “Emet”. Tako posmatrane one takođe čine jednu zaokruženu cjelinu. Druga bi stvar bila da je Šojat, pored priče “Emet”, u ovu knjigu uvrstila pet priča koje se u postupku i tematici razlikuju od naslovne. Tada bismo dobili zbirku priča različitih obima i pripovjednih oblika. Ovako imamo pred sobom knjigu koja funkcioniše kao koncepcijski zamišljena i izvedena cjelina, a opet bi bilo moguće da dva detektovana njena dijela svaki za sebe samostalno postoje.
Mračni zločin
Polazeći od priče “Emet”, može se kazati da je u njenom središtu smještena pripovijest o jednom mračnom porodičnom zločinu. (Jednako tako i preostalih pet priča u knjizi ponire u probleme poremećenih i pomjerenih odnosa među ljudima, uvijek postavljenih na granici razuma. Stoga će ovdje težište mog kazivanja, uz povremene osvrte i na druge priče, biti fokusirano prije svega na centralnu priču “Emet”).
Pripovjedačica Lucija nas, u atmosferičnom i stravičnošću prožetom tonu, u miksturi slika iz sjećanja, košmara, snova i fleševa, uvodi u jednu porodičnu tajnu koja iz temelja destruira samu egzistenciju. Lucija, na momente djevojčica, na momente starica, u rastrzanom svom govorenju otkriva nam pedofilsko zlostavljanje koje je kao djevojčica preživjela od svog djeda. Da bi potom ta priča bila prožeta porodičnim ubistvom, koje Lucijin otac izvršava nakon što sazna da djed (koji je zapravo, kako kasnije saznajemo, drugi bakin muž) već dugo zlostavlja Luciju. Čitalac bi mogao pomisliti, kako uostalom piše na koricama knjige “Emet i druge priče”, da je ovdje posrijedi jedan detektivsko-hororični zaplet. No, “Emet” je priča koja u potpunosti izlazi iz okvira bilo kakvog žanrovskog prikazivanja.
Nesumnjivo je ipak da postoji znatno prisustvo jezovite atmosfere u ovoj, kao i u drugim pričama Ivane Šojat. Međutim, spisateljica nastoji tu mračnu porodičnu priču ispripovijedati sa prelaskom na druge strane samog razuma. Sve ono što se dešava unutar ove priče, pa otuda i njena fragmentiranost, proizlazi iz propitivanja onih skrivenijih slojeva čovjekovog uma.
Stoga čitalac često biva vođen kroz zamršene puteve misli pripovjedačice. Mi nismo sigurni da li je ona djevojčica ili starica, šta su snovi i košmari, a šta onirizirana svakodnevica. Istovremeno, duž cijele ove priče (kao i kroz preostalih pet priča u knjizi “Emet i druge priče”) prepliću se dva svijeta, jedan naizgled svijet živih, i drugi svijet mrtvih. Ali ni u kom smislu ne možemo sa sigurnošću povući liniju razlikovanja između ta dva svijeta.
Oni su kao sunčeve zrake gledane kroz oblake, neprestano ukrštene, probadajući jedna drugu. Demoni, duhovi, drevna božanstva, zločini i strahovi, sve je to sklupčano kao kakav sluteći i krvavi mjesec ponad priča Ivane Šojat. Čitalac će tako u razrješenju priče “Emet” shvatiti da je i pripovjedačica, bez obzira na to što se doimalo da je ona ta koja je ostala živa poslije niza porodičnih smrti, zapravo samo jedna davna projekcija života. Otkrivajući kroz razgovor sa duhovima svojih roditelja, bake i djeda zlostavljača, niz fleševa iz prošlog života, pripovjedačica konačno dolazi do spoznaje da je onaj bunar, koji se kao neko grotlo vrtloži pod tlom nad kojim obitava, zapravo mjesto njene smrti. Time se cijela ova priča, na zaista uspio način, usmjerava u pravcu izlaska u prostor nesaznatljivog. Onog što dolazi iza života, onoga što je onkraj samog poimanja postojanja.
Prijetnja izvanzemaljskog
U takvom zaplitanju podsvjesnih strujanja svoje junakinje Ivana Šojat postiže efekat somnambulnog u svojoj priči, ostavljajući na čitaoca efekat neprestane prijetnje nečega izvanzemaljskog. Ako bi se tražile priče srodne onima koje autorica “Emeta i drugih priča” piše, onda bih rekao da sličan efekat u svojim prozama postiže pisac Filip David. Riječ je o specifičnom, gotovo neponovljivom, oblikovanju priča. Pripovjedač naizgled uzima jedan svakodnevan momenat “iz života” zaodijevajući ga takvom atmosferom nepojmljive prijetnje, da kao čitalac ne možete ostati ravnodušni na nemir koji njegove priče proizvode. A one jesu takve najprije jer su jako blizu života, njegove apsolutne nepredvidivosti i čovjekove nemogućnosti da bilo šta kontroliše vlastitom voljom.
Drugačije kazano, “Emet” je priča o životu i smrti. U samom središtu ove hebrejske riječi sadržani su ti pojmovi. Samo jedno slovo ako oduzmemo riječi emet (koja znači život), dobićemo riječ met (koja znači smrt). Samim naslovom, dakle, već je određeno ono što je utisnuto kao sadržaj ove knjige.
Doda li se tome činjenica da Šojat stilski pokazuje izuzetne vještine u oblikovanju svojih priča, te da iz toga proizlazi veoma precizno uhvaćena atmosfera onoga što poimamo kao onostrano, moglo bi se reći da je riječ o knjizi koja pomjera granice u pokušaju da se sazna nešto više o samom postojanju i različitim dimenzijama našeg nesaznatljivo komplikovanog svijeta. Ovakva tvrdnja, jasno je, može zvučati kao suviše uopštavajuća, ali sam siguran da će za svakog čitaoca koji traga za tom vrstom književnog doživljaja knjiga “Emet i druge priče” biti prepoznata kao vrijedno putovanje. Iskorak u onostrano koji ushićuje, ali i itekako straši.
Ivana Šojat – Emet
Jagna Pogačnik, HRT – Dobro jutro, Hrvatska, 8. 11. 2016.
Nova zbirka priča Ivane Šojat za toplu je preporuku. Kao naslov uzima hebrejsku riječ koja znači život, no ako se životu, odnosno emetu, oduzme samo jedno slovo i nastane met, značenje riječi mijenja se u smrt.
Upravo na tom jednom, ključnom slovu koje čini usku granicu između života i smrti, temelji se nova proza ove autorice koja je posljednjih godina (ne samo nagrađivanim i uprizorenim romanom 'Unterstadt') zasjela na poziciju jedne od najkompetentnijih domaćih autorica. Propitivanje pojedinca u vrtlogu njegovih privatnih demona i traumi, različitih uzroka i predznaka, sve je to u 'Emetu' potencirano do razine na kojoj ga možemo čitati kao horor, jer je takva atmosfera u njemu prevladavajuća; nema prostornih i vremenskih granica, živi razgovaraju s mrtvima, a demoni u potpunosti prožimaju živote likova. U 'Emetu' je to djevojčica Lucija, žrtva obiteljskog nasilja, čija se priča odvija u procijepu između stvarnog i fantastičnog, anđela koji se pojavljuju kao motivi slika i demona koji ulaze u snovitost i realnost, života i smrti. Njezinu disfunkcionalnu obitelj razdire tajna, počinjeni zločin, kosti sakrivene u podrumu koje i kad se pronađu i dalje emitiraju energiju ukletosti od koje je nemoguće pobjeći. Čitavo vrijeme čitatelj je suočen s nevjerojatnom količinom strave koja potpuno prožima atmosferu knjige, no njezina funkcija nije samo zadovoljavanje žanrovskih zakonitosti horora, nego nešto mnogo dublje i strašnije – osjećaj da je sve posljedica nečega što ne proizlazi iz snova, halucinacija ili podsvijesti, nego stvarnosti same.
Likovi djece i staraca, najosjetljivijih i još manje spremnih za bilo kakav uzmak od demona koje su primili kao nasljeđe od onih koji bi im trebali biti bližnji.
Priče na razmeđu života i smrti
Božidar Alajbegović, Kolo 3 / 2016.
Posegne li za novom knjigom priča 45-ogodišnje osječke spisateljice Ivane Šojat, prvo što će čitatelj uočiti jest njezin neobičan naslov – Emet i druge priče. Što se iza tog naslova krije čitatelj će otkriti već u prvome tekstu knjige, a koja zapravo započinje kratkim romanom Emet (dužine 150-ak stranica) na kojega se nadovezuje još pet kratkih priča koje su atmosferom, žanrom, motivima i tematikom s naslovnim romanom u vrlo bliskoj vezi i zapravo s njime tvore zaokruženu cjelinu tematski osovljenu upravo oko naslovnoga pojma. Riječ Emet na hebrejskome jeziku znači život, a ako oduzmemo toj riječi prvo slovo, dobit ćemo riječ Met, odnosno hebrejsku riječ za smrt. I upravo simbolika tako bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova.
Jer, u svim se tim pričama i naslovnome romanu ponavlja motiv povezanosti između živih ljudi i onih već umrlih. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, oni i nakon napuštanja života ostaju prisutni u svakodnevici dojučerašnjih im bliskih osoba, i to ne u prenesenome smislu, već posve doslovno, a u nekoliko slučajeva u knjizi čak postaje upitno i jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Na osnovi rečenog, može se naslutiti da se radi o pričama vrlo bliskima žanru horora, i to uistinu i jest tako, ali uz tu razliku što intencija autorice nije šokirati ili zastrašiti.
Priče Ivane Šojat nemaju ništa eksploatacijskoga u sebi, a što je često osnovna značajka štiva komercijalnosti težećih autora horor-žanra, nego Ivana Šojat debelim naslagama crnila, morbidnosti, tjeskobe i straha natapa svoje stranice kako bi upozorila na zlo kao neodvojiv, a nerijetko čak i prevladavajući sastojak čovjekove naravi; zlo koje, ako ostane nekažnjeno, nerazriješeno, zataškano (kao primjerice u naslovnoj priči) nastavlja trovati svakodnevnu zbilju budućih generacija i dugi niz godina nakon što je zločin počinjen. Aveti prošlosti dahću nam za vratom, a zlo gnjilom čini ne samo sadašnjost i zbilju trenutno živućih ljudi već i budućnost ljudi koji dolaze. To osobito prepoznatljivo postaje i naročitu snagu ima u slučajevima priča koje u pozicijama nevinih žrtava imaju likove djece, koje usud kao da kažnjava zbog grijeha njihovih otaca, bilo direktno (kao u naslovnoj priči), bilo indirektno, u obliku grižnje savjesti zbog tuđih zločinstava (priča Oči), i to će grizodušje simbolički pratiti direktne potomke zločinaca (u rečenoj priči kroz motiv očiju djece ubijene u koncentracijskim logorima) do kraja njihovih ovozemaljskih dana.
Za tom nosivom riječi ‒ smrt ‒ ne posežemo slučajno, jer se i autorica time u pričama poigrava. Smrt, naime, u njenim pričama ne predstavlja kraj, jer mrtvi se u ponešto izmijenjenim obličjima nakon smrti vraćaju u prostore dojučerašnjeg obitavanja kako bi preostale srodnike među živima dopratili u njihovo novo stanište, i to češće u demonskom nego u anđeoskom obliku, upravo, dakako, zbog već spomenutog obilježja naravi ljudske. Sa svime time na umu valja primijetiti i snažnu političku konotaciju priča okupljenih u ovoj knjizi, osobito s obzirom na recentni društveni kontekst obilježen različitim revizionističkim i rehabilitacijskim procesima te otkrivanjima i otkopavanjima jama s žrtvama iz pretprošloga rata.
Ivana Šojat iznimno dojmljivo gradi ozračje straha, strave, tjeskobe i najavljivane, nadolazeće smrti, a osobito je uspješna u stvaranju atmosfere nesigurnosti. Zapravo, upravo ta riječ ponajbolje karakterizira naslovnu priču, odnosno kratki roman Emet, kod kojega završni obrat nagoni na opetovano iščitavanje s ciljem detektiranja signala širom narativa posijanih a koji upućuju na nepouzdanu, nejasnu sliku stvarnosti koja se pred čitateljem iz stranice u stranicu oblikuje, da bi se na koncu izokrenula, upravo radi apostrofiranja one naslovom sugerirane tanke granice između života i smrti. Uz početnu najdužu priču (odnosno kratki roman) po dojmljivosti i uspješnoj zaokruženosti izdvaja se i zaključna priča Oči. U njoj je Ivana Šojat ponovo, baš kao i u naslovnome tekstu, iznimno dojmljivo, pažljivim doziranjem pojedinih indikativnih signala i detalja, izgradila vrlo efektan i značenjima bogat narativ, vješto spojivši dvije vremenske razine i naglasivši obilježenost novih naraštaja zločinima koji su počinili njihovi pretci.
Osim moguće nedovoljnoj razrađenosti priče Tunel, radi se o vrlo uspjeloj i dojmljivoj, konceptualno osmišljenoj i zaokruženoj novoj knjizi Ivane Šojat. Ona se skladno naslanja na dosadašnji autoričin prozni opus te, uz otvaranje nekih novih tema, varira i nadograđuje neke u prijašnjim autoričinim knjigama već obrađivane probleme i motive (sugestivna i uvjerljiva ruralna ambijentacija i autentično oslikavanje sadašnjosti i prošlosti, nasilje u obitelji, pedofilija, ratne traume, neračišćene obiteljske tajne iz prošlosti, koban utjecaj prošlosti na sudbine novih naraštaja, patologija obiteljskih odnosa, referiranje na motive iz hebrejske kulture itd.).
Emet i druge priče knjiga je koja potvrđuje Ivanu Šojat kao jednu od najznačajnijih suvremenih hrvatskih spisateljica. To je autorica koja se redovito u svojim značenjski slojevitim prozama bavi teškim temama, istodobno iz knjige u knjigu stilski napredujući te svoj izričaj izgrađujući i usavršavajući, čineći ga bogatijim, gušćim, potentnijim.
-
“Emet” – najbolja predstava na 29. Marulićevim danima
Predstava “Emet” Ivane Šojat Hrvatskog narodog kazališta u Osijeku najbolja je predstava u cjelini festivala hrvatske drame 29. Marulićevi dani, a Nagradu Marul za režiju dobio je i redatelj predstave Samo M. Strelec.
Na festivalu hrvatske drame 29. Marulićevi dani, koji se održavao od 23. do 30. travnja 2019., prikazano je 12 predstava u konkurenciji za festivalske nagrade po izboru izbornice dr. art. Mire Muhobera
Slične knjige
-
Premještanje snovaSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
-
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Tišina u osinjakuSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
-
-
