Dunav

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Ljiljana Avirović

  • Broj stranica: 432

  • Datum izdanja: rujan 2013.

  • ISBN: 978-953266511-6

  • Naslov izvornika: Danubio

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 635 g

Dunav je nesumnjivi klasik talijanske i svjetske književnosti, knjiga koja živi i meandrira, u kojoj se zrcale rijetko viđena erudicija Claudija Magrisa kao i besprijekoran poetični stil najboljeg esejista današnjice.

Bio sam opsjednut Golim otokom i prisiljen o njemu pisati

Gordana Kolanović, tportal.hr, 12.9.2013.

Autor je više od trideset knjiga, među kojima su 'Nagađanja o sablji(1984.), 'Stadelmann(1988.), 'Ono drugo more' (1991.) i 'Mikrokozmi(1997.). Trst je opsesivna Magrisova tema te svoj grad istražuje u njegovoj prostornoj i vremenskoj dimenziji.

Najpoznatiji je po 'Dunavu' (1986), knjizi kroz koju, 'od izvora do ušća, prati tok središnje europske rijeke esejizirajući povijest svjetova i kultura koji su pokraj nje nastali'.

Roman je objavljen na svim frekventnijim europskim jezicima uključujući hrvatski te je snažno utjecao na kulturne i književne tokove Europe krajem prošlog stoljeća. 'Dunav' je nesumnjivo klasik talijanske i svjetske književnosti, nezaobilazna lektira, vodič i svjetionik svakome tko putuje srednjom Europom, tko se bavi poviješću i nadasve onima koji uživaju u lijepoj književnosti.

Sa slavnim talijanskim autorom razgovarali smo o njegovom epohalnom romanu, sudbini Europe te književnim utjecajima na život.

'Dunav' ste napisali prije više od četvrt stoljeća. Prateći rijeku, pisali ste o povijesti, prirodi, kulturi i ljudima te stvorili totalan žanr ili nadžanr kako biste ih sve obuhvatili. Rezultat je istovremeno enciklopedijski i kolažno-digresivan. Kakva je srednja Europa kojom ste putovali?

'Dunavje podvodni, skriveni roman, priča o životu, ali na kraju i priča o smrti čovjeka koji putuje Mitteleuropom; on putuje zato što je Mitteleuropa krajolik njegova života i krajolik suvremena Babilona. On putuje po sadašnjici, ali i po prošlosti o koju se neprestano spotiče, prošlosti koja se na kraju pretvara u dio njegova bitka i njegove čuvstvenosti, uranja u krajolik kao što se uranja u različite naslage postojanja povijesti i, naravno, korača u budućnost sa svim oblicima, prikazima, idejama i nadama o toj budućnosti.

Sretan sam zbog definicije 'totalni književni žanr', to je upravo ono što bih želio da ta knjiga jest. Što se pak tiče srednje Europe danas, na stranu ogromne razlike između pojedinih zemalja, moramo priznati da smo se nadali drugačijem načinu razvoja situacije nakon raspadanja totalitarizama. Bogu hvala, ideološki zidovi su pali, ali su se na žalost pojavili novi zidovi, etnički i nacionalistički, koji su također nehumani.

U međuvremenu je hibridni putopisni žanr postao mnogo zapaženiji, donekle zahvaljujući velikom uspjehu W. G. Sebalda. Mislite li da taj novi kontekst daje novo značenje vašem 'Dunavu'?

I ja veoma cijenim Sebalda, putovanje je sastavni dio mojega života, kao što i proizlazi iz mnogih djela koja sam napisao, a posebice iz knjige 'L'infinito viaggiare' (Putovati beskrajno). Putovanje kao početak i kao povratak; veliko je pitanje je li povratak moguć ili nije, vraća li se suvremeni Odisej na svoju Itaku potkrijepljen, uvjeren, usprkos svim brodolomima njegovih putovanja, potkrijepljen i osviješten u svojem identitetu, u putovanju svojega života, ili se gubi negdje na putu, pretvarajući se uistinu, i prema samome sebi, u onoga čije je ime Nitko. Nije do mene da kažem pridaje li sve to novi smisao mom 'Dunavu', nadam se da je tako, ali ja to ne mogu reći.

Vaš sunarodnjak, filozof Giorgio Agamben, govoreći o životinjama, ustvrdio je da je pogrešno misliti da jezik služi komunikaciji te da s konjima i psima izvrsno komuniciramo bez jezika. U kojoj je mjeri za vas važna takva nejezična komunikacija, na što se ponajprije oslanjate kad nešto upoznajete - na govorne i pisane izvore ili vam je važno i ono nejezično? 

Mislim da jezik nije jedina komunikacija, kao što dokazuje ne samo taj spomenuti odnos sa životinjama (kod kojega je ipak i jezik važan), već su to i ljudski odnosi, simpatije i antipatije, bliskost u prijateljstvu, koja nije sačinjena od jasno zacrtanih ideja ili zamisli, već od načina postojanja, onog tajanstvenog komuniciranja koje se odvija u ljubavi. Pisac je, dakako, ajme meni!, prisiljen svojim oskudnim riječima prevesti i takvu neverbalnu komunikaciju.

Kao autor posebno zaokupljen sudbinom Europe, mislite li da u aktualnim ekonomsko-geopolitičkim premještanjima snaga Europa treba tražiti ne samo novi ekonomsko-politički, nego i kulturalno-vrijednosni identitet? Može li Europa i po čemu i dalje biti 'uzor'?

U svojoj nevjerojatnoj, katkada i kontradiktornoj šarolikosti, Europa je obilježena, od samoga početka postojanja njezine kulture, odnosno civilizacije, više naglaskom na individuu nego na sveukupnost, pa je i u tom smislu bila kolijevka liberalizma i demokracije, iako su europske države vrlo često i vrlo brutalno narušavale ta načela. Osim toga, Europa je objavila postojanje nekih temeljnih i bespogovornih načela, načela koja nikakav zakon ne može prekršiti, sve do Antigoninih 'nepisanih zakona bogova', iako je i ona sama, Europa, vrlo često kršila ta univerzalna načela.

Mislim da budućnost Europe ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već europski, pa stoga imamo i potrebu da postoji Država Europa. Ako tako ne bude, Europe neće biti.

Gotovo svaka civilizacija, europska posebice, zasnovana je na zločinima, okrutnosti, bešćutnosti i barbarstvu. Kako po vašem mišljenju suvremeni osviješteni pojedinac može opravdati svoje privilegije ako zna da ih je omogućio taj povijesni užas?

Odgovorit ću riječima jednog velikog francuskog pisca s Kariba, Édouarda Glissanta, kao potomka robova ili potomka jednog od velikih povijesnih užasa koji se uvijek zdušno bori protiv svakog oblika diskriminacije i nepravde. Glissant kaže da onaj potomak robova koji traži ispriku od potomka robovlasnika sam sebe ponižava, da potomak robovlasnika ne treba tražiti oprost, već da mora znati da u kulturi čiji je on nasljednik postoje velike vrijednosti i velike gadosti o kojima je potrebno voditi računa. Dakako, svijest o strašnom povijesnom užasu mora nas navesti da se ne samo, i ne jedino, busamo u prsa boreći se protiv tog užasa, već da se borimo protiv svih užasa i strahota koji i sada postoje, pa i pod cijenu da se odreknemo nekih privilegija.

U vašem romanu 'Alla cieca' (kod nas prevedenom kao 'Naslijepo') riječ je o talijanskim radnicima komunistima koji dođu u Jugoslaviju pomagati u izgradnji komunizma, no ubrzo završe u jugoslavenskim logorima kao žrtve Titova obračuna sa staljinistima. Sami kažete da je riječ o 'osobama koje su se u pogrešnom trenutku pojavile na pogrešnome mjestu'. Jesu li u povijesti takve situacije iznimka ili pravilo? 

Mislim da se svatko od nas osobno i kolektivno mnogo puta zna naći u krivo vrijeme na krivom mjestu te da su uragani suvremene povijesti samo pojačali takvo stanje. Dakako, slučaj Gologa otoka vodi do ekstremnih razmjera to i takvo stanje, pa sam i zbog toga njime bio opsjednut i prisiljen o njemu pisati.

Kažete također da vas najviše zanimaju 'neispričane priče, priče bjegunaca, žrtava, zaboravljenih, zatvorenika'. Što to ima u pričama žrtava?

Sigurno, ako ne poznajemo ili čak ako ne želimo spoznati povijest i prošlost žrtava, nećemo shvatiti najvažniju stranu života ljudske povijesti, individualne i kolektivne. Zaborav žrtava dodatno je nasilje nad njima. Zbog toga pisati, za mene, znači i kopati i prekapati, kao poslije potresa, u potrazi za sudbinama, licima, uništenim i zaboravljenim bićima. Dakako, to sjećanje, ta memorija ne smije biti ni opsesivna ni osvetnička, kako se na žalost zna često dogoditi kada, stvarajući lanac beskrajnoga nasilja, navalimo i tražimo osvetu spram nedužnih potomaka onih koji su bili nasilnici nad našim precima.

Mislite li da u određenim okolnostima svi ljudi mogu postati zločinci? Točnije, s koje pozicije možemo braniti vjeru u čovjeka – vjerom u neku dubinsku ljudsku dobrotu ili vjerom u stvaranje 'dobrih' okolnosti?

Da, mislim da nitko ne može biti siguran u to da nikada neće postati kriminalac, autor nasilja, osvetnik ili čak ubojica. Samo ako spoznamo snagu i težinu zla možemo se boriti protiv takva stanja. Istina, stvarati 'dobre, pogodne uvjete' vrlo je korisno, jer u pravednom i mirnodopskom svijetu ima manje nasilja nego u svijetu koji je nepravedan i nasilan.

Mnogi misle da je književnost izgubila moć, pa i moć pridonošenja ostvarenju humanističkih vrijednosti. Što vi mislite, utječe li književnost danas na to kakvi će ljudi biti, kako će živjeti i razmišljati? 

Ne mislim da je književnost potrebno precjenjivati, ona u svakom slučaju može doprinijeti stvaranju vrijednosti, ali ni u kom slučaju više ili bolje nego neki drugi oblici kreativnosti, ne samo u umjetnosti, nego, rekao bih, prije svega u svakodnevnom životu, u svakodnevnom poslu. Književnost nema moralnih zadaća, ona ne propovijeda; pa ipak, kad nam ispripovijeda ono što se dogodilo kada je počinjen zločin ili kada se trpi zbog nanesena zla, kad ona nešto ispripovijeda, bez moralističkih komentara, može mnogo pomoći u razumijevanju razlike između dobrote i zla, između poštenja i nepoštenja, hrabrosti i životnosti. Veliki su se pisci uvijek hvatali u koštac s opasnim ponavljanjem i ispreplitanjem dobra i zla.

Bojite li se utjecaja tehnologije na ljudsku budućnost? I općenito, mislite li da se ljudska povijest događa naslijepo ili prema nečemu vodi?

Uistinu ne znam kreće li povijest naslijepo i kamo nas ona vodi, a mislim da si i nema smisla postavljati to pitanje; ono što je važno jest doprinijeti tome da bismo je, svatko prema svojim mogućnostima, usmjerili i pogurnuli u smjeru za koji mislimo da je onaj pravi. Ne postoji jedna 'Povijest', neovisna o milijunima i milijardama onih drugih od kojih je sačinjena, koji su njezin sastavni dio, koji su njome određeni i koji je određuju. A što se pak tehnologija tiče, mislim da one, pogotovo biotehnologije, doprinose transformaciji čovjeka što ju je predvidio Nietzsche, istinskoj antropološkoj transformaciji koja se odvija, ali ne u strašno dugačkim vremenima prošlosti, već u strmoglavo kratko vrijeme.

Što nam pripremate tijekom gostovanja na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu? Na kojim će temama biti naglasak?

Uistinu nemam nikakav tekst koji bih pročitao ili konferenciju na kojoj bih govorio, želio bih više slušati nego govoriti; zanima me Festival i rado ću odgovoriti na eventualna pitanja o tom novom izdanju 'Dunava' ili općenito o onome o čemu se trudim pisati.

 

Claudio Magris: Dunav

www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 25.11.2013.

Trideset godina nakon što je Claudio Magris pratio tok Dunava od izvora do ušća (i dvadeset i pet godina nakon prijevoda njegova multižanrovskog putopisa na hrvatski), može se ustvrditi da su one površinske geopolitičke procjene njegova "Dunava" bile pogrešne.

Stigavši tokom Dunava do Beograda Magris uspoređuje jugoslavenski etničko-kulturni mozaik s onim habsburškim, austro-ugarskim. Pa kaže, čvrstoća Jugoslavije "potrebna je europskoj ravnoteži, a njezino eventualno raspadanje bilo bi pogubno za potonju, kao što je raspadanje Dvojne Monarhije bilo za jučerašnji svijet". Očito, Magris je precijenio i geopolitički značaj Jugoslavije (koja će se raspasti za manje od deset godina), i dugovječnost blokovske podjele Evrope (koja će nestati kad i Jugoslavija) - a podcijenio je značaj Evropske zajednice koja će pod imenom Evropske Unije postati okosnica okupljanja država bivšeg istočnog bloka, te ujedno i država proizašlih iz raspada Jugoslavije.

Uglavnom, što reći - u svom predviđanju Magris se pokazao geopolitičkim diletantom. No kriva procjena odnosila se samo na kratkoročna zbivanja, ne i ona srednjoročna; na površinske struje povijesti, ne i one dubinske. Slavni tršćanski germanist možda nije vidio dalje od blokovske podjele Evrope, i raspada Jugoslavije koji bi u tako podijeljenom kontinentu i svijetu izazvao globalni sukob. Rat se dogodio, ali ne veliki svjetski, već niz malih lokalnih. Jugoslavija se raspala, a evropski seizmološki uređaji gotovo da to nisu ni osjetili. No s raspadom Jugoslavije nije nestao i model evropske multinacionalne super-države. Štoviše, s projektom EZ i EU on je dobio kontinentalne dimenzije. Prava nasljednica "habsburškog mozaika" nije bila beogradska Jugoslavija, već je to postala briselska Evropska Unija.

Ali 'ajmo od početka. Krenuvši iz Schwarzwalda s izvora Dunava Magris se vrlo brzo našao na razdjelnici. Uz tok Dunava tu je u neposrednoj blizini i tok Rajne. Za Magrisa Dunav i Rajna su dvije njemačke priče. Kao što izvanredno primjećuje, Evropu danas prije svega određuje odnos prema Njemačkoj. To je temeljni evropski geopolitički diskurs. Dvije njemačke priče o Rajni i Dunavu tako su dvije evropske priče. Rajna je rijeka germanskog Reicha, "zaštitnica čistoće roda", rijeka nacionalne homogenosti. Dunav je s druge strane rijeka na kojoj se križaju i miješaju razni narodi. Rijeka nekoliko raznih prijestolnica (čiji nazivi svi počinju sa slovom B), mnogostruko i nadnacionalno carstvo, usred kojeg je nekad stolovao habsburški car koji se svojim podanicima obraćao kao "mojim narodima", i "čija se himna pjevala na jedanaest različitih jezika".

"Dunav je njemačko-mađarsko-slavensko-romansko-židovska Mitteleuropa polemično suprostavljena germanskom Reichu", zaključuje Magris, pa dodantno pojašnjava: zajednica "s one strane nacija"... Jasno je dakle što Claudio Magris traži u svom dunavskom putopisu. Evropu suživota, Evropu etničko-kulturnog isprepletanja. Cilj njegova putovanja u geografskom smislu je Banat. Vojvođansko-rumunjska regija, smještena s lijeve i desne obale Dunava, u kojoj je nekada živjelo deset različitih nacija: Vlasi odnosno Rumunji, Rašani to jest Srbi, Grci, Bugari, Mađari, Židovi, Francuzi, Talijani... uključujući i Španjolce koji su 1734. tamo utemeljili svoju Novu Barcelonu, te Nijemce koje Magris drži posebnim kulturnim koeficijentom tog banatskog mozaika, i uopće dunavskog mozaika.

Svoj put Magris markira raznim historijskim događajima, povijesnim anegdotama, pučkim legendama, geografskim i kulturnim specifičnostima. Mirijada raznih knjiških izvora i likova se miješaju u putopisu. Od Josepha Mengelea, rođenog u bavarskom Guenzburgu, do Johnnya Weissmuellera, rođenog u rumunjskom Temišvaru. Od Freuda do Krleže. Od Franje Josipa do Josipa Broza. Od Canettija do mlade Herte Mueller. Od stanovite bake Anke iz banatske Bele Crkve do bugarskog muzeja Babe Tonke koja je četiri sina dala u borbi s Turcima, a govorila je da bi ih dala i još četiri.

Magrisova erudicija je preplavljujuća. U vrijeme prije interneta, bez produkcijske svite, kakva u pravilu prate novinare, Magris žonglerski vrti stotinama i tisućama priča i sličica. Nakon njega u ovakvom multižanrovskom putopisu okušali su se mnogi. Bruce Chatwin, W.G. Sebald, Geert Mak. I svi se proslavili kao književnici, putopisci, historičari. No erudicijom Magris ih sve nadvisuje. Dapače, tipično za sveznalicu, Magris pokazuje i stanovitu aroganciju i oholost. Čitatelju se ne izlazi u susret. Od njega se traži predznanje na raznim područjima, između ostalog i poznavanje francuskog i latinskog (koje ni prevoditeljica kao ni Magris ne prevode). Također, čitatelju se ponekad pružaju samo poluinformacije, kriptične, nedorečene, zaogrnute Magrisovim samodovoljnim komentarom, pa je i uz pomoć literature i interneta nemoguće dešifrirati značenje.

No i to valjda mora biti Magris. Ako nas povremeno iziritira svojom prikrivenom agresijom spram čitatelja, isto nas lako i kupi gotovo svakom svojom stranicom. "Dunav" je knjiga koja nosi, onom snagom kojom i sama rijeka nosi. Magrisova teza da Podunavlje nije provincija zaboravljena od „univerzalne povijesti", već subjekt povijesti, njena graditeljica, i dalje je provokativna i inspirativna. A Magrisova vjera u habsburšku „ekumenu" danas je dragocjena kao i prije dvadeset i pet godina. Tada su zemlje istočnog bloka u njoj mogle vidjeti okosnicu svog postkomunističkog okupljanja. Danas njome mogu osmišljavati pan-evropsku zajednicu koja se formira oko projekta Evropske Unije...

Uglavnom, neprocjenjiva knjiga: jučer, danas i sutra. U Beču, Banatu, i Vukovaru.

 

Roman rijeka o Dunavu

www.autograf.hr, Zdravko Zima, 14.12.2013.

Premda je supremacija slike nad drugim oblicima komunikacije veća nego ikad, književnost ne sustaje. Unatoč cybersurferskom svemiru, čini se da i knjiga ima više nego ikad, iako su se promijenili kriteriji uspješnosti. Zahvaljujući opsjenarskim tehnikama, pomoću kojih je kultura identificirana s robom, književnost je pretvorena u spektakl i sluškinju nikad utažene potrebe za profitom. To ne znači da su same po sebi vrijedne knjige koje nemaju tržišnu prođu, ali društvo spektakla ukinulo je kritiku kao vrstu korektiva koja bi mogla stati na put njegove ekspanzije.

Službena skala vrednovanja je ovakva ili onakva, iracionalna ili podložna modama, ali najsigurniji kriterij bez dvojbe je vrijeme. Ako neka knjiga traje godinu-dvije, koliko i njena pozicija na tržišnim listama, izvjesno je da će biti zaboravljena istom brzinom kojom je i dospjela u fokus javnog interesa. Ali ako funkcionira nakon četvrt stoljeća, ako se može čitati i poslije toliko godina, i to ne bilo kakvih, ”regularnih”, nego poslije dva i pol desetljeća u kojima su se stubokom rušili svjetovi, prekrajale granice i rađale nove države, onda zaslužuje da je (opet) uzmemo u ruke. Takav privilegij zaslužio je ”Dunav”, žanrovski bastardni naslov koji potpisuje tršćanski sveučilišni profesor i germanist Claudio Magris.

Izvornu verziju objavio je 1986. milanski nakladnik Garzanti, dvije godine poslije tiskano je hrvatsko i jugoslavensko izdanje, a 2013. ”Dunav” se ponovno našao na našem tržištu. Onda, prije 25 godina, u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske iz Zagreba, knjigu su uredili Branko Matan & Nenad Popović, dok je naslovnu stranicu potpisala Sanja Iveković. Novo izdanje, u nakladi Frakture iz Zaprešića, uredio je Seid Serdarević, a naslovnu stranicu dizajnirao Luka Predragović. U jednom i u drugom slučaju isti je prevoditelj, odnosno prevoditeljica: Ljiljana Avirović, traduktorica kojoj pripadaju najveće zasluge za recepciju Magrisovih naslova u našoj sredini.

Magris je poetadoctus u čijim se tekstovima nostalgični i autobiografski pasaži miješaju s eruditskim referencama i moralnim dvojbama. Takve su knjige upravo spomenuti ”Dunav”, ”Nagađanja o sablji”, ”Ono drugo more” i ”Mikrokozmi”. Sve su tiskane na hrvatskom jeziku –  kako se i navode, kronološkim slijedom – u prijevodu Ljiljane Avirović. Osim toga, u Zagrebu je publicirana drama ”Stadelmann” i monografija o Trstu koju, uz Magrisa, potpisuje njegov kolega Angelo Ara. Gotovo je suvišno spominjati da je i te naslove prevela Ljiljana Avirović.

U dvadesetpetogodišnjem razmaku između dva izdanja, mnogo toga se promijenilo u nama i oko nas. Što se promijenilo u ”Dunavu”? Naizgled ništa, iako ga je poslije toliko vremena teško čitati kao i onda kad se u rukama našao prvi put. Sve je prolazno i podložno mijenama, ali u istinskog čitača entuzijazam ponovnog otkrivanja starog ne smije biti upitan. U eseju ”O čitanju” (Sur la lecture) Proust otkriva da je, uranjajući u Dantea i Shakespearea, nebrojeno puta imao dojam da pred njim, u sadašnjosti, bliješti i iskra prošlosti. 

Valjda je to razlog zbog kojeg se piše: ne samo zbog pasatizma, nego i zato da se u rekreiranju prošlosti fiksira prolaznost koja je s onu stranu usustavljenog stolnog kalendara. Vrijeme? Stari Grci identificirali su ga s Oceanom, a kao profesionalni germanist Magris je smisao pronašao u rijeci koja teče. Kao i vrijeme. Prije četvrt stoljeća, kad sam ”Dunav” prvi put uzeo u ruke, knjiga se sama od sebe otvorila na početku drugog poglavlja. Ondje stoji rečenica koju znam naizust i koja me nije prestala proganjati do danas: ”Kada stvarnost biva izbrisana nasiljem, razmišljanje o njoj postaje činom vjere.” Je li vjera stanje unutarnje slobode? Ili je vjera ono što je učinio Maksimilijan Kolbe, umrijevši dragovoljno umjesto jednog poljskog zatočenika kojeg su nacisti nakanili strijeljati?

Istražujući identitet pjesnika mađarske avangarde, koji se pročuo kao Reiter Róbert, a onda završio u Timişoari, u Rumunjskoj, gdje je promijenio ime, nacionalnost, jezik i literarni stil, skladajući kao Franz Liebhard dozlaboga tradicionalističke strofe na njemačkom jeziku, Magris tvrdi da je pravi književni kritičar detektiv. Ako kao paradigma služi mađarski inovator koji se iznebuha prekopicnuo u kičastog njemačkog stihoklepca, onda je to točno. I sâm sam se ćutio kao detektiv, tražeći u novom ”Dunavu” tragove zločina ili ”usuglašavanja” rukopisa s novom, postkomunističkom erom.

Ali Magris ujedinjuje u sebi osobine pisca i povjesničara, umjetnika i znanstvenika, što znači da mu je dobro poznato da je povijest (re)konstruirana pripovijest, koju treba prihvatiti ili odbaciti bez predrasuda. Detektivska pedanterija u nastojanju da se otkriju znakovi prekrajanja izvornog teksta nije rezultirala osobitim plodovima. Osim u dvjema sitnicama: Magris je novom izdanju dodao motto, pozajmljen iz slovenske narodne pjesme, a kao prevoditeljska Penelopa Ljiljana Avirović stekla je pravo da knjigu zaključi pogovorom, u kojem upućuje na zamke traduktološkog umijeća (i umjetnosti, bez dvojbe), demonstrirajući dostojanstvo vrhunske profesionalke koja prešućuje sebe zarad izvornog teksta.

Dunav je inspirirao mnoge, ne samo književne autore, od Ovidija do Pétera Esterházyja, koji još nije bio toliko slavan kad je Magris smišljao svoju knjigu. Jules Verne je tvorac romana ”Dunavski peljari”, koji je pohrvatila Ljerka Depolo, dok je Pavao Pavličić 1983. objavio memoarsku prozu ”Dunav”, koja je do sada tiskana u četiri izdanja. Nakon rata i tragedije koja je zadesila njegov zavičajni Vukovar, recepcija Pavličićeva ”Dunava” se mijenjala, pa je izvorni rukopis nadogradio s još nekoliko tekstova. U ”Filozofiji povijesti” Hegel je primijetio da mora ne razdvajaju nego spajaju, a za prvog pohoda Hrvatskoj, 1994. godine, papa Ivan Pavao II. apostrofirao je Dunav kao rijeku koja povezuje balkanske narode. Koliko su Hrvati, osobito oni koji se deklariraju kao katolici, slušali papu i koliko slijede njegove naputke, drugo je pitanje.

Magris je skrupulozni putnik, opremljen dovoljnim intelektualnim prtljagom da za svaku tvrdnju, pozitivnu ili negativnu, istog časa nađe odgovarajuće argumente. Najprije ponavlja dobro poznatu dosjetku o životu kao putovanju, a onda citira Otta Weiningera koji je mislio da putovati nije moralno. Naravno, razlozi putovanja mogu biti veliki, ali i sasvim mali. Ovisi o tome koga i što zanima, a Magrisa zanima inženjer Ernst Neweklowsky, koji je život posvetio pisanju knjige ”Obere Donau”, teške pet kilograma i duge 2.164 stranica, ali ga isto tako mogu privući konobaričine noge u nekoj krčmi na Bregu, u blizini Donaueschingena, čiji se stanovnici nadmeću sa susjednim Furtwangenom u svojatanju prava na dunavski izvor.

Slijedeći meandre rijeke, poslije Volge najduže u Europi i najduže u Europskoj uniji, Magris je pohodio njena mjesta i gradove, deskribirajući nestala carstva, aktualne države i one koje su između dva izdanja njegove knjige razmrvljene u više zasebnih entiteta. Slika podunavske civilizacije katkad je mračna, katkad idilična i magnetična, pogotovo kad ljepotu Passaua identificira s ljepotom gospođe (nad istim gradom Bernhard se užasavao!), kad Beč definira kao pozornicu postojanja, kad mađarsku Sentandreju proglašava dunavskim Montmartreom, a u baki Anki vidi inkarnaciju svega što je karakteristično za jednu etnički miješanu regiju.

Ili kako navodi na jednome mjestu: ”Danas šest glavnih grupa što zajednički žive u jugoslavenskoj Vojvodini, u mirnom zajedničkom življenju koje je potvrdio Ustav iz 1974., jesu Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumunji i Rusini, ali ima i brojčano manjih naroda, kao što su Nijemci, Bugari i Romi; ima također Bunjevaca i Šokaca, koji su prije nekoliko stoljeća stigli iz južne Dalmacije, Bosne ili Hercegovine, a svojatani, kao čudni Srbi katoličke vjere, i od Srba i od Hrvata, dok su oni međutim bili skloni smatrati se skupinom za sebe. Tko zna živi li u ovoj idili – stvarnoj, iako propagandistički rječito naglašenoj – još rumunjska uzrečica koja se pita: ‘Tko je ikada vidio zelenoga konja i pametnog Srbina?’“

Teško je reći tko bi u ovim riječima, nastalim u vrijeme kad je Jugoslavija djelovala kao eternizirana komunistička cjelina, što revidirao i retuširao, ali da bi mogle poslužiti kao povod za jedan rat, ili dva okrugla stola i tri referenduma, o tome poslije svega nema nikakve dvojbe. Koliko je Balkan (”teatar pobunjenog hajduka”) shvaćan kao egzotika, pa i crna rupa, sugerira podatak da je Dunav u 19. stoljeću u Europi bio manje poznat od Nila. Ali Tisa je ”lijeni mađarski Nil”, Subotica je ”grad zadivljujućih krivotvorina”, a Novi Sad ”srpska Atena”.

A Hrvati? Lajosz Kossuth je tvrdio da ne može naći Hrvatsku na geografskoj karti, Krleža je ”veliki patrijarh”, premda Magris neće zaboraviti pripomenuti da je ”preopterećen kulturom i bijesom”, da je ”napisao vrlo mnogo, previše” i da je njegova tako radikalna negacija Habsburške monarhije pandan njene neumjerene idealizacije. Magrisova knjiga, koja se čita kao esej, ponekad kao bedeker, kao roman rijeka (romanfleuve) i duhovna biografija. Nije teško detektirati da se pisac divi Kafki, Josephu Rothu, Cioranu, Canettiju te drugim znanim i manje znanim imenima. O Lukácsu je svjedočio s očitim znakovima zluradosti, zaključujući da je Irma bila inkarnacija njegova tipičnog muškog egoizma koji ”ne voli toliko ženu koliko maštarije o samoj ženi”.

Paradoksalno, ali točno, i Magrisov ”Dunav”, koliko god akribičan i istraživački egzaktan, u krajnjem zbroju možda i nije drugo nego plod autorove mašte koja, kao i u svakog pjesničkog akrobata, poprima dimenzije ontologijski zadanog čina. Putovanje završava u Ruščuku, koliko zbog Canettija, toliko zbog mjesta gdje se Dunav približava krajnjoj točki. Ta točka ili taj grad su Suline, smještene usred delte i istoimenog rukavca kojim Dunav utječe u Crno more. Problem vlage i močvarnog tla za Suline je podjednako fatalan kao i za Veneciju. U dijalektičkoj sprezi banalnosti i eteričnosti, možda je to mjesto koje Magrisa vraća na početak; ondje gdje izvire Dunav i gdje se, u zoni jadranskih laguna, začela njegova duhovna avantura.