Dronjci na hrpi

(mala emocionalna svaštarnica)

Special cijena 94,41 kn Redovna cijena 104,90 kn
  • Broj stranica: 128

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266420-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 240 g

Nagrada Josip i Ivan Kozarac 2013. za knjigu godine

Dronjci na hrpi do sada su najotvorenije štivo Delimira Rešickog, u kojem autor meandrira između proznih zapisa, fragmenata i pjesama u prozi tematizirajući vlastito predratno, ratno i (post)ratno, prognaničko iskustvo te pogotovo doba djetinjstva i mladosti. Vraćajući se prostorima odrastanja – Baranji kao središnjemu motivu knjige – pjesnik se u ovim prozama potpuno rastvara i ogoljuje te pritom i od sebe i od čitatelja traži maksimalno intelektualno i emocionalno suživljavanje. U prostoru zavičaja i malih zgusnutih osobnih priča, prožetih mirisom rijeke i zemlje, vlage i topline, straha i sreće, Rešicki oživljava ne samo svoja sjećanja već još i više cijelu pomalo zaboravljenu pokrajinu.
Prekapajući po brdu sjećanja, po dronjcima, Rešicki pronalazi istinske dragulje, a te drugima na prvi pogled nebitne sitnice upravo su one koje svatko od nas prikuplja i bez kojih ne može živjeti. Ljepota Dronjaka na hrpi, male ali važne knjige, upravo je u nevjerojatnoj pjesničkoj imaginaciji Delimira Rešickoga sposobnoj da u čitatelju probudi čuvstvo i želju da i sam prekapa po svojoj maloj emocionalnoj svaštari te iz magle zaborava izvuče najdragocjenije uspomene.

21.1.2013.

Kritika 167: Delimir Rešicki

Vladimir Arsenić, booksa.hr, 21.1.2013.

Čovjek mora imati zavičaj da bi mu on prestao trebati.

Zavičajni pisci su najčešće sentimentalni i plačljivi. To je potpuno razumljivo jer oni pišu, re-kreiraju svoj život pišući o stvarima koje su na njih ostavile najjači utisak u onom dobu kada je ljudski duh u svojoj najosetljivijoj, ujedno i najprijemčivijoj fazi. Njihove teme su često na granici kiča, lebde oko vatrice u peći i mirisa domaće štrudle ili pak oko mesta na kojem su nekada davno poljubili, zaprosili, rastali se sa svojom voljenom/voljenim. Interesantno je primetiti da tu za homoseksualne veze nema mesta. Zavičajni pisci, čak i oni najnežniji i najlirskiji koji kao da su upravo sišli sa Vilerovih goblena, stoprocentno su heteroseksualni, a njihova sentimentalnost često podseća na nacionalsocijalistički kič o arijevskoj porodici. Da ne grešim dušu, ima među njima odličnih pisaca kojima je zavičaj najčešće sinonim za detinjstvo, a svi se svog detinjstva sećamo kao idiličnog. Dovraga, svako nam juče izgleda kao božićna bajka u odnosu na prokleto danas. Da rezimiram, zavičajna literatura u svom uobičajenom izdanju ima sve odlike kič književnosti i svaki put kad razbije taj stereotip, odnosno da budem sasvim precizan, svaki put kada ga ne potvrdi, ona je već pobedila jer većina čitalaca može i najčešće i saoseća sa tuđim detinjstvom i hvata se na idilu bivšeg vremena, onoga što je Prust zvao izgubljenim vremenom. Ovo je posebno slučaj kada smo kao čitaoci svesni da je idila prošlosti narušena neprirodnim, odnosno katastrofičnim dešavanjima, mada bismo za prostore bivše Jugoslavije mogli reći da je rat normalna stvar, svakoj generaciji dogodi se bar jedan.

Delimir Rešicki, jedan od najznačajnijih hrvatskih pesnika srednje generacije, posle dužeg vremena objavio je knjigu Dronjci na hrpi u kojoj je sakupio tekstove objavljene u različitim publikacijama i časopisima, a koji se mahom tiču njegovog odnosa prema Baranji, Belom Manastiru i Osijeku, gradovima prema kojima gaji specifične emocije, jer u jednom je rođen i odrastao, a u drugom živi i stvara. Već sam naziv ove zbirke lirskih tekstova upućuje nas na razbijanje stereotipa zavičajne književnosti. Pisac, dajući ovakav naziv kolekciji, uspostavlja sa svojom prošlošću gorko ironičan odnos. On tekstove ne doživljava kao bisere ili dragulje uredno posložene u redove ili vrste, već kao dronjke, otpatke takoreći, iskidane delove jedne nekada možda i lepe celine. Pri tome oni nisu uredno poslagani, što bi činio neko ko je siromašan, ali čuvaran i ponosan, već su nabacani u hrpu, što bi moglo da govori o nemarnom odnosu prema tim artiklima, ali kada se radi o tekstovima, onda se stiče utisak da je pre reč o jednom teškom i neveselom stvaranju, o mučnom spisateljskom poslu koji autor čak sa nekim gnušanjem odbacuje od sebe, možda i nedovršenog. Dakle, idila o kojoj će Rešicki progovoriti nije, sudeći po naslovu, nešto što je lepo, na šta se unazad gleda (gledanje unazad, zagledanost u varljivu prošlost je jedna od ključnih tačaka ove proze) sa ponosom, nešto što nas kada o tome mislimo ispunjava blagorodnom setom. Kada se pri tome prisetimo i podnaslova zbirke koji glasi mala emotivna svaštarnica, biće nam jasnije da ono što sledi liči na repliku u nezavršenom dijalogu sa starom numerom Toma Waitsa 'Soldier’s things' sa albuma Swordfishtrombones u kojem se govori o garažnoj rasprodaji i prodavac ili verovatnije prodavačica, pretpostavljamo žena pokojnog vojnika, nude njegove stvari i među njima odlikovanje za hrabrost i odlikovanje za mene, a svaki artikl iz kutije može se kupiti za dolar. Rešicki dakle na svojoj rasprodaji ili u svojoj svaštarnici ne nudi vojnikove već pesnikove stvari, ali one sa vojnicima itekako imaju veze jer bi se rasprodaja sasvim drugačije odvijala da nije bilo rata koji je potpuno promenio i odredio pesnikovu budućnost.

Pre nego što čitalac počne čitanje tekstova, pre nego što odista uroni u svet Baranje, mutan i težak i lak i bistar istovremeno, mora se suočiti sa jednim veoma skromnim citatom koji Rešicki pozajmljuje od Ameryja i koji glasi Čovjek mora imati zavičaj da bi mu on prestao trebati. I ova misao kao da iskazuje paradoksalan odnos koji hrvatski pesnik ima prema onome što zamišlja kao zavičaj. Namerno upotrebljavam glagol 'zamisliti'. Ako uzmemo u obzir onu čuvenu Heraklitovu misao da se nije moguće okupati dva puta u istoj reci, doći ćemo do zaključka da nije moguće dva puta ući u istu kuću, odnosno nije se dva puta moguće vratiti u isto sećanje jer, čak i ako prošlost nije moguće faktički promeniti, mi je neprekidno iznova stvaramo jer je samim sećanjem menjamo. Upravo zbog toga nam je ona i potrebna, kao i zavičaj. Da bismo mogli da izgrađujemo sebe, a samo izgrađenom čoveku, dovršenom čoveku zavičaj više nije potreban.

Takođe, treba istaći da Rešicki sasvim izvesno nije izabrao Ameryja nasumce. Podsećam na neke detalje iz njegove biografije: rođen 1912. godine kao Hans Chaim Mayer od oca Jevrejina i majke katolkinje, odrastao u Austriji, suprotstavljao se nacistima, uhapšen u Belgiji i poslat u Auschwitz, a oslobođen u Bergen Belsenu. Nakon rata uzeo pseudonim Amery da bi raskrstio sa svojim kulturnim korenima, iako je sve vreme pisao na nemačkom. Objavljivao isključivo u Švajcarskoj i na koncu se ubio 1978. godine. Ameryju je zavičaj preostao jedino u vidu jezika kojeg se istovremeno na neki način gnušao. Ali morao je da ostane u njemu jer je jedino tako mogao da pobegne od njega, da živi u Belgiji, da raskrsti sa nemačkim i austrijskim izdavačima, da tek 1964. godine objavi svoju prvu knjigu koja se bavila koncentracionim logorima. Možda paralela između Ameryja i Rešickog nije tako jednoznačna, ali osećaj izdaje, rušenja jedne velike naracije, jedne relativno velike kulture, u krvi, potreslo je pesnika i od njega načinilo prognanika iz sopstvenog doma, iz zavičaja koji mu je privremeno bio i fizički oduzet.

Međutim, zavičaj postoji, ako nigde drugde onda kroz tekstove koje Rešicki stvara. Čak i kada oni nisu na vrhuncu njegovih pesničkih ostvarenja, onih koja su formirala čitave generacije mlađih liričara ne samo u Hrvatskoj, nego i sa čitavog prostora bivše Jugoslavije, čak i kada je na momente preterano sentimentalan, bez obzira na otresit stav sa početka knjige i svest o tome da se piše jedna teška, jedna preemotivna tema, Delimir Rešicki je veliki pisac. Knjiga je podeljena u tri celine Povratak, Odlazak i Pismo i već u prvom tekstu prvog dela nailazimo na svedočanstvo o pesničkom umeću. Praveći sada već poslovičnu paralelu između pacova i golubova, pesnik kreće u potragu za njenim imaginativnim potencijalom, odnosno za njenim opravdanjem. Tako se na kraju teksta pojavljuje slika goluba koji Noju u vreme potopa u svom kljunu umesto maslinove grančice nosi okrvavljeni svinjski rep. Ova snažna pesnička slika nastaje asocijacijama koje počinju posmatranjem još jednog masakra sa juga Evrope, odnosno sa Kosova. Čovek, a sa njim i svet, poručuje Rešicki, nije mesto mira, već neprekidnog rata. Ne određuje maslinova grančica mesto na kojem je svet moguće podići ponovo posle potopa. Naprotiv, novi svet izgrađuje se i razgrađuje neprekidnim ratovanjem. Maslinova grančica je iluzija koju je čovek stvorio kao vrstu utehe.

Možda je najupečatljiviji tekst u knjizi 'Gitare, prašina i ono što se ne vidi'. Tekst je nastao na osnovu jedne fotografije iz privatne zbirke na kojoj se vide dva momka koji sviraju gitare, a u prednjem planu, dole, nehajno, na zemlji leži spuštena i treća. Onaj ko ju je svirao, prekinuo je svirku da bi načinio fotografiju. Kao i svaki fotografski snimak i ovaj je usmeren ka trenutku u prošlosti, ka zamrzavanju jedne priče, odnosno ka onom trenutku punctuma koji u posmatraču otključava metafizički ponor koji nastaje između onoga što je bilo i onoga što jeste. Koliko je samo Rešicki svestan onoga što na fotografiji nedostaje i koliko je njegov ekfrastički tekst usmeren da te praznine popuni, da ispriča priču koja se plete oko fotografije. Ona je nužno sentimentalna, prepuna dubokih i zatomljenih emocija, ali veličina pisca se ugleda upravo u tome što ume da se nosi sa njima. Kada je potrebno ume da ih priguši ili da ih pusti da preplave tekst. Na primer, istorija prijateljstva sa Silvijem Petranovićem koje je kao i svako prijateljstvo puno unutrašnje dinamike stoji kao kontrapunkt nežnoj i nevinoj priči uhvaćenog trenutka negde u Baranji, na polegloj travi, gde dva mladića vežbaju sviranje potpuno nesvesni budućnosti koja ih očekuje, bez obzira koliko ružna, ali i lepa ona bila.

Dronjci na hrpi nije knjiga koja traži egzaltiranog čitaoca. Ona je napisana sa merom i setom. Nekada ta seta preraste u pojačanu emociju i tada knjiga na trenutak padne. Ipak, na svojim najboljim mestima, u detalju te prigušenoj i ironizovanoj emociji koja igra na kartu razlike u znanju između pripovedača nekad i sad, ona otkriva velikog pesnika koji u ovim tekstovima pronalazi svoj zavičaj da bi ga s ponosom odbacio.

 

Delimir Rešicki: Dronjci na hrpi

Matko Vladanović, Moderna vremena Info, 29.4.2013.

Ukoliko se sjećate uzleta blogosfere, a vjerujem da se sjećate (nije to bilo toliko davno), sjećate se i trenutka u kojem su donedavno brižljivo čuvana vrata privatne sfere postala širom otvorena. Svaka se šuša u tom momentu dohvatila tipkovnice i stala pripovijedati (ili barem kazivati) svoj i živote svojih prijatelja i poznanika. Činilo se u tom trenutku da se književnost, tj. pisana riječ (jer većina se tih tekstova ni na koji način nije mogla svrstati u književnost) preselila iz tradicionalne kuće od papira u moderan, elektronski stan, dostupan svima.

Potpuna demokratičnost blogosfere imala je, poput svega, i dobre i loše strane. Blogove je pisao svatko, od ozbiljnih (ili barem ambicioznih) pisaca, do dokonih kućanica i elektromontera koji su zahvaljujući tehnološkom napretku prvi put dobili priliku vlastitim glasom, neposredovani književnim likom, javno progovoriti o vlastitim iskustvima, vlastitim životima i vlastitoj egzisteniciji. Na taj su način “marginalni likovi” uzurpirali prostor koji je do tad bio napučen isključivo “privilegiranima”. Piscima s “pedigreom” koji su, prolazeći kroz standardne etape književne djelatnosti (od studentskih do “ozbiljnih” časopisa, od poezije preko kratke priče do romana), “zaslužili” pravo na kazivanje vlastite priče sastavljene od uspomena iz djetinjstva, ratnih reminiscencija i anegdota o prvim, drugim i desetim ljubavima.

Tehnološki napredak, dobro je poznato, nepovratno mijenja društvo pa se tako dogodilo i u ovom slučaju. Situacija se preokrenula i priče “marginalaca” su postale dominantne, a priče “privilegiranih”, poput one osječkog književnika Delimira Rešickog, marginalne. Ako već ne postoji bitna razlika u karakteru priča koje dolaze iz ova dva tabora (svačija je priča, naime, jednako bitna), postoji bitna razlika u samom jeziku i načinu na koji su iste ispripovijedane.

Pišući o novom broju Gordogana Marta Matvijev iznosi “kada se radi o ovakvoj vrsti teksta, koji je primarno osobna ispovijest, gdje se iznose vlastiti dojmovi i stajališta (...) ono što si možemo dopustiti jest uočiti kakav je filtar kojim on [autorski subjekt] dijeli irelevantne informacije i zapažanja od onih koje smatra vrijednim prenijeti čitateljima”. Filtar (ili kôd) “Dronjaka” kreacija je jednog od najzačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije i upravo zbog njega sentimentalna, memoaristička i ponegdje autoterapijska proza kakva nam u hrvatskoj književnosti već pomalo ide na živce postaje čitljiva.

“Dronjci na hrpi” sastavljeni su od niza tekstova od kojih su neki napisani za ovu prigodu, a neki izvorno objavljeni u raznim tiskovinama pa potom rekontekstualizirani u ovoj knjizi. U njima se naziru dvije bitne geografije - zemaljska (koja obuhvaća područje Baranje, Belog Manastira i Osijeka) i duhovna (podjednako izgrađena na naslijeđu The Doorsa, Blue Oyster Culta i The Velvet Undergrounda, kao i na naslijeđu Béle Hamvasa, Wisławe Szymborske, Ferdinanda Braudela, Borisa Marune i Svetislava Basare) - koje, ispreplićući se i nadopunjujući, određuju kako identitet autorskog subjetka tako i „milieu” koji ga stvara.

Od uvodne slike u kojoj Rešicki uspoređuje svoje tekstove s razbacanom odjećom iz kamiona humanitarne pomoći njemačkih registracija do Hamvaseve rečenice: “Ovo je zemlja zaspalih i polumrtvih, gdje se ljudi uopće ne bude iz svojih snova, nego tako i umiru.” Čitatelj se kreće kroz začudne i pomalo sjetne fragmente jedne osobne (pri)povijesti koja otkriva beskrajne dimenzije što leže iza tako banalnih stvari poput čičaka, snijega i vlakova. Baranja Delimira Rešickog nije tek poprište piščevih avantura niti pozornica spektakla, Baranja je prilika za refleksiju i meditaciju, prostor odrastanja, nadrastanja i utihnuća.

U “Dronjcima na hrpi” nema ni jezičnog eksperimenta ni nadrealističke asocijativnosti koji su obilježavali ranu poeziju Delimira Rešickog. Subjekt ovih proza je staloženiji i mirniji - stariji i umorniji. Umor se očituje u misli koja se kristalizira iz pogleda na dva nasuprotna spomenika, onaj umirućem vojniku Roberta Frangeša Mihanovića i onaj Krležin Marije Ujević-Galetović - misli koja se pita je li nam više dosta i Krleže i domobrana. Ipak, simboli su bitni jer pomoću njih se identitet čak i u najgorim okolnostima može održati. Campbellova konzerva juhe od rajčica, Warholovo “profetsko ništa”, u privatnom univerzumu Delimira Rešickog postaje tako dvostruko kodirani simbol - sidrište zdravog razuma za vrijeme boravka u čepinskom prognaničkom logoru i spremnik (konzerviranih) uspomena na vrijeme, i mjesto i neko mlađe, prestrašeno i unezvjereno ja.

Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.

Poetska slika dronjaka na hrpi kojom autor u retoričkoj, uvodničkoj, figuri opisuje tekstove iz ove knjige nije sasvim primjerena. Dronjci su uništeni, pohabani komadi odjeće koje oblačimo na sebe kad nemamo ništa drugo. Ovdje je riječ o brižljivo šivenim, ispeglanim, možda tek mjestimično iznošenim komadima odjeće koji će sasvim sigurno pronaći počasno mjesto u nečijem ormaru.