Eksperiment Irene Tot

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Broj stranica: 240

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266911-4

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 330 g

Svi se svakodnevno mijenjamo. No je li moguće promijeniti se do te mjere da te i bližnji jedva prepoznaju, može li se ta mijena dogoditi u kratkome roku i što sve ona podrazumijeva – promjenu izgleda ili cijele osobnosti? Irena Tot mlada je uspješna žena u ranim tridesetima, no duboko je nezadovoljna svojim životom te odluči promijeniti se, ali za to joj ne trebaju pripravci ni knjige o samopomoći, nego samo čvrsta volja i želja da postane druga i drugačija, da u sebi probudi onu djevojčicu, onu snagu koju je nekada imala, a koja se putem zagubila. Eksperiment Irene Tot nije samo priča o djevojci, priča je to i o njezinoj obitelji te o potrazi za ljubavlju, koju će doživjeti s nekim s kim se najmanje nadala. Priča o narančastome mačku Alfu, Ireninu neprilagođenom bratu Filipu te njihovim roditeljima, ambicioznoj, hladnoj majci i mekanome ocu koji ipak odluči potražiti sreću s drugom ženom.

Je li promjena moguća, trebamo li je se bojati, kamo će nas ona odvesti, jesu li nam sve mogućnosti otvorene ili smo zarobljeni u svojim predrasudama, obiteljskim i društvenim normama, samo su neka od pitanja na koja intrigantan, uzbudljiv i napet prvi roman Korane Serdarević pokušava odgovoriti.

Eksperiment Irene Tot dirljiv je, snažan, hrabar i provokativan roman o najdubljim pitanjima svakoga čovjeka, roman koji rastvara junakinju i pokazuje da se promjene ne trebamo bojati, već da u nju trebamo beskompromisno i hrabro kročiti.

“Mogu bilo što. Na stubištu svoje zgrade susrećem Anu, susjedu koja je nedavno rodila, udana je i dobro zaposlena. Pozdravlja me uvijek punih ruku, dijete joj se migolji pod prstima, na kolicima vise vrećice s hranom, suprug joj puno radi, dolazi kasno, ona spava malo, ali proći će, to je samo period, a dijete je blagoslov. Ana ne može bilo što, ona mora točno ovo. Meni je bolje nego Ani. Ja sam Irena. Odbila sam biti Ana i promijenila sam se toliko da me poznanici na cesti više ne pozdravljaju. Gotovo nitko me ne prepoznaje. Sada, kad sam već crnokosa, mršava i tamnoputa, zbog posla u stranoj tvrtki postala sam i niža nego ranije. Sva sam se usitnila, ovako slobodna i sama. Još imam novca. Mogu bilo kamo. Ne znam kamo bih.”

  1. Tribina Razotkrivanje s Koranom Serdarević Tribina Razotkrivanje s Koranom Serdarević Na tribini Razotkrivanje u četvrtak 1. veljače 2018. u 19 sati u dvorani Müller kina Europa (Varšavska 3, Zagreb) predstavit ćemo roman Korane Serdarević Eksperiment Irene Tot.                  Stvorivši zanimljivu i suvremenu junakinju Irenu koja pokušava unijeti promjene u svoj život, Korana Serdarević napisala je iznimno zan

Promjena je sveta riječ ovog ormana, njegova pokretačka energija i njegova mantra

Denis Derk, Večernji list, 30. 12. 2017.

Nakon zapažene zbirke priča “Nema se što učiniti" Korana Serdarević, dvostruka dobitnica prve nagrade natječaja Večernjeg lista Ranko Marinković za kratku priču objavila je i prvi roman. Roman “Eksperiment Irene Tot' svakako će poboljšati krvnu sliku hrvatske romaneskne produkcije iz tekuće godine koja ipak nije mogla slijediti kvalitetu 2016. godine kada su nove romane objavili Kristian Novak, Damir Karakaš, Slađana Bukovac, Daša Drndić, Olja Savičević Ivančević... "Eksperiment Irene Tot" zaokružena je prozna cjelina s odlično zamišljenom glavnom junakinjom kojoj je autorica dala dovoljno prostora, ali time svakako nije zagušila i druge važne likove koji se pojavljuju u romanu i bitno određuju Irenin, rekli bismo, zaguljeni karakter. I roman je stoga maksimalno dobro izbalansiran, zanimljiv. protočan. pa i napet jer ga autorica stalno i diskretno ubrzava, sve do svojevrsne katarze koju junakinja mora proživjeti na svom putu i prema promjeni.

Promjena. To je sveta riječ ovog romana, njegova pokretačka energija i mantra. Pitanje promjene i mijenjanja je i jedno od središnjih pitanja novostasalih generacija koje imaju gotovo sve, a čini im se da nemaju ništa, što autorica jako dobro zna jer radi kao gimnazijski profesor, svjesna je s kakvim se sve prazninama mladi ljudi često susreću na svom putu prema odraslosti. To nezadovoljstvo svojom vlastitošću koja nam je vrlo često zadana i taj besmisao obilja u kojem smo se vrlo često našli bez vlastitog uloga i truda. tema je oko koje Korana Serdarević lucidno plete svoju mrežu u koju je ubacila eksplozivnu i filmičnu Irenu Tot, školovanu ženu koja ne želi hodati utabanim stazama očekivanih emocija i malograđanske ugodnosti. Ireni Tot nije problem ući u romantičnu heteroseksualnu vezu nastalu usput, iz ničega, ali niti izaći iz te veze kada osjeti strah od ponavljanja grešaka koje su već jednom napravili i njeni roditelji. Još joj je manji problem upustiti se i u kratku lezbijsku ljubav koja počinje nevinim erotičnim detaljem iz vlaka koji remeti mir jednog u snijeg okovanog sela, ali i izaći iz te avanture bez trauma i drama. Nije joj problem drastično promijeniti posao pa i zanimanje, a onda i osjetiti što to znači bolna neimaština u zemlji u kojoj svaki, pa i najmanji iskorak izvan asfaltirane ceste može izazvati i upadanje u minsko polje predrasuda i optuživanja. Ireni Tot nije problem niti boriti se sa sve konzervativnijom i ambivalentnijom okolinom, a najmanji joj je problem brinuti se za disfunkcionalnog brata Filipa koji je, na neki način. najnevinija i najtragičnija ljubav njezina života.

I unatoč tome što je kraj romana premazan tamnim bojama smrti i tragičnog događaja nakon kojeg Irena ostaje bez jedinog brata, s bolesnom majkom s kojom se dubinski ne razumije, ali i s bolećivim ocem s kojim kontakti ostaju lebdjeti u magli površnosti i trivijalnosti, njezin ljubavni izbor, ljekoviti njemački novinar Thomas, znak je da izlaza iz teške depresije ipak ima. Iznimno je spretno i promišljeno autorica u svoj prvijenac uvrstila tog Thomasa, na prvi mah nimalo privlačnog, odveć diskretnog i rezerviranog stranca kojeg je kasnije vrlo precizno prometnula u Irenina neočekivanog ljubavnika i zaštitnika s kojim je i te kako osnažena junakinjina ljudska punina.

Pri tome je Korana Serdarević kratkim ali efektnim slikama i paralelnim pričama opisala i današnju hrvatsku zbilju u kojoj religija na potpuno krivi način sve snažnije utječe na karakter društva koje je sve manje pluralno, a onda i spremno na prihvaćanje različitosti. A u takvom društvu u kojem nije dopušteno ili pristojno postavljati opasna pitanja i u kojem se svi pojedinci pokušavaju pretvoriti u nekakvu šutljivu većinu koja bez komentara i bez reakcije, pokorno i smjerno mora slušati uvijek jednu te istu poruku, individualci kakvi su Irena i Filip vrlo se lako pogube i postaju žrtve sustava koji svoje krive smjernice uopće ne dovodi pod znak pitanja. Stoga je poruka Korane Serdarević prilično jasna. Promjena ne treba samo Ireni Tot, nego i cijelom hrvatskom društvu.

Ako postajemo izolirani cinici, time ne pokazujemo otpor

Denis Derk, Večernji list, 2. 1. 2018.

Korana Serdarević, dvostruka dobitnica prve nagrade Večernjakova natječaja za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića, u izdanju Frakture upravo je objavila svoj prvi roman “Eksperiment Irene Tot”.

Je li točno da je nagradni natječaj Večernjeg lista za kratku priču “kumovao” vašem prvom romanu?

Večernjakov natječaj kumovao je sigurno mojoj odluci da izađem u javnost prije dvije godine sa zbirkom kratkih priča, mojom prvom knjigom – bilo je puno lakše ponuditi publici rukopis za koji sam već (makar malim dijelom) imala potvrdu struke u obliku prve nagrade. S romanom je bilo drukčije, njemu je kumovala samo sirova ideja i potreba da je izrazim. Bilo je lakše utoliko što sam probila led, a teže jer je bila riječ o formi koja za mene nova. Cijeli taj proces od ideje do objave bio je gotovo kao glavna likinja romana: svojeglav, samodostatan, prkosan, pomalo dječji naivan, ali i hrabar.

Ako se ne varam, radni naziv vašeg romana bio je “Alotropija”. Zašto ste se na kraju odlučili za naziv “Eksperiment Irene Tot”?

Alotropija“ je bio radni naslov koji sam nadjenula rukopisu misleći da riječ dobro opisuje promjenu što se zbiva u junakinji romana, koja je po struci kemičarka, pa mi se činilo da će stručni termin dobro odgovarati. „Alotropija“ je tu bila u službi značenja da jedan te isti element, ako se drukčije „posloži“, može stvoriti potpuno drukčiji, u Ireninu slučaju i vredniji život. Međutim, naziv se naposljetku učinio prestručnim pojmom za publiku kojoj se knjiga tek treba predstaviti i u dogovoru s urednikom odabrala sam „Eksperiment Irene Tot“.

Vaše i te kako zapažene kratke priče često imaju okidač u konkretnom životu. Što li je bio okidač za roman?

Imala sam već pri završavanju prve zbirke nekoliko ideja koje su me zaokupljale, a nikako nisam za njih mogla naći neki fabularni tijek koji bi odgovarao formi kratke priče. Priča o Ireninim promjenama (znala sam točno samo početak i kraj) bila je jedna od njih. Jedno sam vrijeme čak pomišljala da bi to bila dobra potka za SF pripovijetku, ali čim sam napisala uvodno poglavlje, vidjela sam da to neće stati na malo kartica, a i da sam prilično loš fantastičar. Kod mene je, nekako, unutarnja stvarnost lika jedini svijet fantastike u koji sam sklona povjerovati. On je i realan (jer ne odmiče puno od stvarnosti) i nerealan (jer ovisi o perspektivi koja je nužno individualna i za druge nepojmljiva). Irenin unutarnji svijet pokazao se puno širim nego što sam isprva mislila, puno slojeva tražilo je svoje poglavlje i forma romana pokazala se odličnom. Osim toga, iako nije začeta nimalo autobiografski, Irena Tot kroz dvije godine pisanja u sebe je sigurno upila mnoge promjene koje sam emotivno ili spoznajno doživjela i ja kao njezina autorica. Vjerujem da je to bilo nužno da bi bilo iskreno.

Roman počinje rečenicom “Promjena mora biti moguća”. Zašto vam je tema mijenjanja tako važna?

Pitanje mogućnosti promjene bilo je djelomice obrađeno i u „Nema se što učiniti“, gdje sam kroz razne priče pokušala dokučiti zašto ljudi ostaju pasivni unatoč nezadovoljstvu ili očiglednoj nepravdi. Irena Tot zamišljena je kao svojevrsni antipod takvih likova; ona do kraja gura ideju da promjena mora biti moguća, da možemo promijeniti sebe toliko da promijenimo i vlastiti život. Ta mi se tema čini iznimno važnom jer u vremenu velikog nezadovoljstva među ljudima, bilo na poslovnom ili privatnom planu, nužno pomišljam na moguća rješenja koja kreću od nas samih. Ne bih htjela zvučati kao selfhelp, ta ideja provedena u romanu nikako nije savjetodavne prirode, s obzirom na sve Irenine ishode. Njezina ideja promjene zaista je nešto kao – eksperiment. Na kraju krajeva, roman ne nudi odgovore. Ako je uspio, i na samom kraju trebao bi postavljati pitanja. Može li se već zrela osoba korjenito promijeniti? Možemo li se „odlučiti promijeniti“ ili nas tek proživljeno iskustvo zaista mijenja?

Vaša junakinja Irena Tot strastvena je, ali i nepredvidiva i neprilagođena te je na kraju otišla iz Hrvatske. Ima li u ovoj zemlji uopće šanse za nepredvidive i neprilagođene?

Bojim se da na ovo pitanje ne mogu odgovoriti potvrdno. Općenito govoreći, pojedinci se u našem društvu sigurno moraju prilagoditi većini da bi živjeli ugodnije. Čak i ako smatramo da gajimo drukčije vrijednosti od većine koja nam kroji sadašnjicu, dok u toj sadašnjici živimo, ona nas uvjetuje. Postajući izolirani cinici zapravo ne pokazujemo otpor, dapače, naše nas javno odustajanje čini podređenima masi koja dijeli određenu ideologiju. Šutnja i povučenost nikada nisu bili znak društvenog bunta ili promjene, dapače. Što se tiče osobne nepredvidivosti, ona uglavnom prestaje kad shvatimo da moramo učiti što ne trebamo da bismo maturirali, da moramo puzati da bismo radili, da moramo zbog cjelodnevnih poslova izgubiti život da bismo preživjeli. Strah od neimaštine nije više samo strah od siromaštva, on je postao strah od nemanja onoga što ima većina. Ne poznajem dovoljno druge zemlje da bih tvrdila da je tamo drukčije toliko da se stigne proživjeti slobodnije, no Irenu sam morala iseliti odavde da bih joj dala priliku da provjeri.

U romanu ste vrlo direktni, ali uvijek uz jednu inspirativnu količinu tajnovitosti. Je li postojala šansa da ovaj roman krene u smjeru krimića?

Što se tiče žanra, pomišljala sam direktno samo na fantastiku, krimić mi nije padao na pamet, ali jako me veseli svaka interpretacija čitatelja, pa tako i ova koju izražavate pitanjem. Mislim da tajnovitost o kojoj govorite proizlazi iz unutarnje napetosti glavne likinje, koja u godinu dana iskušava nekoliko verzija života pa gotovo detektivski ispituje samu sebe i traži koji je dio njezine osobnosti zapravo živio mrtav (Tot na njemačkom označava nešto mrtvo, beživotno). To mi je bio najdraži dio u pisanju romana umjesto kratke priče – toliko dugo sam bila u društvu Irene Tot da sam pomislila da je poznajem. Osim toga, kako je nepredvidivost dio njezina karaktera, tko zna što je još mogla učiniti, a nije stigla u ovih 240 stranica.

Zašto rukopis niste slali, primjerice, na VBZ-ov natječaj za neobjavljeni roman?

Fraktura i ja gajimo međusobno povjerenje, valjda zato. Kad sam Seidu Serdareviću prvi put poslala siže, odmah je rekao da mu se sviđa i da se naša suradnja nastavlja, a ja sam, poučena sjajnim iskustvom s prvom knjigom koja mi je omogućila toliko putovanja i vrijednih poznanstava, to radosno prihvatila. Jednostavno vjerujem da će Fraktura učiniti sve što može da bi roman našao put do publike, a što se nagrade i novca tiče, to valjda dolazi s vremenom, ako je zasluženo. Ne žuri mi se.

'Kapitalizam melje ljude i krade živote toliko da mi se gadi nesloboda današnjeg čovjeka'

Tina Barbarić, tportal.hr, 3. 1. 2018.

Nakon zbirke kratkih priča 'Nema se što učiniti' književnica Korana Serdarević objavila je prvi roman 'Eksperiment Irene Tot', u kojemu naslovna junakinja na pragu ugodnog života s čovjekom kojeg voli u mirnom i idiličnom mjestu odluči sve to napustiti i potražiti nešto drugo. U intervjuu za tportal autorica govori o radu na knjizi, teškim temama kojima se bavi u njoj te stanju na književnoj sceni.

Korana Serdarević svoju je prvu knjigu, zbirku kratkih priča 'Nema se što učiniti' objavila 2015., a u njoj su i dvije za koje je ranije, 2013., osvojila nagrade Ranko Marinković (za 'Kravosas') i Zlatko Tomičić (za 'Ptice'). Smještene u Zagreb ili Dalmaciju, priče donose određeni tragičan trenutak u životu likova, prekid veze, bolest ili smrt. Autorica, inače rođena Zadranka sa stalnom adresom u Zagrebu, prema mišljenju kritike tada se istaknula kao majstorica stilski izbrušenih, zaokruženih minijatura. Prošle godine dobila je još jednu nagradu Ranko Marinković za priču 'Molim vas, pričekajte'.

Prvi roman 'Eksperiment Irene Tot' objavila joj je, kao i zbirku, zaprešićka izdavačka kuća Fraktura. U njoj Serdarević, koja radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, govori o 30-i-nešto-godišnjakinji Ireni koja ne želi prihvatiti matricu prema kojoj se život sastoji od posla, muža, djeteta i psa, jer joj se to čini kao da ide linijom manjeg otpora. Umjesto toga, odlučuje iskušati slobodu da postane tko god hoće.

Kako je bilo raditi na prvom romanu - je li bilo nekih većih teškoća ili nedoumica? 

Pisati prvi roman bilo mi je u isto vrijeme grozno i divno. Mislim da je razlog prvom ponajviše bila moja nemogućnost da se kontinuirano posvetim pisanju, što sam jako željela, jer ipak imam dvije djevojčice, stalan posao i honorarne posliće. No kad sam uzela nešto neplaćenog, potpuno me obuzeo taj svijet kojem sam bila 'i bog i batina', i mogućnost stvaranja zasebnog svijeta definitivno je od mene napravila ovisnicu. Zato mogu reći da mi je kraj romana najteže pao.

Čitateljima ste se ranije predstavili zbirkom kratkih priča 'Nema se što učiniti'. Kakav je tretman kratke priče u Hrvatskoj?

Neovisno o kojem dijelu svijeta se radi, mislim da je roman još uvijek kralj forme, njega se najradije objavljuje, kupuje, prevodi, čita. Kratka priča je s druge strane u Hrvatskoj sigurno doživjela procvat unatrag desetak godina, a čini mi se da se mnogo imena iskristaliziralo zahvaljujući upravo tom žanru kroz književne natječaje, portale i festivale. Možda je i duhu vremena odgovarala forma koja se čita brzo, a može akumulirati mnoštvo značenja. Kako god bilo, za mene je kratka priča forma kojoj ću se sigurno vraćati – bez obzira na veću popularnost romana kod šireg čitateljstva. Neke su teme jednostavno kratkopričaške.

Naslovna junakinja vašeg romana Irena Tot u svojim tridesetima odlučuje odbaciti ustaljenu matricu, prema kojoj je 'pravi' život imati posao, muža i dijete te počinje istraživati druge mogućnosti. Tu njezinu unutarnju promjenu prati i doslovna fizička promjena, naglašena i ilustracijom na naslovnici. Zašto ste se odlučili i na vanjsku promjenu junakinje? 

Činilo mi se lažno pisati o suvremenosti, govoriti o osobi koja se bori s različitim tumačenjima sretnog života u današnjici, a ignorirati ulogu tjelesnog. Izgled je, htjeli mi ili ne, najčešće zaslužan za prvi dojam koji drugi dobivaju o nama. Na njega ne možemo utjecati korijenski, ali naš karakter i stav zrcali se već na licu. U ovom selfie vremenu svatko predstavlja vlastitu viziju sebe – kao osoba ispred i iza objektiva – bilo da se želi vidjeti nasmiješeno, opušteno, bilo ozbiljno, poslovno. Budući da se Irena mijenja iznutra, ili vjeruje da se mijenja, sasvim je očekivano da i vlastiti odraz vidi drugačije. Izgleda li zaista drugačije ili ne, pitanje je za čitatelje, a jedna od njih je i Ivana Jurić, autorica naslovnice s dva lica, naša mlada multimedijalna umjetnica.

Irena se u jednom trenutku upušta u vezu s djevojkom Luizom. Što vam je bilo važno u obradi ovog aspekta priče?

Irenina lezbijska veza dogodila se uzročno-posljedičnim slijedom u romanu, Luiza se uvukla u nju zbog zbroja Irenine usamljenosti, Luizine mladosti, prkosa i ranjivosti te izgubljenosti koju su dijelile – nikako se nije našla ovdje da bih njome išta proklamirala ili podvlačila. Ne mislim da je to potrebno činiti. Luiza se Ireni dogodila onako kako se događaju ljudi: nešto se poklopi, neki dio puta idemo zajedno, ali ne nužno dovijeka. Ni u jednom trenutku pisanja nisam se upitala trebam li problematizirati činjenicu da je riječ o homoseksualnom odnosu, a ne heteroseksualnom. Bilo mi je važno samo to da se kroz njihov odnos ostvari dojam nepredvidivosti i nježnosti koju ljudi, ako žele, mogu dijeliti.

U knjizi se bavite i Ireninom najužom obitelji, njenim ocem i majkom, a osobito bratom Filipom, koji je depresivan. Što vas je potaknulo da se u slučaju njegova lika pozabavite depresijom, odnosno da ju uključite kao jednu od tema?

Postoji neka posebna okrutnost suvremenog svijeta prema dvadesetogodišnjacima, mladima koji mahom ne znaju što će i kako će, a u tom cupkanju prije nego će uskočiti na vlak za odrasli svijet najčešće se okreću zdravoj hrani, teretanama, koncentriranom vježbanju i brizi za tijelo. Vježbaju kao da će im to spasiti život. Nisam društveni liječnik pa da dajem dijagnoze, ali nekako sam iz svog kuta osjetila strašnu paniku te generacije. Iz takve sam gomile izvukla Filipa, Irenina brata. Njegova hiperbolizirana depresija odgovor je na takvu atmosferu. Nažalost, čini mi se da i u realnom svijetu ima puno istih odgovora.

Nakon što se odluči promijeniti Irena daje i otkaz i prema poslu se odnosi slobodno, bez planova, kalkulacija. Kakav je u Hrvatskoj odnos prema poslu, koliko su ljudi iz vaše okoline zapravo slobodni birati? Predajete hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi. Kako vaši učenici doživljavaju ideju o karijeri?

Bilo bi krajnje nepristojno u zemlji s toliko siromaštva govoriti o lijenosti ili slabosti većine da mijenja poslove ili gradi karijere. S druge strane, općenito govoreći, kapitalizam melje ljude već predugo, krade im živote pred očima toliko da mi se gadi nesloboda današnjeg čovjeka. U masovnoj utrci za zaradom (koja se troši u prodajnom centru na onaj jedan slobodan dan) nestaje smisao bilo kakve karijere. Svojim učenicima usudim se savjetovati da nađu ono što ih zanosi i da se bave time. Najčešće je to suprotno željama njihovih roditelja koji im savjetuju da 'postanu' ono što traži tržište. Jasna mi je pozicija iz koje govore, ali uvjerena sam da je pravi posao onaj koji ispunjava još ponešto osim džepa. To nije puki idealizam, to je pogled na kaos u kojem nas moto 'vrijeme je novac' košta života.

Kako sada, na početku godine, vidite situaciju s kurikularnom reformom i čemu se nadate u nekom najboljem slučaju?

Netransparentnost, sporost, nedostatak jasnih ciljeva i karizmatične osobe na čelu reforme nažalost je ono što sam uočila protekle godine. Mislim da većina onih koji su zdušno stajali na prosvjedima dajući do znanja državnom vrhu što im je važno zapravo više ni ne vjeruje u reformu. Moram priznati da je i moj entuzijazam mršav – bojim se da bi neke promjene mogle biti zaokret u prošlost umjesto u budućnost. Na nacionalnoj razini svi se slažemo da nam je obrazovni sustav loš, no podijeljenost društva jasno se vidi i u nemogućnosti da odredimo koje kvalitete i znanja želimo da ih imaju naša djeca. Ukoliko reforma ipak postane stvarnost, nadam se da će nastavnici kao glavni faktor uzeti ono najbolje što im se nudi i pokazati da su prosvjetitelji.

Kako komentirate pad knjižarskog lanca Algoritam MK? Što nam je to iskustvo pokazalo, što dalje možemo ili trebamo očekivati? 

Propast AMK-a prouzročila je velike gubitke, iako mislim da je i Algoritmovo prijašnje 'uspješno' poslovanje nanosilo štetu izdavaštvu svojim megalomanskim ponašanjem. Praksa u kojoj su najveći izdavači zauzeli sve važne prodajne prostore i uobičajeno komisijsko plaćanje iskopali su rupu ostalim izdavačima, a i cijelom knjižnom sektoru. Mislim da se knjižara koja ne plati knjige neće dovoljno truditi da izabere prave i da ih proda, a izdavač koji je prisiljen predati im svoje knjige uz ogromne rabate, nekad i uz neplaćanje, dovodi se do ruba propasti. Naravno da je krivica i na uspavanosti Ministarstva kulture koje se godinama vrtjelo oko projekta za poticanje čitanja, ali ga nije provodilo. Bez čitanja nema prodaje knjiga. Bez čitanja ne može zapravo postojati ni knjižna produkcija ni kreativna industrija ni književna scena.

Što ste vi prošle godine pročitali, a da vas je oduševilo i da biste svakako preporučili? 

Otkrila sam Brunu Schulza, veličanstvenog poljskog kratkopričaša, i sama sebi još jednom dokazala da nikada neću živjeti dovoljno dugo da iscrpim sve neotkrivene knjige koje će me ponovo uvjeriti da je za mene čitanje razlog pisanju te divna udica za vrijeme koje uvijek jednako prolazi.