EEG
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 416
-
Datum izdanja: svibanj 2016.
-
ISBN: 978-953266720-2
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 525 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Andreas Ban, junak Belladonne, nije uspio u pokušaju samoubojstva, već se ostao boriti s avetima prošlosti i sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvo i svoju okolinu, ne boji se i kroči, iako s iskrivljenom kičmom, ravno i ponosito. Ne želi moliti ni prositi, njega zanima isključivo istina, te se ne libi kopati po svojoj unutrašnjosti, po svojim ranama, ali jednako tako beskompromisno razotkriva gadosti i skrivene tajne svih drugih. I dalje ciničan, i dalje na margini koju je svjesno izabrao, Andreas Ban ispisuje stranice prekarijatnog intelektualca današnjice koji je živio neku bolju prošlost.
Junak novog romana Daše Drndić EEG igra svoju vlastitu partiju šaha, crnim figurama. Iako zna da ne može pobijediti, nastavlja riskirati jer ta je igra jedino što ga istinski zanima. Bez obzira na to je li u Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Parizu, Toskani, Rigi ili pak Tirani, Ban pripovijeda priče onih koji ih sami nisu mogli, znali, smjeli ili htjeli ispričati, jer one su sastavni dio njegove beskonačne partije šaha.
Andreas Ban vratio se drugačiji i jači no ikad
Hina, tportal.hr, 17. 5. 2016.
Istaknuta hrvatska književnica Daša Drndić predstavila je u ponedjeljak u Zagrebu svoj novi roman “EEG”, svojevrsni nastavak uspješnice “Belladonna” koja joj je donijela nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo 2013. Roman je upravo objavio nakladnik Fraktura, a uvodno ga je u programu 'Svježe i domaće' književne manifestacije Zagreb Book Festival (ZBF) predstavio glavni urednik Seid Serdarević.
“To je s jedne strane tipičan roman Daše Drndić, no s druge se strane on u mnogočemu i razlikuje od njezinih prethodnih romana. On je još intimniji, tu se Drndić ponovo bavi velikim temama koje ju opsjedaju, poput holokausta i fašizma, ali ona istodobno priča i jednu važnu priču svojega glavnoga junaka i njegove obitelji”, kazao je Serdarević na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO).
“Kao i uvijek, Drndić u njemu glas daje onima koji inače nemaju priliku pripovijedati svoje priče, koji su manjinski u svakom smislu, potlačeni, odbačeni od društva, a koji itekako o tom društvu – našem društvu - imaju što za ispričati”, dodao je Serdarević, istaknuvši kako se “EEG” nastavlja tamo gdje je njegov prethodnik “Belladonna” stao, ali se tu njegov junak “vratio drugačiji i jači nego ikada”.
Roman, dnevnik i znanstvena rasprava u jednom
Junak njezina novog romana ponovno je umirovljeni pisac i psiholog Andreas Ban, s kojim se čitateljska publika upoznala u romanu “Belladonna” gdje, odlaskom u mirovinu i suočen sa starošću i bolešću, započinje prekapanje po prošlosti, sagledavajući krhotine svojeg i života svojih prijatelja. U novome ga romanu nalazimo nakon neuspjela pokušaja samoubojstva, ponovno suočenog “s avetima prošlosti i sadašnjosti”.
Kritika je roman ocijenila kao “beskompromisno razračunavanje s najrazličitijim tabuima suvremenog dehumaniziranog svijeta u kojemu su starost i bolest nešto sramotno, a mladost i bezgranična ljepota jedine vrijednosti”.
Kazališna redateljica Snježana Banović napomenula je kako je taj roman teško žanrovski odrediti, “jer to i jest roman - i nije, to i jest dnevnik - i nije, on i jest znanstvena rasprava na više područja - i nije”. “Žanrovski je taj roman podređen svakome svojem čitatelju ponaosob, da se u njemu doslovno pronalazi od prve do zadnje stranice”, kazala je Banović. Istaknula je kako za Drndić “ne postoje klasični narativni, romaneskni stil i ton; ona je sva u fragmentu, a fragmentacija je ta koja može napraviti slojevitost kroz koju se dolazi do istine i stupnja ludila u kojemu živimo”. “Taj je roman jedna povijesna studija, freska množine lica, pisana jednom čipkanom strukturom koja se lako da prilagoditi za svaku pozornicu”, poručila je Banović.
O romanu je govorio i dramaturg Goran Ferčec, kojega je Drndić uvela u priču kao jednog od likova. “To je roman o pamćenju ili zaboravu, slučajnom ili namjernom, o ljudima koji pamte, i onima koji žele zaboraviti i napraviti tako da i drugi zaborave. Biti zarobljen u fikciji isto je kao i biti zarobljen u vremenu kojem pripadate: Nema izlaza”, kazao je Ferčec, ocijenivši kako u romanima Daše Drndić “literatura ulazi u vrijeme i vrijeme u literaturu”.
Drndić je zahvalila predstavljačima te istaknula kako je u toj knjizi ponovno kao središnji lik uzela Andreasa Bana jer je željela svojeg junaka, za kojega su mnogi mislili da je neka vrsta njezina alter ega, “na neki način udaljiti od sebe, dati mu novu perspektivu, pustiti ga da promatra svijet kao iz ptičje perspektive”. Za knjigu je puno istraživala, a priču nije unaprijed isplanirala već je ona “nekako sama rasla i rasla”, otkrila je.
Razgovor s Dašom Drndić otvorio je u ponedjeljak ovogodišnji ZBF-ov program 'Svježe i domaće', koji će do 22. svibnja u MUO-u ugostiti neka od najjačih imena domaće književne scene.
'Konačno je velik broj ljudi rekao dosta vraćanju Hrvatske u 19. stoljeće'
Nina Ožegović, tportal.hr, 1. 6. 2016.
Daša Drndić, jedna od najangažiranijih, najviše prevođenih i najnagrađivanijih hrvatskih književnica, autorica desetak knjiga, a među njima i hitova 'Sonnenschein' i 'Belladonna', objavila je svoj novi odličan roman 'EEG' u izdanju Frakture, u kojem se i dalje bavi svojim opsesivnim temama - holokaustom i fašizmom - ali iz perspektive glavnog junaka, pisca i umirovljenog psihologa Andreasa Bana i priče o njegovoj obitelji.
Autorica i u ovome romanu donosi priče o stvarnim i fiktivnim osobama – obespravljenima, bolesnima, deportiranima, žrtvama holokausta, ali i zločincima iz Drugog svjetskog rata, opisujući i demistificirajući mnoge tabu teme, od Mussolinijeve invazije na Etiopiju i radnih logora u Parizu u višijevskoj Francuskoj pa do eutanazijskog centra Schloss Hartheim, u kojem je usmrćeno više od 18 tisuća hendikepiranih osoba i više od deset tisuća logoraša.
Naravno, osvrće se i na Zagreb, donoseći tabelu pljački židovske imovine za vrijeme rata, što je uz isječak o zadnjim danima života oca Andreasa Bana jedan od potresnijih dijelova romana.
Naslov vašeg novog romana 'EEG' odmah asocira na elektroencefalografiju, kojom se, među ostalim, dijagnosticira epilepsija. Kako i zašto je odabran upravo taj naslov? Sugerira li on da je zapravo 20. stoljeće patilo od kolektivne epilepsije?
Elektroencefalogram se ne koristi isključivo za dijagnosticiranje epilepsije. Iz moždanih valova koje EEG registrira mogu se dijagnosticirati neki oblici poremećaja sna, mogu se registrirati koma, katatonija, ali i moždana smrt. Učinila mi se 'zgodnom' i činjenica da, osim što je neinvazivan, EEG je nečujan. Kao što je u početku neinvazivna i nečujna katkada općeprihvaćena 'implementacija' autoritarnih i eksploatatorskih mehanizma, bilo onih koji pojedine institucionalne, vaninstitucionalne i vjerske skupine nameću privatnim odnosima, u obitelji i među prijateljima, bilo, još gore, u onim javnim, društveno-političkim: step by step, dok ne bude kasno, dok šteta po pojedinca i po društvo ne postane teško popravljiva. Eto, EEG ispao je nekako zgodna metafora za naše postojanje, za naše umrtvljene cerebralne stanice, za naše blage trzaje, za naše pristajanje na manipulaciju našim životima. Ali premda je 20. stoljeće u tom pogledu 'naprednije' od onih koja su mu prethodila, u povijesti čovječanstva nije to neka novina. Ta povijest ima svoje ups and downs, nažalost više padova negoli uzleta.
Vaš junak je ponovno Andreas Ban, kao i u 'Belladonni', pisac i umirovljeni psiholog, predstavnik osiromašenog intelektualnog sloja, međutim u romanu donosite i mnoštvo drugih sudbina, od žrtava holokausta i psihijatrijskih bolesnika do ljudi koji upućuju na vašu osobnu povijest i obiteljski život. Gdje je granica između stvarnosti i fikcije?
Mislite općenito ili u knjizi? Ne znam što bih tu novoga mogla reći. Stvarnost je često toliko apsurdna, raspamećena, neshvatljivo okrutna da relativno 'zdravom' ljudskom mozgu postaje nepojmljiva. Pretvara se u fikciju. Treba li obrazlagati, navoditi besmislene ratove, prljave megalomanske snove onih koji imaju ekonomsku i političku moć koja je zapravo odraz osobne nemoći, osobnih skučenih, ali zato bolesno egocentričnih vizura i, bar meni, neshvatljive nezajažljivosti, neshvatljive gluposti, neshvatljive hipokrizije?
U tom romanu razotkrivate neke od manje poznatih ili tabu tema vezanih za Drugi svjetski rat, primjerice pišete o radnim logorima u Parizu, deportaciji stotine židovske djece iz Pariza u koncentracijske logore, ubijenim latvijskim šahovskim velemajstorima, japanskom masakru u Manili, Mussolinijevoj invaziji na Etiopiju, eutanazijskom centru Schloss Hartheim, u kojem su nacisti ubijali hendikepirane osobe i logoraše itd. Kako ste dolazili do te građe za knjigu, koji su vas kriteriji vodili?
Pretpostavljam da kad čovjek nešto traži, onda to i nađe. Kad pita, kad se pita, trudi se naći odgovore. Možda je ovo po čemu kopam besmisleno, ali meni je važno, pokušavam shvatiti zašto i otkuda toliko mržnje, toliko zla, toliko nedostatka empatije, toliko samoživosti, toliko gluposti i sljepila tamo gdje za sve to ne vidim razloga. Osim možda u poremećenim titrajima ljudskog mozga. U globalu ljudska vrsta ispada pogana sorta. A, štono bi se reklo, izuzeci potvrđuju pravilo.
U romanu su posebno potresni dokumenti iz kojih je vidljiva svaka pljačka tuđe, židovske imovine u Zagrebu, tko je izvršio krađu i kako su završile žrtve, što pak govori, kako pišete, o 'birokratski savršeno uhodanoj mašineriji Trećega Reicha'. Što mislite koliko pisci, intelektualci mogu utjecati na javno mnijenje iznošenjem istina iz naše prošlosti i time se suprotstaviti kulturi laži i povijesnim revizionizmu?
Malo tu pisci mogu svojim knjigama. Ali oni koji pišu knjige valjda su i nekakvi članovi društva i kao takvi, kao pisci, imaju lakši pristup javnosti, pa bi se njihov glas mogao čuti i izvan korica onoga što tiskaju, što im se tiska. A oni su često vrlo tihi. I po ustima vrte onu ispraznu floskulu o angažiranoj literaturi kao umjetnički inferiornoj literaturi. Sve je angažman. I šutnja. I nedjelovanje. I zavlačenje u svoje mišje rupe u kojima je sigurno ali zagušljivo. Tu je i sveučilišni kadar kao važna potencijalna karika u promoviranju otvorenog društva. Ali on je uglavnom zabarikadiran u svoje kule od slonovače, sve više nalik vojnom kadru, hijerarhijski ustrojen kadar koji vlada po principu utjerivanja straha i kažnjavanja za neposluh, umjesto da potiče na neposluh, umjesto da ukazuje na, kako kažete, kulturu laži i povijesni revizionizam. Pogledajte koliko se profesora visokoškolskih ustanova javno oglašava: zanemariv broj, a pred njima su generacije mladih kojima mogu dati vjetar u leđa, kojima mogu reći na vašoj smo strani, spremni na rizik u vaše ime, u ime boljega sutra. Birokratski mehanizmi najtvrdokorniji su mehanizmi, i najopasniji. Birokracija je ta koja amenuje glupost, koja legalizira zločin. Treći Reich je samo primjer koji se proteže do naše svakodnevice.
Kako tumačite fašizaciju društva, primjerice, vikanje 'Za dom spremni' na stadionima, fašistoidne demonstracije protiv Agencije za elektroničke medije, pozivanje na linč onih koji misle drukčije...?
25. svibnja 2016. ekspertna skupina za kurikularnu reformu hrvatskog školstva, na čelu s Borisom Jokićem, podnijela je ostavku. Osim što je cenzorska neargumentirana opstrukcija te reforme naočigled javnosti vraćala Hrvatsku u 19. stoljeće, ostavka ekspertne skupine istovremeno je jedan od najsvjetlijih trenutaka novije povijesti ove male, demokratski zapuštene zemlje. Konačno je velik broj ljudi rekao: dosta! Sve ovo neoustaštvo, sva ova fašizacija koja se kotrlja ulicama i koja svojim prostačkim, rabijatnim jezikom osiromašuje naše živote u velikoj je mjeri povezana s globalnom neobrazovanošću stanovništva, a ono, neznanje, apsolutno se hrani retrogradnim, palanačkim svjetonazorom. Tako se Hrvatska svojevoljno utamničuje. Papagajski laprda, sijeva pogledom i pjeni. Umjesto da slavi život. Divno, ali i bolno, bilo je promatrati nasmijano lice Borisa Jokića i slušati ono što govori jasno, smireno i argumentirano unatoč često ostrašćenim i ideološki obojenim opstrukcijama kurikularne reforme.
Opisujući rezidenciju za pisce u Toskani, donosite i kritiku snobovštine i blaziranosti, u čemu se lako može prepoznati i dio hrvatskog društva. Kako se dogodilo to da su domjenci, ekskluzivni eventi ili sponzorske večeri postali važniji, primjerice, od čitanja knjiga?
Da, s tim da sada već degenerirana zapadnoevropska aristokracija ipak ima kakvu-takvu obrazovnu podlogu, iako nekako kaska za vremenom. A hrvatsku modernu elitu, onu obrazovanu, u zapećak je šutnula temeljno neobrazovana kasta nezajažljivih manipulativnih profitera. Domjenci, ekskluzivni eventi ili sponzorske večeri postali su važniji od čitanja knjiga upravo zato što njihovi pobornici ne čitaju knjige, upravo zato što su bahati, neobrazovani ignoranti.
Jednom ste spomenuli, govoreći o svom junaku Andreasu Banu, da su umirovljenici izloženi gerontocidu, kojima je u Hrvatskoj izložena populacija starija od 60 godina. Mislite li da je za takav odnos prema umirovljenicima kriv samo ovaj ljudožderski kapitalizam?
Kriv je i, kako kažete, ljudožderski kapitalizam, ali kriva je i opća pasivnost (i neobrazovanost) većine koja tom ljudožderskom, rekla bih, fašističkom kapitalizmu daje carte blanche da ide dalje sve bezočnije u svoj eksploatatorski pohod. Kriv je strah većine za vlastite male i osiromašene živote, onih koji nemaju petlju krenuti u potragu za boljim jer neznanje ubija maštu i kreativnost, ubija viziju i spremnost na rizik.
Optimisti su očekivali da će premijer Orešković i njegova supruga donijeti iz Kanade više demokratske standarde, međutim to se nije dogodilo. Kako komentirate prvi javni istup premijerove supruge koja je na subotnjem prosvjedu građana protiv prava na pobačaj izjavila da svaka razborita osoba treba podržati Hod za život?
Tko je premijerova supruga? Gdje se i kada po bilo kom društveno-političkom pitanju do sada oglasila? Tko je premijer? Što je on do sada suvislo poručio javnosti? Uzgred, na stranu to što je premijerov hrvatski jezik nakaradan, i taj njegov engleski jezik nerafiniran je, da ne kažem – prost. A jezik, svaki jezik dio je našeg identiteta, naših identiteta, i jedini je mehanizam koji bismo trebali koristiti u nastojanju da život učinimo zdravijim. Jezik je odraz mišljenja, a bez znanja mišljenje je poput ravne crte na EEG monitoru. Kad jezik omane, kad je bolestan i kljakav, laćamo se laveža, pesnica i puške. O tom cirkusu takozvanog Hoda za život gotovo da je uvredljivo govoriti s obzirom na to da su u njemu koračali i oni koji su koliko do jučer – ubijali.
S obzirom na to da ste u knjizi dirljivo opisali zadnje dane oca Andreasa Bana, koje je taj ugledni partijac, diplomat i urednik proveo u domu umirovljenika, hoćete li u nekom od romana otvoriti i to poglavlje bivše Jugoslavije vezano za SK, Tita i Staljina?
Ne znam. U svakom slučaju ne tako izravno. Nisam povjesničar. Možda u bljeskovima, kroz sudbine nekih mojih budućih fiktivnih ili stvarnih likova. Ima u tom historijskom poglavlju još mnogo tajni, mnogo prljavštine, ali i nešto od snova, od snova brojnih pojedinaca koji su okrutno i nepravedno ušutkani. A priče pojedinaca su one za koje mislim da su bitne, one koje zapravo čine povijest.
Lavina istine
Vladimir Arsenić, Booksa.hr, 24. 10. 2016.
Kada god treba da pišem o romanima Daše Drndić, dođe mi da se ponašam kao razbesnela učiteljica iz mog detinjstva, odnosno da idem naokolo i čupam uši svakome ko ih još nije pročitao.
Naravno, moje sadističke ambicije nije moguće danas sprovesti u delo (nažalost ili na sreću, to je drugo pitanje), ali zaista, postoji li spisatelj/ica potcenjenija od Daše Drndić u postjugoslovenskim okvirima koja istovremeno biva potpuno zasluženo slavljena u inostranstvu? Tamo se prevodi njenih dela slave kao kulturni događaji sezone: italijanski, nemački, engleski, francuski – samo da pomenem one velike jezike, po broju govornika.
Mislim da postoji objašnjenje za ovaj poslovični paradoks koji kaže da ne možeš da budeš prorok u svom selu, a on se sastoji u sledećem – svi romani koje je Daša Drndić napisala brutalna su istina, te samim tim strahovito nepopularni među palanačkim ušima. Njeni tekstovi su toliko uraganski snažni da se prema establišmentu svake vrste ponašaju kao vuk pred kućom prva dva praseta, oduvaju ga. Njeno raskrinkavanje i razgolićavanje istine koju često maskiramo u razne vrste istoriografskih, socioloških, ali i svih drugih laži i krivih Drina toliko je uverljivo da se njeni tekstovi automatski uspostavljaju kao paradigme, kao jedini mogući načini komunikacije sa šljamom, kao avangarda (u izvornom značenju reči, kao 'predstraža') zdravom razumu i istorijskom pamćenju koji, na ovim prostorima, deluju kao nevinost bez zaštite, nešto što je moguće, a najčešće i uputno u potpunosti zaobići. Dok je Daše Drndić to neće biti lako, a najčešće ni poželjno, jer sumnjam da ima onih koji bi svesno poželeli da se nađe na njenom putu.
Roman EEG koji se ove godine pojavio nastavak je prethodnog Belladonna. Glavni junak Andreas Ban, koji je pokušao da izvrši samoubistvo na kraju prethodnog, u ovom romanu nastavlja da bude fokalna tačka narativa, bez obzira što nismo najsigurniji u njegovo stanje svesti.
Sudeći po nazivu romana koji je zapravo skraćenica za 'elektroencefalograf', odnosno snimač električnih impulsa i moždanih talasa iz mozga te služi za očitavanje rada ovog, uz srce, najvažnijeg organa, možemo da zaključimo i da se Andreas Ban nalazi u komi ili na nekim ispitivanjima na psihijatrijskom odeljenju neke od bolnica, što bi bila normalna reakcija društva koje automatski hospitalizuje neuspešne samoubice.
Kako bilo, EEG je u svakom slučaju korak dalje. U svom osnovnom žanrovskom kodu narativ predstavlja porodičnu hroniku, u čijem je centru, kako to otkrivamo naposletku, otac. Međutim, romane Daše Drndić nije moguće uokviriti, obuzdati i suziti na jednu dimenziju, naprotiv. Ako je nešto potpuno inherentno njenom pisanju onda je to digresija, ono što na izvestan način odudara od glavnog toka priče, iako služi kao komentar, kao metafora glavnog toka koja se često u njega utapa, pa je moguće postaviti pitanje šta je zapravo tema romana.
U tom smislu Daša Drndić nastavlja onu tradiciju koju je započeo Sternesvojim Životom i nazorima gospodina Tristrama Shandyja, s tim što se od njega razlikuje vrlo svesnom istorijskom perspektivom, odnosno jasnim istorijskim iskustvom koje u njenim tekstovima igra presudnu ulogu. A kako je ono po svojoj suštini tragično, odnosno mučno, onda i romani Daše Drndić imaju takav preovlađujući ton, rečju nisu ni najmanje veseli niti optimistični.
S ovakvom digresivnošću u paketu dolazi i posebna vrsta pisanja, stila ako hoćete, koji bih nazvao kumulativnim. Nizanje rečenica i pasusa, pa i samo građenje romana, nastaju, čini se, od jedne rečenice, od osnovne ideje, a onda kao da se ubrzava i nagomilava materijal. Dobar primer za to je epizoda sa šahistima. Andreas i njegova sestra Ada imaju ritual igranja šaha. Zajedno sa započetom partijom, otpočinje i priča o šahu, ali ne kao igri i njegovoj filozofiji, nego o šahistima, njihovom 'ludilu', odnosno o povezanosti velemajstora s ludilom, ali još češće i inspirativnije za nju, sa ideologijama i politikama u dvadesetom veku, tačnije s dvadesetovekovnim totalitarizmom – čija je povest jedna od najvažnijih tema Daše Drndić.
Ono što je, dakle, bila samo mala snežna kugla, odjednom postaje lavina – pred čitalačkim očima se nižu sudbine ljudi koji su nam s jedne strane bili poznati kao majstori drevne igre koja zahteva savršenu stratešku lucidnost, kao i genijalno predviđanje i planiranje, rečju ljude posebnog kova i inteligencije, a sada ih Andreas Ban raskrinkava, ne samo kao ljude od krvi i mesa, već i kao prilično uspešne zločince, ljude željne krvi i mesa, one koji nisu prezali ni od čega da bi se domogli željenog cilja. Trideset i sedam strana, od 61. do 98, teče narativ o šahistima i njihovim sudbinama koji je počeo uobičajenim poređenjem šaha i života koje, kao i svako opšte mesto, ne može da prođe kod Daše Drndić. Ona mora da ga proveri, da ga pregleda, da ga okrene naopačke i protrese, a onda, kako to već obično biva, iz te dokse ispadaju raznorazne priče, one od kojih su sazdani njeni romani.
Na primeru šahista može da se vidi još jedna od važnih osobina literature Daše Drndić, a to je dokumentarnost. Kao borac protiv dokse, unapred prihvaćenih znanja, onoga što uzimamo zdravo za gotovo, Daša Drndić mora da se utvrdi u nečemu, odnosno lažnom znanju da ponudi ono do kojeg je moguće doći istraživanjem, čitanjem, učenjem. U tom smislu, ona mora metaforama da suprotstavi činjenice. A one se kriju u istorijskim izvorima i knjigama. Dokumentarnost, stoga, ne služi kao neka vrsta ukrasa, već isključivo i jedino kao dokaz, zalog istinitosti, koja je vrhunska misija literature.
Istina nije nužan uslov književnosti, postoje kvalitetne knjige koje se sa stvarnošću jedva dodiruju, ali dokumentarnost o kojoj govorim stoji u službi umetničke istine, one koja mora da bude u osnovi svakog bavljenja literaturom, onoj koja je poštena najpre sama prema sebi, a zatim i prema drugima. To je credo ne samo Daše Drndić, nego i svih pravih umetnica i umetnika.
Dokumentarnost ovde shvatam kao utemeljenje u iskustvu. Uvek mi padne na pamet primedba koju sam prvi put čuo od Predraga Čudića da se na ruskom umetnost kaže iskustvo. Bez obzira što je ovde reč o onom što se u lingvistici naziva lažnom braćom, faux amis, mislim da umetnost koja nema svoje osnove u mogućem iskustvu, odnosno istinitosti, promašuje cilj. Konačno, ako spisatelj/ica laže i maže, čitaoci će to vrlo lako i brzo osetiti i neće joj/mu se vraćati.
Povrh toga, dokumenti upotrebljeni u romanu postaju njegov inherentan deo, oni više nisu istorijski izvori koji ukazuju na stanovitu partikularnost, na činjenicu da se tad i tad dogodilo to i to. Razlika između istorije i literature vidi se upravo u tome jer, upotrebljeni u književnom tekstu, dokumenti postaju deo opšteg, oni postaju paradigme, (p)ostaju umetnost, nešto što obrazuje posebnu vrstu iskustva i identifikacije.
Nisu šahisti jedina epizoda koja ima svoje istorijsko utemeljenje u romanu, naprotiv, ima ih mnogo, međutim najvažnije u ovom tekstu nije ono što se krije u dokumentima upotrebljenim u umetničke svrhe, već upravo literatura stavljena u ulogu dokumenta. Priča o ocu, vrlo intimna, teška i mučna, priča je o odnosu dva muškarca, ali i o bici za očevo nasleđe koje nije samo materijalno. Pretnje koje ugrožavaju to nasleđe ne stižu samo od udovice koja nije Andreasova majka, nego i od establišmenta, onog koji bi se lako odrekao njegovog oca, jednog od vođa partizanskog ustanka u Istri, prvog urednika tada ilegalnog Glasa Istre i jednog od vodećih jugoslovenskih intelektualaca.
Iako ovo nije roman o ocu, on jeste roman oca, u onom smislu u kojem smo svi naslednici svojih roditelja, njihovog imanja, ali i znanja, njihovog imetka, ali i poretka. U tom smislu Daša Drndić podiže, u ime Andreasa Bana, spomenik generaciji koja je zadužila Jugoslaviju, od nje napravila državu, kakvu takvu, ali ipak zemlju koja je stajala ponosno među drugima. Zemlju u kojoj su takođe vladale neslobode, ali takve koje se danas, u vrlom novom svetu u kojoj smo svi robovi novca, čine kao zanemarive.
EEG je izvanredna knjiga i čini se u odnosu na Belladonnu nošena drugačijom emocijom. Razočaranje svetom je prisutno i dalje, ali postoji i naznaka pomirenja s njim, ne zato što je bilo ko savladan ili je popustio, nego stoga što postoje i trenuci kada se može plivati i biti slobodan u vodi, oni momenti kada su sopstveni jadi (rani i stari podjednako) pounutarnjeni, na njih smo se navikli i oni polako, ali izvesno, postaju deo nas, oni su ono što jesmo.
Daša Drndić je jedna od najvećih spisateljica s ovih prostora. Ne mislim da preterujem kada to kažem, naprotiv. Mislim da bi svi to trebalo uglas da govorimo. Jedino mi je žao što to ne čuju oni koji odlučuju o nagradama i ono malo novca što ga u književnosti ima. Međutim, možda je tako i bolje. Ako ne za nju lično, onda svakako za literaturu.
Poetika fragmenta
Strahimir Primorac, Vijenac, 24. 11. 2016.
Protagonist EEG-a, novog romana Daše Drndić, zove se – Andreas Ban. Isti onaj Andreas Ban iz prethodnog autoričina romana, glavni lik Belladonne (2012), za kojeg sam bio povjerovao kako je na kraju skončao samoubojstvom. Bilo je nekih jakih signala koji su navodili na takav zaključak, premda je istina i da njegova smrt nigdje izrijekom nije naznačena. „Naravno da se nisam ubio“, kaže Ban na početku novog romana odgovarajući na nepostavljeno ali očekivano pitanje imaginarnog čitatelja (ili kritičara). „Nisam ni otišao. Ništa i nikoga nisam napustio, sve oko mene onako je kako je bilo; tu su knjige, tu je namještaj (...), moje slike na zidu i ja od nekada koji sad više nije.“
Tko je Andreas Ban? U Belladonni „psiholog koji više ne psihologizira, pisac koji više ne piše“, čovjek koji je na početku rata prisiljen napustiti posao u Beogradu jer mu se „na licu vidi da nije Srbin“. U novoj sredini, pak, u Rijeci, nije dovoljno dobar Hrvat jer kao angažirani intelektualac javno reagira na situacije i postupke koje smatra neetičnim i zloćudnim. U EEG-u, s jedne strane zbog ratnog užasa koji je prošao na kraju se osjeća kao „olupina, iznutra urušena“, a s druge strane stigla je starost, umirovljen je, došle su bolesti, siromaštvo, društvena odbačenost, osjećaj gubitka dostojanstva. Ban je pred zidom, ne vidi nikakvu perspektivu, a pomišljajući na samoubojstvo pita se hoće li se društvo zamisliti zbog takva njegova čina. Jasno mu je da neće, ali on nastavlja živjeti u okvirima svoga svjetonazora.
O čemu govori novi roman Daše Drndić? Posrijedi su dva tematska kruga, koja obuhvaćaju vrijeme od dvadesetih godina prošlog stoljeća do naših dana te se povremeno prožimaju ili tek dodiruju. Jedan od njih po svojim je elementima blizak obiteljskom romanu – Andreas Ban, glavni lik i pripovjedač romana, govori o svom životu i o povijesti svoje obitelji: o ocu Rudolfu, istaknutom istarskom partizanu i diplomatu koji potkraj života doživljava političku marginalizaciju i poniženja; o majci Marisi, koja umire još mlada od zloćudne bolesti; o sestri Adi, koja se nakon povratka u roditeljsku kuću u Rovinju zapušta i počinje vegetirati; o bolesno ljubomornoj i zavidnoj maćehi; o ujaku Karlu i njegovoj tragičnoj ljubavnoj priči s mladom letonskom Židovkom Fridom, koja nestaje u pogromu Drugoga svjetskog rata; o balerini Leili, svojoj bivšoj ljubavi, također Letonki, za čijeg je oca otkrio da je bio kolaboracionist i da je kriv za Fridinu smrt. Drugi tematski krug obuhvaća različite aspekte zločina nad Židovima i ostalim „nepoćudnim elementima“ što su ih počinili nacisti, fašisti i njihovi kolaboracionisti tridesetih i četrdesetih godina. Riječ je o Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i nekim drugim europskim zemljama, s tim da je ovaj put, kao rezultat šireg autoričina istraživanja, u središtu pažnje pogrom u maloj baltičkoj državi Letoniji. Pritom se pripovjedač dotiče i nekih hrvatskih analogija, a ne zaobilazi ni situacije i oblike fašizacije suvremenih društava.
Naslov je romana metaforičan. EEG je kratica za elektroencefalografiju, metodu pretrage kojom se, osobito osjetljivom aparaturom, registriraju akcijske struje mozga. Analizom dobivenih krivulja mogu se ustanoviti različiti poremećaji – epilepsija, tumor mozga, upalne bolesti, moždana smrt. „Učinila mi se zgodnom“, rekla je u jednom intervjuu autorica, „i činjenica da, osim što je neinvazivan, EEG je nečujan. Kao što je u početku neinvazivna i nečujna katkada općeprihvaćena ‘implementacija’ autoritarnih i eksploatatorskih mehanizama, (...) step by step, dok ne bude kasno, dok šteta po pojedinca i po društvo ne postane teško popravljiva.“ U romanu je Andreas Ban upravo takav jedan vrlo osjetljiv aparat koji bilježi elektroencefalogram vremena i društva u kojem se kreću njegovi likovi i on sam – otkrivajući brojna maligna mjesta i poremećena stanja. Pripovjedač ne govori samo o svojoj užoj sredini, Hrvatskoj, i današnjem vremenu nego obuhvaća europski kontinent (Pariz, Berlin, Toskana, Riga, Moskva, Tirana, Sarajevo, Beograd) i gotovo cijelo jedno stoljeće. Banova sklonost provokaciji pokazuje njegovu nepomirljivost s estradiziranjem i banaliziranjem svijeta, sa zaboravom, i ujedno je oštra društvena kritika.
Tekst EEG-a obiluje autoreferencijalnim iskazima: u nekima do njih pripovjedač odgovara na pojedine primjedbe koje su se pojavile u vezi s romanom Belladonna ispravljajući kritičarske krive Drine, a u drugima objašnjava vlastitu književnu praksu opisujući njezinu poetičku podlogu. Na primjedbu da je napisao autobiografsku knjigu (Belladonnu), odnosno da je to autobiografska knjiga D. D., Ban odgovara da to nije točno. Jer – govori on u EEG-u u prvom licu jer je i glavni lik i pripovjedač, a u Belladonni je on bio samo protagonist, a pripovjedač je bio neutralan, bila je to „D. D.“ Daša Drndić u jednom intervjuu konstatira da Ban „ima elemenata moje biografije“ i da je „kombinacija više ljudi koje poznajem“. Pripovjedač odgovara i na prigovore o ponavljanjima, što se u klasičnoj estetici smatra nemalim grijehom. Ipak ističe kako je poželjno cijele pasuse prebacivati iz jedne knjige u drugu „jer ljudi su bolesno zaboravni“. Slično je i s citatima pojedinih mislilaca i pisaca, kojima se Daša Drndić često služi, jer drži da bi od te repetitivnosti ipak moglo biti neke koristi. Na pitanje o tome kamo nas vodi pisanje o prošlosti podsjeća: „Ono što je prošlo, zna biti zaboravljeno, a ono što je zaboravljeno, ne postoji.“
Čitatelj će u EEG-u uočiti glavne osobine autoričine proze: mješavinu fikcije i dokumentarnosti, vremenski i prostorni diskontinuitet, fragmentarnost i citatnost, ponavljanja tema i motiva, male istraživačke podvige, političku i literarnu provokativnost. Njezina je poetika usmjerena razbijanju ustaljene forme, uzrujavanju „obnevidjelih čitača (i kritičara) koji traže zacementiranu formu pravilnih oblika (...).“ Ona ne nudi„priču“, jer „pišem o ljudima koji nemaju ‘priču’, ne o onima ni onima koji traže tuđe priče kako bi u njima našli svoje“; ona priča o ljudima koji „ispadaju iz okvira“. Odbacuje pripovjedni kontinuitet kao nešto „dosadno, monotono i monokromno. U njezinu shvaćanju proze fragment je ključni izraz: nema „zaokruženih“ likova ni „zaokruženih“ fabula, život i svijet raspali su se u fragmente pa takav treba biti i roman. Daša Drndić tu „poetiku fragmenta“ primjenjuje u svojoj književnoj praksi i ona je već njezin znak raspoznavanja.
-
Roman "EEG" Daše Drndić dobio je Nagradu za najbolju knjigu prevedenu na engleski jezik
Nagradu za najbolji roman preveden na engleski jezik za 2020. godinu osvojio je EEG Daše Drdnić u prijevodu Celije Hawkesworth i izdanju nakladničke kuće New Directions. Nagrada se dodjeljuje za najbolje djelo fikcijske proze i za najbolju zbirku poezije prevedenu na engleski, a u potonjoj je kategoriji pobijedila libanonsko-američka pjesnikinja Etel Adan čiju je zbirku poezije Time s francuskog na engleski prevela Sarah Riggs.
-
Nemamo kamo pobjeći, fragmenti razgovora Daše Drndić i Gorana Ferčeca
Iz knjige Daša: Spomenar
Razgovor i prepiska koji slijede započeti su na Dašinu inicijativu nakon što joj je uredništvo časopisa Sarajevke sveske ponudilo prostor da ga s nekim podijeli. Kako smo oboje neprestano bili dislocirani, razgovor se pretvorio u pisma koja pokušavaju biti razgovor koji se pak pretvara u pisma bez nadnevka i pozdrava.
Od razgovora koji se ne zapišu najčešće ne ostane -
Svaki dan moram pročitati barem 30 stranica
Čitateljski svijet Marija Kovača
Kazališni i filmski redatelj, sveprisutni DJ, performer, pisac, glazbenik, glumac, dramaturg… sve je to Mario Kovač, sve to, ali i mnogo više od toga. Ovaj neumorni kulturni aktivist uz sve svoje obaveze, hobije i angažmane ipak svakodnevno pronalazi vrijeme za čitanje, a norma koju si je nametnuo prilično je ozbiljna – trideset stranica svaki dan.
Sjećate li se koja je prva knj -
Na Noćnom ormariću glavnog urednika je EEG Daše Drndić
Prije dvije godine, baš nekako u ovo doba godine, intenzivno sam radio na novom romanu Daše Drndić EEG, drugom romanu o Andreasu Banu, glavnom junaku i prethodnog Dašina romana Belladonna, koji je prije nešto više od mjesec dana objavljen u izdanju jednoga od najuglednijih svjetskih nakladnika newyorškom New Directionsu, a oduševljene kritike objavljuju najvažnije književne novine engleskoga gov
Slične knjige
