Elijahova stolica

Special cijena 63,00 kn Redovna cijena 70,00 kn
  • Broj stranica: 324

  • Godina izdanja: 2006.

  • ISBN: 953-7052-90-7

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 450 g

U svom drugom, dugo iščekivanom romanu Elijahova stolica Igor Štiks opisuje nesvakidašnju sudbinu austrijskog pisca na pragu pedesetih Richarda Richtera. Nakon emocionalne krize i bračnog brodoloma glavni se junak, u proljeće 1992., iz Pariza vraća u rodni Beč gdje pronalazi sakrivenu bilježnicu svoje majke. Šokantni sadržaj, napisan u dramatičnim okolnostima 1941. godine, stubokom mijenja Richterov život. Pisac odlučuje otkriti svoje korijene, a njegova ga potraga usmjerava u ratno Sarajevo kamo dolazi na samom početku opsade. U svom kratkom boravku u Sarajevu proživljava najljepše trenutke u životu – strastvenu ljubav i iskreno prijateljstvo. Međutim, njegov je život, kao i životi svih likova romana, određen sudbinom koju on, poput junaka grčke tragedije ne može izbjeći i na koju ne može utjecati.

U romanu Elijahova stolica Igor Štiks maestralno spaja intimnu dramu s bezvremenim pitanjima te kroz sudbinu jednoga čovjeka i kroz veliku ljubavnu priču, progovara ne samo o osobnoj tragediji već i o tragediji grada, narodâ, kontinenta... Bez sumnje, Elijahova stolica jedna je od onih malobrojnih knjiga koji se snažno urezuju u pamćenje i kojoj se treba vraćati.

20.11.2007.

Dečko koji je ispunio obećanja

javno.com, 20.11.2007.

Nakon solidnog prvijenca Dvorac u Romagni koji mu je priskrbio epitet “dečka koji obećava”, Štiks opravdava sva očekivanja Elijahovom stolicom, romanom čija jeka nije utihnula niti više od godinu dana nakon što je objavljena.

Igor Štiks je mladi autor koji ispada iz svih mogućih okvira, on je najbolji primjer koliko je besmislena rabota mnogih kritičara kada pokušavaju govoriti o kojekakvoj književnoj generaciji. Štiks je pisac koji se hvata u koštac s velikim i opasnim temama, vješto izbjegavajući zamke koje takav krupan pothvat postavlja, dok njegova generacija već tradicionalno debitira s tekstovima koji se ne izdižu iznad razine “pljuga, cuga, brija”, a nerijetko na tome ostaju i u poodmakloj spisateljskoj karijeri. Svoj prvi roman, Dvorac u Romagni, objavio je 2000.g. dok je još grijao studentske klupe (rođen je 1977.g. u Sarajevu), i za njega dobio nagradu Društva hrvatskih književnika za najbolji prvijenac 2000.g. Tekst je u međuvremenu preveden u Austriji, SAD-u i Španjolskoj. Štiksa je životni put odveo na doktorski studij i usavršavanje po Beču, Parizu i Chicagu, ali jedna stvar se nije promijenila - ostao je vjeran velikim zahtjevnim temama, otvaranju krupnih pitanja, i nakon toga osvajanju nagrada.

Drugim romanom, Elijahova stolica, osvojio je 2006.g. nagradu Gjalski, u konkurenciji od čak 40 naslova. Iako je roman izašao prije godinu dana, hvalospjevi o njemu ne prestaju, a roman je nedavno bio i u užem krugu za nagradu Meše Selimovića (nagradu je odnijela Jergovićeva Rutha Tannenbaum), što navodi na zaključak da se o Elijahovoj stolici može (i treba) još govoriti. Njegova struktura, izraz i poruka savršeno su razrađeni; daleko složeniji od prethodnog teksta. Priča je to o Richardu Richteru, piscu u poznim godinama, koji nakon rastave i osobne krize odlučuje napustiti Pariz i vratiti se u rodni Beč. Za vrijeme kratkog boravka kod tetke Ingrid uz koju je odrastao, spletom okolnosti dolazi do bilježnice koju je netom prije smrti sakrila njegova majka. U njoj će Richter otkriti da nije sin njemačkog vojnika, već sarajevskog židova Jakoba Šnajdera. Priča je to o čovjeku koji je rođen dva puta, jednom u Beču, a drugi put u Sarajevu kobne 1992.g., gdje pod opsadom pokušava otkriti tajnu svog porijekla. Njegov drugi život trajat će kratko, ali dovoljno da proživi jednu duboku ljubav i jedno pravo prijateljstvo. Njegova potraga rezultirat će velikom tragedijom koja će povući za sobom nekoliko duša.

Štiksov izraz je tečan i neodoljiv, savršeno je u prvom licu dočarao vještog, iako zbunjenog i senzibilnog pisca. Unutar radnje koristi i nekoliko epizoda spletenih oko određenih naslova, što povećava kompleksnost i bogatstvo značenja romana. Upravo je ta druga dimenzija romana najzanimljivija. Samoj Richterovoj potrazi Štiks je dao nasluti kraj uplićući u radnju rasprave o Edipu i Frischovom Homo faberu, lišavajući tako roman pretjerane napetosti, kako bi se čitatelj mogao koncentrirati na puno složenija pitanja koja roman otvara - pitanja identiteta, opstanka posljednje oaze multikulture, te ravnodušnost Europe prema njenom stradanju. I konačno, ima li usud kakve veze s time, ili čovjek- radnik sam sebi kopa jamu u kojoj će slomiti vrat.

 

Roman koji bi mogao postati klasik

Ziher.hr, Hrvoje Korbar, 24.1.2015.

Elijahova stolica (2006.), drugi roman Igora Štiksa, sarajevskog autora međunarodne znanstvene i književne karijere, jedan je od onih romana o kojima sam godinama slušao, što zbog kazališne adaptacije Darka Lukića u režiji Borisa Liješevića, što zbog njegovog ugleda u književnim krugovima i brojnih nagrada. Nemam predrasuda prema hrvatskoj književnosti (budući da su neki od mojih najdražih romana upravo domaćih, suvremenih autora poput Olje Savičević Ivančević i njenog Adio kauboju), ali prema nagrađivanim literarnim hitovima uvijek prilazim sa određenom skepsom. Elijahova stolica Igora Štiksa, priča o potrazi za identitetom Richarda Richtera, fiktivnog pedesetogodišnjeg austrijskog pisca, u potpunosti je srušio skepsu.

Igor Štiks u prvom licu piše ispovijest austrijskog pisca Richarda Richtera, koji se nakon dugo vremena vraća u bečki stan svoje tete koja ga je odgojila i slučajno otkriva mračnu istinu – njegov pokojni otac nije bio njegov biološki otac, a njegov pravi otac bio je sarajevski Židov Jakob Scneider. U početcima opsade Sarajeva, koja će potrajati mnogo duže nego što se protagonisti romana nadaju, Richard Richter hrabro kreće u potragu za ocem pod izlikom ratnog novinarstva, na koje se Štiks u ime Richtera kritički osvrnuo. Ratne novinare prikazuje kao svojevrsne lešinare, ratne profitere koji zarađuju od nečije tragedije, a pritom su potpuno dezineteresirani za stvarne ljudske tragedije. Richter se ubrzo odmeće od međunarodnih krugova u Sarajevu i seli u stan mladog intelektualca Ivora, čije je roditelje rat zatekao na jadranskoj obali.

Metatekstualnost i intertekstualnost se provlače kroz čitav roman – tekst koji čitamo je zapravo roman koji je Richter ostavio u nasljedstvo mladom Ivoru, a autor svoje sarajevske doživljaje pripovjeda iz perspektive usamljeničke bečke hotelske sobe, u kojoj će naposljetku i okončati svoj život. Osim poigravanja s mitom o Edipu, o kojem pišem nešto kasnije, Štiks se poigrava i motivima romana Homo Faber Maxa Frischa, koji u roman uvodi kroz susret s glumicom Almom Filipović. Alma Filipović je, naime, odlučila dramatizirati taj roman i u predstavi igra glavnu ulogu, a Richter se prepoznaje u motivima tog romana koji se od prvog susreta s Almom provlače do samog kraja romana.

Tragička krivnja kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku

Uspostavljanje veze između Beča i Sarajeva zanimljivo je i u kontekstu obilježavanja stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, koja je završila sa zadnjim danima prošle godine, ali i poveznice između Drugog svjetskog rata, u kojem je Richard Richter rođen, i ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije. Prikaz multikulturalnog Sarajeva, u kojem se ispreplela otomanska tradicija s onom austrougarskom, čime je Sarajevo također ušlo u prostor mitske Mitteleurope, može se smatrati općim mjestom, ali svatko tko je posjetio Sarajevo i danas može osjetiti relikte tog duha u gradu. U tom kontekstu, najzanimljiviji lik je svakako Simon, sefardski Židov koji poput slijepog proroka Tiresije u grčkim tragedijama (također intertekstualna igra, budući da se Štiks višestruko referira na mit o Edipu) vodi Richarda Richtera do spoznaje o vlastitom identitetu govori o suživotu, ratu kao prokletstvu i apokalipsi čovječanstva. Neki teoretičari tragičku krivnju, pojam kojeg se tek površno dotiču srednjoškolski udžbenici, definiraju kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku i tragediju vide upravo u tom momentu spoznaje, a vjerujem kako se isto može primjeniti i na Richarda Richtera.

Naposljetku, Štiks je u svom romanu uspio oživjeti atmosferu ratnog Sarajeva kroz prikaze underground intelektulanih okupljališta, odlazaka u kazalište kao ostataka normalnog života, kaosa bolnice na Koševu, tajnih noćnih pogreba, tržnice na kojoj su ljudi prodavali sve vrijedno što su mogli naći u svojim kućama te stalne opasnosti od granatiranja. Čak i bez svih gore spomenutih poigravanja tekstom, ovaj roman mogao bi funkcionirati i kao uspomenu na jednu od najdužih okupacija u povijesti čovječanstva.

Jagna Pogačnik u svojoj je kritici utvrdila kako je gotovo nevjerojatno da je ovakav roman napisao dvadesetdevetogodišnji autor, a ja bih poentirao time kako je Elijahova stolica samo dokaz kako za veliku umjetnost, pa tako i književnost, nije bitna dob autora, a ni njegovo podrijetlo (srednje- ili istočnoeuropsko). Roman koji u sebi obrađuje jednu od najvećih tema (moderne) književnosti, potragu za identitetom, na način na koji bi mu mogli pozavidjeti i veliki europski pisci, svakako vrijedi pročitati, uvesti u školsku lektiru i o njemu dalje razgovarati. Roman je to koji ima sve predispozicije da postane suvremeni klasik.