Duhovi
Special cijena
14,21 €
Redovna cijena
15,79 €
-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Dora Jelačić Bužimski
-
Broj stranica: 128
-
Datum izdanja: veljača 2014.
-
ISBN: 978-953266537-6
-
Naslov izvornika: Los Fantasmas
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 210 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Stara je godina i na gradilištu nove zgrade s ekskluzivnim stanovima u Buenos Airesu nesnosno je vruće. Na gradilištu vlada potpuna pometnja: tu su budući vlasnici sa svojim arhitektima i djecom, radnici koji su još daleko od završnih radova, a na vrhu zgrade u prostorijama uz bazen stanuje obitelj čuvara gradilišta Raúla Vinasa. Među mnoštvom ljudi na gradilištu vrzmaju se i pojave koje vide samo Patri, najstarija kći obitelji Vinas, i njezina majka, ali one se na njih ne obaziru previše. Već oko podneva gungula se smiruje i u cijeloj zgradi ostaju samo duhovi i obitelj Vinas, koja priprema doček Nove godine. Kako pada noć, u središte pripovijedanja dolazi Patri, na čiju će sudbinu duhovi neobično utjecati.
I u Duhovima kao i u mnogim svojim drugim knjigama jedan od najzanimljivijih suvremenih južnoameričkih pisaca Argentinac César Aira opisuje stvarnost na rubu nadrealnoga, s nekoliko jednostavnih poteza uvlačeći svoje junake pod kožu čitatelja.
Jednom pročitavši Airu, želite ga neprekidno čitati.
Roberto Bolano
Tragajući za značenjem, Aira, poput Umberta Eca, istražuje književni tekst, pripovijedanje, društvene aktivnosti, pa čak i antropologiju. (...) Duhove pokreće potraga za onim što se nalazi u prostoru između stvarnog i nestvarnog, između onoga već izgrađenog i onoga što tek treba stvoriti, između konkretnog i nedefiniranog, između znaka i onoga što označuje.
Charlotte View
Duhovi su opojna fantazija koja izaziva vrtoglavicu... Aira je jedan od najprovokativnijih i najneobičnijih romanopisaca španjolskog jezika danas, i nikako ga se ne smije zaobići.
The New York Times Book Review
Aira stvara letargičnu, nadrealnu atmosferu užarenosti i blago prijetećih sjena koje prizivaju De Chiricove slike u misli.
The New Yorker
Život na rubu stvarnosti bez imalo neizvjesnosti
S. B. Višnjić, 24express, 14.3.2014.
Stara godina na gradilištu stambene zgrade u Buenos Airesu. Nesnosna vrućina najveći je problem radnicima, ali i obitelji Raula Viñasa, doseljenika iz Čilea, koji s obitelji, ženom i petero djece živi na gradilištu kao noćni čuvar. No nisu oni jedim stanari još nenaseljene elitne zgrade, jer to gradilište ima i svoje duhove s kojima se mirno mimoilaze puštajući jedni druge na miru...
Siže je to koji u ovom trenutku poprima sve divne nijanse magičnog realizma zbog kojih smo zavoljeli latinoameričke pisce. Ali iskorak u fantastičan svijet piscu nije isprika da bi stvarnost učinio manje realnom ili manje opipljivom, dapače, duhovi su tu kontrapunkt svijetu kojem vrlo često nešto nedostaje da bi bio potpun. Upravo u tom trenutku, u tom raskoraku izmetu dvaju svjetova ili barem između dvaju njegovih dimenzija, događa se radnja ovog romana: građevinu još nema vrata prozore ni ograde pa obitelj noćnog čuvara ipak tu živi, pravi vlasnici još nisu tu jer stambeni prostor još nije useljiv, gradilište će tek postati građevina, jedna godina prolazi, druga još nije tu...
Središnji je lik trijada petnaestogodišnja Patri, najstarija kći obitelji Viñas, koja dane provodi s majkom što kuha, pere i brine se o četvero male djece i pokušava objasnili svojoj najstarijoj kćeri, na primjeru sapunica koje zajedno gledaju, da je to kako žive sreća. Ona je ne osjeća i malo-pomalo, svjesna svih nijansi života koji je osjetila uz svoju obitelj i onoga kako bi život mogao izgledali što dozna iz primjera svoje tetke i stričeve obitelji, odustaje i bira ostati u procjepu između djetinjstva i odraslosti u koju je majka gura. U tom međuprostoru, koji pisac koristi i za objašnjavanje ideje o tome kako je arhitektura uvijek odraz mentalnog stanja duha ljudi koji je stvaraju, Patri odlučuje ostati u stanju nedorečenosti i pridružiti se duhovima koji je mame tajanstvenošću neizvjesnošću jer joj je stvarnost previše izvjesna i jasna.
Roman vrijedan čitanja i promišljanja o tome kako se, ma kamo pošli. prije ili poslije moramo suočiti sa sobom i svijetom koji se ne trudi očarati nas. Zanimljivo i intrigantno.
César Aira : Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem
Marijo Glavaš, mvinfo.hr, 7.4.2014.
O njemu se priča, o njemu se piše, njega se prevodi. César Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) južnoamerički je autor za kojega je Roberto Bolaño rekao: Jednom pročitavši Airu, želite ga neprestano čitati. Dosad je objavio više od osamdeset djela, a njegovi romani, knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima (Rimbauda i Mallarméa) te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.
Uz činjenicu da mu se po nekim internetskim književnim kuloarima ime spominje u kontekstu budućih osvajača Nobelove nagrade, Aira je iznimno pristupačan čovjek koji je za svega nekoliko sati nakon što sam mu poslao mail odgovorio kako pristaje na razgovor, te mi uz pozdrav poslao poljupce, ali se i odmah duhovito ogradio napomenuvši kako će, u slučaju da sam muško, stisak ruke biti dovoljan.
Ne mareći za četiri vremenske zone među nama, razgovarali smo o Airinoj književnosti, kafićima Buenos Airesa, pogledu kroz prozor piščeve radne sobe i svim ljepotama koncentriranima u slobodi pisanja.
I ovaj put beskrajno hvala vrijednoj prevoditeljici Vedrani Lovrinović bez čije nesebične pomoći intervju s Césarom Airom (kao ni onaj prethodni na kojem je radila, s Jaumeom Cabréom) na hrvatskom ne bismo čitali.
Sezame otvori se
Marijo Glavaš: Napisali ste dosad više od 80 knjiga. Do mnogih od njih jako je teško doći, tiskale su ih malene izdavačke kuće, u maloj nakladi, na način kako nastaje književnost u underground kulturi. Da li je riječ o svojevrsnoj subverziji?
César Aira: Nije bilo ideološke namjere, okolnosti su jednostavno bile takve. Kada sam počeo objavljivati, mali neovisni izdavači su bili jedini spremni objavljivati bizarne knjige poput mojih. I dalje sam im vjeran jer su jedini koji danas prihvaćaju tako kratke knjige. Osim toga, tako se osiguravam od publiciteta te da knjige neće biti izložene u svim knjižnicama. Manji je pritisak i tako se ne moram brinuti da to moram napraviti dobro. Ako je ono najbolje što književnost pruža sloboda, onda se mora početi oslobađati od pretjerane potrebe za kvalitetom.
Dakle, vaše su knjige još uvijek bizarne i kratke, surađujete s istim malim izdavačima - što se promijenilo tijekom posljednjih 40 godina, koliko pišete? Da li ste pronašli i uživate u slobodi u književnosti, ili ste i dalje, sa svakom novom knjigom koju napišete, u potrazi za konačnom književnom slobodom?
Konačna i definitivna slobodna bi bila terminološka kontradikcija. Kada bih si postavio granicu iznad koje se ne može napredovati, ne bih bio tako slobodan. Nastojim smišljati nove slobode i oslobađati se starih. No, ne želim da to zvuči filozofski ili mistično. Nije programatski. Sloboda je prirodno stanje umjetničkog djelovanja.
Kada naiđem na zapreku tijekom pisanja i ne znam kako bih nastavio, kažem si: „Mogu napraviti što god poželim, ništa nisam obvezan, pa čak ni da to dobro napravim”. To je „Sezame otvori se” stvaranja.
Da li je ova čarobna spoznaja koja je rastvorila vrata kreativnosti nešto što ste dokučili s protokom vremena, nešto što je došlo s iskustvom?
Sve što mi pisci znamo o našem zanimaju naučili smo iz iskustva. Ne postoje priručnici, a učiteljima se ne smije vjerovati. Naš posao je pretjerano individualan, sastoji se od intimnih dijelova naših osobnosti, tako da moramo sve naučiti sami. I uvijek će postojati sumnja o tome jesmo li naučili, ili nismo. Ali to je produktivna sumnja koja nas tjera da probamo nove putove te da se ne zadovoljavamo onim što smo već napravili.
Održiva intenzivnost pisanja
Čitatelji u Hrvatskoj imaju priliku upoznati Vas i Vaše pismo putem dviju Vaših knjiga koje su dosad prevedene na hrvatski: “Varamo” (2013.) i svježe objavljeni “Duhovi” (2014.). Dojam je, i vjerujem kako nisam jedini koji je pod njim, da iza očuđujućih priča koje stvarate postoji književni ritual u kojem istinski uživate. Možete li molim Vas reći više o svom načinu pisanja i kako odabirete teme za sljedeću stvar koju će te napisati?
Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem. Ako želim smisliti argument, scenu, lik, ništa mi ne pada na pamet. Međutim, kada sam s olovkom u ruci, ideje mi dolaze same. I ne samo da dolaze, nego se povezuju jedna s drugom i tako oblikuju priče koje prizivaju nešto iz mog života. Kada govorim o olovci, ne koristim metaforu. Za mene nema drugog pisanja osim ručnog, što u mom slučaju uključuje dobre papire i odlične olovke napunjene najboljom crnom tintom. Pripremam se da napravim crtež i tek onda mogu pisati.
Pisci (poput Alice Munro ili Philipa Rotha) koji u određenoj dobi prestanu pisati, mislim da to mogu napraviti zato što su pisali na pisaćem stroju (i nakon toga na računalu) te su stoga odvajali razmišljanje i pisanje. Mi ljudi nalivpera ne možemo napustiti pisanje jer je ono naš način razmišljanja.
Pišete li svaki dan?
Da, svaki dan, ili skoro svaki. Kao što sam vam već rekao, ne moram čekati inspiraciju ili ideje. Dovoljno mi je vježbati kaligrafiju. Ali nikad ne pišem puno odjednom, najviše sat vremena što odgovara jednoj stranici. Tražim intenzivnost pisanja koja se ne može održati više od jedne stranice dnevno.
Kako je moguće da svaki dan napišete jednu stranicu, ne vraćate se unatrag da biste pregledali napisano, ispravili pogreške i napravili izmjene, a opet na kraju dobijete nešto kao Varamo, roman u kojem se svi komadići slažu, koji ima glavu i rep i čitavo tijelo? Kako biste nekome tko nikad nije pokušao pisati, pa čak ni ispričati priču, opisali čaroliju koja se događa tijekom čina pisanja?
Varamo piše svoju pjesmu stavljajući jedan za drugim napisane papire koji su se tijekom dana nagomilali u njegovim džepovima. Ja svoje romane pišem stavljajući jednu za drugom stranice koje sam napisao u posljednja četiri ili tri mjeseca. Cjelina se izgradi sama od sebe. Autor mora zatvoriti oči i imati povjerenja. Ako se previše uključi, ako pokuša strogo kontrolirati, dobit će nešto konvencionalno i banalno. Naši životi su također nizovi nepovezanih i kontradiktornih činjenica koji završavaju oblikovajući harmoničnu figuru, u dobru ili u zlu. Mislim da je početnička pogreška htjeti ispričati priču. Dobre priče su one koje se rugaju našim pokušajima i nastaju nehotice, slučajnim susretom kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje.
Obećanja Buenos Airesa
Kakav je bio Vaš život? Da li je bilo slučajnih susreta kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje?
Moj život bio je utjelovljenje poziva. Imao sam veliku sreće da sam imao “poziv”, oduvijek sam znao da ću biti pisac i ništa drugo. I bi tako. I to jest sretan poziv jer mu sve služi, svo iskustvo, čitanje, slučajnost, susreti, pa čak i nebitne stvari koje prije ili kasnije također posluže za pisanje. Zahvaljujući tome, vrijeme je bilo uz mene, kao saveznik i dobavljač. Osloboditi se destruktivne agresije vremena je jedan od uvjeta za postati umjetnikom. (Počeo sam filozofirati, a to ne volim. Vraćajmo se na zemlju.)
Živite u Buenos Airesu. Kakvim biste opisali svoj grad? Da li je dobro mjesto za život (za pisca)?
Kao što je mnogim mladima iz provincije, tako je i meni Buenos Aires bio obećanje biblioteka, kina, umjetničkih galerija, kazališta, glazbe... To obećanje se ispunilo i do danas je neosporno. Dapače, obogatilo se. Veliki gradovi imaju tu prednost da uvijek kriju nepoznatu ulicu ili trg koji jednog dana možeš otkriti i osjećati se kao putnik. A Buenos Aires je grad kafića, gdje svaki dan mogu u drugom sjesti i pisati. Ne mogu pisati zatvoren u kući. Moram podići pogled i vidjeti kako prolaze ljudi, automobili, oblaci. Ne bih mogao pisati u gradu bez kafića. Također ima tu prednost da je ravan što ga čini idealnim za bicikl, još jednu moju strast. Ponekad sam mu bio nevjeran s Parizom, Riom, Berlinom, ali za mene je Buenos Aires konačan. Potpisujem pitanje koje si je Borges postavljao: “Kako je moguće živjeti u nekom mjestu koje nije Buenos Aires?
Dvije Vaše knjige koje su objavljene u Hrvatskoj, “Varamo” i “Duhovi”, obje imaju stotinjak stranica - e sad, ako svaki dan pišete u nekom drugom kafiću, a dnevno napišete jednu ručno ispisanu stranicu - pa, to znači da su “Varamo” i “Duhovi” nastajali na više od (bit ću skroman) 50 različitih mjesta! Prepoznaju li Vas ljudi u Buenos Airesu dok sjedite u kafiću i pišete, govore li: “vidi, eno onaj ozbiljni/sretni/ludi pisac”?
Držao sam se anonimnosti najviše što sam mogao. Najvažnije je, stoga, bilo ne pojavljivati se na televiziji i to nikad nisam napravio. Moja fotografija se ponekad pojavi u časopisima, ali samo u prilozima za kulturu koje nitko ne čita. Čak i tako me ponekad netko prepozna. Naučio sam uočiti te poglede prepoznavanja. Srećom, ljudi su plahi i skoro mi se nikad ne obrate.
Pisac ne bi trebao očekivati pljesak, pa čak ni pohvale. Njegova veza s čitateljima je daleka i tiha. Jedina utjeha za pisca je moći nastaviti pisati.
Kažete da u Vašoj zemlji ima mjesta za književnost u novinama i na televiziji. Općenito govoreći, koliko je književnost važna u Argentini?
Kao što je Comte de Lautréamont govorio: “ima veliku ništavnu važnost”. Književnost je igra koju prakticira manjinska elita. Rekao bih da je bitna jednoj od deset tisuća osoba. No, od 40 milijuna stanovnika koliko ima Argentina to znači da postoji četiri tisuće zainteresiranih za književnost, što nije malo. Stoga mislim da nema razloga za žaljenje. Koliko više manjinska i tajnovita bude književnost, više će slobode imati da radi što hoće, a da joj to nitko ne brani.
Da li se navedeni postotak mijenja u glavnom gradu, dovoljno da tvori nešto što se može nazvati književnom scenom? Koliko ste upoznati s književnim zbivanjima u Buenos Airesu i piscima koje vrijedi držati na oku?
Pjesnici su prilično ujedinjeni. Sastaju se, imaju javna čitanja, podržavaju se, osim ponekih rivalstvava. S druge strane, romanopisci se mrze međusobno, izbjegavaju se, čine male grupe otpora jedni protiv drugih. Moja žena, pjesnikinja, obavlja društveni život našeg braka. Ja se samo ponekad susrećem s tri ili četiri prijatelja, pisca, svi su mahom mladi pisci.
Laboratorij književnosti
Predavali ste o francuskim pjesnicima Rimbaudu i Mallarméu na sveučilištima - kakvo je Vaše misljenje o modernoj poeziji i njenoj evoluciji od vremena spomenutih pjesnika do danas? I usput, pišete li poeziju?
Ne vjerujem da se dogodila evolucija u poeziji. Villon je istovremeno moderan i star poput Lautréamonta, baš kao što je John Donne moderan i star poput Marianne Moore. Uvijek čitam poeziju i učim od nje. Poezija je laboratorij književnosti gdje se probavaju nove formule i različite strategije. Ali je ne pišem. Još u mladosti sam shvatio da se nisam rodio za pjesnika te, u slučaju da sam htio doprijeti do poezije, kako sam trebao ići zaobilaznicom koja bi me vodila cijeli život. Mislim da sam na kraju pobijedio, budući da oni koji se rode kao pjesnici su zadovoljni onim što im je Priroda dala i njihova se djela jako brzo završe.
A što je s prozom - u “Duhovima” jedan od likova kaže: “Koji genije, taj Zola!” - da li preferirate klasičnu naspram suvremene književnosti?
Šezdesetih godina, dok sam studirao, više se nego danas poštovala kronologija i uspostavljena hijerarhija. I nije bilo toliko teorije. Učili smo latinski, grčki i tjerali su nas da čitamo svu bitnu književnost. Najnovije u nastavnom programu bio je Kafka. Kada netko voli klasike, osjeća da gubi vrijeme kada čita novosti iz znatiželje ili zabave (ili zato što su dobili Nobela). Osim toga, smatram nove suvremene realistične romane dosadnim i suvišnim. Ja, osobno, užitak čitanja nalazim u izgubljenim svjetovima, a ne u priznavanju vlastitog.
Ne dovodite li se time u situaciju da možda nikad ne upoznate proplamsaje sjajne suvremene književnosti koja otvara nove vidike? Ili primjerice, da ste živjeli u Dostojevskijevsko ili Kafkino vrijeme, a odbijate čitati sve osim klasika prošlosti, nikad ne biste pročitali ni slova od ove dvojice revolucionarnih pisaca?
Ne nastojim biti iscrpan čitatelj. Naravno da ću umrijeti ne pročitavši nekog velikog pisca. Svima će se to dogoditi. Osim toga, nisam tako ukočen. Povremeno otkrijem nekog suvremenika koji mi se sviđa, kao primjerice Kazuoa Ishiguru; pročitao sam sve njegove knjige i iščekujem buduću. Iako moram reći da, kada se radi o suvremenim autorima -ne vjerujem vlastitom sudu, jer mi se sviđa ono što mi sliči. Kako se ne bavim književnom kritikom, to nije problem.
Čitate li svoje knjige nakon što ih završite? “Duhovi” su prvi put objavljeni 1990. godine, “Varamo” 2002. - kako gledate na svoje prethodne knjige iz sadašnje pozicije - iz 2014. godine? Da li ste zadovoljni?
Nikada ne čitam ponovo vlastite knjige, do te mjere da sam nekima zaboravio radnju. Uvjeren sam da bih ih, u slučaju ponovnog čitanja, smatrao lošijima nego što ih sad smatram. Odolijevam do kraja. Kada me prevoditelji pitaju da im nešto objasnim, ili nešto izmislim ili im kažem da stave što god samo da ne moram provjeriti o čemu se radi. Tako se uspijevam osjećati prilično zadovoljnim onim što sam napravio.
Sa stavom “Nije me briga” iz književnosti kakvom je poimate istisnuli ste čitatelje, kritiku, planiranje, predstavljanje, prijevode - što je, zaista, golemi dio književnosti. Što je preostalo? Zašto pišete?
Pisanje je u početku jako krhko, na milosti je i nemilosti sumnji o kvaliteti onoga što radiš, zbog toga zahtijeva uređaj koji je podržava i jača: promocije, važne izdavačke kuće, sjajne kritike, čitatelje... Ja sam također prošao ovu fazu. Ali, s vremenom, ako pisac ima sreće i ako je ustrajan, definira vlastiti stil, raste mu samopouzdanje i pisanje postaje samodostatno i ne treba vanjsku podršku. Na kraju (i u toj fazi sam trenutačno), sad kad ste već naučili kako to ide, pišete samo radi zadovoljstva pisanja.
Dotrajali realizam
Što Vas je oblikovalo kao pisca? Tko/Što je na Vas imao najveći utjecaj?
Nikad nisam poricao utjecaje, naprotiv, uvijek sam ih oduševljeno prihvaćao jer su novi i različiti. Budući da puno čitam i skoro se sa svim poistovjećujem (ta sam vrsta čitatelja) utjecaje mijenjam svakog tjedna. Možda se oni tako neutraliziraju, ali mi daju osjećaj da se neprestano obnavljam.
Tijekom godina formiranja, najbitniji mi je bio nadrealizam, i krug čitanja koji je nadrealizam promicao, od Fantomasa do Lautréamonta. Nakon toga je ono čudesno mijenjalo sve što sam čitao, i sve su knjige postajale pustolovne.
Što u nadrealizmu Vas je privuklo?
Nije me privukla ideologija nadrealizma, niti njegovi mistično-ezoterični aspekti, nego njegov karakter „zabavnog parka”, cirkusa i komedije. Automatsko pisanje, romani Benjamina Pereta, slike Dalíja, Maxa Ernsta, Raymonda Roussela, Duchampa... Bilo je to „sve prolazi” razdoblje koje nije prestajao privlačiti mladića poput mene nezainteresiranog za politiku, psihologiju, filozofiju ili za bilo što ozbiljno.
Mora li savršena priča imati nadrealne začine da bi bila savršena?
Kada danas kažemo da je nešto 'nadrealno' to se više ne odnosi toliko na Bretona i ekipu, koliko na dijelove koji pozivaju na različitu, razigranu logiku, uglavnom sve što bježi strogom realizmu. Smatram da je realizam u umjetnosti dotrajao. Ispunio je svoju funkciju koju danas obavljaju novinarstvo i mediji. Google je novi realizam.
Nadrealni elementi prisutni su i u romanima Varamo i Duhovi - što je za Vas naj-nadrealnije, ili što vas je od onoga što je Vaša mašta iznjedrila na papir najviše iznenadilo?
Najčudnija priča od svih je priča mog života. Ne zato što su mi se dogodile jako značajne stvari (naprotiv, to je više bio dosadnjikav život sitnoburžoaskog oca obitelji) nego zato što sam izmislio toliko čudnih priča. Zašto ja? To je pitanje koje je Sokrat postavio u proročištu i isto to pitanje si postavljamo svi kad se osvrćemo za sobom.
Ekstremne asimetrije
Da li je u redu pitati na čemu pišete ovih dana?
Posljednih dana, pogotovo nakon pažljivog iščitavanja De Chiricovog romana Hebdemeros, razmišljao sam o tome što zaista želim napraviti: pripovijest istovremeno slobodnu i povezanu. Sa slobodom da ide u bilo kojem smjeru u bilo kojem trenutku, ali da ne izgubi element koji je ujedinjuje. Cijeli život sam tražio ovu zlatnu sredinu; ni previše slobodnu ni previše povezanu. Sada počinjem misliti da se ne radi o zlatnoj sredini, ni o uravnoteženosti. Želim probati s ekstremnim asimetrijama, prepustiti se potpunoj slobodi i da se povezanost samo dogodi, ili da je napravi vila Književnost. To je nagrada koju si želim priuštiti zbog napornog rada.
Knjige prijatelja
Možete li, da razgovor završimo na pomalo neobičan način, opisati gdje ste u ovom trenutku, dok odgovarate na posljednje pitanje, što vidite, što se događa oko Vas?
U sobi sam, ispred kompjutera preko kojeg komuniciram s dalekim zemljama poput Hrvatske; ili još daljim, jer sam se maloprije dopisivao s prevoditeljem iz Australije. Okružuje me sve što mi je blisko: knjige koje prekrivaju zidove i dobar dio stana, radni stol s bilježnicama i olovkama. S desna, prozor s kojeg vidim nebo, lišće drveća, i ako se protegnem - ulicu. Stan je na raskrižju dviju ulica - Bonorino i Bonofacio. Planirao sam, ako se ikad obogatim, osnovati izdavačku kuću koja bi se zvala „Bonorino y Bonifacio Editores” kako bih objavio knjige svojih prijatelja.
Tko se boji duha još?
Igor Dvoršćak, Zarez, 5.6.2014.
Oni koji su se već upoznali s Airom. neće sudili prema naslovu. Duhovi nisu neka jezovita priča i daleko su od toga da bi nekome ledili krv u žilama. Naprotiv, knjiga obiluje humorom te pomaknutom komikom, a duhovi su tu ili da podcrtaju kakvu poantu ili da posluže stvaranju osjećaja bizarnosti kakvom je obilovao i prvi u nas prevedeni Airin roman, Varamo.
Na površini, Duhovi su priča o Čileanskoj obitelji u Buenos Airesu koja živi na zadnjem katu nedovršene luksuzne stambene zgrade. Posljednji je dan u godini i nesnosno je sparno što pripreme za zabavu s prijateljima i doček Nove godine čini još napornijim. Tu su naravno i duhovi, goli i nekako nezgrapni, smiješni, ali i zagonetni dok svjetlucaju prekriveni finom cementnom prašinom koja obavija polusagrađenu strukturu. Ne djeluju nimalo zastrašujuće i nitko ne obraća pretjeranu pažnju na njih sve dok najstarija kći čuvara gradilišta Raula Viñasa čija obitelj nastanjuje tavan - Patri - ne dobije poziv da staru godinu pozdravi na privatnoj zabavi duhova. Melankoličnog raspoloženja sve više razmišlja o tome bi li im se pridružila, no naravno, postoji uvjet...
Ležerni konstruktivizam
Scena kojom se tekst otvara prikazuje dobrostojeće vlasnike u obilasku svojih nedovršenih stanova i kao da priziva suprotstavljanje pozicija bogatih kupaca i siromašne obitelji koja obitava na tavanu. Bogati se živciraju zbog kašnjenja radova, a siromašni, bez obzira što im životni uvjeti djeluju zabrinjavajuće, izgledaju sretni. I kad se pomisli da će socijalna tematika obrađivana u klišeiziranim dihotomijama postali dominantnom, priča nonšalantno mijenja smjer i meandrira od banalnih opisa svakodnevice do intelektualističkih rasprava o prostoru i vremenu. Čini se da sama radnja, bez obzira koliko bila razvedena, ili bolje reći raspisana, i nije od presudne važnosti za knjigu jer pažnju najviše privlači samo mahnito pisanje, tj. tekstualnost. Tako se ne može reći ni da postoji glavni lik ili razrađena aktantska shema, premda se kao svojevrsno narativno sidrište može prepoznati Patri s obzirom da se. kako stranice prilaze koricama, interes pripovjedača sve jasnije usmjerava prema njoj. Patri, kako joj “tepaju”, upoznajemo u delikatnom trenutku ulaska u dob kada bi mogla biti spremna za udaju i neprestano je podsjećaju kako je važno da se potrudi naći pravog muškarca. Patri više nije djevojčica, ali još nije ni žena i nalazi se u svojoj prvoj identitetskoj krizi. I opet. daleko od toga da bismo mogli reći da su Duhovi roman o odrastanju ili da podastiru dubinski psihološki profil više-ne-djevojčice-a-još-ne-žene, već prije Aira igra na kartu povezivanja asimetričnih diskursa i disparatnih motiva.
Upravo se pri takvoj igri oprekama Aira pokazuje kao vješt pisac jer bez obzira na skokovitost fabule stvara utisak da se priča razvija slučajno sama od sebe. Rezultat je dojam konstantne improvizacije; svaka umetnuta epizoda izgleda kao da je nehotice pronađena za usputne šetnje imaginacijom. No važno je primijetiti da takva nehajnost dolazi sa svojevrsnom “figom u džepu”. Duhovi su izgrađeni na principu objet trouvé, pronađenog predmeta i koliko god se elementi činili nepovezanima, na kraju se ipak sve zatvori u koherentnu cjelinu. Airu je stoga interesantno čitati upravo na tragu takvih konstruktivističkih poetika koje svjesno ostavljaju tragove svoje proizvedenosti.
Šavovi koji najbolje ocrtavaju tekstualni fabrikat najvidljiviji su upravo u stalnom prebacivanju pripovjednog fokusa, u gomilanju umetaka u priču koji nerijetko izgledaju vrlo neuglađeno. Najjači kontrasti osjećaju se u supostavljanju filozofskih rasprava o prostoru i vremenu ili pak o naravi arhitekture s opetovanim i namjerno banalnim tematiziranjem sparnoga vremena. Dodatni moment koji usložnjava je i činjenica da kao čitatelji nikada do kraja niste sigurni kada je sve pripovjedni glas ironičan, a kada misli ozbiljno. Jesu li esejistički dijelovi doista iskreni kada ih se povezuje s opisom bijelih duhova čiji je jedini dio tijela u boji roskasti vrh penisa ili su prije plod literarnog igranja, zabavljanja žongliranjem pojmovima i razrađivanjem ideja? Takvi tipovi kolažiranja temeljenog na kontrastu izgledaju grubo i nezgrapno, ali skloniji smo ih pročitati kao namjernu konstruktivističku gestu, no odbaciti ih kao piščevu nespretnost. Na koncu, onemogućavanje priče da teče, njezino opetovano decentriranje, neprestano prekidanje fabule različitim pripovjedačkim dometcima s ustrajnim inzistiranjem na nebitnom i marginalnom te intenzivno stvaranje narativnih nabora dijelove pripovjednog kolaža samo bolje ističe. Tako se gledano iz cjeline priče, čak i ono Što se Činilo ispraznim naklapanjem uklapa u total (makar i kao kontrast) te dobiva svoje mjesto.
Fantomi i književnost
A što je s duhovima? Imaju li duhovi još kakvu ulogu osim svojevrsnog iznenađenja u tekstu koje stvara efekt začudnosti i u konačnici pridonosi bizarnosti po kojoj je Aira poznat? Utvare Duhova zapravo su jedini element koji priču gura prema sferi fantastičnog i nadrealnog. Posve su uronjeni u svakodnevicu i osim što lebde i prolaze kroz zidove, ne ističu se nekim posebnim svojstvima. Ljudi i duhovi žive poprilično nezainteresirano jedni pored drugih, a sam tekst ne objašnjava zašto su tu. tko su i odakle dolaze. Jesu li onda duhovi ovdje da zabave, služe li samo kao ornament priči, veseli dodatak? Čini nam se da je uloga tih bestjelesnih bića ipak dalekosežnija. Duhovi su - baš kao i Varamo - roman koji u svojoj krajnjoj konzekvenci govori o književnosti, rastvara ju, iznutra pokazuje kako izgleda i što ona po svojoj biti jest.
Već smo istaknuli konstruktivističku narav Airina pisanja te način na koji se ona očituje na formalnom planu. Važno je još uočiti i samu paradoksalnu narav utvare: ona nije ni biće ni ne-biće, nije ni živa, a očito ni posve mrtva pa prema tome niti je posve prisutna niti je skroz odsutna. Duhovi nastanjuju dva svijeta između kojih neodlučivo laviraju zbog čega ih se ne može smjestiti ni u jedan. Kao takve nije ih teško povezati s ontologijom književnosti jer književnost se dobrim dijelom bazira na odsustvu predmeta koji prikazuje i koji tako čini ponovno prisutnim, tj. koji reprezentira. I posve je zgodno kako u riječi prikazivanje odzvanja neka prikaza. Književnost se uvijek vraća predmetu koji ne može imati, vraća se onome što vječno promašuje i tim promašivanjem istovremeno stvara. Ispričati priču znači na neki način znači prizvati duhove, otvoriti prostor za nešto drugo, poput duha pamtiti neku prošlost (jer duh je nekoć morao biti živ; duh se ne rađa, duhom se postaje), ali tako da se istovremeno stvara ono čega nije ni bilo. Ono što književnost prikazuje, predmet je koji prikazujući oblikuje. Taj nemogući predmet koji uvijek izmiče dok ga se obli- kuje, sama je sablast teksta, misteriozni nedjeljivi ostatak koji interpretacija ne može rastvoriti, zazorna utvara koja opsjeda sam tekst.
Čitajući Duhove na taj način, tj. na zasadima Derridaine hauntology (u kojoj odzvanja ontology), Aira nam se ponovno pokazuje kao pisac čiji radovi ocrtavaju kritiku književnosti iz nje same i koji konkretno svjedoči pomicanju interesa s mimetizma i problema odslikavanja svijeta na ideju performativnosti odnosno stvaranja svijeta činom pripovijedanja.
No da ne zabrazdimo u pretencioznosti (zbog čega bi nas sam autor zasigurno ismijao), treba jasno reći da je Duhove moguće čitati i ne obraćajući pozornost na visokoparnu teoriju. Aira privlači svojim kapricioznim stilom koji uvezuje humor, filozofiju, bizarnost i tragiku te ga je jednostavno zabavno čitati. On je pisac koji s lakoćom manipulira čitateljskim očekivanjima te upravo iz njihova iznevjeravanja izvire osjećaj novine i spontanosti njegova pisma. Formula „neodgovornog” stila i frenetičnog skokovitog pripovijedanja možda je bolje ostvarena u Varamu, no i Duhovi će bez sumnje naći svojih poklonika. Airu neće voljeti svatko, pogotovo ne onaj koji voli jasnu i dobro posloženu priču, no oni s afinitetima prema uvrnutom, nekonvencionalnom i neobičnom, bit će Airini poklonici. Dobro je da su mu romani dovoljno kratki da ih se može savladati u jednom čitanju i bez posljedica po kralježnicu.
'Stvarnost je izvor inspiracije za nekoga tko piše o izmišljenome'
Tamara Borić, Aktual, 2.7.2014.
Stara je godina i na gradilištu nove zgrade s ekskluzivnim stanovima u Buenos Airesu nesnosno je vruće. Na gradilištu vlada potpuna pomutnja: tu su budući vlasnici sa svojim arhitektima i djecom, radnici koji su još daleko od završnih radova, a na vrhu zgrade u prostorijama uz bazen stanuje obitelj čuvara gradilišta Raúla Viñasa. Među mnoštvom ljudi na gradilištu vrzmaju se i pojave koje vide samo Patri, najstarija kći obitelji Viñas, i njezina majka, ali one se na njih ne obaziru previše. Već oko podneva gungula se smiruje i u cijeloj zgradi ostaju samo duhovi i obitelj Viñas, koja priprema doček Nove godine. Kako pada noć, u središte pripovijedanja dolazi Patri, na čiju će sudbinu duhovi neobično utjecati.
Sadržaj je to romana „Duhovi“ jednog od najutjecajnijih južnoameričkih književnika Césara Aire, koji je nedavno u prijevodu Dore Jelačić Bužimski u Hrvatskoj objavila Fraktura.
Nekoliko mjeseci prije izdana je i njegova druga knjiga „Varamo“, priča o panamskom državnom službeniku istog imena koji će jednoga dana godine 1923., nakon niza bizarnih nedaća napisati u gradu Colónu remek-djelo modernoga srednjoameričkog pjesništva. Nikada prije u svojih pedeset godina Varamo nije napisao ni retka, i dok ga slijedi na njegovoj miniodiseji, pokušavajući rekonstruirati okolnosti koje će za koji čas poroditi djelo genija, Aira pokazuje svu raskoš svojega spisateljskoga umijeća igrajući se i smijući se svijetu, ali i našoj potrebi da umjetničkom djelu prišivamo povijesni, nacionalni, psihološki ili estetski kontekst.
Argentinac César Aira u svojim knjigama opisuje stvarnost na rubu nadrealnoga, s nekoliko jednostavnih poteza uvlačeći svoje junake pod kožu čitatelja. Za Aktual priča o nadrealnom, stvarnosti koja ga najviše inspirira, Argentini...
César Aira možda je i najplodniji argentinski pisac, a svakako jedan od najcjenjenijih južnoameričkih autora današnjice. Dosad je objavio više od osamdeset djela, a njegovi romani, knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.
Osim fikcije, Aira piše i književne kritike, uključujući monografske studije argentinskog pisca Copija, pjesnikinje Alejandre Pizarnik, te britanskog pisca iz 19. stoljeća, Edwarda Leara. Isto tako, Aira je obradio kompletni opus svog prijatelja, pjesnika i pisca Osvalda Lamborghinija.
Pročitala sam vaše dvije knjige, „Duhovi“ i „Varamo“, prevedene su nedavno na hrvatski jezik. Jeste li uzbuđeni što se vaša djela napokon mogu čitati i na hrvatskom?
Vidjeti svoje knjige na jezicima koje ne govorim niti razumijem zaista je dosta tajanstveno iskustvo. Hoće li to biti ista knjiga? Hoće li postati bolja, ili gora? Jedino što sigurno znam jest da se obogatila dvoznačnostima i nerazumijevanjem kojih nema u originalu. Mi pisci radimo s onim najintimnijem, i često najtajnovitijim dijelom naše osobnosti, a to se kasnije pretvara u objavljivanje javnosti. I ponovno se pretvara kad dolazi na jako udaljeno mjesto na svijetu. Time realizira originalan projekt, jer je literatura igra pretvaranja.
Obje knjige imaju stotinjak stranica, volite ispričati priču na manje stranica no što je to uobičajeno. Zašto?
Prije svega, zato jer mi se ne sviđa ništa na 'uobičajen' način. Stotinjak stranica je idealno za te satove povijesti koje ja izmišljam, koji gotovo uvijek imaju formu priče ili zagonetke, pa gube svoju ljupkost ako ih se produlji na umjetan način. Osim toga, kao čitatelju mi se također sviđaju kratke knjige, koje iskušavaju inteligenciju, dok mi se ne sviđaju oni naporni realistični bestseleri od tisuću stranica. Mislim da strastveni čitatelji više vole kratke knjige,jer nam dozvoljavaju da što prije prijeđemo na drugu knjigu. Užitak čitanja nije toliko u knjizi koliko taj prijelaz s jedne knjige na drugu, pa onda još jednu...
U „Duhovima“ pišete o, kako ste rekli, borbi nadrealističnog i hiperrealističnog, jer se duhovi pojavljuju usred dana, a ne noću, ali isto tako, ne pojavljuju se na mračnim opskurnim mjestima već u zgradi koja još nije završena. Zašto ste na taj način postavili radnju?
Simetrična inverzija može biti velika pomoć pri pronalasku nečeg različitog i originalnog. Kako ste rekli, duhovi nisu noćni: ja sam ih stavio usred dana ljeti. Pojavljuju se u starim kućama ili ruševinama dvoraca: ja sam ih stavio u novu zgradu, toliko novu da se još gradi. Konvencionalni duhovi plaše ljude: moji ne izazivaju ništa osim indiferencije. Isto tako, napravio sam i jednu društvenu inverziju, i to je bio osnovni motiv knjige: ovdje su duhovi u interakciji s radnicima, što u konvencionalnom smislu podržava realizam u najstrožem obliku.
U obje novele pišete o političkoj i društvenoj situaciji u Argentini, ili u Panami u „Varamu“, o ljudima, običajima... Koliko vam je važno pisati o stvarnosti oko vas?
Stvarnost je izvor neprestane inspiracije za nekoga tko piše o nečemu izmišljenome. Stvarnost je kontrolna ploča onog fantastičnog, ima više mašte od pisaca, kreativnija je, puno luđa. Ja ju slijedim koliko mogu, ali moram malo usporiti da se ne bi činila toliko nevjerojatnom.
Što vas je inspiriralo za „Duhove“?
Inspiracija, ili stimulans, došla mi je prilikom mog prvog posjeta Čileu, a to je bilo jedno od mojih prvih putovanja van Argentine, kad sam otkrio koliko se Argentinci i Čileanci razlikuju, a koliko, pak, među njima ima sličnosti. Zaljubio sam se u Čile i želio sam ga ponijeti sa sobom u moju četvrt, u tu zgradu koja se bila gradila nekoliko metara od moje kuće. S druge strane, imao sam jednu ideju, koncept projekta, pokazati dvojbu o tome koliko smo spremni platiti za ono što želimo. Jer efektivno iskustvo mi je pokazalo da u životu sve treba platiti, na ovaj ili onaj način. Da bih dao dramatičnost ideji, doveo sam ju do ekstrema, do maksimuma onog što se može platiti. Moj lik, djevojčicu, duhovi pozivaju na predivnu zabavu kakve dosad nije bilo; jedini je uvjet za dolazak - biti mrtav. Je li spremna platiti tako visoku cijenu? Cijeli dan razmišlja o tome, i o tome se radi u noveli.
Vjerujete li vi u duhove? Mislite li da svaka osoba ima bar jednog?
Ne vjerujem u ništa nadnaravno, i ne sviđaju mi se ta stvorenja niti vjerujem u takve stvari, jer zapravo oni koji vjeruju u telekinetiku ili izvanzemaljce, ne iznenade se prisustvom Mozarta ili Kafke - i zapravo, toliko su okupirani fenomenom paranormalnog, da ne znaju ni tko su bili Mozart ili Kafka.
U „Varamu“ pišete o panamskom državnom činovniku Varamu, koji piše pjesmu, prvu koju je ikad napisao, a pjesma na kraju postane ogroman hit. Tko vas je inspirirao za tu knjigu?
Nisam imao nikoga posebno u glavi tko mi je poslužio kao inspiracija. U jednom sam trenutku razmišljao o tom razdoblju latinoameričke avangarde, dekada 1920-ih, i o jednom pjesniku koji nije bio pjesnik, koji je jednostavno mehaničkim putem napisao pjesmu sa svim ostalim lingvistima u jednom danu.
Postoji li Varamo u stvarnom životu?
Ne. Najsličniji Varamu u stvarnom životu sam ja.
Radnja „Varama“ je smještena u Panamu 1920-ih, zašto? Kakva je Latinska Amerika tada, a kakva je danas?
Kao što sm već rekao, ova je dekada bila puna literarnog i umjetničkog eksperimentiranja, bogate kreativnosti, koja je odgovorila na slobode koje su se u događale u Europi s dadaistima i nadrealistima. Kasnije, sjevernoamerički utjecaj, sa svojim prozaičkim realizmom, odgodio je taj žar. Danas, spoj realizma bez pokrića i političke ucjene bio je učinkovit za vraćanje predvidljivog i dosadnog u književnost.
Što su najveći izazovi Argentinaca, ili Latinoamerikanaca općenito, danas?
Nikad ne pričam o politici ni o nogometu - dvjema stvarima koje se čine pretjerano vulgarne i glupe.
Počeli ste pisati u 1960-ima, u vrijeme velikih turbulencija širom svijeta, što vas je nagnalo na pisanje?
Prekrasne šezdesete bile su eksplozivne u glazbi, zbog Beatlesa, rocka, zatim u filmu, zbog Godarda, koji je bio naš bog, u plastičnoj umjetnosti, zbog popa, minimalizma, konceptualizma. Želio sam raditi sve to, ali ni za što nisam imao talenta, tako da je sve što mi je ostalo, bilo pisanje. Izašao sam kao pobjednik, jer ono o čemu pišem još uvijek živi u drugim umjetnostima.
Možete li nam reći nešto o vašem, odrastanju?
Odrastao sam u malom selu, u ruralnom okruženju, dosta divlejmu s mnogo slobode. Nisam imao toliko distrakcija kao što ih imam danas, primjerice nisam imao teelvizor sve do unazad 30 godina, ali velika distrakcija bili su prijatelji i knjige. I do danas prijateljstvo i knjige još su mi uvijek temelj. Kad sam počeo pisati, pisao sam u poetskom ambijentu; nisam se rodio kao pjesnik, ali vjerujem da nostalgija poezije obogaćuje svakoga tko ju je napisao.
Kakva je bila Argentina vaše mladosti? I koliko se odonda promijenila?
Ne želim upasti u običaje starih ljudi, a to je reći da je prošlo vrijeme bilo bolje. Zapravo je sad bolje, puno bolje. No ne želim, isto tako, niti prihvatiti neke značajke sadašnjosti, poput manije razgovora na telefon cijelo vrijeme.
Kako ljudi u Argentini danas žive?
Gledajući nogomet na televiziji i raspravljajući o politici.
Kakva je književna scena u Argentini danas?
S obzirom na to da sam dio te scene, ne mogu suditi objektivno prosuđivati. Vidim mnogo bezličnog realizma, mnogo antropologije jada i nasilja. Ali mnogi dobri pisci rijetki su poput labudova, možemo biti zadovoljni ako se pojavi jedan u deset godina.
Što trenutačno pišete?
Uvijek započinjem neke nove priče, ali s malo njih dođem do kraja. S obzirom na to da ih izmišljam tijekom samog pisanja, nikad ne znam hoće li funkcionirati ako započnem pisati nešto drugo. Trenutačno pišem priču o jednom svecu u srednjim godinama, koji se zaljubljuje u afričku kraljicu.
Na što ste najponosniji?
Mogao bih biti ponosan na ono što sam napravio, govorim o svojim knjigama. Ne znam je li ponos pravi osjećaj ili skromnije rečeno istinsko zadovoljstvo, zbog toga što sam ispunio mladenačko obećanje o svom zanimanju.
Priča o duhovima koja mijenja pravila pripovijedanja
Vijenac, Bojana Mikelenić, 10.7.2014.
Nakon nedavno prevedenog Varama (prev. Dora Jelačić Bužimski), hrvatska publika dobila je priliku uživati u još jednom romanu jednog od trenutno najutjecajnijih argentinskih pisaca, Césara Aire. Riječ je o djelu Duhovi (Los Fantasmas, 1990), koje je također objavila zaprešićka Fraktura u iznimno kvalitetnom prijevodu Dore Jelačić Bužimski. Prva stvar koja se primjećuje kod Airinih romana jest njihova duljina ili bolje rečeno nedostatak iste. Zapravo se radi o pravom osvježenju, romančiću pisanom za modernog, užurbanog čovjeka, koji za čitanje jedino i može izdvojiti pola sata prije spavanja ili maksimalno jedno nedjeljno poslijepodne. I to je u ovom slučaju sasvim dovoljno.
César Aira sam svoja djela zove romančićima (novelitas) i mnogima ostaje nejasno kako pisac koji objavljuje u prosjeku dvije knjige godišnje posljednjih 25 godina uopće može napisati išta vrijedno čitanja, ali što je drugo piscu činiti doli pisati. Sam je Aira izjavio kako ne voli pisce koji se samo takvima zovu, ali zapravo samo svakih deset godina napišu jednu knjigu, tek toliko da zadrže člansku iskaznicu. On piše svakodnevno, ali pomalo, stranicu do stranicu i pol na dan, svakim novim danom nastavljajući ondje gdje je jučer stao, bez previše pročitavanja i ispravljanja napisanog teksta. Knjige redovito objavljuje kod malih izdavača, na taj način donekle postavljajući čitateljima izazov kako bi pronašli najnovije štivo, cilj do kojeg onda zaista dolaze samo najzainteresiraniji. Kritika ga često smatra avangardnim, premda on sam sebe ne svrstava u tu kategoriju, tvrdeći kako se formirao u modernizmu i usvojio modernističku tehniku kretanja prema naprijed i stalnu potragu za novim. Ipak, inspiraciju raznim postmodernim stilovima ne niječe, naglašavajući veću važnost kreativnog procesa od rezultata, što i jest glavna karakteristika njegova pisanja. Airin stvaralački proces vrlo je sličan automatskom pisanju nadrealista, premda je svoju improvizacijsku genijalnost ipak malo više racionalizirao, tako da pročitana knjiga na kraju ostavlja dojam pomno planirane cjeline, što se može vidjeti i u Duhovima.
Ljeto u Buenos Airesu i stanovi za bogataše
Roman se, kao što je slučaj s mnogim Airinim djelima, događa u Buenos Airesu, točnije, pratimo posljednji dan godine u nekoj zgradi u izgradnji koja je već trebala biti dovršena i predana vlasnicima. Zgrada ima samo sedam luksuznih stanova, svaki na svojem katu, a bogati se stanari, koji su sa svitom dizajnera došli pogledati tijek radova, u tih nekoliko sati na gradilištu miješaju s prašnjavim radnicima, koji samo žele dovršiti pola dana posla i prepustiti se slavlju Nove godine.
Na krovu zgrade, u stančiću namijenjenom vrataru, privremeno živi čileanska obitelj noćnog čuvara, zidara i notornog pijanca Raúla Viñasa – njegova supruga Elisa Vicuña, njezina kći Patri te četvero male djece. Onako usput, ležernošću svojstvenoj južnoameričkoj književnosti i nasljeđu magičnog realizma, Aira spominje kako se u zgradi nalaze duhovi. Vide ih jedino radnici i čileanska obitelj, dakle oni siromašni. Metafora podignuta na višu razinu ostvarena je početnom jukstapozicijom bogatih, koji naizgled imaju sve, i siromašnih, s mnogo jednostavnijim životima i željama, koji s druge strane jedini percipiraju svijet oko sebe, pa tako i duhove.
„Bijeg prema naprijed”
Duhovi su ondje, ali nitko im ne pridaje previše važnosti. Lebde među katovima, goli, ćelavi i prekriveni bijelom prašinom (jer ipak smo na gradilištu), uvijek se krećući u grupi poput kakve kazališne trupe, služeći kao frižider kod hlađenja Raúlova vina, kao kazaljke na satu ili jednostavno sjede na rubu zgrade i gledaju u ljude ili u daljinu. Naravno, kad su prikazani kao tako prirodan dio okoline, onda se i nama čini kao da joj pripadaju. Duhovi potpuno nezamjetno ulaze u roman, cijelo su vrijeme jednako prisutni i odsutni, dolaze i odlaze sporadično te na prvi pogled nemaju previše veze s radnjom. Njihova uloga dočarana je spomenutim nasumičnim uvođenjem u roman, gdje se usred opisa bogataša koji hodaju gore-dolje po nedovršenoj zgradi, opušteno na trećoj stranici teksta spominje kako se „ostali nisu trebali zamarati; penjali su se i spuštali lebdeći, čak i kroz betonske ploče“, u rečenici koju je vrlo lako previdjeti. U ovom trenutku ne znamo tko su „ostali“, premda nam naslov romana to daje naslutiti, ali konačnu potvrdu dobivamo tek naredne tri stranice, kad ih autor opisuje kako sjede potpuno goli na rubu antene, „na oštrom metalnom rubu na koji se ne bi usudjela sletjeti ni ptica“. Osim toga, Aira nikada ne objašnjava porijeklo ili prisutnost duhova, već ostaje vjeran vlastitoj metodi pisanja koju naziva „kontinuumom“ (el continuo) ili „bijegom prema naprijed“ (la huida hacia adelante), smatrajući da se umijeće naracije gubi na snazi sa svakim dodatnim objašnjenjem.
Na prvim stranicama, autor nam daje vrlo detaljnu sliku zgrade u nastajanju, tjerajući nas da se koncentriramo na imena svih likova koji se prešetavaju po nedovršenim prostorijama, pa se prelazeći od lika do lika, osjećamo poput duhova koji prelaze s jednog kata na drugi promatrajući razvoj radnje. Ipak treba naglasiti da i ovaj naizgled kaotični početak obilježava tečnost i povezanost pripovijedanja, bez imalo užurbanosti. Možda se radi o argentinskom mentalitetu ili strpljivosti, a možda i o činjenici da je Nova godina u Buenos Airesu ljeti, pa visoke temperature i sparina pridonose opuštenosti s primjesom melankolije, no treba svakako istaknuti imaginacijsku sposobnost autora koji predlaže velik broj priča čak i dok pripovijeda samo jednu. Dugačak uvod i detaljni opisi likova tako se čine kao priprema za jedan puno duži roman, što se direktno kosi sa svijesti čitatelja o fizičkom nedostatku stranica za takvo što. Aira izlaže o svakom liku dovoljno da čitatelj može nastaviti zamišljati njihove priče vrijedne pisanja, dok se on fokusira samo na jednu. Autor često naglašava kako mu se sviđa na taj način pisati, imajući jednu središnju priču, koja nekako prirodno završi kada se približi oznaci stote stranice.
Poigravanje čitateljskim očekivanjima
Koncentriran i zainteresiran čitatelj od početka se mora udubiti u opise likova, pamtiti njihova imena i odnose, koji se onda naknadno pokažu za priču nebitnima. Gotovo do sredine romana ne znamo tko je glavni lik. Je li to arhitekt Félix Tello, koji budućim stanarima pokazuje zgradu i usput razmišlja o sličnostima bogatih kupaca stanova i siromašnih zidara koji ih grade i iznenađuje se zaprepaštenim licima bogataša kojima iznosi svoju teoriju? Ili je to možda Abel Reyes, dugokosi nećak Raúla Viñasa koji je zadužen za nabavku hrane za radnike i koji s nevjerojatnom mirnoćom čeka tridesetmetarski red u lokalnoj trgovini koja pripada evangeličkoj sekti? Ili se radi o Elisi Vicuñi, Raúlovoj supruzi, koja kod pranja uporno koristi previše izbjeljivača, na taj način pojačavajući dojam ionako skromnog izgleda odjeće svih članova obitelji i održava naviku da u mislima razgovara sa starom prijateljicom? Majstorski nas vodeći kroz dan i prelazeći s jednog lika na drugi, iz perspektive u perspektivu, Aira se napokon zaustavlja na petnaestogodišnjoj Patri, Raúlovoj pokćerki, neobičnoj djevojci koja živi u svom svijetu.
Patri, prema majčinom mišljenju lakomislena i veoma izgubljena, neprestano dobiva savjete o tome kako mora pronaći nekog iluzornog i čini se rijetkog „pravog muškarca“, dok istovremeno za nju duhovi, bića koja se nalaze između života i smrti, izgrađenog i neizgrađenog, postaju sve stvarniji. Stoga je zapravo neizbježno da duhove upravo ona privlači te da joj se u jednom trenutku i obrate, pozivajući ju na njihovu novogodišnju zabavu. Patri im obećava da će razmisliti i donijeti odluku prije kraja večeri. Aira, ponovno vjeran procesu pisanja, likove nikad ne požuruje pa nam tako ni ne prikazuje djevojčin mentalni proces, držeći nas u neznanju do posljednjeg trenutka. Kod upoznavanja s glavnim likom, svakako treba spomenuti i Patrin san, impresivni intermezzo na devet stranica, u kojem autor koristi okrilje pripovjedne igre bez pravila za raspravu o arhitekturi, kinematografiji, antropologiji i potrazi za značenjem, istovremeno nas upućujući u djevojčinu inteligenciju i još više naglašavajući nesrazmjer između nje i okoline u kojoj se nalazi.
Iako se očito radi o fikciji, Airini su opisi detaljni i tako stvaraju vjerodostojnost u postavljenim pravilima svijeta koji stvara. Ovdje treba posebno naglasiti vještinu prevoditeljice koja uspijeva na jeziku toliko različitom od originala zadržati atmosferu argentinskog ljeta, razlike Argentinaca i Čileanaca koje se provlače kroz djelo, kao i sveprisutnu notu humora i ironije.
Roman, koji završava točno s otkucajem ponoći, cijelo nas vrijeme drži u stanju smirene neizvjesnosti, suptilno postavljajući pitanja o pravom svijetu i ljudima, o postojanju svjetova koji se preklapaju, a ne dotiču, o tome što je važno, a što nevažno i sve to čini jednom prirodnom ležernošću i suptilnošću koje nas ostavljaju u iščekivanju nove priče. Možemo se samo nadati da će Fraktura i Dora Jelačić Bužimski nastaviti niz i da ćemo u hrvatskom izdanju dobiti još koji od brojnih romana argentinskog pisca čija je mašta izgleda nepresušna.
Duhovi: Prisutnost na koju se ne osvrćemo
ziher.hr, Janja Žganec, 11.7.2014.
U knjizi Duhovi, drugoj prevedenoj na hrvatski, César Aira pokazuje nam neiscrpnost svoje mašte. Pročitati nešto toliko tematski različito od Varama, od toliko plodnog autora, fascinantno je. Isto tako fascinira što svojom metodom bijega naprijed („flight forward“, „fuga hacia adelante“) i načinom pisanja postiže elegantne rezultate, priče s glavom, repom i intrigantnim iznutricama.
Radnja Duhova smještena je na gradilištu stambene zgrade u Buenos Airesu. Nakon početnog kratkog izlaganja arhitekta, bogatih bračnih parova koji dolaze razgledati svoje stanove u nastajanju, zidara, priča se zadržava na obitelji noćnog čuvara Raúla Viñasa, koja živi u budućem stanu kućepazitelja. Oni su Čileanci, i njihovo siromaštvo direktno se suprotstavlja kupcima stanova, i uopće samoj zgradi u kojoj žive. Još jedna različitost kojom se Aira poigrava kroz priču je ona Čileanaca i Argentinaca, oslikavajući jedne i druge tipičnim gestama, načinom govora i izgledom.
Raúl danju radi, sa svojom braćom, na zgradi, njegova žena brine za djecu koja se igraju i trčkaraju po praznim nedovršenim prostorijama, dok najstarija od njih, Patri, sanjari. Obitelj se, taj melankolični ljetni dan kad je upoznajemo, priprema za proslavu Nove godine. Kako se noć bliži, Patri postaje predmetom interesa i pratimo nju i njena razmišljanja. Neprestano se pojavljuje razgovor o „pravim muškarcima“, na koje Patri upućuju njena majka i druge žene.
Polako se, od početka knjige, pojavljuju duhovi prema kojima je naslovljena. U Airinom stilu koji ne objašnjava i konstantno nabacuje neke nove motive, još je apsurdnija njihova pojava. Spomene ih u jednoj rečenici, a onda nastavi s nečim drugim. Kasnije se sve više pojavljuju, oni siromašni, obitelj Viñas, vide ih no ne zamaraju se njima puno. Oni su jednostavno prisutni, čak i na komičan način u suživotu, npr. pomažu pri hlađenju vina kojim se Raúl opija.
„Radilo se o tome da odlučno priđeš duhu i turneš mu bocu u prsni koš; ondje bi stajala, u natprirodnoj ravnoteži. Kada bi se nakon nekih dva sata vratio po nju, bila bi hladna.“
Tek kasnije u priči postaju prisutniji, kad Patri počne razgovarati s njima i zovu je na zabavu. Očito je da su ih svi u obitelji svjesni, no ničim se ne ulazi u problematiku. Apsurdu pridonosi i to što su to neki Airini duhovi, nema kod njih ništa što bi smo očekivali, nisu strašni ni stravični ni zarobljene nesretne duše.
Negdje u sredini knjige Aira nas uvodi u epizodu Patrinog sna, u kojoj raspravlja o arhitekturi, društvu i umjetnosti, opet bez previše objašnjenja, više u bljeskovima. Taj dio, iako možda najodbojniji i najmučniji za čitanje, svojevrsno je svjedočanstvo Patrinoj inteligenciji, i utvrđuje misao da ona ne pripada sredini u kojoj se nalazi. To je zaključeno na samom kraju knjige, kad Patri skoči s vrha zgrade, kako je odlučila ranije te večeri, prihvativši poziv duhova.
Zaključak cijele knjige, mogli bismo reći, koja se kao i druga Airina djela ipak ne može svesti samo na jedan zaključak, dan nam je u zadnjoj rečenici. U Patrinom padu, jedan od duhova ulovi njene naočale iz njene vertikalne paralele, te se vrati do vrha zgrade i da ih Raulu. „Čovjek i duh gledali su se u oči.“
Knjiga je čudna, duhovita, začinjena ironijom i nepredvidiva. Iako je kratka, ne bih je nazvala lakim štivom zbog njene specifičnosti, skakanja s ideje na drugu i zahtjeva koji postavlja čitatelju; da podari jednaku količinu koncentracije svakoj rečenici, i podjednaku dozu važnosti i nevažnosti.
Čudnovati ljudi i simpatični duhovi
booksa.hr, Ivan Tomašić, 8.10.2014.
Poput tepsije zagrijana zgrada u izgradnji služi kao dom jedne čileanske obitelji. Struja je dostupna putem električkih improvizacija, nema rukohvata, zidari i dalje slažu cigle. Kroz katove nesmetano defiliraju prikaze, nameću svoje nepostojanje šačici sustanara. Stara godina, Buenos Aires.
Na samom početku vidimo bogate buduće stanare koji obilaze svoje posjede. Ta zgrada, koju oni vide kao svojinu, za noćnog čuvara Viñasa i njegovu familiju predstavlja dom (doduše, privremeni), čiji prostor otkrivaju prvenstveno njegova djeca u igri na opasnom gradilištu. Vlasnici se miješaju s radnicima, ljudima jednostavnih navika i potreba (od kojih je najveća vino), a između ta dva svijeta smješten je Félix Tello, arhitekt, srednja klasa.
Njegova je uloga u ovom kratkom romanu epizodna, ali važna za razumijevanje teksta. On kao pripadnik srednje klase stoji na razmeđi svjetova, a smatra kako i jedni i drugi pokušavaju od njegova soja izvući što veću korist. Po tom je položaju sličan tinejdžerki Patri (kćeri čuvareve žene Elise iz prvog braka) koja je zapravo glavni lik romana. Patri je jedna od vidjelica: ona vidi duhove, koji nonšalantno provode svoje dane klateći noge na rubovima zgrade. Ali dok je Tellova granična situacija određena socioekonomskim uvjetima, Patrin je procijep krajnje intimne prirode, što jaz među svjetovima dovodi u središte priče.
Svatko se u romanu spram duhova odnosi drugačije. Bogati ih ne primjećuju. Elisa ih vidi, ali ih ignorira. Patrin bratić, koji pomaže radnicima na gradilištu, u njihovim tijelima hladi vino: dakle, na neki način komunicira s njima, prihvaća ih, ali ih ne razumije. Tek Patri osjeća prema njima neobičnu sklonost, a u vrijeme obiteljskog okupljanja u povodu Nove godine konačno s njima i povede razgovor.
Duhovi ovu mladu djevojku neobično privlače, pogotovo jer su svi oni ustvari atraktivni goli muškarci, što eksplicitno naglašava muško-žensku opreku u tekstu. Ta je opozicija dodatno podebljana 'ženskim' razgovorima o muškarcima, bilo u vidu naoko bezrazložnog čavrljanja, bilo u vidu lekcija koje Elisa i njena sestra Inés dijele mladoj Patri.
Elisa svoju kćer opisuje ovako: “Glavni problem”, objašnjavala je svojoj odsutnoj prijateljici, “iz kojeg sve proizlazi jest Patrina lakomislenost. Ima li igdje lakomislenije djevojke? Teško.
Slične knjige
-
-
Smrt i EumenideSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
-
Moje mjesto pod suncemSpecial cijena 6,26 € Redovna cijena 7,83 € -
Ivana pred moremSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Danilo Kiš. Žamor povijestiSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
