U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Dva puta za jug
15,79 € / 118,97kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 112
-
Datum izdanja: travanj 2019.
-
ISBN: 978-953358130-9
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 215 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 7,50 € / 56,51 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Prvi dojam koji ostaje nakon čitanja stihova zbirke Dva puta za jug jest 'očuđenje', i to ne jedno, nego mnoštvo 'očuđujućih' slika, svježih i nepotrošenih, koje nam otvara poezija Lare Mitraković. Tijekom jedne pjesme izmijeni se nekoliko jakih slika i još preostaje pjesničke snage da se iznenadi poantom.
Subjekt ovih pjesama duboko je poetičan i teško je zamislivo, osim u nekim izrazitije narativnim pjesmama, da bi Lara mogla pisati nešto drugo: u ovom trenutku ona je čistokrvna pjesnikinja koja je otvorila bogatu i punu kutiju svojih metafora. Njezina poezija s nevjerojatnom mladenačkom lakoćom pregazi granicu živog i mrtvog, granicu sebe i drugih, pa tako osim što se obraća mrtvima koje oživljava, ona sebe poistovjećuje s nekom od pojava ili sa živim bićima u prirodi, najčešće stablom.
Jaka zasićenost i gustoća ove poezije čine nemogućim čitanje ove knjige u jednom dahu. Ona se mora uzimati polako i odmjereno jer svaka pjesma zahtijeva duži proces recepcije.
Irena Matijašević
Tajni život pjesnika: osvrt na zbirku »Dva puta za jug« Lare Mitraković
Andrija Koštal, Stilistika.org, 27. 8. 2020.
I go through all this
Before you wake up
(Björk, »Hyper-ballad«)
[o tome se ne govori]
ali noću obijam grobove
(Mitraković, »o tome se ne govori«)
U travnju 2019. u izdanju Frakture objavljena je druga zbirka poezije Lare Mitraković pod naslovom Dva puta za jug. Riječ je o zbirci koja je zrelija od autoričina prvijenca (Brojanje pogrešaka, 2016), no koja ujedno nastavlja i razvija mnoga obilježja njezine poezije zamjetna već u prvoj zbirci. Iako bi se moglo pomisliti da je naslovnica zbirke izabrana tek prema istom konceptualnom rješenju primijenjenom i na ostale Frakturine pjesničke zbirke objavljene ove godine, minimalistička naslovnica pretapanjem ljubičaste u narančastu boju asocira na suton (a time i na ljeto) te upućuje i na bitnu karakteristiku zbirke Dva puta za jug (a možda i autoričine poetike), a to je jednostavnost pjesničkog izraza iza koje se međutim krije bogatstvo metafora i pjesničkih slika koje nas preplavljuju čim počnemo čitati zbirku. Kako spojiti tu jednostavnost jezika, kako je primijetilo povjerenstvo pri dodjeli nagrade »Zdravko Pucak« za njezinu zbirku Brojanje pogrešaka (2016), s virtualnom i transformativnom snagom pjesništva koju taj jezik proizvodi? To je pitanje koje ne odgovara samo Larinoj zbirci, već i dijelu suvremenog pjesništva uopće.
Kao što je već primijećeno, poezija Lare Mitraković, ali i mnogih drugih pjesnika mlađe generacije, obilježena je »osjećajem generacijske bespomoćnosti i zarobljenosti u svijetu bez prave ideje, pa lirski subjekti bezizlazno lutaju vlakovima, biciklima, pješice u potrazi za ljubavlju i smislom«.(1) Iako je to prikladan okvir za razumijevanje Mitrakovićine poezije, ono što njezinu poeziju izdvaja iz općeg generacijskog okvira jest snaga pjesničke riječi (i pjesničkog glasa (2), možemo dodati). Obrisi stvarnosti nikad ne iščezavaju iz njezinih pjesama, međutim oni također u svakoj pjesmi bivaju transponirani kroz pjesničke metafore. Ako stvarnost i predstavlja polazište, ona u poeziji Lare Mitraković biva preobražena na takav način da njezine pjesme nije moguće jednostavno podvesti pod takozvanu stvarnosnu poetiku. Baš zbog toga se ni lirski subjekt nikad posve ne prepušta očajavanju, već radije zažmiri, zaroni dublje i, kako kaže naslov jedne pjesme, »suspendira stvarnost«. Tako događaji poput pretvorbe klupe u livadu ili pak pretvorbe ljudskog bića u stablo, sažimanja jeseni u žuto-narančastu kockicu leda ili ponovnog spajanja mrvica u krišku kruha u njezinoj poeziji, postaju mogući. To nije puko maštanje ili dnevno sanjarenje, već pristupanje virtualnom odnosno aktualizacija virtualnog kroz pisanje.(3) Svijet Mitrakovićinih pjesama je hiperrealan. To nije ni stvarni ni imaginarni svijet, već svijet koji nastaje transponiranjem elemenata stvarnog svijeta posredstvom jezika u jednu novu ontološku dimenziju. Pjesma koja nas ponajbolje uvodi u tako shvaćen proces pisanja i pjesničke kreacije jest pjesma »mala lara« koja otvara zbirku.
ja imam malu laru
stavim je u džep i kažem
hajde mala lara budi kosjenka
hajde budi malo nešto drugo
a mala lara uzme olovku i napiše
ujesen livade uvenu,
ali ja ih vidim zelene
ujesen ih uberu da nahrane stoku
ali ja nacrtam nanovo svaku travku
(Mitraković 2019: 7)
Zbirka je podijeljena na dva dijela naslovljena »Ožiljci od gusjenica« i »Dobro sam, tata«, pri čemu tri pjesme, »mala lara«, »dva puta za jug« i »upute za pripitomljavanje« stoje izdvojeno na početku, u sredini odnosno na kraju zbirke. Taj postupak ne iznenađuje jer pjesme »dva puta za jug« i »upute za pripitomljavanje« obje završavaju riječju »jug«, upućujući na temeljnu riječ iz naslova zbirke, dok se pjesma »mala lara«, vidjeli smo, može čitati kao autopoetički iskaz koji čitatelja uvodi u sam stvaralački proces. Prvim dijelom zbirke dominira tema sjećanja na djetinjstvo u rodnom kraju, dok drugi dio zbirke donosi pjesme usidrene u sadašnjosti, među kojima su mnoge ljubavne pjesme upućene po svemu sudeći jedinstvenom adresatu.(4) Među pjesmama u prvom dijelu zbirke mogu se razlikovati: a) one pisane u prezentu, iz perspektive doživljajnog (dječjeg) ja, koje tematiziraju svakodnevne (iterativne) prizore(5), kao što su »polupani lončići« i »možemo samo vikati upomoć«; b) pjesme u perfektu, pisane iz perspektive pripovjednog ja, koje tematiziraju razdaljinu između »ovdje« i »tamo«, »nekad« i »sad«, poput pjesama »mirenje« i »smrt« te c) pjesme u kojima se isprepliću te dvije perspektive, a to su »lov na ptice pjevice« i »KŽ 121«.
Drugi dio zbirke pak donosi pjesme koje često vrlo izravno progovaraju o iskustvima, što ne znači da su lišene metafora. Riječ je o pravim poetskim paljbama ispunjenim emocijama tuge, usamljenosti pa čak i ljutnje. Navedimo nekoliko stihova iz kojih se to vidi:
Bit će to najprodavanija fotografija u albumu čovjeka
koji će jednom možda napisati moju biografiju
zaboravit ću te spomenuti
(Mitraković 2019: 91)
još jedan beep i raznijet ću ti glavu
s balkona će izgledati kao krvavi zalazak
u idilično ljetno popodne
(Mitraković 2019: 92)
Nitko me ne jebe tata
Svi kruže oko moga gnijezda žalcima
Ali nitko ne ubada
Naučila sam sklapati noge smrtonosno
I zauvijek poput bogomoljke
(Mitraković 2019: 94)
U Mitrakovićinim se pjesmama zapaža utjecaj poezije Danijela Dragojevića, Anke Žagar, Ivice Prtenjače i drugih, a ne treba zanemariti ni utjecaje iz popularne kulture (primjerice Björk).(6) Njezin je jezik jednostavan, teži davanju jedinstvenog imena svakoj pojedinoj stvari, ali, kako je već naglašeno, sposoban je i za snažne transformacije predmetnoga svijeta. Osim sličnih emocija, dvije zbirke povezuje i sklonost narativizaciji zbog čega pojedine pjesme poprimaju upečatljive zaplete i završetke, dok je pjesma »koji su čekali smrt« čitava sastavljena od narativnih fragmenata (lirskih mikropriča).
Mitrakovićine su pjesme većinom sastavljene od jedinstvenih oblika (strofoida) koji se ponekad protežu i na dvije stranice.(7) Za razliku od prve zbirke u kojoj su prevladavale jednostavne rečenice, u pjesmama zbirke Dva puta za jug zamjetna je veća upotreba složenih rečenica koje nisu odijeljene točkama (ni zarezima) pa je katkad teško odrediti gdje jedna rečenica kao smisaona cjelina završava, a druga počinje. Osobit postupak koji prepoznajemo u Mitrakovićinim pjesmama jest taj da ista riječ (može to biti riječ na početku ili na kraju stiha) ili ista surečenica istodobno označavaju kraj prethodne rečenice, ali i početak nove. Evo dvaju primjera:
sve stane u osam puta osam
balkon i tri sobe i kuhinja i hodnik
dvije kupaonice
u osam puta osam
sam je puta sanjala nakon smrti
(Mitraković 2019: 12; podebljanje dodano)
i onda je tijelo otkriveno, koža je
površina mora uz blagi vjetar,
nemirna i mokra kao oči
nakon dugih rastanaka
izgubim znanje govora i hodanja
(Mitraković 2019: 102; podebljanje dodano)
Vidimo kako njezini stihovi odbijaju dozvoliti da budu prevedeni u prozu.(8) Svjedočimo dakle da i na formalnoj razini njezina poezija dopušta, štoviše potiče, višestruke aktualizacije odnosno mogućnosti čitanja.(9) Njezini stihovi kao da nam poručuju: »Točku biste mogli staviti i tu i tu«. Poeziju Lare Mitraković treba stoga čitati kroz odnose između realnosti i hiperrealnosti(10), između aktualnog i virtualnog, koje ona uspostavlja. Ponavljamo, ne više kroz opreku između stvarnog i imaginarnog jer ono što je virtualno nije zbog toga manje stvarno. Instanca boga i pojam igre(11) tako postaju ključnim za takvu poeziju. I dok se u pjesmi »Jesen« iz prethodne zbirke lirski subjekt oprezno, ali ironično stavlja na mjesto boga formulom »da sam na jedan dan / Bog ili bog«, Mitrakovićina poezija već je sama zauzela to »mjesto«.(12)
Dva puta za jug svakako je naglašeno autobiografska zbirka.(13) Prva i posljednja pjesma zbirke poigravaju se autoričinim imenom, dok se u posljednjoj aludira i na ime adresata kojem su upućene ljubavne pjesme. U pjesmama se spominju još neka imena te članovi obitelji, a kao što je već rečeno, jedna od glavnih tema zbirke je djetinjstvo provedeno na otoku (Vis) na kojem je autorica rođena. Iz toga se međutim nikako ne bi smio izvoditi zaključak kako su pjesme u zbirci Dva puta za jug namijenjene uskom krugu čitatelja i da ih nije moguće razumjeti bez poznavanja autoričine biografije odnosno osobnog poznanstva s njom. Kao što je već rečeno, ako i stvarnost predstavlja polazišnu točku, daje početne koordinate, pjesme iz njih grade svoj vlastiti svijet kojem nitko nema povlašten pristup.
Bilješke
1) Vidi komentar na koricama knjige Netko podvikne, djeca odrastu, Zagreb: Fraktura, 2018.
2) O snažnom glasu pjesničkog subjekta u Mitrakovićinim pjesmama pohvalno je pisao Tomislav Augustinčić u kritici zbirke Brojanje pogrešaka. Vidi https://aktivirajkarlovac.net/2018/06/imatimuda-a-biti-prepustena-sebi/.
3) Mogli bismo to nazvati i tajnim životom pjesnika, kao što sugerira i pjesma »o tome se ne govori« (str.84).
4) Te se pjesme po svome tonu uvelike nastavljaju na ljubavne pjesme iz njezine prve zbirke.
5) Ponekad se ti svakodnevni prizori otkrivaju kao poprišta traumatičnih događaja kao u pjesmi »polupani lončići«.
6) U ovom potonjem slučaju bilo bi možda prikladnije govoriti o poetičkoj srodnosti nego o utjecaju.
7) Samo su četiri pjesme (»fragmenti o djetinjstvu«, »koji su čekali smrt«, »tamo dolje« i »upute za pripitomljavanje«) sastavljene od nekoliko segmenata (strofoida), dok dvije pjesme (»kraj brojanja« i »božić na«) imaju izdvojen posljednji stih.
8) Pa ipak se u zbirci našla i jedna pjesma u prozi – »tamo dolje«.
9) Ne treba stoga čuditi što zeugma kao figura višestruke aktualizacije riječi igra istaknutu ulogu u Mitrakovićinoj poeziji.
10) Pjesma »Hyper-ballad« islandske kantautorice i pjevačice Björk pokazuje se tako kao ključ za čitanje mnogih Mitrakovićinih pjesama ili barem kao njihov su-tekst.
11) Za autoričine pjesme koncipirane oko pojma igre, vidi http://strane.ba/lara-mitrakovic-tri-pjesme/.
12) Kao što je Deleuze pisao u Logici smisla: »To je dakle igra koja pripada samo mišljenju i umjetnosti (...Ta igra, koja postoji samo u mišljenju i nema drugog posljetka osim umjetničkog djela, jest i ono pomoću čega su mišljenje i umjetnost stvarni i remete stvarnost, moralnost i ekonomiju svijeta« (Deleuze 2015: 61).
13) Zbirka je uostalom posvećena »noni Luciji i nonotu Mladenu«.
Džungla na balkonu
Krešimir Bagić, Vijenac, 12. 3. 2020.
Zbirka Dva puta za jug Lare Mitraković sretan je spoj sjećanja i melankolije, zbilje i imaginacije, pjevanja i govorenja. Kojim god putem krenuli, vjerojatno ćete u nekom trenutku zalutati, ali ćete naposljetku zadovoljni i spokojni stići na obećani jug
Francuski filozof, sociolog i mediolog Edgar Morin u svojoj Estetici tvrdi da u umjetnosti prebiva kompleksnost čovjekova odnosa sa zbiljom, tj. da u njoj u isti mah postoji „bijeg od zbilje i zauzetost zbiljom“. To paradoksalno dvojstvo autor eksplicira ovako: da bi ju mogao podnijeti, čovjek radi kompromis sa zbiljom, estetizira ju i pretvara u poeziju života. U suvremenom hrvatskom pjesništvu oblici estetizacije i lirskoga pripitomljavanja zbilje kreću se između nasumičnog prikupljanja zbiljskih podataka i polemičkog osporavanja događaja ili praksi koji obilježavaju život pojedinca i zajednice.
Jedan od mogućih oblika Morinove poezije života pojavljuje se u zbirci Dva puta za jug, drugoj pjesničkoj knjizi Lare Mitraković (1992). Autorica se koncentrira na ograničen broj uspomena i prizora iz djetinjstva i obiteljskog života te na nekolicinu relativno tipičnih svakodnevnih situacija. Pribjegavajući imaginacijskom preobražavanju i onirizaciji tih krhotina privatne zbilje, ona ih estetizira i upravo pomoću njih istodobno gradi sklonište od zbilje i samu zbilju svoje lirske protagonistice.
Mala Lara
Pjesme u zbirci Dva puta za jug razdijeljene su u cjeline Ožiljci od gusjenica i Dobro sam, tata, s tim da prvu cjelinu najavljuje pjesma mala lara, a drugu naslovna pjesma dva puta za jug. Uvodna pjesma mala lara otkriva neka od tematskih i stilskih čvorišta knjige. Najprije autorica se samoupisuje u tekst, potičući čitatelja da uspostavlja relacije između Lare o kojoj se piše i Lare koja piše. Lirska se protagonistica pjesme predstavlja kao čuvarica ili majka: „ja imam malu laru/ stavim je u džep i kažem/ hajde mala lara budi kosjenka“. Time su odmah uvedene dvije perspektive – dječja i odrasla, naravno i pripadajuće im logike i svjetonazori. Protagonistica osvještava rascijepljenost lirskog svijeta, naglašava distancu između sebe i „male lare“, gradi diskurz koji uključuje i afirmira obje pozicije i koji postaje prostor na kojemu surađuju zaumni i paradoksalni izrazi. Pjesma je izrazito ritmična, a ritam se temelji na brzoj izmjeni lirskih tvrdnji i ponavljanju poetskog obrasca koji zauzima desetak stihova – protagonistica se naime četiri puta vraća tvrdnji „ja imam malu laru“, iza koje se nižu različiti prizori koji hiperboliziraju ludičnost i slobodu dječjega svijeta (djevojčica piše livadu, škarama izrezuje šest pari ruku, skoči na noge i govori, na kraju pjesme pretvara se u hrast). Štoviše ludičnost djevojčice pokreće i prigodnu ludičnost lirske protagonistice koja „malu laru“ najprije stavi u džep, pa iza uha, pa na stol, pa u krevet. Moglo bi se kazati da forma proizvodi svoj sadržaj, tj. da ponavljanje prigodno stvorenog poetskog obrasca pjesmi osigurava specifičnu događajnost i narativnost. Na tematskom je planu tako otvoreno pitanje identiteta, a na stilskom izgrađen model retorične pjesme koja nastaje ciklizacijom više istovrsno oblikovanih podcjelina. Lirske igre s imenom Lara pojavljuju se i u nastavku zbirke. Izdvajam dva slučaja: u pjesmi oslobod(a) protagonistica priopćuje „poljubila sam ženu na otoku/ dala sam joj ime lara“, a u pjesmi speed date povjerava nam sljedeće: „dugo nisam imala ime/ dok se plava Lara iz filma nije/ vratila na dan Živagova sprovoda“. Malo po malo, lirski svijet Lare Mitraković izrasta u svijet zasićen ženama po imenu Lara. Ta činjenica iziskuje tumačenje. Može ju se razumijevati kao propitivanje različitih lica subjekta, kao način rekonstrukcije lirske intime ili pak kao osviješteni oblik lirskoga narcizma.
U cjelini Ožiljci od gusjenica protagonistica rekonstruira djetinjstvo provedeno na otoku, mistificira obiteljske prizore, versificira otočki život. U njezine iskaze redom ušetavaju prijatelji iz djetinjstva, igre, obiteljska kuća, večernja molitva, melodije španjolskih tv-sapunica, pekar na električnom vozilu, žena koja priča sa psom, starac s ribom u plastičnoj vrećici… Njezini otočani neprestano čekaju goste i smrt, mole se za bonacu, izdaju ili renoviraju apartmane, na neki čudan način dodiruju im se turisti i reciklirani otpad. U prvom planu je prošlost, atmosfera je pasatistička, vrijeme prikazivanja perfekt, a osnovna emocija melankolija. Pjesme se obično temelje na metaforizaciji, kojom se tipični prizori oneobičuju, te na nabrajanjima i gomilanjima, kojima se ilustrira kakva tvrdnja ili iscrpljuje prizor.
Sakralizacija običnih događaja
U cjelini Dobro sam, tata lirsku protagonisticu zatječemo u gradu. Ona analizira samu sebe, promatra svoje tijelo, pregledava madeže, piše, usisava stan. Ona ima partnera s kojim dijeli svakodnevicu. Odnos između Nje i Njega iskače u prvi plan. Njihove emocije i njihova svakodnevica postaju predmet poetizacije. Protagonistica Lare Mitraković poseže za uvriježenim načinima pridavanja važnosti tom odnosu, npr.: zamišlja partnera kao krošnju u koju se penje, na njegovu balkonu traži džunglu kako bi se verala lijanama i pila kokosovo mlijeko itd. Uz to dosta je tekstova u kojima se sakraliziraju posve obični događaji: gledanje vijesti, ljenčarenje u krevetu, šetnja, svađa, kupanje, izmjenjivanje poruka, iščekivanje snijega i sl. Na djelu je poetizacija privatnosti mjestimično ispresijecana povijesnim aluzijama („kad je Gavrilo slijedio princip“), fragmentima medijske zbilje i reklamnog diskurza (lice zorana šprajca, dormeo madraci, muškarac iz reklame za probleme s prostatom). Pjesme druge cjeline funkcioniraju kao razigranija inačica stvarnosne poezije, koja je obilježila pisanje nekolicine pjesnika s početka stoljeća, a koja je najčešće uključivala narcističko osamljivanje subjekta, opjevavanje dnevne rutine i stilizirani žurnalistički jezik. Takve značajke primjetne su u tekstu dobro sam, tata:
Srce kuca u ritmu džogiranja ljudi pod prozorom
Prozore oblažem novinama koje ne čitam
Spavam s mobitelom na licu
Crvenom notifikacijom na trepavicama
Blinkanjem kružnica započinjem jutro
Umjesto kave zalijevam se vinom…
Citirani su stihovi dobar primjer Morinove estetizacije zbilje, koja združuje bijeg od zbilje i zauzetost njome. Kritičar Andrija Koštal nije sklon svrstavanju zbirke Dva puta za jug u stvarnosnu poeziju. On tvrdi: „Ako stvarnost i predstavlja polazište, ona u poeziji Lare Mitraković biva preobražena na takav način da njezine pjesme nije moguće jednostavno podvesti pod takozvanu stvarnosnu poetiku. Baš zbog toga se ni lirski subjekt nikad posve ne prepušta očajavanju, već radije zažmiri, zaroni dublje i, kako kaže naslov jedne pjesme, ‘suspendira stvarnost.“ Potpuno se slažem. Koštal je zapravo poeziju Lare Mitraković opisao upravo onako kako Edgar Morin prikazuje estetizaciju zbilje. A što se stvarnosne poezije tiče, taj pojam do danas nije prikladno obrazložen, zbog čega prije funkcionira kao nejasna kritičarska poštapalica nego kao upotrebljiva klasifikacijska odrednica.
Kako je poznato, svaki čitatelj posvaja tekst unoseći u nj elemente vlastitog iskustva, iskušavajući na njemu vlastito znanje i neznanje, fantazme i idiosinkrazije. Upravo ti nepredvidivi elementi svako čitanje čine jedinstvenim, a samu recepciju nedovršivom. Ćudljivost svoga čitanja zbirke Dva puta za jug ovdje ću ilustrirati dvjema fiksacijama. Prva se tiče brojeva, a druga pitanja kada i gdje pjesma završava.
Diskretni šarm brojeva
Opazio sam da Lara Mitraković u prvom dijelu zbirke veoma često poseže za brojevima, npr.: od papira napravi šest pari ruku; „kamen je jedan korak/ zrna pijeska četiri koraka/ peti je plićak“; dvanaest je koraka do kuće; „sve stane u osam puta osam“; tamo je sve bilo 220 x 80; „jedan, dva, tri kata/ četiri, pet, šest, sedam stanova/ osam, devet, deset godina…“; 140 sladoleda. Od pjesme do pjesme mijenja se funkcija brojeva. Rekao bih da su manje u službi preciznosti ili kvantificiranja čega, a više u službi figuracije lirskoga govora. Oni sugeriraju da postoji osmišljena cjelina, otvaraju prostor igri, sudjeluju u organizaciji pjesme ili kojega njezina dijela. Kompozicija teksta polupani lončići zasniva se na brojenju do dvadeset – u njemu su spretno povezani igra skrivača s jedne i odrastanje lirske protagonistice s druge strane. U jednom trenutku pjesnikinja i sama osvještava sklonost prema brojenju pa ispisuje pjesmu kraj brojanja – ona počinje konstatacijom „danas sam na ulici srela ženu/ koja je umrla prije tri godine“, a završava stihom „odlučila sam prestati brojiti“. Naravno to obećanje ne treba doslovno shvatiti. Brojevi se na oba puta za jug i dalje pojavljuju, funkcioniraju kao putokazi, simbolički mamci, jamci usklađivanja vanjskog svijeta i svijeta pjesme.
Čitajući zbirku u više sam se navrata pitao može li se i po kojim signalima prepoznati kraj pjesme. Pomaže li u tome stečeno iskustvo čitanja poezije? Naime mnoge pjesme Lare Mitraković prelaze na drugu stranicu. Nekad se radi o par stihova, a nekad o petnaestak ili dvadeset. Kada je stranica na kojoj pjesma počinje desna, čitatelj – prije nego okrene list – ne može biti siguran čeka li ga na idućoj nastavak pjesme ili nova pjesma. Više sam puta pomislio da je pjesma završila na upravo pročitanoj stranici, a onda bih okrenuo list i bio suočen s njezinim nastavkom. Budući da mi se slični incidenti ne događaju tako često, malo sam se zabrinuo nad svojom čitateljskom pomnjom, pa sam se počeo vraćati na početak teksta koji sam ‘dovršio’ prije njegova stvarnog kraja i nastojao dublje proniknuti u njegovu logiku. Tamne oblake, koji su se nadvili nad mojom čitateljskom kompetencijom, rastjerao sam zaključivši da je varljivost kraja pjesme upisana u samu prirodu pisanja Lare Mitraković. Lirski su motiv, slika ili misao u njezinoj poeziji trenutačni, zbijeni u stih ili dva, a pjesma je nerijetko oblikovana kao grozd motiva, slika ili misli. Takav način oblikovanja pjesmi pribavlja gustoću i poliperspektivnost, ali njezinim dijelovima potencijalnu osamostaljivost.
Zbirka Dva puta za jug Lare Mitraković sretan je spoj sjećanja i melankolije, zbilje i imaginacije, pjevanja i govorenja. Kojim god putem krenuli, vjerojatno ćete u nekom trenutku zalutati, ali ćete naposljetku zadovoljni i spokojni stići na obećani jug (gdjegod i štogod on bio).
Frakturina večer poezije s Josipom Gogić, Miroslavom Kirinom, Suzanom Matić, Larom Mitraković i Davorom Šalatom
25. 4. 2019., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Frakturina večer poezije
Na večeri poezije,
u četvrtak 25. travnja 2019. u 20 sati
predstavit ćemo nove zbirke
Josipe Gogić Žena žutih očiju,
Miroslava Kirina Malešne,
Suzane Matić Usnena predaja,
Lare Mitraković Dva puta za jug i
Davora Šalata Zvijezde, davna lica spašenih.
U dvorani Müller zagrebačkog Kina Europa (Varšavska 3) razgovor s pjesnicima vodit će Irena Matijašević i Miroslav Mićanović.
Slične knjige
