Duša od krumpira

Special cijena 9,00 kn Redovna cijena 10,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 186

  • Godina izdanja: 2005.

  • ISBN: 953-7052-59-1

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 320 g

U Dubrovniku se u ranu jesen 1949. kolo sreće ponovo zavrtjelo. Ljudi nestaju, odlaze u noći, bez obzira bili istaknuti partijici ili tzv. mali ljudi. Nekadašnjoj buržujskoj obitelji koja je ostala živjeti u vlastitoj vili zahvaljujući udaji lijepe nećakinje Petrunjele za partizanskog admirala Bolanču, sprema se promjena. U Grad se na motorkotaču, nitko ne zna zašto, vratio Mile Močibob, nekada domobran, a sada udbaš. Tijekom jednoga sudbonosnog dana iz perspektive devetnaestogodišnjeg, inteligentnog i senzibilnog Mirka saznat ćemo povijest i stradanje njegove obitelji, složene odnose među generacijama, bivšim buržujima i proleterima od kojih je svatko nekad bio gori, a nekad doli.

Roman Duša od krumpira bez sumnje je najkompleksnije djelo istaknutog prozaika i pjesnika mlađe generacije Rade Jarka. U romanu se isprepliću politika, povijesna i vojna pitanja, pjesništvo, nogomet i američki stripovski superjunaci, a krumpir je metafora svega dobroga, namirnica koja je nahranila milijune, no ako se pokvari, nepodnošljiva je mirisa – on dakle predstavlja pravu dušu pojedinca, grada i sistema.

Roman Duša od krumpira, ispripovijedan suvereno, s mnogo pritajenog humora, velikim osjećajima i poznavanjem topografije Grada, donosi novu i uzbudljivu sliku jednoga vremena.

Drugi roman ovog 35-godišnjeg Dubrovčanina, natoč slanom imenu, prava je poslastica...
Milana Vuković Runjić, Cosmopolitan

Svakako treba reći kako ovaj roman odlikuje iznimna elegancija pripovijedanja, na kakvu smo skoro zaboravili u kontekstu recentne domaće produkcije.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list

U skraćenoj verziji Jarak je napisao izvrstan kratki roman koji se može čitati, recimo to zbog neke ironije, na plaži... a ovaj produktivni body snatcher već najavljuje sljedeći roman.
Vladimir Brljak, Radio 101

Rade Jarak se romanom Sol definitivno dokazao kao konstanta domaće književne scene te kao jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koji se bez problema snalazi na svim literarnim područjima.
Jelena Gluhak, Vijenac

Rade Jarak za razliku od mnogih svojih domaćih kolega ne igra na prvu loptu; on ne nastoji šokirati niti provocirati, nego ustrajava na svom prepoznatljivom, istančanom, sofisticiranom rukopisu.
Božidar Alajbegović, Lupiga.com

7.1.2009.

Rade Jarak: Duša od krumpira

StudentNet, Matko Vladanović, 31.10.2006.

Ostao sam u nedoumici pitajući se kako ocijeniti ovaj roman. U neku ruku me privlačio i priznajem da u njemu ima nešto opojno, a u drugu ruku me ostavljao ravnodušnim. Da ne duljim ovdje, čitajte dalje u tekstu.

Moja je bivša djevojka dobivala živčane napadaje na spomen imena i djela Rade Jarka. Nikako se nije mogla pomiriti s time da „takva spodoba“ može sloviti kao pisac. Doduše, opće je poznata stvar da se u našoj zemlji ovim prišivkom 'pisac' diče mnogi od kojih barem tri četvrtine treba vratiti u osnovnu školu na satove hrvatskoga jezika, povijesti ili domaćinstva. Doduše, moja se bivša djevojka zaklinjala na život i djelo Josipa Mlakića pa pozornom čitatelju njen estetski sud može izgledati ponešto diskutabilnim. Najblaže rečeno. Ipak, u Jarkovom slučaju on nije posve neutemeljen.

Dovoljno se prisjetiti bijedne isprike za roman pod nazivom „Sol“, koja je bila slavljena u mnogim tiskovinama i kojoj su hvalospjeve izricala mnoga usta. Tako to izgleda kada se pišu panegirici u Blitvi. Nemalo sam se stoga iznenadio kada je nakladnička kuća Fraktura objavila novi roman Rade Jarka pod nazivom „Duša od krumpira“. Kako nakladničku kuću Fraktura pamtim po vrhunskim izdanjima svjetske književnosti, mislio sam da je Seid Serdarević (glavni urednik) posve skrenuo s uma, no moje se mišljenje nakon čitanja promijenilo.

Malo poslije drugog svjetskog rata, u vremenu kada je trebalo očistiti svoju ustaško-domobransku prošlost i postati pravolinijski partijaš ili barem staljinist (dok i to, začudo, nije postalo nepoželjno), u Dubrovniku se nije događalo ništa. Barem ne iz perspektive devetnaestogodišnjeg pripovjedača ove priče – Mirka. No roman Rade Jarka samo je usputna priča o Dubrovniku. Mirko priča o svojoj obitelji, buržujskom višem staležu usred cvjetanja socijalizma. U vremenu kada su se norme prebacivale za nekoliko stotina postotaka i kada je svatko nosio značku udarnika, znak prestiža i divljenja vrijedne volje za izgradnjom tekovina samoupravnog socijalizma. Ničega specifičnog nema u toj obitelji. Nema partizanskih heroja koji su goloruki zaustavljali njemačke divizije, nema intelektualaca obrazovnih na najskupljim stranim sveučilištima kao u vrijeme Republike. Reklo bi se, sve je prosječno, da odmah na početku ne dolazi do incestuoznog zbližavanja u skladištu na vreći krumpira između Mirka i njegove rođakinje Petrunijele. Sam taj čin, posve neobično, samo je ovlaš spomenut i ne funkcionira ovdje kao ćudoredni problem već kao puki događaj koji se dogodio i oko kojega ne valja previše razmišljati.

Ono što je specifično u samom romanu pripovjedačev je glas. Mirkov glas je lociran precizno u vrijeme i prostor. Odbrojavanje svake sekunde na početku svakog (nenaslovljenog) poglavlja i precizno poznavanje topografije Dubrovnika pomažu locirati pripovjedača i njegovo vrijeme. No sam pripovjedač biva problemtičnim. Nije ovdje riječ o nepouzdanom modernističkom pripovjedaču koji sa svrhom i namjerom obmanjuje čitatelja. Ne. Mirko je i odveć zreo za svoje godine. Devetnaestogodišnjak bez posla i zanimanja („Ni mrtav na studij u Zagreb“) koji biva svakome loncu poklopac, senzibilan do te mjere da u svojim zapažanjima slike bilježi fotografskom preciznošću i pouzdanošću. Misli mu ponekad pobjegnu pa se pod maskom intelektualnog snobizma nazire tek nedorasli dječak koji biva sretnim kada se provoza na BMW-ovom motorkotaču centrom grada. Priča iz Mirkove vizure postaje tamna i nijansirana simbolizirajući „padanje u noć“ Dubrovnika, Dubrovčana i čitave Jugoslavije. Njegov pogled ovdje postaje apsolutnim jer niti jedan od drugih likova (od kojih su neki tek cameo uloge, poput same rođakinj-Petrunjele) nema pravo na vlastiti unutrašnji razvoj, neki samostalni diskurs koji bi pobjegao Mirkovom pogledu. Upravo na ovom mjestu leži glavna zamjerka romanu. Dok „Duša od krumpira“ izvrsno funkcionira kao estetski objekt, gotovo poput fotografija (crno-bijelih) od prije pedeset godina, njan funkcionalnost na tom mjestu i prestaje.

Jarkovi likovi tek su niz funkcija bez prave karakterizacije ili dubine (sličan postupak, čak nešto ogoljeniji, možete pronaći u njegovo romanu „Sol“). Glavni lik je toliko kontradiktoran (što se, doduše, može pripisati njegovim godinama) da se moram upitati o razlogu njegova postojanja. Mirko se ne prisjeća, ne žali, želje su mu rudimentarne i nerazrađene, a oko njega zbiva se povijest. Uspjeli trenutak ovoga problematičnog supostojanja gotovo je izgubljen u nedorečeim aluzijama i plitkim dijalozima. „Duša od krumpira“ imala je potencijala i mogla je pružiti mnogo više nego što je pružila. Umjesto priče koja bi funkcionirla u svakom vremenu, dobili smo uramljenu sliku ograničenog dosega. Valja pak reći da je Jarak odmaknuo nekoliko svjetlosnih godina od „Soli“. Stil mu se razvio i postao kompleksan i gust. Rad sa takvim stilom zahtijeva dodatno modelranje i eksperimentiranje. Stilski dopadljiva, minijatura „Duša od krumpira“ najavljuje zanimljiv smijer u kojem se Jarak počeo kretati. Za potpuniju ocjenu potrebno je sačekati njegov novi uradak.