Dvanaest prstena
-
Jezik izvornika: ukrajinski
-
Prijevod: Damir Pešorda
-
Broj stranica: 268
-
Datum izdanja: lipanj 2011.
-
ISBN: 978-953266104-0
-
Naslov izvornika: Dvanacjat’ obručiv
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 385 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Istočna Europa devedesetih godina dvadesetoga stoljeća bila je do neslućenih razmjera potencirana Alicina zemlja čudesa. Zamijetiti sva iskrivljenja i sve ludosti u tom svijetu može samo najbolje oko najprofinjenijeg pisca, kakav je Jurij Andruhovič.
Glavni junak Dvanaest prstena austrijski je fotograf galicijskoga porijekla koji redovito odlazi u Ukrajinu, zemlju svojih predaka, gdje snima fascinantne reportaže. On je svjedok kaosa u vremenu brutalne komercijalizacije svega i svačega, povratka nacionalizma, nostalgije za Habsburškom Monarhijom ili Sovjetskim Savezom, tipični zapadnjak koji želi malo avanture, a Ukrajina se čini idealnom zemljom bez velikog rizika. U Karpatima u nekadašnjem opservatoriju pretvorenom u hotel dolazi u nadrealan svijet u kojem se recitiraju stihovi ukrajinskih pjesnika, potežu mačevi i pije bez kraja i konca.
Dvanaest prstena roman je koji veličanstvenom, gotovo srednjovjekovnom groteskom najpreciznije iscrtava noćnu moru tranzicijskih društava pokazujući kako se perspektiva svodi na jednu točku, iz koje pomaka možda i nema.
Narančasta revolucija nije nam donijela baš ništa dobroga
Večernji list, Denis Derk, 17.10.2011.
Jurij Andruhovič, vodeći suvremeni ukrajinski pisac, u utorak će u 19 sati biti gost Frakturine tribine Razotkrivanja u Zagrebu. Predstavit će roman „Dvanaest prstena”, koji se u Njemačkoj prodaje i u mekom uvezu, a koji je na hrvatski preveo Damir Pešorda.
Roman ste napisali prije osam godina. Kakav odnos sada imate prema njemu?
Pisao sam s prekidima od 2001. do 2003. u vrijeme Narančaste revolucije. Godine 2005. i 2006. činilo mi se da je to roman o prošlosti, a danas mi se čini da ipak govori o ukrajinskoj sadašnjosti.
Zašto je tako?
Iako nije usko povezan s politikom, on govori o sveopćoj depresiji u Ukrajini, ali i o krizi srednjih godina koja glavne likove povezuje s krizom društva. Godine 2006. mislilo se da se sve u Ukrajini promijenilo, ali se sada vidi da ta revolucija nije donijela ništa ni dobra ni nova. Moji bi likovi danas bili još stariji i još razočaraniji.
Kako je taj roman primljen u Ukrajini?
Svaka moja knjiga izaziva oprečne reakcije. Oni koji su bili kritični govorili su da sam ga napisao za Zapad, a neki su me hvalili da je to prvi roman koji tako dobro i široko opisuje Ukrajinu. U njemu je važan lik Austrijanca koji izvana gleda na našu zemlju, što je neočekivano za Ukrajince koji su a priori patrioti i ne vole kada ih stranci prosuđuju.
U Leipzigu ste dobili europsku nagradu za razumijevanje. Što je ona promijenila?
Ljudi su počeli drugačije čitati tekst. U svijetu su poznati uglavnom ukrajinski sportaši, kao braća Kličko, pa se svaki uspjeh Ukrajinca smatra pozitivnim za promociju države. No, na nagrade sa Zapada gleda se i kritički jer se misli da Zapad kupuje naše pisce.
Primajući nagradu, bili ste vrlo kritični prema Zapadnoj Europi.
Bilo mi je problematično petnaest minuta govoriti samo hvala. Tada je jedan povjerenik EU rekao da postsovjetske države ne mogu u EU, što je bilo vrlo nepravedno prema Ukrajini, kojoj je trebao pozitivan signal.
Začitavanje: Dvanaest prstena
booksa.hr, Vesna Solar, 7.3.2012.
Elementi trivijalne književnosti vješto se isprepliću s narodnim mitovima i legendama, te pojmovima tradicionalne književnosti.
Jurij Andruhovič, pisac i esejist koji se smatra jednim od najvažnijih suvremenih ukrajinskih autora, osnovao je s dvojicom prijatelja 1985. pjesničku grupu Bu-Ba-Bu. Kako je već i iz naziva jasno, posvetili su se estetici poigravanja s 'velikim' i ozbiljnim temama. Iako danas više piše prozu, Andruhovič se u nagrađivanom romanu Dvanaest prstena, koji je izdala Fraktura u prijevodu Damira Pešorde, izravno nastavlja na takav program. Kao tema poslužila mu je s jedne strane posttranzicijska stvarnost Ukrajine, a s druge tradicionalno shvaćanje književnosti.
Sedmero se različitih likova nađe u neobičnom hotelu «Krčma «Na Mjesecu» – piše se upravo s takvim navodnim znakovima! – koji se nalazi negdje u zapadnoj Ukrajini, reklo bi se, bogu iza leđa. Neki od njih su 'zatvoreni' u ljubavnom trokutu: Roma Voronič i njezin muž Artur Pepa, osrednji pisac, više se ne vole, ali zato nju ludo voli austrijski fotograf Karl-Joseph Zumbrunnen. Kolja, Romina kćer, također je u potrazi za ljubavlju, ali je predavanja postarijeg Doktora o slavnom pjesniku Antoniču i proljeću samo zbunjuju. Tamo su još i režiser spotova Jarčik i dvije starlete. Očekivana se ljubavna priča preokreće u neočekivanu, a dogodit će se i jedno ubojstvo...
Andruhovič u Dvanaest prstena oblikuje fabulu koja sadrži elemente ljubića, krimića, pa čak i horora. No elementi trivijalne književnosti vješto se isprepleću s narodnim mitovima i legendama, te pojmovima tradicionalne književnosti. Tako, recimo, važno mjesto u romanu ima Bogdan-Igor Antonič, ukrajinski pjesnik koji je djelovao početkom 20. stoljeća, ali je njegova poezija tek nedavno dobila zasluženo priznanje. Antoničev status u tekstu Dvanaest prstena vrlo je složen, jer on s jedne strane funkcionira kao leitmotiv koji 'drži sve na okupu', a s druge mu pripada i jedna bitna fabularna epizoda. Osim toga, nije jasno da li je jedan od likova zapravo 'starija' verzija samog pjesnika. Sintagma iz naslova, 'dvanaest prstenova', također je preuzeta od Antoniča kao simbol vječnog vraćanja, ali i povezivanja narodnog, paganskog vjerovanja s kršćanskim. A u tom smislu pomirenja nekih bitnih suprotnosti odvija se čitav roman. Trivijalna književnost 'ulazi' u visoku, pa će ispasti da je motiv ubojstva bila slučajnost, a legenda kao narodni oblik dobiva svoju obradu u romanu, pa o Antoniču dobivamo dvije posve oprečne biografske priče, od kojih možda ni jedna ne odgovara onom što se zaista zbivalo.
No najvažnija se opreka u romanu nalazi unutar same stvarnosti koju Dvanaest prstena opisuje. Posttranzicijska je ukrajinska stvarnost sama nestvarna, prožeta fantastičnim, neshvatljivim, magijskim. S jedne strane, tu su ostaci komunizma, kojeg kao da je «Krčma «Na Mjesecu» metafora, a s druge divlja kapitalizam. Većina judi živi u siromaštvu, ali se o siromaštvu duha ne može govoriti jer baš u vrijeme prije Uskrsa, kad se roman dešava, narodna kultura cvjeta istovremenom s poplavom kiča i kvaziumjetnosti. Sve to tvori neshvatljivu mješavinu, za koju je Andruhovič, čini se, pronašao baš odgovarajući književni izraz poigravajući se jezikom i tradicijom kako ukrajinske književnosti tako i europske književnosti. Očito je, naime, kako se zapravo uvelike nastavlja na rusku fantastičnu tradiciju Gogolja i Bulgakova, a postmodernim se književnim igrama i sveopćom ironizacijom upisuje u opća kretanja književnosti danas.
Andruhoviča već danas nazivaju klasikom ukrajinske književnosti. On je, međutim, izjavio da biti klasikom neke istočnoeuropske književnosti danas, znači biti mrtav. Dvanaest prstena naprotiv dokazuje da je on itekako živ. I ne samo živ nego i piše zabavne, ironične, duhovite, razigrane romane o ne tako razigranim temama.