Đubre

Ljeto je 2018. Dragiša, (super)antijunak u kojem su svi smrtni grijesi dovedeni do krajnosti, bavi se svojim redovnim poslovima: drži u šaci cijeli politički, mafijaški i državni vrh, upravlja (anti)sistemom iz sjene te svim mogućim poslovima u crnoj zoni – reketira svakog tko kršeći zakon zgrće pare, od zamjenika gradonačelnika i urednika režimskih tabloida do Roma koji rukovode prosjačkim i džeparoškim bandama. Prljavim novcem gradi zgrade po čitavom gradu, a ako se netko slučajno ili namjerno otrgne kontroli, Dragiša ga istog trena surovo kažnjava. I sve je tako uobičajeno, kao i uvijek, dok se iz divljeg deponija ne krene širiti superkuga, smrtonosna bakterija otporna na antibiotike. Iz beogradskog đubreta u cijeli svijet...

Đubre je distopija u ‘‘realnom vremenu’’, roman u kojem svatko dobiva ono što zaslužuje. Marko Vidojković sočnim ‘‘uličarskim’’ jezikom skreće pažnju na vrlo prozaičnu istinu: svaka zemlja ima svoje đubre. Svaka zemlja ima svog Dragišu. Vrijeme je za apokalipsu.

‘‘Iako roman neverovatne žanrovske raznolikosti, Đubre bismo, bez ikakvih ograda, mogli uvrstiti i u odjeljak angažirane književnosti, i to pozivajući se na famoznu Krležinu ‘kutiju olovnih slova’ kao posljednju liniju odbrane ljudskog dostojanstva.’’ – Josip Mlakić

‘‘Dragiša – glavni lik Đubreta – istinski je vladar Srbije i možda najodvratniji lik u novijoj povijesti planete Zemlje. Filmovi strave i užasa pored njega su opuštajuće romantične komedije. Ja da sam predsjednik Srbije i da živimo u romanu Farenhajt 451, prvo bih spalio Đubre.’’ – Predrag Ličina

‘‘... kako odmiču stranice, tako se podiže i egzistencijalna jeza, dostižući pred kraj najviša arhetipska pitanja. S tim što to ovde nije uobičajena borba dobra i zla. Ovde je u pitanju nešto strašnije: borba zla i još goreg.’’ – Jelena Lengold

‘‘Čudna je ovo knjiga. Smak je svijeta, a vi se smijete. Glavni junak je pokvaren, a vi se zaljubite u njega. Neodoljivo duhovito, nemilosrdno cinično, hrabro i muževno. Marko Vidojković najveći je frajer naše književnosti.’’ – Ante Tomić

‘‘Da li mračni i nemoralni tipovi mogu biti literarni junaci? Mogu. Da li posrnuli svet, osuđen na smrt raspadanjem, može biti milje neke priče? Može. Da li prostor bez trunke ljudskog može predstavljati stvarnost u kojoj živimo? Može. Da li psovke i nakazni kolokvijalni izrazi mogu delovati poetski? Mogu. (...)
Međutim, zanimljivo je da autor ovim surovim sredstvima u stvari priziva – ljubav. Vidojković sve vreme suptilno daje do znanja kako je u svetu bez bliskosti zapravo nemoguće živeti. (...)
Zastrašujuće i privlačno u isto vreme, to je utisak koji ostavlja Đubre.’’ – Goran Marković