Eksperiment Irene Tot

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 240

  • Datum izdanja: prosinac 2017.

  • ISBN: 978-953266911-4

  • Naslov izvornika: Eksperiment Irene Tot

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 330 g

Svi se svakodnevno mijenjamo. No je li moguće promijeniti se do te mjere da te i bližnji jedva prepoznaju, može li se ta mijena dogoditi u kratkome roku i što sve ona podrazumijeva – promjenu izgleda ili cijele osobnosti? Irena Tot mlada je uspješna žena u ranim tridesetima, no duboko je nezadovoljna svojim životom te odluči promijeniti se, ali za to joj ne trebaju pripravci ni knjige o samopomoći, nego samo čvrsta volja i želja da postane druga i drugačija, da u sebi probudi onu djevojčicu, onu snagu koju je nekada imala, a koja se putem zagubila. Eksperiment Irene Tot nije samo priča o djevojci, priča je to i o njezinoj obitelji te o potrazi za ljubavlju, koju će doživjeti s nekim s kim se najmanje nadala. Priča o narančastome mačku Alfu, Ireninu neprilagođenom bratu Filipu te njihovim roditeljima, ambicioznoj, hladnoj majci i mekanome ocu koji ipak odluči potražiti sreću s drugom ženom.

Je li promjena moguća, trebamo li je se bojati, kamo će nas ona odvesti, jesu li nam sve mogućnosti otvorene ili smo zarobljeni u svojim predrasudama, obiteljskim i društvenim normama, samo su neka od pitanja na koja intrigantan, uzbudljiv i napet prvi roman Korane Serdarević pokušava odgovoriti.

Eksperiment Irene Tot dirljiv je, snažan, hrabar i provokativan roman o najdubljim pitanjima svakoga čovjeka, roman koji rastvara junakinju i pokazuje da se promjene ne trebamo bojati, već da u nju trebamo beskompromisno i hrabro kročiti.

“Mogu bilo što. Na stubištu svoje zgrade susrećem Anu, susjedu koja je nedavno rodila, udana je i dobro zaposlena. Pozdravlja me uvijek punih ruku, dijete joj se migolji pod prstima, na kolicima vise vrećice s hranom, suprug joj puno radi, dolazi kasno, ona spava malo, ali proći će, to je samo period, a dijete je blagoslov. Ana ne može bilo što, ona mora točno ovo. Meni je bolje nego Ani. Ja sam Irena. Odbila sam biti Ana i promijenila sam se toliko da me poznanici na cesti više ne pozdravljaju. Gotovo nitko me ne prepoznaje. Sada, kad sam već crnokosa, mršava i tamnoputa, zbog posla u stranoj tvrtki postala sam i niža nego ranije. Sva sam se usitnila, ovako slobodna i sama. Još imam novca. Mogu bilo kamo. Ne znam kamo bih.”

Promjena je sveta riječ ovog romana, njegova pokretačka energija i njegova mantra

Denis Derk, Večernji list, 30. 12. 2017.

Nakon zapažene zbirke priča “Nema se što učiniti" Korana Serdarević, dvostruka dobitnica prve nagrade natječaja Večernjeg lista Ranko Marinković za kratku priču objavila je i prvi roman. Roman “Eksperiment Irene Tot' svakako će poboljšati krvnu sliku hrvatske romaneskne produkcije iz tekuće godine koja ipak nije mogla slijediti kvalitetu 2016. godine kada su nove romane objavili Kristian Novak, Damir Karakaš, Slađana Bukovac, Daša Drndić, Olja Savičević Ivančević... "Eksperiment Irene Tot" zaokružena je prozna cjelina s odlično zamišljenom glavnom junakinjom kojoj je autorica dala dovoljno prostora, ali time svakako nije zagušila i druge važne likove koji se pojavljuju u romanu i bitno određuju Irenin, rekli bismo, zaguljeni karakter. I roman je stoga maksimalno dobro izbalansiran, zanimljiv. protočan. pa i napet jer ga autorica stalno i diskretno ubrzava, sve do svojevrsne katarze koju junakinja mora proživjeti na svom putu i prema promjeni.

Promjena. To je sveta riječ ovog romana, njegova pokretačka energija i mantra. Pitanje promjene i mijenjanja je i jedno od središnjih pitanja novostasalih generacija koje imaju gotovo sve, a čini im se da nemaju ništa, što autorica jako dobro zna jer radi kao gimnazijski profesor, svjesna je s kakvim se sve prazninama mladi ljudi često susreću na svom putu prema odraslosti. To nezadovoljstvo svojom vlastitošću koja nam je vrlo često zadana i taj besmisao obilja u kojem smo se vrlo često našli bez vlastitog uloga i truda. tema je oko koje Korana Serdarević lucidno plete svoju mrežu u koju je ubacila eksplozivnu i filmičnu Irenu Tot, školovanu ženu koja ne želi hodati utabanim stazama očekivanih emocija i malograđanske ugodnosti. Ireni Tot nije problem ući u romantičnu heteroseksualnu vezu nastalu usput, iz ničega, ali niti izaći iz te veze kada osjeti strah od ponavljanja grešaka koje su već jednom napravili i njeni roditelji. Još joj je manji problem upustiti se i u kratku lezbijsku ljubav koja počinje nevinim erotičnim detaljem iz vlaka koji remeti mir jednog u snijeg okovanog sela, ali i izaći iz te avanture bez trauma i drama. Nije joj problem drastično promijeniti posao pa i zanimanje, a onda i osjetiti što to znači bolna neimaština u zemlji u kojoj svaki, pa i najmanji iskorak izvan asfaltirane ceste može izazvati i upadanje u minsko polje predrasuda i optuživanja. Ireni Tot nije problem niti boriti se sa sve konzervativnijom i ambivalentnijom okolinom, a najmanji joj je problem brinuti se za disfunkcionalnog brata Filipa koji je, na neki način. najnevinija i najtragičnija ljubav njezina života.

I unatoč tome što je kraj romana premazan tamnim bojama smrti i tragičnog događaja nakon kojeg Irena ostaje bez jedinog brata, s bolesnom majkom s kojom se dubinski ne razumije, ali i s bolećivim ocem s kojim kontakti ostaju lebdjeti u magli površnosti i trivijalnosti, njezin ljubavni izbor, ljekoviti njemački novinar Thomas, znak je da izlaza iz teške depresije ipak ima. Iznimno je spretno i promišljeno autorica u svoj prvijenac uvrstila tog Thomasa, na prvi mah nimalo privlačnog, odveć diskretnog i rezerviranog stranca kojeg je kasnije vrlo precizno prometnula u Irenina neočekivanog ljubavnika i zaštitnika s kojim je i te kako osnažena junakinjina ljudska punina.

Pri tome je Korana Serdarević kratkim ali efektnim slikama i paralelnim pričama opisala i današnju hrvatsku zbilju u kojoj religija na potpuno krivi način sve snažnije utječe na karakter društva koje je sve manje pluralno, a onda i spremno na prihvaćanje različitosti. A u takvom društvu u kojem nije dopušteno ili pristojno postavljati opasna pitanja i u kojem se svi pojedinci pokušavaju pretvoriti u nekakvu šutljivu većinu koja bez komentara i bez reakcije, pokorno i smjerno mora slušati uvijek jednu te istu poruku, individualci kakvi su Irena i Filip vrlo se lako pogube i postaju žrtve sustava koji svoje krive smjernice uopće ne dovodi pod znak pitanja. Stoga je poruka Korane Serdarević prilično jasna. Promjena ne treba samo Ireni Tot, nego i cijelom hrvatskom društvu.

Ako postajemo izolirani cinici, time ne pokazujemo otpor

Denis Derk, Večernji list, 2. 1. 2018.

Korana Serdarević, dvostruka dobitnica prve nagrade Večernjakova natječaja za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića, u izdanju Frakture upravo je objavila svoj prvi roman “Eksperiment Irene Tot”.

Je li točno da je nagradni natječaj Večernjeg lista za kratku priču “kumovao” vašem prvom romanu?

Večernjakov natječaj kumovao je sigurno mojoj odluci da izađem u javnost prije dvije godine sa zbirkom kratkih priča, mojom prvom knjigom – bilo je puno lakše ponuditi publici rukopis za koji sam već (makar malim dijelom) imala potvrdu struke u obliku prve nagrade. S romanom je bilo drukčije, njemu je kumovala samo sirova ideja i potreba da je izrazim. Bilo je lakše utoliko što sam probila led, a teže jer je bila riječ o formi koja za mene nova. Cijeli taj proces od ideje do objave bio je gotovo kao glavna likinja romana: svojeglav, samodostatan, prkosan, pomalo dječji naivan, ali i hrabar.

Ako se ne varam, radni naziv vašeg romana bio je “Alotropija”. Zašto ste se na kraju odlučili za naziv “Eksperiment Irene Tot”?

Alotropija“ je bio radni naslov koji sam nadjenula rukopisu misleći da riječ dobro opisuje promjenu što se zbiva u junakinji romana, koja je po struci kemičarka, pa mi se činilo da će stručni termin dobro odgovarati. „Alotropija“ je tu bila u službi značenja da jedan te isti element, ako se drukčije „posloži“, može stvoriti potpuno drukčiji, u Ireninu slučaju i vredniji život. Međutim, naziv se naposljetku učinio prestručnim pojmom za publiku kojoj se knjiga tek treba predstaviti i u dogovoru s urednikom odabrala sam „Eksperiment Irene Tot“.

Vaše i te kako zapažene kratke priče često imaju okidač u konkretnom životu. Što li je bio okidač za roman?

Imala sam već pri završavanju prve zbirke nekoliko ideja koje su me zaokupljale, a nikako nisam za njih mogla naći neki fabularni tijek koji bi odgovarao formi kratke priče. Priča o Ireninim promjenama (znala sam točno samo početak i kraj) bila je jedna od njih. Jedno sam vrijeme čak pomišljala da bi to bila dobra potka za SF pripovijetku, ali čim sam napisala uvodno poglavlje, vidjela sam da to neće stati na malo kartica, a i da sam prilično loš fantastičar. Kod mene je, nekako, unutarnja stvarnost lika jedini svijet fantastike u koji sam sklona povjerovati. On je i realan (jer ne odmiče puno od stvarnosti) i nerealan (jer ovisi o perspektivi koja je nužno individualna i za druge nepojmljiva). Irenin unutarnji svijet pokazao se puno širim nego što sam isprva mislila, puno slojeva tražilo je svoje poglavlje i forma romana pokazala se odličnom. Osim toga, iako nije začeta nimalo autobiografski, Irena Tot kroz dvije godine pisanja u sebe je sigurno upila mnoge promjene koje sam emotivno ili spoznajno doživjela i ja kao njezina autorica. Vjerujem da je to bilo nužno da bi bilo iskreno.

Roman počinje rečenicom “Promjena mora biti moguća”. Zašto vam je tema mijenjanja tako važna?

Pitanje mogućnosti promjene bilo je djelomice obrađeno i u „Nema se što učiniti“, gdje sam kroz razne priče pokušala dokučiti zašto ljudi ostaju pasivni unatoč nezadovoljstvu ili očiglednoj nepravdi. Irena Tot zamišljena je kao svojevrsni antipod takvih likova; ona do kraja gura ideju da promjena mora biti moguća, da možemo promijeniti sebe toliko da promijenimo i vlastiti život. Ta mi se tema čini iznimno važnom jer u vremenu velikog nezadovoljstva među ljudima, bilo na poslovnom ili privatnom planu, nužno pomišljam na moguća rješenja koja kreću od nas samih. Ne bih htjela zvučati kao selfhelp, ta ideja provedena u romanu nikako nije savjetodavne prirode, s obzirom na sve Irenine ishode. Njezina ideja promjene zaista je nešto kao – eksperiment. Na kraju krajeva, roman ne nudi odgovore. Ako je uspio, i na samom kraju trebao bi postavljati pitanja. Može li se već zrela osoba korjenito promijeniti? Možemo li se „odlučiti promijeniti“ ili nas tek proživljeno iskustvo zaista mijenja?

Vaša junakinja Irena Tot strastvena je, ali i nepredvidiva i neprilagođena te je na kraju otišla iz Hrvatske. Ima li u ovoj zemlji uopće šanse za nepredvidive i neprilagođene?

Bojim se da na ovo pitanje ne mogu odgovoriti potvrdno. Općenito govoreći, pojedinci se u našem društvu sigurno moraju prilagoditi većini da bi živjeli ugodnije. Čak i ako smatramo da gajimo drukčije vrijednosti od većine koja nam kroji sadašnjicu, dok u toj sadašnjici živimo, ona nas uvjetuje. Postajući izolirani cinici zapravo ne pokazujemo otpor, dapače, naše nas javno odustajanje čini podređenima masi koja dijeli određenu ideologiju. Šutnja i povučenost nikada nisu bili znak društvenog bunta ili promjene, dapače. Što se tiče osobne nepredvidivosti, ona uglavnom prestaje kad shvatimo da moramo učiti što ne trebamo da bismo maturirali, da moramo puzati da bismo radili, da moramo zbog cjelodnevnih poslova izgubiti život da bismo preživjeli. Strah od neimaštine nije više samo strah od siromaštva, on je postao strah od nemanja onoga što ima većina. Ne poznajem dovoljno druge zemlje da bih tvrdila da je tamo drukčije toliko da se stigne proživjeti slobodnije, no Irenu sam morala iseliti odavde da bih joj dala priliku da provjeri.

U romanu ste vrlo direktni, ali uvijek uz jednu inspirativnu količinu tajnovitosti. Je li postojala šansa da ovaj roman krene u smjeru krimića?

Što se tiče žanra, pomišljala sam direktno samo na fantastiku, krimić mi nije padao na pamet, ali jako me veseli svaka interpretacija čitatelja, pa tako i ova koju izražavate pitanjem. Mislim da tajnovitost o kojoj govorite proizlazi iz unutarnje napetosti glavne likinje, koja u godinu dana iskušava nekoliko verzija života pa gotovo detektivski ispituje samu sebe i traži koji je dio njezine osobnosti zapravo živio mrtav (Tot na njemačkom označava nešto mrtvo, beživotno). To mi je bio najdraži dio u pisanju romana umjesto kratke priče – toliko dugo sam bila u društvu Irene Tot da sam pomislila da je poznajem. Osim toga, kako je nepredvidivost dio njezina karaktera, tko zna što je još mogla učiniti, a nije stigla u ovih 240 stranica.

Zašto rukopis niste slali, primjerice, na VBZ-ov natječaj za neobjavljeni roman?

Fraktura i ja gajimo međusobno povjerenje, valjda zato. Kad sam Seidu Serdareviću prvi put poslala siže, odmah je rekao da mu se sviđa i da se naša suradnja nastavlja, a ja sam, poučena sjajnim iskustvom s prvom knjigom koja mi je omogućila toliko putovanja i vrijednih poznanstava, to radosno prihvatila. Jednostavno vjerujem da će Fraktura učiniti sve što može da bi roman našao put do publike, a što se nagrade i novca tiče, to valjda dolazi s vremenom, ako je zasluženo. Ne žuri mi se.

'Kapitalizam melje ljude i krade živote toliko da mi se gadi nesloboda današnjeg čovjeka'

Tina Barbarić, tportal.hr, 3. 1. 2018.

Nakon zbirke kratkih priča 'Nema se što učiniti' književnica Korana Serdarević objavila je prvi roman 'Eksperiment Irene Tot', u kojemu naslovna junakinja na pragu ugodnog života s čovjekom kojeg voli u mirnom i idiličnom mjestu odluči sve to napustiti i potražiti nešto drugo. U intervjuu za tportal autorica govori o radu na knjizi, teškim temama kojima se bavi u njoj te stanju na književnoj sceni.

Korana Serdarević svoju je prvu knjigu, zbirku kratkih priča 'Nema se što učiniti' objavila 2015., a u njoj su i dvije za koje je ranije, 2013., osvojila nagrade Ranko Marinković (za 'Kravosas') i Zlatko Tomičić (za 'Ptice'). Smještene u Zagreb ili Dalmaciju, priče donose određeni tragičan trenutak u životu likova, prekid veze, bolest ili smrt. Autorica, inače rođena Zadranka sa stalnom adresom u Zagrebu, prema mišljenju kritike tada se istaknula kao majstorica stilski izbrušenih, zaokruženih minijatura. Prošle godine dobila je još jednu nagradu Ranko Marinković za priču 'Molim vas, pričekajte'.

Prvi roman 'Eksperiment Irene Tot' objavila joj je, kao i zbirku, zaprešićka izdavačka kuća Fraktura. U njoj Serdarević, koja radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, govori o 30-i-nešto-godišnjakinji Ireni koja ne želi prihvatiti matricu prema kojoj se život sastoji od posla, muža, djeteta i psa, jer joj se to čini kao da ide linijom manjeg otpora. Umjesto toga, odlučuje iskušati slobodu da postane tko god hoće.

Kako je bilo raditi na prvom romanu - je li bilo nekih većih teškoća ili nedoumica? 

Pisati prvi roman bilo mi je u isto vrijeme grozno i divno. Mislim da je razlog prvom ponajviše bila moja nemogućnost da se kontinuirano posvetim pisanju, što sam jako željela, jer ipak imam dvije djevojčice, stalan posao i honorarne posliće. No kad sam uzela nešto neplaćenog, potpuno me obuzeo taj svijet kojem sam bila 'i bog i batina', i mogućnost stvaranja zasebnog svijeta definitivno je od mene napravila ovisnicu. Zato mogu reći da mi je kraj romana najteže pao.

Čitateljima ste se ranije predstavili zbirkom kratkih priča 'Nema se što učiniti'. Kakav je tretman kratke priče u Hrvatskoj?

Neovisno o kojem dijelu svijeta se radi, mislim da je roman još uvijek kralj forme, njega se najradije objavljuje, kupuje, prevodi, čita. Kratka priča je s druge strane u Hrvatskoj sigurno doživjela procvat unatrag desetak godina, a čini mi se da se mnogo imena iskristaliziralo zahvaljujući upravo tom žanru kroz književne natječaje, portale i festivale. Možda je i duhu vremena odgovarala forma koja se čita brzo, a može akumulirati mnoštvo značenja. Kako god bilo, za mene je kratka priča forma kojoj ću se sigurno vraćati – bez obzira na veću popularnost romana kod šireg čitateljstva. Neke su teme jednostavno kratkopričaške.

Naslovna junakinja vašeg romana Irena Tot u svojim tridesetima odlučuje odbaciti ustaljenu matricu, prema kojoj je 'pravi' život imati posao, muža i dijete te počinje istraživati druge mogućnosti. Tu njezinu unutarnju promjenu prati i doslovna fizička promjena, naglašena i ilustracijom na naslovnici. Zašto ste se odlučili i na vanjsku promjenu junakinje? 

Činilo mi se lažno pisati o suvremenosti, govoriti o osobi koja se bori s različitim tumačenjima sretnog života u današnjici, a ignorirati ulogu tjelesnog. Izgled je, htjeli mi ili ne, najčešće zaslužan za prvi dojam koji drugi dobivaju o nama. Na njega ne možemo utjecati korijenski, ali naš karakter i stav zrcali se već na licu. U ovom selfie vremenu svatko predstavlja vlastitu viziju sebe – kao osoba ispred i iza objektiva – bilo da se želi vidjeti nasmiješeno, opušteno, bilo ozbiljno, poslovno. Budući da se Irena mijenja iznutra, ili vjeruje da se mijenja, sasvim je očekivano da i vlastiti odraz vidi drugačije. Izgleda li zaista drugačije ili ne, pitanje je za čitatelje, a jedna od njih je i Ivana Jurić, autorica naslovnice s dva lica, naša mlada multimedijalna umjetnica.

Irena se u jednom trenutku upušta u vezu s djevojkom Luizom. Što vam je bilo važno u obradi ovog aspekta priče?

Irenina lezbijska veza dogodila se uzročno-posljedičnim slijedom u romanu, Luiza se uvukla u nju zbog zbroja Irenine usamljenosti, Luizine mladosti, prkosa i ranjivosti te izgubljenosti koju su dijelile – nikako se nije našla ovdje da bih njome išta proklamirala ili podvlačila. Ne mislim da je to potrebno činiti. Luiza se Ireni dogodila onako kako se događaju ljudi: nešto se poklopi, neki dio puta idemo zajedno, ali ne nužno dovijeka. Ni u jednom trenutku pisanja nisam se upitala trebam li problematizirati činjenicu da je riječ o homoseksualnom odnosu, a ne heteroseksualnom. Bilo mi je važno samo to da se kroz njihov odnos ostvari dojam nepredvidivosti i nježnosti koju ljudi, ako žele, mogu dijeliti.

U knjizi se bavite i Ireninom najužom obitelji, njenim ocem i majkom, a osobito bratom Filipom, koji je depresivan. Što vas je potaknulo da se u slučaju njegova lika pozabavite depresijom, odnosno da ju uključite kao jednu od tema?

Postoji neka posebna okrutnost suvremenog svijeta prema dvadesetogodišnjacima, mladima koji mahom ne znaju što će i kako će, a u tom cupkanju prije nego će uskočiti na vlak za odrasli svijet najčešće se okreću zdravoj hrani, teretanama, koncentriranom vježbanju i brizi za tijelo. Vježbaju kao da će im to spasiti život. Nisam društveni liječnik pa da dajem dijagnoze, ali nekako sam iz svog kuta osjetila strašnu paniku te generacije. Iz takve sam gomile izvukla Filipa, Irenina brata. Njegova hiperbolizirana depresija odgovor je na takvu atmosferu. Nažalost, čini mi se da i u realnom svijetu ima puno istih odgovora.

Nakon što se odluči promijeniti Irena daje i otkaz i prema poslu se odnosi slobodno, bez planova, kalkulacija. Kakav je u Hrvatskoj odnos prema poslu, koliko su ljudi iz vaše okoline zapravo slobodni birati? Predajete hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi. Kako vaši učenici doživljavaju ideju o karijeri?

Bilo bi krajnje nepristojno u zemlji s toliko siromaštva govoriti o lijenosti ili slabosti većine da mijenja poslove ili gradi karijere. S druge strane, općenito govoreći, kapitalizam melje ljude već predugo, krade im živote pred očima toliko da mi se gadi nesloboda današnjeg čovjeka. U masovnoj utrci za zaradom (koja se troši u prodajnom centru na onaj jedan slobodan dan) nestaje smisao bilo kakve karijere. Svojim učenicima usudim se savjetovati da nađu ono što ih zanosi i da se bave time. Najčešće je to suprotno željama njihovih roditelja koji im savjetuju da 'postanu' ono što traži tržište. Jasna mi je pozicija iz koje govore, ali uvjerena sam da je pravi posao onaj koji ispunjava još ponešto osim džepa. To nije puki idealizam, to je pogled na kaos u kojem nas moto 'vrijeme je novac' košta života.

Kako sada, na početku godine, vidite situaciju s kurikularnom reformom i čemu se nadate u nekom najboljem slučaju?

Netransparentnost, sporost, nedostatak jasnih ciljeva i karizmatične osobe na čelu reforme nažalost je ono što sam uočila protekle godine. Mislim da većina onih koji su zdušno stajali na prosvjedima dajući do znanja državnom vrhu što im je važno zapravo više ni ne vjeruje u reformu. Moram priznati da je i moj entuzijazam mršav – bojim se da bi neke promjene mogle biti zaokret u prošlost umjesto u budućnost. Na nacionalnoj razini svi se slažemo da nam je obrazovni sustav loš, no podijeljenost društva jasno se vidi i u nemogućnosti da odredimo koje kvalitete i znanja želimo da ih imaju naša djeca. Ukoliko reforma ipak postane stvarnost, nadam se da će nastavnici kao glavni faktor uzeti ono najbolje što im se nudi i pokazati da su prosvjetitelji.

Kako komentirate pad knjižarskog lanca Algoritam MK? Što nam je to iskustvo pokazalo, što dalje možemo ili trebamo očekivati? 

Propast AMK-a prouzročila je velike gubitke, iako mislim da je i Algoritmovo prijašnje 'uspješno' poslovanje nanosilo štetu izdavaštvu svojim megalomanskim ponašanjem. Praksa u kojoj su najveći izdavači zauzeli sve važne prodajne prostore i uobičajeno komisijsko plaćanje iskopali su rupu ostalim izdavačima, a i cijelom knjižnom sektoru. Mislim da se knjižara koja ne plati knjige neće dovoljno truditi da izabere prave i da ih proda, a izdavač koji je prisiljen predati im svoje knjige uz ogromne rabate, nekad i uz neplaćanje, dovodi se do ruba propasti. Naravno da je krivica i na uspavanosti Ministarstva kulture koje se godinama vrtjelo oko projekta za poticanje čitanja, ali ga nije provodilo. Bez čitanja nema prodaje knjiga. Bez čitanja ne može zapravo postojati ni knjižna produkcija ni kreativna industrija ni književna scena.

Što ste vi prošle godine pročitali, a da vas je oduševilo i da biste svakako preporučili? 

Otkrila sam Brunu Schulza, veličanstvenog poljskog kratkopričaša, i sama sebi još jednom dokazala da nikada neću živjeti dovoljno dugo da iscrpim sve neotkrivene knjige koje će me ponovo uvjeriti da je za mene čitanje razlog pisanju te divna udica za vrijeme koje uvijek jednako prolazi.

U promjeni vidi bijeg. U bijegu vidi slobodu. U slobodi vidi sebe

Petra Miočić, 24express, 9. 2. 2018.

Djeca se često i lako gube. Zaigraju se, zamisle, zatrče i...hop! U sljedećem trenutku shvate da su se izgubila. Više no išta, naravno, žele se vratiti kući, ali i strahuju od kazne. No biva im oprošteno. Što se, pak, događa kada se izgube odrasli? Ne nužno u smislu lutanja ili odlaska od kuće već u smislu poniranja, dubokog zaranjanja i potrage za nečime duboko u sebi. još su tu, a ipak ih nema. Možda i žele biti pronađeni, ali više nisu djeca. I ovog ih puta nema tko pokušati pronaći.

Svi znamo kako je na ovom svijetu stalna samo mijena, a ipak se te (pro)mjene, njenoj neizbježnosti unatoč, ispunjava smrtnim strahom. Irena Tot, protagonistica literarnog Eksperimentašto ga nad njom provodi nagrađivana kratkopričašica Korana Serdarević promjene se ne boji. Objeručke je prihvaća. Jer u promjeni vidi bijeg. U bijegu vidi slobodu. U slobodi vidi sebe. Svaku pojedinu verziju sebe koju bi mogla oživjeti. Jer, kako joj njezina samoživa majka patronizira, umislila si je da može biti slobodna. Dala je otkaz na dobro plaćenom poslu, napustila dobrog i vrijednog mladića i ohrabrila se proživjeti sve živote koje je ikada zamislila. U te je živote zaronila toliko duboko da je, pri izranjanju, i fizički postala netko drugi.

Isprobala je tako Irena život na selu, čari istospolne ljubavi, cimerski suživot, život s bratovom mačkom, nekoliko, za nju potpuno neodgovarajućih poslova. I promijenila se. Svaka ju je od tih, ponekad samo usputnih, stanica promijenila No je li to biranje širine umjesto dubine zaista hrabro? Ili je posljedica nemogućnosti jednog dosljednog odabira u ovom vremenu preobilja? Ireni se, reći će autorica, događa alotropija. Iako Irena Tot, duboko unutra, ostaje Irena Tot, istovremeno se javlja u više strukturnih oblika koji se razlikuju po fizičkim ili kemijskim svojstvima. Tako plavuša s početka priče postaje crnka, njezine tanke usnice poprimaju senzualnu punoću, a s blijedom se puti stapaju primjese tamne egzotike. I sve je to Irena. Ili, bolje rečeno, njezini alotropi različiti samo po načinu međusobnog vezivanja atoma.

Svojevrsnu je literarnu alotropiju Eksperimentom Irene Totproživjela  i autorica. Nakon što je zbirkom kratkih priča Nema se što učinitizadovoljila i kritičarske i čitateljske apetite, roman kao narativni oblik drugačiji od kratkopričaške forme, i za nju je bio svojevrstan eksperiment. Alotropija sama za sebe. Uspješna? Ako je tekst kao takav Koranin ugljik, teško je reći igraju li kratka priča ili roman ulogu dijamanta u ovoj alotropiji. Kada bi to ipak bio roman, zahtjevao bi, kao i svaki dijamant, još malo brušenja. Jer u ovom se tekstu nazire kako su, kudikamo više nego Ireni, korjenite promjene nužne hrvatskom depopuliranom i devitaliziranom društvu. Društvu koje promjenu prihvaća samo kao izraz bolesti ili slabosti, društvu u kojem se Isus ne pojavljuje čak ni na misi i čija je najveća kontroverza upravo ljubav sama i pomisao da se samo od ljubavi dobro živi.  Društvu koje za promjene nije spremno pa ih se autorica tek dotiče, blago na njih usmjerava i govori o njima gotovo usput, kao da bi glasniji i ustrajniji govor čitatelja mogao preplašiti ili čak otjerati.

A Irena? Je li njezina promjena uspjela? Teško je reći. Promijenila se, bez svake sumnje. Naučila je pritom i važnu životnu lekciju. Trčanje za promjenama ne priprema nas na promjenu samu, na ono izvanjsko čemu mislimo da težimo, a zapravo do toga bježimo. Ma koliko mi voljeli vjerovati u suprotno, najviše nas oblikuju promjene na koje ne možemo utjecati. Samo kroz njih postajemo ili prestajemo biti netko. I nismo slobodni. A promjena... promjena je stalna. 

Korana Serdarević : Eksperiment Irene Tot

Vesna Solar, Moderna vremena Info, 26. 2. 2018.

Već se duže vrijeme u američkim i engleskim filmovima i serijama ponavlja jedan te isti kompliment. Kada se nekoga želi opisati kao sjajnu osobu u svakom smislu – bilo prijateljski ili ljubavno – redovno se upotrebljava samo jedan pridjev: kaže se da je ona/on poseban, osobit (special). To baš i ne govori mnogo o toj osobi, ali je definira kao drugačiju. I onda se upravo to što je drugačija, posebna, postavlja kao vrhunska pozitivna osobina. No što bi to special zapravo trebalo značiti, to nije nimalo jasno. Prešutno se pretpostavlja kako se ta osobitost može shvatiti kao posebnost u odnosu na druge ljude, koji su zapravo svi isti. Osoba o kojoj se govori je „pravi čovjek“ jer je drugačija od drugih. No što je s njom samom – što ako ona želi biti drugačija od same sebe?

Tim se u biti filozofskim pitanjem bavi prvi roman Korane Serdarević "Eksperiment Irene Tot" (Fraktura, 2017). Junakinja iz naslova naime odlučuje se na najradikalniju moguću promjenu, onu same sebe. Njezin eksperiment počinje u trenutku kad shvati da je ono što ima ne ispunjava: „Ja imam: 33 poluprazne godine života. Ja nemam: posao-muža-dijete-psa. Samo godine života. Ispred sebe, iza sebe“. Osobito je zanimljivo da u trenutku kad se Irena odlučuje na svoj, kako sama kaže, eksperiment, ona nije nesretna; naprotiv, u sretnoj je ljubavnoj vezi i planira brak i djecu. Moglo bi se reći: pa što onda, zaboga, hoće? Nije li upravo sreća ono čemu svi težimo i što se smatra jedva dostižnim?

No Irena je, što bi Amerikanci rekli, special: nju upravo „ugodna budućnost“ plaši jer „osjeća da se vrti u krugovima“. Na početku romana, ona se u pripovjednom flash-backu sjeća kako je stajala u stanu punom spakiranih stvari i odlučila nazvati budućeg supruga da mu kaže kako neće doći, iako ga voli. Tu njezina promjena počinje, i to vrlo bolno, ali ipak manje bolno od činjenice da u tom trenutku Irena zna gotovo sve o svojoj budućnosti ako ode s voljenim čovjekom: čeka je, kako je rečeno, „posao-muž-dijete-pas“. Ono što ju užasne nije kvalitativno određenje – jer ona voli Matka – nego samo postojanje tog određenja, nemogućnost slobode i novog u tom životu koji je čeka. A Irena prvenstveno želi živjeti. Živjeti u tom slučaju znači istraživati novo, stalno se mijenjati i ne znati što sutrašnji dan donosi. Ukratko, ona želi biti potpuno slobodna.

Iako se čini da je najveći problem započeti cijeli eksperiment, njegovo će se provođenje pokazati znatno složenijim nego se to uopće moglo pretpostaviti. To zapravo znači da Irena zna u načelu što želi – želi novo, „živjeti sve živote koje može pronaći“, iznenađenje, promjenu – ali nije jasno što bi ona točno trebala raditi. Zato se čitava fabula romana ne odvija pravocrtno u smislu „početak promjene/provođenje promjene/kraj promjene“, nego više djeluje kao niz raznih pokušaja u raznim smjerovima, pa se i pripovijedanje ne svodi na „ono što se dalje dogodilo“. Kako sve pripovijeda sama Irena u prvom licu, „pravi“ su događaji samo jedan element fabule, a ono što ju doista zanima događa se „iznutra“, jer su „tamo“ promjene koje Irenu zapravo zanimaju.

Na početku svog eksperimenta Irena zna što je promjena: prekid s onim što se događa, ali kasnije to više nije tako jasno. Drugim riječima, susreće se „oči u oči“ sa starim filozofskim problemom „slobode od“ i „slobode za“. „Sloboda od“ bi podrazumijevala upravo ono što Irena radi – prekid sa sadašnjim životom i konvencijama koje on nalaže. „Sloboda za“ je međutim ovdje krajnje neodređena, pa se Irenina priča odvija kao niz pokušaja, niz iskoraka, od kojih neki i ne znače više od onoga „različitog od prije“.

Tako ona daje otkaz na poslu, ulazi u kratku lezbijsku aferu, prestaje se družiti s nekim prijateljima, počinje raditi drugi posao, da nabrojimo samo neke Irenine mijene. Izuzetno je važno što se sve te promjene ne događaju u nekom „zrakopraznom prostoru“; ona živi i mijenja se ovdje i sada, u suvremenoj Hrvatskoj. Iako Irena izravno kaže: „Mogu bilo što“, to nije u potpunosti točno; ograničuje ju vrijeme i prostor u kojem živi. Ograničuje je novac. Za razliku od junakinje bestselera "Jedi, moli, voli" Elizabeth Gilbert, koja također odlučuje provesti radikalnu promjenu pa kreće na put oko svijeta, tako nešto Ireni ne pada na pamet: ona za to naprosto nema novca. Kako je nužan za život, upravo će ju novac izravno navesti na neke promjene, poput traženja dobro plaćenog posla i iznajmljivanja sobe u stanu jednom strancu. To opet znači da su njezine osobne promjene usko vezane uz društvene norme i konvencije, pa su tako izazvane „izvana“; ona se ne mijenja samo u odnosu na sebe, nego i u odnosu na druge, što opet znači u odnosu na kruta nepisana pravila društva u kojem živi. Jedno ju takvo pravilo – ono koje nalaže da se njezin život sastoji od posla-muža-djeteta-psa – izravno gurnulo u neobičan eksperiment, a niz drugih pravila, utjelovljenih u svećeniku koji propovijeda, uzrokovat će njezinu najneočekivaniju promjenu, izravno vezanu uz – jednog mačka.

Ne radi se o bilo kakvom mačku, nego o „debeloj, lijenoj mačketini“ žutog krzna, Alfu, kojeg obožava Irenin brat Filip. Irena ne voli tog mačora, ali voli brata, pa se pred kraj romana čak i ponudi da će ga pričuvati. Alf je u Ireninom stanu i dalje „nužno zlo“ sve do trenutka kad – kako to Irena kaže – „mora da se mačketina uvukla u moje tijelo, moje misli“. A to se dešava tijekom propovijedi u katedrali, kojoj Irena prisustvuje iako nije religiozona. Umjesto da tamo pronađe neki „viši“, duhovni smisao i vezu s nadnaravnim, ona u sebi otkriva vezu s posve prirodnim i animalnim, i to u obliku Alfa. U možda najboljoj epizodi čitavog romana, u složenom i pomalo fantastičnom 16. poglavlju, mačak Alf – koji uvelike podsjeća na Garfielda – dobiva aspekte jednog drugog debelog literarnog mačora, Bulgakovljevog Behemota, te progovara kroz Irenu: „Ja sam mačak, ja sam Sotona, ja sam Bog. Ja sam što god hoću.“ I otada on više nije „mačketina“, nego „draga, pametna beštija“. Irena u sebi otkriva element životinjskog upravo za vrijeme propovjedi, jer ono što joj svećenik nudi nije prava ljudskost. Naprotiv, uviđa da se raznim „istočnim i zapadnim grijehovima“ čovjek samo odmiče od svoje istinske biti. Tako se Irena u svojim promjenama primiče čak i drugoj vrsti – životinjama – da bi ostvarila svoju bit kao čovjek.

No Irenino „otkrovenje“ zapravo je inventivna i pripovjedno sjajno izvedena oštra kritika društva u kojem danas živimo. Ne radi se toliko o kritici samog kršćanstva – kaže kako joj se Isus jako svidio kad je čitala "Bibliju" – nego one verziji kršćanstva koja je dana na snazi u Hrvatskoj. To onda znači da je "Eksperiment Irene Tot" prikriveno angažirani roman: nije mu u prvom redu stalo da kritizira nepisane norme i pravila po kojima „se živi“, ali kritika je sastavni dio Ireninih promjena. Ona mora uvidjeti gluposti koje je okružuju da bi se mogla promijeniti. To se obično kosi s onim što se od nje očekuje. Opisujući Irenin pokušaj da bude uspješna poslovna žena, kemičarka koja prodaje kreme za lice, oštro se ironizira hladnoća i neumoljivost poslovnih odnosa, kao i sveopća pomama za anti-age kremama. Zaluđenost zdravim životom satiričnim tonom kritizira Irena gledajući promjene svog brata, ali njezine su najoštrije kritike upućene nepisanim društvenim pravilima po kojima žena treba biti isključivo supruga i majka, kao i mišljenju da se identitet osobe ključno temelji na njezinoj nacionalnoj pripadnosti.

Irenine su promjene tako uvjetovane kako željom da bude različita od sebe same, tako i potrebom da bude različita od drugih, ali i događajima na koje ne može utjecati, poput bolesti, nesreća i smrti. Čitav roman se bavi promjenama, da bi na kraju, nakon svih mijena – čak i fizičkih, u kojima joj se mijenja boja kose i veličina usana – Irena ipak pronašla jednu konstantu, ljubav. Ipak, to ne znači da je pronašla i sve odgovore. To, uostalom, od takvog romana ne bismo ni očekivali.

Korana Serdarević ne slijedi izravno glavne pravce suvremene hrvatske književne produkcije: njena proza nije ni posve stvarnosna, niti su to intimistički zapisi, a ni žanrovska djela poput krimića. Ona je, naime, od početka svog stvaranja sama sebi postavila vrlo visoke umjetničke kriterije. Mlada i tada nepoznata autorica pažnju javnosti privukla je još 2013. kad se njezina neobična i jezovita priča "Kravosas" jasno izdvojila kao daleko najbolja među Večernjakovim – uglavnom amaterski napisanim – kratkim pričama i osvojila prvu nagradu. "Kravosas" je potom uvršten u njezinu prvu objavljenu knjigu, zbirku priča "Nema se što učiniti" iz 2015. (Fraktura) koju je prihvatila i kritika i publika; autorica zna u kratkim i dojmljivim potezima ocrtati atmosfere i duševno raspoloženje bezizlaznosti, koje je na neki način karakteristično za Hrvatsku danas. Za razliku od junaka tih priča, koji smatraju da se „nema što učinit“, Irena Tot misli da se može štošta učiniti. U tom je smislu čitav roman zamišljen kao antipod pričama iz zbirke, kako je to sama Korana Serdarević objasnila u jednom intervjuu. No zahtjev za visokom umjetničkom vrijednošću je ostao, a autorici – koju smo dosad poznavali samo po kratkim pričama koje su bitno drugačiji žanr od romana – je uspjelo odgovoriti na njega i u Ireni Tot.

"Eksperiment Irene Tot" zaista je dobar roman. Konačna bi ocjena glasila: čitati svakako, kako zbog čistog užitka u tekstu, tako i zbog tematike koja nas se svih izravno tiče, htjeli mi to ili ne.

  1. Književni susret s Koranom Serdarević u Koprivnici Književni susret s Koranom Serdarević u Koprivnici U srijedu 23. svibnja 2018. u 19 sati Korana Serdarević bit će gošća književnog susreta u Knjižnici i čitaonica “Fran Galović” u Koprivnici (Zrinski trg 6). U razgovoru s moderatorom Edijem Matićem Korana Serdarević predstavit će svoj roman Eksperiment Irene Tot.
  2. Razbolio se na trećem semaforu Razbolio se na trećem semaforu Razbolio se na trećem semaforu na Maksimirskoj cesti u Zagrebu. Ništa se nije dogodilo, nije svirala nikakva glazba, nije vidio kroz prozor ništa tužno, nije čak ni padala kiša. Zapravo, dan je bio dobar. Vraćao se kući i bio je miran kao i obično. Kad se dogodilo, prvo je osjetio neku prazninu u donjem trbuhu, a onda se rupa raširila prema prsima, napuhala pluća i ostavila ga par sekundi bez daha. Ništa
  3. Tribina Razotkrivanje s Koranom Serdarević Tribina Razotkrivanje s Koranom Serdarević Na tribini Razotkrivanje u četvrtak 1. veljače 2018. u 19 sati u dvorani Müller kina Europa (Varšavska 3, Zagreb) predstavit ćemo roman Korane Serdarević Eksperiment Irene Tot.                  Stvorivši zanimljivu i suvremenu junakinju Irenu koja pokušava unijeti promjene u svoj život, Korana Serdarević napisala je iznimno zan