Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj

Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Hana Dvornik Srđan Dvornik

  • Broj stranica: 352

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266690-8

  • Naslov izvornika: Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States – One Hundred Years of Citizenship

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 455 g

Na prostorima nekadašnje Jugoslavije u posljednjih sto godina dogodile su se višestruke promjene, nastajale su i nestajale države i politički sistemi, događali su se brojni ratovi i prevrati, povijest je nemilice marširala ulicama razdvajajući obitelji i tražeći od pojedinca da joj se povinuje ili suprotstavi. O jednoj takvoj povijesti piše Igor Štiks u svojoj kapitalnoj knjizi Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj. Nastala kao plod dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva na doktorskim i postdoktorskim studijima, niza predavanja i referata te iznimnoga terenskog rada, ova knjiga kao nijedna do sada propituje pravo pojedinca i njegovu ulogu unutar države.

Štiks iz pojma državljanina i građanina razvija i dokazuje tezu o mijenama političkih sistema i zajednica te koliko su i kako utjecali na poziciju i život pojedinca. Odgovara na pitanja što uopće znači biti državljanin, biti uključen ili pak isključen, kako se osjećati u poziciji građanina i što se događa kada se ona mijenja u onu stranca ili pak neprijatelja. Knjiga Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj povijesna je, kulturološka i sociološka, ali prije svega politička studija koja pokazuje koliko su krhki identiteti, kako se lako stvaraju i grade novi te koliko je pitanje državljanstva i građanstva važno i danas.

Što znači biti “građanin” u svijetu u kojem se nacionalni identiteti, tradicije i granice sve više dovode u pitanje? (...) Štiksova detaljno dokumentirana i pomno promišljena analiza jedinstven je i nezaobilazan izvor informacija za svakoga tko želi razumjeti kakvu ulogu građanstvo može odigrati u globaliziranom svijetu.
— Samuel Weber, Northwestern University, SAD

S narativnim zanosom na kakav smo kod njega navikli Štiks tumači kako su se političke elite državljanstvom koristile da bi ojačale svoj položaj. Objašnjava kako je državljanstvo postalo oruđe za izgradnju moderne nacije i provođenje etničkog inženjeringa.
— Jo Shaw, University of Edinburgh, VB

Ovo je izvanredan prikaz sto godina državljanstva na Balkanu koji razlaže složenu povijest i stvaranje država, često praćeno nasiljem, kao i njihove zastrašujuće, ali i humane posljedice.
— Saskia Sassen, Columbia University, SAD

Povijest nema svoj kraj: I te kako su nam potrebna istraživanja i puna istina o prošlosti

Darko Jerković, Glas Slavonije, 27.2.2016.

Povod za razgovor s Igorom Štiksom njegova je nova knjiga “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj - Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država”, objavljena nedavno u izdanju zagrebačke Frakture.

Igor Štiks doktorirao je političke znanosti u Chicagu na sveučilištu Northwestern i u Parizu na Institutu političkih studija (Sciences Po). Štiks je autor dva nagrađivana romana, “Dvorac u Romagni” i “Elijahova stolica”, kao i jedne zbirke poezije “Povijest poplave”, a sa Srećkom Horvatom potpisuje i knjigu o građanskom neposluhu “Pravo na pobunu”. Istaknuo se i kao koordinator zagrebačkog Subversive Festivala, surađuje (piše) između ostalog i za britanski The Guardian i Open Democracy, a trenutačno je angažiran i kao znanstveni suradnik sveučilišta u Edinburgu. Igor Štiks dobitnik je odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti, koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture.

Izvorni naslov vaše knjige 'Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States - One Hundred Years of Citizenship' ponešto je drukčijeg naziva u hrvatskom prijevodu (“Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj” - Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država”), no bit je ista, odnosno jasno je o čemu se radi. No, za one koji knjigu još nisu pročitali, možete li ukratko predstaviti ovo vaše publicističko djelo, čega je sve knjiga rezultat, kojih i kakvih istraživanja?

- Knjiga je na engleskom objavljena prošlog ljeta kod londonskog Bloomsburyja, kao akademsko djelo iz kataloga posvećenog europskoj politici i povijesti. Izdavač je inzistirao da naslov bude vrlo jasan. Dopustio mi je ipak da parafraziram naslov čuvenog romana Garcije Marqueza i podnaslovim studiju “Sto godina državljanstva”. Moj urednik Seid Serdarević i ja složili smo se da se u naslovu hrvatskog izdanja mora podvući ne samo politički i povijesni sadržaj već podjednako i dimenziju ljudskog iskustva. Mnogi među nama bili su kroz svoj život i državljani (mnogih državnih i poddržavnih entiteta), građani s varirajućim pripadajućim pravima i utjecajem, počesto stranci (neki su to postajali preko noći kako su se mijenjali režimi) te također neprijatelji (ako bismo se zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme... s “krivim” stavovima ili imenom i podrijetlom). Na koncu, ova knjiga, kao rezultat skoro desetogodišnjih istraživanja za vrijeme mojih postdiplomskih i postdoktorskih studija, predstavlja “jednu povijest”, tj. jedan određeni način da ispričamo i razumijemo vlastitu povijest.

Kakva je recepcija knjige u inozemstvu, a kakva u Hrvatskoj?

- Bloomsbury će uskoro objaviti i “meko” (paperback) izdanje na osnovi dobre prodaje “tvrdog” izdanja. Bez obzira na to što se interes medija preselio istočno, Balkan uvijek izaziva zanimanje, a posebice se to odnosi na područje nekadašnje Jugoslavije. Zemlja koja je u svojih 70-ak godina postojanja promijenila toliko poredaka (demokratskih, autokratskih, diktatorskih), ustroja (unitarizam, federalizam, konfederalizam nakon 1974.), socio-ekonomskih oblika (kapitalizam, socijalizam te posebno radničko samoupravljanje) i ustava (gotovo svako desetljeće po jedan) i dalje će nastaviti privlačiti mnoge koji će u njezinoj povijesti tražiti i moguće modele i loše primjere. Nakon nje nastalo je sedam država sa svojim specifičnostima, dvije države su već ušle u jednu novu uniju, a procesi političkih rekompozicija i dalje traju. Zbog svega toga postoji kontinuirani akademski i medijski interes za ovu regiju, kojem se pridružuje i radoznalost običnih čitatelja i promatrača. Što se Hrvatske tiče, ispada da smo Seid Serdarević i ja namjerno odabrali baš ovaj trenutak da objavimo knjigu. Kao što vidimo, kontekst je “odličan” za recepciju knjige, ali prilično loš za živjeti. Slažem se sa Seidom, bilo bi bolje da je obratno.

Državljanstvo

Bez obzira na stotinu godina državljanstva na Balkanu, o čemu pišete, dojam je da se Balkan trauma prošlosti nikako ne može osloboditi. Na čemu zapravo počiva državljanstvo, postoje li neka načela, recimo tako?

- Knjiga govori o tome da postoje “načela” na kojima počiva svako državljanstvo kao pravni okvir koji objedinjuje sve građane određene političke zajednice. Postoje i argumenti kojima se to načelo brani, kao i kontraargumenti kojima ga se osporava i zagovara neko drugačije uređenje korpusa državljana i same zajednice. U tom smislu, nema niti će ikada biti “mira” u bilo kojoj političkoj zajednici u bilo koje vrijeme. Povijest nema svoj kraj, već živi s nama u onoj mjeri u kojoj predstavlja izvor i legitimitet naših načela i političkih argumenata. Sukobi argumenata i načela su dakle stalno prisutni, a mogu završiti i u nasilju. Na primjer, Kraljevina SHS bila je utemeljena na argumentu da su Jugoslaveni trojedan narod, jedna nacija od tri plemena, ujedinjena, kao i Talijani i Nijemci, u jezičnoj i kulturnoj bliskosti. Tu su ideju, uz nacionaliste, osporavali i sami komunisti tražeći od 1924. do 1934. ukidanje Jugoslavije kao versajske tvorevine i stvaranje nezavisne Hrvatske, Slovenije, Makedonije i, vrlo važno, Bosne i Hrecegovine. Poslije su unitarizmu suprostavljali federalizam kao načelo na kojem mora počivati zajednička zemlja i zahvaljujući kojem će se riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji. U ratu su se, osim okupatoru, suprostavili ideologiji četničkog pokreta (s idejom etnički čiste velike Srbije unutar ili bez Jugoslavije), kao i nacističkoj i rasnoj ideologiji tzv. NDH. Pobijedili su misleći da su ideološka načela njihovih suparnika i nacističkih kolaboranata zauvijek mrtva i da sad, kad je riješeno nacionalno pitanje, valja graditi socijalizam. No ni tu, kao što znamo, nije bio kraj debatama o tome kako taj socijalizam treba izgledati i kako urediti multinacionalnu federalnu državu pa se stalno eksperimentiralo s ustavnim uređenjima (čak 4 ustava u 30 godina!) koja su vodila ka konfederalizaciji i, konačno, završila u dezintegraciji.

Povratak ekstrema

Što je ostalo od svega toga i gdje smo danas?

- Jugoslavije već dugo nema (niti je bilo koja politička snaga želi obnoviti), a socijalizam kao ideja društvene materijalne jednakosti svih građana je u novim državama uglavnom odbačena, iako se sve više vraća pa tako njezine zagovornike nalazimo na kulturnom polju i društvenoj margini. Devedesetih smo vidjeli velik povratak poraženih ideologija. Mislili smo da su ti ekstremi bili samo rezultat rata. No danas u Hrvatskoj vidimo da se ne samo ustaški simboli i pozdravi čuju na cesti već se same ideje pojavljuju i na vrlo visokim mjestima, dok je u Srbiji nedavno pravno rehabilitiran Draža Mihailović, a trenutno traje rehabilitacija čak i Milana Nedića. Nisam prvi koji će vidjeti vezu između restauracije brutalnog kapitalizma i rehabilitacije fašističkih ideologija. Iz ovog primjera vidite da je prošlost skoro nemoguće odbaciti i početi nanovo, potpuno čist. Prava su pitanja zašto su neka načela država i državljanstva uistinu otišla u “ropotarnicu” povijesti kao npr. hrvatsko-mađarska stoljetna unija (oko koje su se lomila koplja i glave krajem 19. i početkom 20. stoljeća), zašto za neke ideje danas opet postoji interes kao npr. za radničko samoupravljanje, a zašto nam se neke stvari koje živimo čine tako poznate iz SFRJ kao npr. način funkcioniranja i stvarnost same Europske unije čije smo načelo dvostupanjskog državljanstva (baš kao i u socijalističkoj Jugoslaviji), uz smanjenje suvereniteta koji je danas čak i ograničeniji nego što je bio u SFRJ, prihvatili bez većeg pogovora.

Susjedi stranci

Gledajući iz povijesne perspektive, ali i u aktualnom kontekstu, kakva je danas pozicija državljanstva i građanstva? Jesmo li uopće nešto naučili iz burne prošlosti ili smo još jedni drugima stranci i neprijatelji?

- Svjedočili smo tome da su se nekadašnja “braća” pretvorila preko noći u “strance” i “neprijatelje”. Ova knjiga pokušava dati odgovor na to kako je to bilo moguće, tj. kako se prvo moralo dogoditi da se počnemo “gledati” kao stranci, pa onda i kao neprijatelji, da bi potom uslijedila uništenja gradova, masakri i, na nekim mjestima, genocid. Korijeni se nalaze opet u suprostavljenim načelima državljanstva. Na kraju socijalizma i neposredno prije i nakon prvih višepartijskih izbora, pobijedio je etnički princip nad tada postojećim civilnim ili građanskim (koji je sve državljane republike okupljene u republičkom državljanstvu i, posljedično, federacije smatrao jednakima). Kada ste to načelo potkopali idejom etničke solidarnosti preko republičkih granica otvorili ste put sukobu oko teritorija tih budućih zajednica i njezinih granica. Ukratko, umjesto jednakopravnih građana proizveli ste strance, tj. one koji ne pripadaju vašoj etničkoj političkoj zajednici koji su, da bi stvari bile gore, prikazivani kao ugrožavajući neprijatelji. Poslije su ti elementi uglavnom i legalno kodificirani te tako u većini postjugoslavenskih država imamo etnocentrička državljanstva (ne u potpunosti etnička), što znači da se većinska etnička grupa favorizira (pa državljani postaju i oni koji ne žive u zemlji), ali se istodobno zadržava građanski princip formalne jednakosti svih državljana od kojih se, dakako, očekuje puna lojalnost. No, pitanje je također hoćemo li državljane susjednih država nastaviti gledati kao strance i neprijatelje? Formalno oni jesu stranci, no i tu se stvar mijenja ulaskom u EU. Slovenci i Hrvati formalno više nisu potpuni stranci jedni drugima, tj. preko europskog građanstva moraju imati ista prava pa se mogu bez problema seliti u jednu ili drugu državu i tamo glasati na lokalnim i europskim izborima. Sutra će, ako EU opstane i proces proširenja se nastavi, to biti slučaj i sa Srbijom, BiH i ostalima. Srećom, danas nema otvorenih neprijateljstava (ako ne računamo medijske obračune koje režiraju političke elite) pa se države uglavnom ponašaju kao više-manje dobri susjedi. Hoće li susjedi postati ponovo partneri radi vlastitih interesa, izvan ili unutar EU-a, ili će opet regresirati u neprijateljstvo, to ćemo tek vidjeti.

Partizani i ustaše

Sudeći prema onome što se događa u RH, sukob partizana i ustaša još nije okončan, naprotiv, sve je žešći, ako je suditi po onome što slušamo od Karamarka i Milanovića...

- Volio bih da danas ne moramo razgovarati o tom pitanju, ali nemamo puno izbora. Bit ću direktan jer se ta tema ne smije minimizirati, relativizirati ili zaobilaziti. U suvremenim sukobima “partizana i ustaša” već dvadeset i pet godina pobjeđuju ustaše, tj. neoustaše. Taj sukob uglavnom se temelji na demonizaciji narodno-oslobodilačke borbe pa socijalizma kao takvog i bilo koje progresivne i lijeve antikapitalističke ideje s rezultatom tihe, pa i glasne rehabilitacije nacifašizma (uz relativiziranje i čak, u nekim popularnim pjesmama, slavljenje genocida koji je nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima neustašama, vršila ta Hitlerova tvorevina). Mora biti jasno da li mi uopće imamo generalni konsenzus oko načela na kojem počiva ova država, tj. Republika Hrvatska kao nasljednica, pravna i teritorijalna, Narodne i Socijalističke Republike Hrvatske i kao država formirana unutar jugoslavenske federacije kao pobjednice Drugog svjetskog rata; dakle, u najvećem mogućem kontrastu spram Endehazije. To načelo se ne smije dovoditi u pitanje tematiziranjem zločina i represije komunističkog režima u poraću. I te kako su nam potrebna istraživanja i puna istina o tome. No kad se ta tema koristi da bi se osporili sami temelji Republike, nastale na ZAVNOH-u i AVNOJ-u te antifašističkoj borbi, onda se radi o čistom primjeru desničarske i neofašističke propagande s dva glavna cilja: s jedne strane, rehabilitacije nekih načela na kojima je počivala NDH (kao što je etnički i vjerski ekskluzivitet) i koje se pokušava u različitim formama nametnuti Hrvatskoj u 21. stoljeću i, s druge, delegitimacije bilo kakvog antikapitalističkog stava, dakle progresivnog i lijevog, koji bi doveo u pitanje pljačku društvenog bogatstva i stvaranje klasnog društva s ogromnim razlikama između vrlo male bogate manjine i ogromne siromašne većine kojima svjedočimo od ranih 1990-ih do danas.

 

Bitka za građane

Davor Špišić, civilka.wordpress.com, 11.3.2016.

Posvete otisnute na uvodnim stranicama knjige najčešće pripadaju sferi autorove intime. No, ponekad je u posveti sadržana šifra identifikacijski važna i čitateljima. Briljantna studija Igora Štiksa „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“ (Fraktura, Zaprešić, 2016.) već u svojoj dirljivoj posveti sadrži esenciju koja se tiče i nas rođenih, stasalih, ili onih koji se upravo rađaju, na području nekadašnje Jugoslavije i njezine današnje isparcelizirane teritorijalne djece.

„Jeleni Vasiljević i našem sinu Ivoru Vasiljeviću Štiksu, rođenom u porodicama čiji su članovi i članice bili akteri, žrtve i preživjeli tih sto godina koje opisujem u ovoj knjizi“, ispisuje Štiks na nultoj stranici „jedne povijesti Jugoslavije i postjugoslavenskih država“ (kako je podnaslovljena ova knjiga), ne krijući koliko je i osobnih motiva, uz izvanrednu analitičku znanstvenu opremu uložio u rasvjetljavanje mitologije i činjenica fenomena Jugoslavije. U osnovi prirodno integrativne državne zajednice, odnosno zajednica, koje su se u stogodišnjoj historiji (Štiks u fokusu ima period od 1914. do 2014.) spajale i rašivale – izmjenjujući svoje ere u kontinuitetu ekonomskih, socijalnih i političkih nužnosti, ili u diskontinuitetu despotije, terora i krvavih obračuna.

Štiksovo kapitalno djelo izvorno je objavljeno na engleskom („Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States – One Hundred Years of Citizenship“, Bloomsbury Academic, London, 2015.) tako da se u jezičnoj i etimološkoj formi došlo do znakovite razlike. Dok „citizenship“ na engleskom ima jedinstveno značenje; hrvatski jezik, ovisno o kontekstu, upotrebljava dvije riječi: „građanstvo“ i „državljanstvo“. U toj maloj jezičnoj diskrepanciji krije se i jedna od ključnih misija Štiksove knjige – borba za što dostojniju, zapravo primarnu ulogu građanina u participiranju izgradnje neke državne zajednice.

Osim zapaženog javnog angažmana i povjesničarsko-sociološke karijere (znanstveni je suradnik Sveučilišta u Edinburgu), Igor Štiks ima izniman literarni talent. Znalački ga ispoljava kao prozaik (nagrađivani su mu romani „Dvorac u Romagni“, „Elijahova stolica“ – po kojoj je redatelj Boris Liješević načinio potresnu predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu), dramatičar (drama „Brašno u venama“ praizvedena u Sarajevskom ratnom teatru, također u Liješevićevoj režiji) i pjesnik (knjiga pjesama „Povijest poplave“) što se sjajno reflektira i u njegovim znanstvenim radovima. Naime, uz iscrpnu empirijsku popločanost, knjiga „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“ nije suha naučna drenovina nego vibrantni politički triler koji se prati bez daha, jer, zaboravili smo neke lekcije na koje nas Štiks dokumentirano istraživački podsjeća. Lekcije koje bi morale biti dostatna prtljaga za normalnu budućnost.

Frakturin izdavački potez ne može imati bolji tajming. U trenutku kad se čitava razdoblja ovdašnjih korijena opet raspomamljeno brišu kao satrapski jugo-bauk, a tajmer historije dekretima zaustavlja na novim godinama nultim, Štiksova znalačka i smirena dijalektika analizira prednosti i nedostatke jedne nestale zemlje kao priču koja nije bila bez nade. Usprkos barabama koje su plemenitu ideju uzajamnog prožimanja prečesto znale uprskati do balčaka. Pretvarajući preko noći svoje građanine u strance i neprijatelje.

 

Planu desnice možemo se suprotstaviti samo političkom borbom

Dragan Grozdanić, Novosti, 14.3.2016.

Povod za razgovor s Igorom Štiksom njegova je nova knjiga ‘Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država’, plod autorova dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva (nakon što ju je lani objavio londonski Bloomsbury, ove je godine izašla u izdanju zaprešićke Frakture). Višestruko nagrađivani književnik, poznat po romanima ‘Dvorac u Romagni’ i ‘Elijahova stolica’, lani je sa Srećkom Horvatom sastavio rasprodan zbornik ‘Dobro došli u pustinju postsocijalizma’, a uskoro izlazi i njegova već nagrađivana drama ‘Brašno u venama’.

Možete li pojasniti svoju tezu da je državljanstvo kao pravni odnos bilo jedan od ključnih faktora raspada Jugoslavije i sukoba devedesetih?

Riječ je o tome da države nastaju i nestaju na osnovi naših ideja o političkim zajednicama kojima pripadamo i tome kako bi one trebale izgledati. Početkom devedesetih pravno postoje državljanstva republika u kojima bi svi državljani, odnosno građani (pa i kad su državljani drugih republika) trebali biti jednaki, dok se gotovo istodobno širi ideja da naša politička zajednica nije samo republička nego i, ponajprije, etnonacionalna, odnosno da se solidarnost između građana ne bi trebala ostvarivati na temelju republičkoga ili širega federalnog okvira nego na temelju njihove etnonacionalne pripadnosti. Imamo sukob nečega što pravno postoji i nečega što tek nastaje i što će značajno izmijeniti dotadašnje republičko državljanstvo u obliku državljanstva novih država, dok će u tom procesu federalno državljanstvo, kao što znamo, nestati. Političke elite u Miloševićevoj Srbiji i Tuđmanovoj Hrvatskoj odigrale su dvoličnu ulogu: kad se radilo o njihovim republikama, inzistirale su na lojalnosti svih republičkih građana i teritorijalnom integritetu, a kad je bila riječ o drugim republikama (sa srpske strane o Hrvatskoj i BiH, s hrvatske o BiH), sugerirale su da politička zajednica, kroz proces raspada Jugoslavije, mora obuhvatiti sve pripadnike etničke nacije. Tu vidimo da se, uz sve postojeće faktore raspada Jugoslavije, pojavljuje i motivacijski faktor svakog pojedinca koji se u tom trenutku pita gdje je njegova država, tko garantira njegovu sigurnost i prava te kome duguje lojalnost. Mnogi su se podijelili upravo po tom principu: neki su birali etničku lojalnost i ustali ili protiv svojih ili protiv tuđih republika, dok su drugi ostali lojalni svojim republikama i u slučajevima kad su im one, odnosno nastajuće države, bile, blago rečeno, više maćehe nego majke.

Etnocentrična država i EU

Tko je danas stranac a tko neprijatelj, kako piše u naslovu vaše knjige? S obzirom na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj, bi li mogući odgovor bio ideološki koncept Tomislava Karamarka, po kojemu je narodni neprijatelj svatko tko priča protiv HDZ-a?

Konkretna situacija u Hrvatskoj vraća nas ponovno pitanju kako zamišljamo svoju političku zajednicu; tu vidimo sukob ideje da svi državljani RH trebaju uživati jednaka prava i da kao takvi ne mogu biti stranci i neprijatelji u svojoj državi. Država je tu da im garantira sigurnost i prava, a manjinama i dodatna kulturna i politička prava. No suočavamo se s time da izrazito jake političke snage ne priznaju ili dovode u pitanje same temelje na kojima počiva država, kojima suprotstavljaju neku vlastitu ideju Hrvatske, koja u tom smislu ne bi bila republika i koja bi se temeljila na etničkom ekskluzivitetu. Jasno je da je Hrvatska i danas primarno etnocentrična država, što znači da je posvećena probitku i zaštiti svoje većinske grupe, 90-postotnom stanovništvu koje se deklarira kao etnički hrvatsko, ali dopušta, naravno, i manjinska prava unutar ustavnog poretka.

Kakva je na ovim postsocijalističkim prostorima danas (nezahvalna) pozicija državljanina i građanina?

Već u slučaju Hrvatske i Slovenije vidimo određene razlike. S ulaskom u Europsku uniju hrvatski su državljani postali i europski građani; zanimljivo je da Hrvatska nije citizenship prevela kao europsko ‘državljanstvo’ nego kao ‘građanstvo’, uvodeći time jednu malu, ali vrlo važnu političku razliku – državljanstvo, u toj interpretaciji, može biti vezano samo uz državu, dok se EU smatra asocijacijom država unutar koje se mogu prakticirati određeni oblici građanstva. Bez obzira na to (u slovenskom primjerice ne postoji jezična mogućnost za takav manevar), europsko državljanstvo podrazumijeva ono što smo imali i u Jugoslaviji, tj. formalno dvostupanjsko državljanstvo, dakako s različitim obimom prava. U primjeru Hrvatske svjedočimo još kompleksnijoj situaciji: imamo državljane koji ne žive u Hrvatskoj, na primjer više od 500.000 njih je u BiH, od kojih mnogi participiraju na izborima i utječu na njihove ishode, ne nalazeći se pritom pod jurisdikcijom RH. Također, imamo mogućnost da bilo koji građanin EU-a može u Hrvatskoj birati i biti biran na lokalnim i europskim izborima. Oni nisu naši državljani, ali jesu građani s jasno definiranim pravima. Dakle proces redefiniranja političke zajednice i dalje je u tijeku.

Sumiramo li sadržaj vaše knjige, mogli bismo zaključiti da model etnocentrizma koji je vodio dezintegraciji Jugoslavije ni danas nije napušten, dapače, s dolaskom nove vlasti ponovno je aktualan?

U Hrvatskoj zasad imamo retorički građanski rat između onih koji smatraju da treba spasiti republiku kao takvu i onih koji smatraju da je treba uništiti time što ćete razbijati državne ploče na ćirilici ili mijenjati Ustav, pa onda i državljanstvo, a sve kako bi i pravno definirali pitanje pripadanja, stvarajući pritom velik broj stranaca, onih koji su ‘gosti’ i onih koji bi kao takvi trebali otići. Konačno, i političkih neprijatelja, što uglavnom podrazumijeva lijevoliberalni i lijevi spektar društva. Tako danas slušamo različite varijacije ustaškog mota ‘Ili se pokloni ili se ukloni’. Cilj takve politike je ostvarenje ne samo etničke nego i političke homogenizacije putem eliminacije civilnog sektora i opozicije. Drugo, mi nemamo konsenzus oko toga kako treba izgledati naša politička zajednica, a čini se, podvlačim, da imamo vrlo suprotstavljene ideje o tome kakvo bi društvo trebalo biti ili kakav ekonomski sistem želimo. Jasno je da ekstremno desna opcija, uz etničku i političku isključivost, zastupa i radikalni kapitalizam. Njoj se vrlo stidljivo suprotstavlja civilni sektor, kulturna scena i manje ljevičarske organizacije s antikapitalističkim idejama i zagovaranjem neke vrste socijalizma u 21. stoljeću. Ono što je u većini država temeljni sukob, to da se politička zajednica dijeli na one koji su za i one koji su protiv kapitalizma i traže mu alternativu, kod nas je gurnuto u drugi plan. Ne smijemo zaboraviti i na dimenziju ne samo formalne nego i materijalne jednakosti, jer je ona fundamentalna za svaku političku zajednicu.

Kako komentirate huškačko pismo predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović upućeno Miloradu Pupovcu, u kojemu je naglasak stavila na ‘golemu većinu hrvatskih državljana čije nacionalne osjećaje vrijeđaju performansi, novinarske ili umjetničke slobode i satira’ onih koji tobože ne vole svoju zemlju? Što ćemo s tim ‘nenarodnim’ trnom u predsjedničinu oku?

Predsjednica je već imala ozbiljnih problema s korištenjem pojmova ‘državljanin’ i ‘građanin’ prilikom svoga tuđmanovskog obraćanja ‘Hrvatima i Hrvaticama’, koje je i kod nje imalo etnički, a ne državljanski sadržaj. Kod nje vidimo još jednu veliku opasnost, kad vrlo jasno izražava ideologiju o kojoj smo govorili: ako su već u državljanstvo pripušteni oni koji ‘državi hrvatskog naroda’ etnički ne pripadaju, ako su u njemu i oni koji se ne slažu s tom ‘golemom većinom’ za čijeg se trbuhozborca proglašava, onda je takvima bolje da šute. Nama ostaju čuđenje, skandaliziranje i manji protesti, nešto što neće zaustaviti i ustavni i politički inženjering kojemu svjedočimo, a čije bi posljedice mogle biti isključivanje iz građanstva velikog broja onih koji se s takvom politikom ne slažu, dok će se pojedinci svojim odlaskom iz zemlje sami isključiti iz takve političke zajednice. U upravo nastajućem savezu antifašističkog tipa, koji bi morao spojiti i liberale i ljevičare, treba jasno reći kakvu zajednicu želimo. Ako će biti kapitalistička, naša politička zajednica neće opstati kao republika. Ona će reproducirati upravo ovakve fašistoidne pojave, koje su jedini jamac očuvanja socijalne hijerarhije i duboke klasne podijeljenosti. S druge strane, desnica je i dalje u državotvornom procesu, on za nju nije gotov sve dok ova zemlja ne bude u potpunosti etnički profilirana, a po mogućnosti i teritorijalno proširena.

Kapitalizam rastače društvo

Platformu antifašističkog tipa možemo možda naći među nekoliko hiljada kulturnih radnika koji i dalje traže smjenu revizionističkog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića?

Jedino priznanje koje se Hasanbegoviću može odati jest to da je vrlo koherentan i konzistentan u svojim stavovima i da se tek nedavno, ambivalentnom retoričkom osudom ustaškog režima, donekle udaljio od svojih intimnih stavova; genocidna politika fašističke manjine za njega je tek, kako je podlo rekao, ‘moralno posrnuće’ i to cjelokupnoga hrvatskog naroda. On je doveden da radi na ostvarenju državotvornog projekta jer doista smatra da u javnom prostoru ne može biti opozicije i da je kultura izvorište ljevičarenja, neprijatelja poretka kojemu teži, pa je u misiji njegove eliminacije. Maske ne samo da padaju nego ih neki, poput njega, ni ne nose. No najveći problem je politički pokret koji ga je izbacio na površinu: u situaciji smo da gledamo fašističke marševe i postrojavanja u glavnom gradu, da su na najvišim pozicijama ljudi koji otvoreno prizivaju Endehaziju i njezine institucije kao svoj ideal. Ipak, njihov ideal nove Endehazije bio bi, vjerujem, ponešto drugačiji: podrazumijevao bi etničku homogenizaciju s eventualno većim teritorijem (ako jednom prođe), uz relativnu snošljivost spram manjinskih ostataka i ne tako manjinske grupe onih koji drugačije misle, ali ne i u javnom prostoru – dakle možda može državljanstvo, ali ne i građanstvo. Istodobno, ovakav katastrofalni kapitalizam, koji je kod nas uvela i sprovodi ta desnica, u potpunosti rastače društvo. I tu je paradoks: veliko retoričko domoljublje ide ruku pod ruku s uništenjem vlastite države i društva kroz kapitalističku transformaciju.

Postaje li politička borba nužnost?

Desnica je transparentna s obzirom na tri stožera na kojima želi temeljiti svoju vlast: želi održati kapitalistički poredak i služiti kapitalu koji će financirati političke elite, eliminirati opoziciju u izbornoj utakmici ali i unutar društva (ondje gdje je još ima, a to su neprofitni mediji, kultura i sveučilišta) te suzbiti pobunu policijskim aparatom i tajnim službama. Istodobno, valja militarizirati društvo kako bi se kroz pojačanu ulogu vojske, koja može i policijski djelovati, onemogućio širi otpor. Plan je jasan i zahtijeva političku borbu na koju, moram samokritički reći, dobar dio našega kulturnog, društvenog i sveučilišnog sektora nije spreman. Ta bi borba bila teška, ali je jedina koju naša generacija, i radi onih koji iza nas dolaze, mora voditi. Nužnost političkog angažmana na obrani osnovnih principa na kojima počiva republika je veća nego ikad ako se uopće jednom želimo naći u poziciji da se bavimo uređenjem svoje političke zajednice, i to ne po pitanju etničkog sastava nego po pitanju (ne)jednakosti.

Drugim riječima, ljevici bi trebalo vratiti primat nad nacionalnim državama?

Poslužimo se riječima grčkog ekonomista Kostasa Lapavicasa koji kaže da je Europa propala i da je ne treba spašavati te da ljevica mora pronaći način predlaganja progresivnih ekonomskih i socijalnih politika koje redefiniraju nacionalno.
Republiku Hrvatsku stvorila je ljevica kroz Drugi svjetski rat. Kao što desnica ima svoj omiljeni primjer u nacifašizmu o tome kako stvari trebaju izgledati pa se pokušava približiti tom idealu, ako ga ne i u potpunosti ostvariti, za ljevicu danas mora biti relevantno da antifašistička borba nije počivala isključivo na tom anti, već i na jasnom odgovoru na pitanje: Što ćemo raditi kada zemlju oslobodimo? U knjizi govorim da je tajna uspjeha Tita i komunista koji su predvodili taj pokret bila u tome da su kao manjinska politička snaga odmah dali tri vrlo jasna i drska obećanja: oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika, rješenje nacionalnog pitanja i socijalna emancipacija. Pa nisu pozivali radnike i seljake da ginu zato da bi ponovo živjeli kao nepismeni ljudi u svojim selima niti da se žrtvuju da bi nakon toga služili kapitalu. Jasno je kako je socijalna emancipacija bila temeljno obećanje na osnovu kojeg su dobili rat: napravit ćemo zemlju u kojoj će svatko imati pravo na zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i na osobni razvoj.

Kako vidite scenarij migrantske krize: Europa je pala na ispitu, a izmjenama zakona o nadzoru državne granice u Hrvatskoj se omogućuje da vojska čuva granice?

Ideja EU-a zadobila je tri udarca od kojih će se teško oporaviti. Najprije smo u grčkoj krizi mogli vidjeli autoritativno nametanje rješenja Ciprasovoj vladi, što je mnoge dubinski razočaralo. Potom, nehumano ponašanje prema izbjeglicama i potpuni nedostatak solidarnosti unutar EU-a. I konačno, nakon terorističkih napada u Parizu, proces totalne sekuritizacije najprije Francuske, a onda i ostalih zemalja. Vidjeli smo Uniju s kojom se doista jako teško identificirati. To nas dovodi do drugog problema o kojem govori Lapavicas. To je pozicija koju treba dobro promisliti jer ne mislimo nacionalno isto u Grčkoj, Škotskoj ili u Hrvatskoj. Europa je gotova, ali i nacionalna je država gotova. To bi bio moj dodatak Lapavicasu. Nacionalna država nema suverenitet, Hrvatska je ekonomski slabija od mnogih korporacija, ona je u krajnjem slučaju svoj suverenitet predala i NATO-u i EU, i upravo su je te desničarske elite (bez većeg otpora tzv. socijaldemokrata) orobile od osnovnih resursa reprodukcije društva ponudivši je globalnoj prostituciji na svjetskom tržištu kao jednu malu i ne baš pretjerano važnu zemlju. Nacionalna država mora biti redefinirana i spram globalnog kapitalističkog sistema i spram raspadajuće odnosno transformirajuće EU koja će završiti u nekoj vrsti teško shvatljive, višestupanjske organizacije gdje će se neke države integrirati više, druge prihvatiti svoj periferni položaj dok će treće ispasti iz igre, a neke nikad neće biti ni primljene u tu igru. U trenutku kad se borimo protiv fašizacije događa se redefinicija osnovnih političkih jedinica s kojima smo dosad računali: poddržavni entiteti, nacionalne države, višenacionalne unije, transnacionalne asocijacije, globalni akteri. U tom kontekstu neka nas ne čudi što se pokušava redefinirati i nacionalno, što u stvarnosti često biva na etnički način: zatvaranjem u plemensko, hijerarhijsko, nestrpljivim ograđivanjem bodljikavom žicom, militarizacijom i logikom horde koja se bori protiv drugih hordi za Lebensraum.

Ne krije li se u primanju zahtjeva Bosne i Hercegovine za članstvom u EU istovremeno i očajnički potez Unije kojim se, uza sve probleme s kojima je suočena na svim razinama, želi stvoriti slika kako je pristup europskim integracijama još uvijek snažan? Zlobnici bi rekli: evo BiH spašava EU od propasti. Kako iz pozicije vašeg privremenog zavičaja, onog otočkog, jer trenutno živite u Edinburgu, vidite najavljeni referendum oko ostanka Velike Britanije u EU?

Vratimo se zakratko na Lapavicasa koji iz svoje perspektive ne može u potpunosti razumjeti Škote koji žele ostati u EU i smatraju da je to za sada bolje rješenje, iako su socijaldemokratski i lijevo nastrojeni, nego biti isključivo podvrgnut torijevskoj Engleskoj. U tom smislu je jako teško dati odgovor na pitanje treba li EU rušiti ili spašavati jer će na različitim mjestima ono biti različito shvaćeno. Moj nedavno preminuli prijatelj Aleš Debeljak jednom je uzviknuo u Hotelu Evropa u Sarajevu: ‘Jebeš zemlju koja Bosne nema; jebeš Europu koja Bosne nema’. Mislim da je to dobar komentar na performans predaje aplikacije BiH Uniji, odnosno, kako ste rekli, pokušaj Bosne da spasi EU kao takvu. Možda su ovi u Briselu stvarno shvatili da im je dosta nameta i da bez Bosne nema selameta. Šalu na stranu, moja kritika funkcioniranja institucije EU ne može se samo tako suprotstaviti želji nekog bosanskohercegovačkog građanina za stabilnošću i mogućnošću nesmetanog putovanja i koji spram katastrofalne situacije u kojoj živi ne vidi EU kao dodatnu katastrofu već vjerojatno kao mogućnost za barem – mir, ako ništa drugo. Možda bi državljanstvo na tri stupnja oslabilo etnička trvenja i u krajnjem slučaju BiH smjestilo u širi okvir u kojemu bi zemlja puno bolje funkcionirala. Ne budimo stoga cinični prema onima u BiH koji priželjkuju europsku integraciju, ali svakako ono što se ipak mojim zemljacima mora reći jest da ih tamo ne čekaju ruže već, dapače, možda samo mogućnost da se unutar redefiniranog pravnog okvira borimo zajedno.

 

'Građani sumnjaju u države i kad su rezultat njihovih želja'

Nina Ožegović, tportal.hr, 25. 4. 2016.

Igor Štiks, pisac, doktor znanosti i znanstveni suradnik na Sveučilištu u Edinburghu, objavio je u izdanju Frakture novu knjigu 'Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj - Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država', u kojoj se bavi svojom opsesivnom temom – pitanjem državljanstva i građanstva u bivšoj Jugoslaviji te u zemljama nastalima nakon njenog raspada od kraja Prvog svjetskog rata do danas.

Knjiga je nastala kao plod dugogodišnjeg bavljenja tim temama na doktorskim i postdoktorskim studijima te terenskog rada tijekom posljednjih deset godina i smatra se prvom povijesno-politološkom studijom takve vrste. Također je objavio prvi dramski tekst 'Brašno u venama', isto u izdanju Frakture, koji se s velikim uspjehom već godinu dana igra na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Predstavu je režirao Boris Liješević, onaj isti redatelj koji je postavio njegov drugi roman 'Elijahovu stolicu' u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Tekst je proglašen najboljim na međunarodnom festivalu MESS i na Festivalu kazališta Bosne i Hercegovine, a predstava će uskoro gostovati u Zagrebu i Rijeci.

Štiks je studirao komparativnu književnost i filozofiju u Zagrebu, magistrirao je političku filozofiju u Parizu i doktorirao političke znanosti u Chicagu, a objavio je sa Srećkom Horvatom esej 'Pravo na pobunu' te uredio zbornik 'Dobro došli u pustinju postsocijalizma', također u izdanju Frakture.

Knjiga 'Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj' nastala je na temelju vaše doktorske disertacije i brojnih radova, koji su nastali u postdoktorskim istraživanjima tijekom posljednjih deset godina. Što vas je ponukalo da počnete istraživati baš tu temu?

Izvorište ove knjige je u osobnom iskustvu. Ja sam silom prilika bio i izbjeglica, i državljanin, i apatrid, i legalni i ilegalni imigrant, dakle, iskusio sam različite statuse na različitim mjestima, kao i različiti opseg prava i obaveza koje su mi ti statusi davali ili nametali. U tom smislu zaintrigiralo me je što se doista događalo u posljednjih sto godina ljudima koji su prolazili slična iskustva. Kao što znamo, nije bilo potrebno ni da se maknete iz svog grada ili sela, a da budete državljanin nekoliko država, građanin prvog, drugog ili trećeg reda, pretvoreni u stranca preko noći ili proglašeni neprijateljem kojeg treba uništiti. Dakle, povijest prostora nekadašnje Jugoslavije od kraja Prvog svjetskog rata do danas prepuna je materijala, koji se na produktivan način mogao obraditi kroz prizmu državljanstva i građanstva. Materijal je bio tu, samo mi je bio potreban 'ulaz', a pronašao sam ga kroz koncept državljanstva i građanstva i on se pokazao znanstveno i intelektualno izrazito plodonosnim. Vjerujem da knjiga baca sasvim novo svjetlo na povijest čiji smo produkti.

Nedavno ste izjavili da je ta vaša znanstvena knjiga hrvatska verzija romana 'Sto godina samoće'. Možete li pojasniti kako ta studija korespondira s Marquezovim romanom?

U ovoj povijesno-politološkoj studiji prikazano je posljednjih sto godina našeg postojanja, koje je u potpunosti odredilo i naše živote, a odredit će i našu budućnost. Ta povijest je izrazito živa i nije samo zanimljiv materijal historiografskih istraživanja, nego je i izvor iz kojeg kreiramo i naše sadašnje društvo. To nigdje nije tako očito kao u današnjoj Hrvatskoj. Što tih sto godina samoće u Hrvatskoj i u nekadašnjim dijelovima Jugoslavije govori? Kao i kod Marquezovih junaka, tako i na ovim prostorima postoji određena tragičnost tog 'viška povijesti', a s druge strane jasno pokazuje da smo mi samo kreatori vlastitih sudbina, da nam one nisu bile nametane sa strane i od drugih, ukratko, da nismo bili nevini u ovom bordelu.

Do kojih ste otkrića došli? Kako su ti različiti politički sistemi utjecali na poziciju i život građanina u zemljama bivše Jugoslavije? Kako su građani doživljavali te svoje različite države tijekom tih sto godina, jesu li bili u podređenom odnosu, jesu li oni sumnjali u svoje države?

Bilo je zanimljivo vidjeti da je kod građana uvijek postojala izrazita sumnja prema svim tim državama, pa makar one bile njihove i rezultat njihovih želja. To u krajnjem slučaju možete vidjeti i danas, kad domoljubi potkradaju vlastitu državu ili joj ne plaćaju poreze ili krše njezine zakone. Ta vrsta ambivalentnosti spram države prati nas u posljednjih sto godina. No često smo mogli vidjeti kako se ono što se smatralo 'svojim', odjednom doživljavalo neprijateljskim i stranim. Hrvatski odnos prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji to možda i najbolje pokazuje. Naravno, vidimo da se taj odnos prema državama, odnosno, političkim zajednicama mijenjao s obzirom na vrijeme i mjesto gdje smo se zatekli. No nikad nije bilo dobro biti u manjini i upravo su manjine, u etničkom ili religijskom smislu, platile veliki danak konstantnom stvaranju novih država. To se događalo i nakon dva velika rata, a i nakon raspada same Jugoslavije.

U knjizi spominjete i četiri kategorije građana, koje se javljaju nakon raspada bivše zemlje, među kojima je možda najintrigantnija kategorija onih 'samoisključenih'. Kako su oni funkcionirali?

Moj uvid pokazuje da tamo gdje smo prije nestanka SFRJ imali jednakopravne građane na teritoriju čitave zemlje u smislu federalnih i republičkih državljana, dobili smo četiri grupe s različitim pravima i statusima. Tako su nastali oni 'uključeni', koji su dobili, odnosno, naslijedili državljanstvo u novim državama preko svog republičkog državljanstva. Pojavila se i kategorija 'pozvanih' u državljanstvo; odličan je primjer poziv u državljanstvo etničkim Hrvatima izvan granica Republike Hrvatske. Dobro znamo i priču o 'isključenima', dakle, onima koji nisu zadovoljili novostvorene kriterije uključivanja u državljanstvo, a takvih slučajeva je bilo na desetine tisuća. U kategoriji 'samoisključenih' su oni koji su odbili pripadati političkim zajednicama novih država. Primjerice, to je jedan dio Srba koji su se pobunili protiv Republike Hrvatske, zatim dio Srba koji su se pobunili protiv Bosne i Hercegovine te dio bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su se 1993. i 1994. pobunili protiv legalne vlade u Sarajevu. U tu skupinu ubrajaju se i kosovski Albanci koji su se prvo mirno, a potom i oružanim putem pobunili protiv Republike Srbije, odnosno, odbili participirati u toj političkoj zajednici, smatrajući je nelegitimnom na teritoriju Kosova.

U kategoriji 'isključenih' nalaze se grupacija 'izbrisanih' u Sloveniji?

'Izbrisani' su jedan od najpoznatijih slučajeva administrativnog etničkog čišćenja, međutim, postoji velik broj ljudi i u drugim sredinama, koji nije uspio regulirati svoj status jer nisu imali državljanstvo republike u kojoj su se zatekli. Također se često radilo o etnički diskriminiranim ljudima, ne samo u legislativi, nego i u administrativnim postupcima. Takvih slučajeva je bilo jako puno i mnogo ljudi je osjetilo nemogućnost da ostvare kontinuirano korištenje državljanskih prava s nastankom novih država.

S obzirom na temu i rezultate svog istraživanja, knjiga je danas aktualnija nego ikad. Kako u tom kontekstu komentirate politički projekt koji predvodi ministar kulture Hasanbegović?

Ministar kulture samo je simptom ozbiljnog stanja u kojem se nalazi Republika Hrvatska, no bilo bi pogrešno koncentrirati se samo na njega, a još gore samo na njegovu ličnost. On nam govori o projektu koji je vrlo jasan i usmjeren protiv same Republike Hrvatske, odnosno, protiv temelja na kojima ona počiva. Dakle, radi se o vrlo jasnoj kontinuiranoj etnicizaciji. Unatoč tome što etnički Hrvati čine 90 posto Hrvatske izgleda da se ta vrsta etničke homogenizacije, kao dijela državotvornog projekta, nastavlja i dalje. To znači da manjine ne bi trebale imati čak ni ona minimalna, Ustavom zagarantirana prava, a primjer toga smo vidjeli u kampanji protiv ćiriličnih ploča, a simbolički u samom razbijanju ploča Republike Hrvatske u Vukovaru. S druge strane, taj državotvorni projekt je na radikalnoj hrvatskoj neofašističkoj desnici uvijek podrazumijevao i političku homogenizaciju, naravno, na radikalno desno, isključivanjem neistomišljenika iz javnog prostora. To je neka vrsta endehazijskog projekta za 21. stoljeće, koji bi se obavio nekim drugim sredstvima i koji bi iz javnosti, kao što je Karamarko već davno najavio, izbacio sve one etnički i ideološki drugačije, počevši od liberalnog spektra pa do lijevog i krajnje lijevog, i koji bi eventualno jednog dana, ako se za to steknu uvjeti, imao i svoje teritorijalno proširenje. Dakle, radi se o vrlo opasnom projektu koji podriva temelje Republike Hrvatske i koji će je uništiti ako mu se to dozvoli.

Iz vaše knjige je jasno da su neprijatelji u posljednjih sto godina bili različito definirani. Tko su bili državni neprijatelji nekad i sad?

Ta kvalifikacija često se ticala onih koji ne pripadaju etnički, kulturno ili jezički toj zajednici. U devedesetima su neprijatelji postajali i dojučerašnji sugrađani i susjedi, koji su bili viđeni kao netko tko ne pripada etnocentričnim političkim zajednicama koje su se upravo stvarale i netko tko ih čak ugrožava. U današnjoj Hrvatskoj vidimo konstantnu produkciju neprijatelja. Desnica vrlo jasno definira neprijatelje: to su pripadnici manjina i oni još opasniji koji ne misle kao desnica, dakle, oni koji su politički i ideološki drugačiji. Tu se konstantno susrećemo s istim problemom. Na tragu izjave da se u javnosti ne može govoriti bilo što, kao i na tragu napada na satiru, poruka je jasna: u državi kakvu mi želimo, možda ćete moći zadržati hrvatsko državljanstvo, ali vam građanstvo neće biti dozvoljeno.

Knjiga je prvo objavljena na engleskom jeziku, a zatim je prevedena na hrvatski. Kakvu je imala recepciju u Velikoj Britaniji s obzirom na situaciju u Europi ne samo s valom izbjeglica, nego i na propitivanje granica i nacionalnih identiteta?

Knjiga je objavljena kod Bloomsburyja u kolekciji Europska politika, što znači da se primjer Balkana, Jugoslavije i postjugoslavenskih zemalja smatra relevantnim za stanje u Europskoj uniji, ali i u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje prolazi kroz bitne i važne transformacije. Jasno je da se posvuda postavljaju temeljna pitanja, koje sam proučavao na primjeru Jugoslavije i postjugoslavenskih zemalja: što je politička zajednica, koje su njene granice, tko je u nju uključen, a tko isključen? Kad smo to definirali, onda se moramo priupitati kako će ta naša politička zajednica biti uređena, hoće li to biti politička zajednica izrazito nejednakih ljudi, s malo bogatih građana i velikim brojem siromašnih, ili će to biti politička zajednica u kojoj će postojati socijalna pravda i socijalna jednakost i koja će raditi na dobrobit svih svojih državljana. Mi smo se uglavnom posljednjih 25 godina bavili definiranjem političke zajednice po pitanju tko joj pripada, a tko ne. Tako u Hrvatskoj imamo zanimljiv primjer da je državljanski korpus daleko veći od same populacije Republike Hrvatske, dakle, samih građana unutar zemlje, a sada s ulaskom u Europsku uniju i neki drugi europski državljani postaju građani Hrvatske bez da imaju njeno državljanstvo. To je zgodan primjer da bi se shvatila razlika između državljanstva i građanstva, dva pojma koja na hrvatskom pokrivaju značenja engleskog 'citizenship'.

Objavili ste i dramski tekst 'Brašno u venama' u kojem također pratite život jedne obitelji tijekom sto godina. Je li to na neki način literarna verzija vašeg znanstvenog istraživanja?

U pravu ste. Dramski tekst 'Brašno u venama' donosi na primjeru jedne obitelji prikaz onoga o čemu pišem u akademskoj knjizi. Zbog toga smo na produktivan način održali promociju obje knjige u ZKM-u, kontrastirajući ta dva teksta - snagu činjenica, ali i snagu književnog teksta, koji nam govori o tome kako su ljudi sve to osjetili na vlastitoj koži i, ako su imali sreće, preživjeli i ponekad se čak i smijali.

Ušli ste u javni život kao pisac, dakle, s literarnim tekstom, a zatim ste se počeli baviti znanstvenim radom. Na koji način pomirujete te dvije karijere, koje se na neki način isključuju jer su to dva različita diskursa?

Postoji izrazita tenzija između ta dva diskursa, te dvije vrste pisanja i ta dva načina rada. Često osjećam frustraciju i podijeljenost s obzirom na to da sam odabrao da se paralelno bavim i jednim i drugim. Moje intelektualne potrebe, koje mi književnost nije mogla zadovoljiti, zadovoljava mi akademski i istraživački rad. Kad mi dosadi suhoparnost činjenica i izoliranost u akademskom radu, onda pokušavam književnim sredstvima obrađivati neke opsesivne teme, kojima se bavim zadnjih 15 godina.

 

Igor Štiks na riječkoj tribini: 'Naša ljevica ne zna što je pravi politički rad'

Aneli Dragojević Mijatović, Novi list, 30. 6. 2016.

Bojim se da smo kao građani, koji imaju ideju da etnička solidarnost nije ključna za funkcioniranje zajednice, gubitnici povijesnog procesa koji traje već 30-ak godina. Problem s kojim se danas moramo suočiti je da radikalna desnica još uvijek nije zadovoljna, njihov državotvorni projekt još nije završen, jer iz perspektive te radikalne desnice, dok god ima bilo kakvih manjinskih glasova, ali i dok god postoje oni koji ne vjeruju u isključivo etnocentričku državu – a to su svi politički liberali, od liberalno do radikalno lijevih opcija i pojedinaca – njihov projekt nije završen. Sada to jasno vidimo, i u lice nam je sasuto da ideja republike zapravo ne odgovara radikalno desničarskom idealu.

Kultur-ljevica

Republika minimalno znači barem poštivanje svih državljana, a radikalna desnica je i protiv toga, i na tome radi – rekao je pisac i aktivist Igor Štiks, gostujući na jedanaestoj u nizu tribina »Pisac i građanin«, koje vodi Željka Horvat Čeč, a u organizaciji Centra za napredne studije Jugoistočne Europe (CAS-SEE) Sveučilišta u Rijeci. Tom su prilikom predstavljene i dvije nove Štiksove knjige – »Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj« te drama »Brašno u venama«.

Temeljno je pitanje – istaknuo je Štiks – zašto se radikalno desna ideologija vraća? Zbog toga »što je drugačija ideja države poražena, ljevica je poražena, ona se povukla, a radikalna desnica paralelno je marljivo radila na političkom projektu rehabilitacije kolaboracionista, što naravno nije slučaj samo u Hrvatskoj, već i u nizu drugih zemalja« – rekao je Štiks.

– Mislili smo da su to neki marginalni procesi koje možemo ignorirati jer postoje i u svakom drugom europskom društvu, no paralelno je ta radikalna desna opcija, na čemu im se mora odati priznanje, radila na provedbi svojih ideja kroz različite institucije, uključujući i crkvu. To se zove politički rad, a problem je u tome što ljevica nema političkog rada. Nitko od nas ljevičara ne ide u mala mjesta, nitko od nas ne ide posvuda po zemlji i širi lijevu ideju – mi smo jedna tipična kulturna ljevica, a iz iskustva te kultur-ljevice i elitističke ljevice apsolutno samokritički mogu javno reći: mi ne znamo što je pravi politički rad, nismo spremni na nj. To je međutim plato na kojem treba djelovati svaki dan – poručio je Štiks.

Konkretna moć

– Bez obzira na to što sam veliki zagovornik spontanosti, participacije, horizontalnosti itd., na koncu je ono što odlučuje konkretna politička moć koju imaš ili nemaš. Mi smo sada kao zbunjeni kad gledamo u desnicu i njeno mahnitanje; desnica je bez problema okupila 10 do 15 tisuća ljudi na demonstracije protiv abortusa, dakle, ona je organizirana, tu postoje autobusi, sendviči, lokalne organizacije, postoji novac, a mi kao ljevica nismo u stanju mobilizirati se apsolutno ni za što – kaže Štiks.

Istražujući općenito fenomen zapadne ljevice, uočio da negdje 1977. ljevica na zapadu odustaje od revolucionarnog prevrata, onda idu »te depresivne 80-te, još gore 90-te, kada je dobar dio nekadašnjih ljevičara prešao na neoliberalizam, i tek se negdje krajem 90-ih i početkom 2000-tih budi neka nada«.

“Paradoks” Graza

Cijelo vrijeme ipak postoje pozitivni i uspješni primjeri ljevičarskog terenskog rada. Štiks je iznio je primjer Graza.

– Riječ je o čuvenom paradoksu Graza, a to je da u najburžujskijem gradu u Austriji 20 posto ljudi glasa za komunističku partiju koja je na nacionalnoj razini potpuno irelevantna politička struja. Išao sam za 1. maj kod njih, i to izgleda jako interesantno. Oni posljednjih 30 do 40 godina djeluju na terenu, rješavaju lokalne probleme, djeluju lokalno, otvaraju vrtiće, rješavaju pitanja socijale, pa i buržuji glasaju za ljevicu jer žele takvo društvo.

To su očito prosvijećeni buržuji koji ne žele da im netko provali u stan jer nema što za jesti, i zato glasaju za ljevicu koja će rješavati socijalne probleme i na taj način doprinositi i njihovoj kvaliteti života. Može se, dakle, ali sve je u političkom radu koji kod nas očito izostaje, zaključio je Štiks.