U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Đorđić se vraća
19,90 € / 149,94kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: slovenski
-
Prijevod: Anita Peti-Stantić
-
Broj stranica: 280
-
Datum izdanja: svibanj 2022.
-
ISBN: 978-953358462-1
-
Naslov izvornika: Đorđić se vrača
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 415 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 13,00 € / 97,95 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nakon gotovo deset godina provedenih u Bosni, obilježenoj nacionalizmima i
ratnim traumama, s nesretnom prvom ljubavlju, Marko Đorđić vraća se u
Fužine, u Sloveniju. No ljeto 2017. sasvim je drugačije od onoga iz njegova
djetinjstva: njegov otac ima tumor, majka se raspada u strahu i brizi, a
njegovi prijatelji nalaze se posvuda. Aco je u zatvoru, Adi ima problema s
drogom, a Dejan živi u Slovenskim Konjicama – niti Marko ima išta s njima
niti oni s njim, vežu ih samo maglovite uspomene na zajedničko odrastanje.
I dok slovenska košarkaška reprezentacija na Europskom prvenstvu grabi
pobjedu za pobjedom, Marko mora odlučiti što će sa sobom…
Đorđić se vraća furiozni je nastavak bestselera pretvorenog u istoimeni film Čefuri raus!, roman u kojem se miješaju smijeh i suze. Goran
Vojnović ispisao je posvetu ne samo čefurima koji moraju odrasti već
nadasve onima koji ne pripadaju nikamo i nikome.
“Goran Vojnović uletio je u slovensku književnost kao komet i u njoj se nastanio kao stalna zvijezda.” – Mitja Čander
“Đorđić se vraća svojevrsni je kompromis duhovitog romana Čefuri raus! i Vojnovićeve složenije književnosti, koju dokazano zna pisati, što se vidi osobito u romanu Smokva.” – Lara Paukovič, Mladina
Svakim se danom prošlost zapravo čini boljom
Gea Vlahović, Express 24sata, 27. srpnja 2022.
Goran Vojnović (1980.) autor je više kratkih i četiri dugometražna filma. Kolumnist je slovenskog časopisa Dnevnik. U izdanju Frakture nedavno je objavljen hrvatski prijevod njegova četvrtog romana ‘Đorđić se vraća’
Kad je 2008. godine objavljen, prvi roman slovenskog filmskog redatelja, scenarista i književnika Gorana Vojnovića “Čefuri raus!”, odmah je osvojio kritiku i publiku te postao jedan od najvećih slovenskih književnih hitova svih vremena. Priča o životu doseljenika iz “južnih republika”, tzv. čefura, o problemima njihove asimilacije i svakodnevici obilježenoj egzistencijalnim teškoćama i kulturološkim razlikama, pisana duhovito i pitko iz perspektive mladića Marka Đorđića, čiji su se roditelji u ljubljansko naselje Fužine doselili iz Bosne, na originalan način problematizira pitanje identiteta drugih i drukčijih unutar većinske zajednice, referirajući se na kontekst nekadašnje zajedničke države. Roman je 2009. osvojio nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik te doživio i vrlo uspješnu kazališnu adaptaciju, a Vojnović je 2013. prema njemu režirao istoimeni film. Goran Vojnović (1980.) autor je više kratkih i četiri dugometražna filma. Za svoj drugi roman “Jugoslavija, moja domovina” dobio je 2012. nagradu Kresnik, talijansku nagradu Latisana per il Nord est i poljsku nagradu Angelus za najbolji srednjoeuropski roman. Njegov treći roman “Smokva” (2016.) također je osvojio nagradu Kresnik. Kolumnist je slovenskog časopisa Dnevnik. U izdanju Frakture nedavno je objavljen hrvatski prijevod njegova četvrtog romana “Đorđić se vraća” (2021., Anita Peti-Stantić), u kojemu se Vojnović vraća istom čefuru koji je prije više od desetljeća bio veliki košarkaški talent, ali se zbog nepodopština iz romana “Čefuri raus!” morao privremeno skloniti u Bosnu. Godina je 2017. i Đorđić se iz Bosne obilježene nacionalizmima i ratnim traumama vraća u Fužine, no tamo ništa više nije isto: otac mu je bolestan, majka se raspada od brige, a njegovi se prijatelji nalaze posvuda. U povodu hrvatskog izdanja, s autorom, koji i sam “vuče” korijene iz “južnih republika” - majka mu je iz Pule, a otac iz Bosne - razgovaramo o temama i implikacijama njegove urnebesno zabavne knjige pune duhovitih opservacija i cinizma koji grize, precizno ciljajući neuralgične točke suvremenih postjugoslavenskih društava.
Express: S knjigom ‘Đorđić se vraća’ vraćate se svijetu romana ‘Čefuri raus!’, koji vas je kao pisca ključno obilježio. Čini mi se to kao prilično hrabar pothvat i priličan izazov. Jeste li oduvijek znali da ćete napisati nastavak svoga hit romana iz 2008.? Marko Đorđić u njemu je mračnija i možda ciničnija verzija samoga sebe. Tko je on sad? Je li bilo teško pronaći taj njegov ‘zreliji’ glas?
Oduvijek sam vjerovao da nastavak romana ‘Čefuri raus!’ nikad neću napisati. Ali sam i oduvijek znao da ću pisati isključivo ono što budem morao pisati. I zato, kad sam osjetio potrebu da napišem roman ‘Đorđić se vraća’, nisam nimalo dvojio. Pitanje je bilo samo hoću li nakon petnaest godina moći ponovno pisati Markovim jezikom, s kojim već dugo nisam u kontaktu. Odnosno, pribojavao sam se da u tome neću uživati kao nekad. A kad sam vidio da još dobro baratam Markovom čefurštinom i da u tome i više nego uživam, sve ostalo došlo je samo po sebi. A Marko Đorđić je dijelom proizvod svijeta u kojem je proveo proteklih desetak godina, pun je razočaranja i duboke povrijeđenosti, dok je dijelom glas neke nove izgubljenosti. Naselje u kojem je odrastao i koje je u njegovoj ranoj mladosti igralo ulogu njegova rodnoga grada se izmijenilo i njegova je svijeta jednostavno nestalo. Ako je kao klinac imao te svoje Fužine, taj svoj kvart kome je pripadao, sad više ne pripada ničemu. On je istinski, kako i sam kaže, ‘niko i ništa’. Samo Marko Đorđić. Dva đ i jedan ć.
Express: Fužine su sad, desetak godina kasnije, postale ‘slovenski’ uglađene, čiste, pristojne i politički korektne. Tu klinci više ne uriniraju po hodnicima, ne šaraju po liftovima… Više i ne možeš nikoga nazvati ‘čefurom’. Marko gotovo da i žali zbog toga jer posljedica je sterilna, lobotomizirana, autistična populacija. Koliko ovo njegovo žaljenje odražava i vaše stavove?
Marko je dijelom moj alter ego, koji za razliku od mene dozvoljava sebi imati krajnje jasan, čak i crno-bijeli pogled na svijet. Meni je osobno vrlo teško ne vidjeti barem dvije strane jednog problema i možda Marka kao lik volim upravo zato što on takvih dilema nema i što je ponekad za njega sve vrlo jednostavno. Njemu je, eto, politička korektnost nešto odvratno i on si dopušta iskreno pljuvati po njoj, dok ja ipak više volim preosjetljivo nego neosjetljivo društvo, koje tolerira svakodnevno vrijeđanje i ponižavanje manjinaca svih vrsta.
Express: Otac i majka u ovoj knjizi arhetipi su ‘mekanog’ jugoslavenskog patrijarhata. Jesu li oni ostaci prošlosti koji polako izumiru - mogu li ih kao bliske prepoznati i mlađe generacije Slovenaca? Je li samo za čefure otac bog?
Volio bih da su to zaista ostaci prošlosti koji polako izumiru, ali se bojim da se ‘mekani’ jugoslavenski patrijarhat, kako ste ga nazvali, u posljednjih trideset godina smekšao tek za rukom neopipljivu zeru. Možda mlađe generacije Slovenaca to i ne primjećuju jer je patrijarhat danas prekriven prividom emancipacije, ali u suštini je sve ostalo isto. I možda u ‘mekanom’ slovenskom patrijarhatu nema balkanskoga kulta oca, ali po nekim istraživanjima, Slovenija je društvo u kojem djeca nadprosječno preuzimaju vrijednosti svojih roditelja. A to su u većini slučajeva vrijednosti njihovih očeva.
Express: Ono što se kod ovog desetljeće starijeg Đorđića odmah primjećuje je njegova rezignacija, beznađe. On živi u ‘sad’, a to ‘sad’ u Sloveniji izgleda kao svijet koji, sediran obećanjem konzumerističkog obilja, gotovo da i ne primjećuje vjerski fanatizam, isključivost, nacionalizam, u konačnici - konformizam. Vidite li tako slovensku suvremenost? Je li sve doista tako beznadno da trebamo unaprijed dignuti ruke od budućnosti?
Tako izgleda Slovenija iz perspektive ljudi na društvenom dnu, odnosno na putu prema njemu. U Sloveniji su nejednakosti oduvijek bile manje, nego u većini drugih europskih zemalja, ali je i ovdje jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju sve veći. Već su niži srednji slojevi danas u stanju zadovoljavati tek svoje osnovne, da ne kažem fizičke potrebe, što znači da se njihovi životi s vremenom osiromašuju. Oni možda i dalje posjeduju dobar auto i dobar telefon, još mogu otići na more, ali je jasno da je to tek ostavština nekih boljih vremena i da je njihova budućnost neizvjesna. Đorđići u Sloveniji nisu siromašni u smislu da nemaju što jesti, oni su siromašni jer nisu u mogućnosti na bilo koji način poboljšati svoj život i živote svoje djece. Te vrste siromaštva u Sloveniji je sve više, a samim time je i više beznađa. Sve to, naime, stvara jednu posebnu vrstu otupjelosti u kojoj ljudi plutaju kroz vrijeme prema njegovu kraju.
Express: Ima li u tome mjesta za nadu? Tko je uopće zadužen za nadu? Je li to umjetnost, književnost?
Jedan od meni najdražih filmova je ‘Divan život’ Franka Capre. Na kraju tog filma uvijek zaplačem i preplavi me osjećaj savršenstva filmske umjetnosti. Ali ja prosto nisam čovjek koji se nečemu nada i stoga ne mogu biti ni pisac koji budi nadu. Jer književnost, ako je zaista književnost, mora biti iskrena i ne može pisac na silu uljepšavati svoj svijet da bi čitatelju bilo lakše. Ja pišem o svijetu onako kako ga doživljavam, pišem o onom što osjećam, o onom što me boli i pokušavam, kako to činim i u životu, u svemu naći barem malo humora. To je moje pisanje i kao takvo ono možda u ljudima budi emocije, nagovara ih suosjećanju, navodi na promišljanje... A nada? Zaista ne znam. Doduše, jedna posebna vrsta nade u meni se probudi kad god pročitam odličan roman, možda bi to moglo biti to, ta spoznaja da je čovjek pored svih grozota koje čini istodobno sposoban proizvesti i nešto beskonačno lijepo.
Express: Roman je pisan lepršavim, svakodnevnim jezikom, često brzi m i prepunim slika - jezikom koji slijedi tok misli. Mi ga, naravno, čitamo na hrvatskom, koliko se u izvorniku jezik romana razlikuje od standarda i kako se u tom smislu vaš književnik jezik uklapa u nekakav slovenski ‘kanon’? Koliko vaša bilingualnost utječe na jezik vaših knjiga?
Jezik romana ‘Đorđić se vraća’ je neprevediv, a Anita Peti-Stantić ga je unatoč tome uspjela odlično prevesti, što je veliko dostignuće. Radi se o mješavini jednog specifičnog ljubljanskog slenga te mog materinjeg jezika i to je jezično zaista specifična knjiga koja se u slovenski ‘kanon’ uklapa, ako se uopće uklapa, tako što je slovenska književnost po pitanju jezika vrlo otvorena, što zbog različitih jezičnih i kulturnih utjecaja, što zbog duge tradicije uporabe neknjiževnog jezika u književnosti. S druge strane, slovensku književnost zapravo je nemoguće objasniti bez dvojezičnosti. Dvojezičnost i multikulturalnost su možda i njezini ključni sastojci. Materinji jezik najvećeg slovenskog pisca Lojzeta Kovačiča bio je njemački, a mnogi veliki slovenski pisci poput Vladimira Bartola, Borisa Pahora, Florijana Lipuša ili pak Marka Sosiča živjeli su i još žive u dvojezičnom svijetu. Uz to, na cijeli je niz najboljih slovenskih pisaca sadašnjice, poput Ferija Lainščeka ili Dušana Šarotara, utjecala panonska ravnica i s njom mađarska kultura, ako ne i sam mađarski jezik. Ovogodišnja dobitnica nagrade kritiško sito za najbolju knjigu godine po izboru slovenskih književnih kritičara Ana Marwan Slovenka je koja živi u Beču i koja piše i na slovenskom i na njemačkom. Zato sam ja uistinu vrlo slovenski pisac, nasljednik jedne vrlo duge i bogate tradicije.
Express: ‘Đorđić se vraća’ je nominiran za ovogodišnju nagradu Kresnik, koju ste sa sva tri prethodna romana i osvojili. Pisac ste koji dira u bolne točke postjugoslavenske stvarnosti, ironično komentira brojne manjkavosti novokomponiranog balkanskog zapadnjaštva, kojima duhovito suprotstavlja tragične silnice višestrukosti identiteta nastalih raspadom Jugoslavije. Pritom ne štedite nikoga. Knjige su vam prevođene diljem regije, prema njima se postavljaju kazališne predstave. Kako objašnjavate takvu popularnost? Znači li to da su narodi regije kojih se vaši romani ponajprije tiču - Slovenci, Bosanci, Hrvati, Srbi - svjesni sebe, da su u stanju smijati se samima sebi?
Većina ljudi se, po mom iskustvu, voli nasmijati samima sebi, ali istinski svjesna sebe je, po mome mišljenju, tek jedna malobrojna manjina, nemalo veća od manjine koja na ovim našim prostorima istinski konzumira književnost, film i kazalište. Svijet u kojem sam ja popularan stoga je jedan mali, jadni svijet sačinjen od šačice onih koji često imaju srodan odnos prema postjugoslavenskoj stvarnosti. A većine se ono što ja radim ne tiče, njih to nimalo ne zanima, pa obično i ne znaju tko sam. I rijetko je čudo kad uspijem prodrijeti u njihov svijet, kao što je to bio slučaj s romanom. Ali tad su reakcije na moj rad drukčije i mnogi nisu baš oduševljeni onim što radim. Nedavno je, recimo, direktorica Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjoj Luci spriječila izvođenje kazališne predstave po mom romanu ‘Jugoslavija, moja dežela’ s obrazloženjem da se radi o antisrpskom tekstu. Predstava je kasnije postavljena u Prijedoru i osvojila je brojne nagrade i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini te na kraju čak i u Banjoj Luci. Ali predstavu je postavio i nagrađivao jedan drugi svijet od onoga koji ju je zabranjivao. I, nažalost, ovaj potonji je puno, puno veći.
Express: Naš je odnos prema Jugoslaviji i dalje neraščišćen, do te mjere da se odričemo čak i same uspomene na nju. Čega se, po vama, plašimo? Što je to u našoj prošlosti čega se najviše želimo odreći i zašto? Što je potrebno da dođemo do stupnja kad pitanje zajedničke prošlosti postaje bespredmetnim i kad je moguć suživot bez emotivnog naboja? Na čemu predlažete da gradimo ideju budućnosti?
Ono što bih želio za sebe, a još više za svoju djecu, jest da ove naše državice postanu dio jednog šireg, europskog svijeta, iako sumnjam da je to moguće. Iz razloga što nas taj širi, europski svijet ne prihvaća kao jednakopravne, odnosno mi ga zanimamo isključivo kao turistička destinacija. Ali i iz razloga što smo i sami autistični, nepovratno zagledani u sebe, u svoje traume i traumice. Mi se zapravo urušavamo baveći se krajnje lokalnim banalnostima. I to je ono što je zamorno jer se čini da budućnost sve brže prolazi mimo nas i da nas ta budućnost više ni ne dotiče. Drugim riječima, dok se mi bavimo pitanjem je li netko Srbin ili Hrvat, u Nizozemskoj grade biciklističke staze s ugrađenim grijačima ne bi li ljudi i zimi mogli biciklom odlaziti na posao. Mala europska zemlja poput Slovenije ili Hrvatske trebala bi se brinuti prije svega o kvaliteti života svih svojih građana. A zna se što je mjerilo kvalitete života, zna se zašto je Beč već godinama grad u kojem se najbolje živi. Jer što danas, 2022. godine, mladom čovjeku pomaže to što je Vukovar hrvatski grad, kad mu treba više od osam sati da vlakom dođe do Zagreba.
Express: Na suprotnom je kraju nostalgija ‘prema dobrim starim vremenima’, koja je i dalje prisutna kod dijela populacije bivših jugoslavenskih republika. U Hrvatskoj, sklonoj povijesnom revizionizmu, ta nostalgija ima negativnu konotaciju, no ima li ipak nekoga rezona u, primjerice, Bosni i Hercegovini, odakle se vaš junak vratio nakon deset godina?
U Bosni i Hercegovini danas je nemoguće ne biti nostalgičan jer je proteklih trideset godina u svakom pogledu vrijeme za zaborav. Svakim se danom prošlost zapravo čini boljom, što zbog prirode sjećanja, što zbog stvarnosti naspram koje se i sovjetski gulazi čine perspektivnim polazištem. Tamo je barem bilo jasno da ne može biti gore. Vrlo slično vrijedi i za Makedoniju, Crnu Goru, za veći dio Srbije i nemali dio Hrvatske. U Hrvatskoj je, doduše, kao i u Sloveniji, jugonostalgija prisutna i kao otpor prema stupidnom revizionizmu, ali u suštini bi za sve nas najbolje bilo da SFRJ i dobra stara vremena pospremimo u muzeje, kao što su Nijemci u muzeje pospremili DDR. To je, kao prvo, ekonomski isplativo, jer bi strani turisti u Zagrebu sigurno oduševljeno obilazili Muzej samoupravnog socijalizma. A kao drugo, muzej je jedino primjereno mjesto za bivše države i tako bi prošlost konačno bila priznata kao nešto što je bilo i prošlo te istovremeno nešto što se ne može mijenjati svakim danom iznova. Ali za to je potrebna određena društvena zrelost.
Express: Svojim ste prvim romanom prvi put na sav glas otvorili temu čefurstva. Koliko su se čefuri iz doba vašeg odrastanja u međuvremenu promijenili? Jesu li ondašnji čefuri sad postali ‘pravi’ Slovenci koji podržavaju bodljikave žice na granicama? Tko su današnji čefuri? Da postavim pitanje koje i sami postavljate u knjizi: Može li Marko Đorđić ikad postati ‘običan Slovenac’?
Čefuri su teško odrediva grupa ljudi. Ne možemo tek tako reći da je Goran Dragić čefur, jer je on milijunaš kojemu se klanja čitava Slovenija. Još je manje čefur Luka Dončić, jedan od najvećih sportaša našeg vremena. Ali kad njih dvojica u garderobi nakon pobjede protiv Srbije u finalu Europskog prvenstva dignu ruke u zrak i zapjevaju ‘Ne može nam nitko ništa’, ne izgledaju baš kao dva ‘obična Slovenca’, što god to značilo. Šalim se, naravno, ali istina je da većina Slovenaca kao čefure doživljava prije svega ljude iz nižih slojeva društva, neobrazovane, loše integrirane ljude, ali to ipak ne znači da se i netko tko je vrlo uspješan ne može osjećati kao čefur, a još manje znači da ga određeni ljudi ili čak grupacije u Sloveniji neće doživljavati kao čefura. Mnogi vrlo uspješni slovenski umjetnici, poput glazbenika Magnifica, tako će za većinu članova i sljedbenika naše najveće političke stranke, Janšine SDS, zauvijek biti čefuri. Ministrima, državnim sekretarima i poslanicima te stranke nije ispod časti na takav način vrijeđati svoje sugrađane. Ali to nije cijela Slovenija, čak nije ni većina Slovenije, i to je ono što Sloveniju čini jednom za balkanske razmjere vrlo pristojnom zemljom, u kojoj i čefuri mogu postati obični Slovenci ako im uspije putem obrazovanja, sporta ili nekim trećim čudom dignuti se s društvenog dna. Što, naravno, ni u Sloveniji nije nimalo lak zadatak.
Express: Sloveniju je, kao i ostatak Europe i svijeta, posljednjih godina preplavio val političkog desničarskog populizma temeljenog na nacionalističkim narativima koji potpiruju strah za opstojnost jezičnog, kulturnog, nacionalnog, geografskog konstrukta identiteta. Izrazito desničarskog Janeza Janšu 1. lipnja ove godine zamijenio je na mjestu premijera Robert Golob i njegova stranka Gibanje svoboda. Je li dobro što je Slovenija umjesto vojnog veterana dobila premijera biznismena? Što očekujete od nove vlasti?
I da je vojnog veterana na mjestu premijera zamijenila glavica kiselog kupusa, bilo bi to dobro. Toliko o Janezu Janši i njegovoj trećoj vladi na koju je istinski šteta trošiti riječi. A od nove vlade ne očekujem čuda, naročito ne u vrijeme kad Slovenija ne ovisi sama o sebi i kad čitava Europa postaje žrtvom novog geopolitičkog ludila. Od nove vlasti očekujem tek da prestane gledati građane preko nišana i da barem pokuša zamisliti neku viziju budućnosti. Da umjesto o ukidanju javne radiotelevizije i javne novinske agencije mi počnemo razmišljati o prijelazu na zelenu energiju, učinkovitom javnom prometu, regulaciji novih, digitalnih oblika ekonomije i drugim problemima suvremenog svijeta.
Express: Predstavlja li tradicionalna sklonost dijela balkanske regije Rusiji prijetnju stabilnosti Europe na njezinim istočnim rubovima dok Europom bjesni novi rat?
Nije problem samo u našoj sklonosti Rusiji, nego u tome što se preko nas lome svjetska geostrateška koplja. Mi ovako nikakvi i jadni možemo u svakom trenutku postati igralište na kojemu će se velike sile igrati svojih igara. Da bi svaka naša politika imala svoj mali ringišpil, mi smo se odrekli vlasništva svojih sudbina. I to je jedna od najtragičnijih i, bojim se, najdugoročnijih posljedica raspada Jugoslavije, koja je u puno većoj mjeri sama određivala svoju sudbinu od država nastalih njezinim raspadom. U novom hladnom ratu mi i da hoćemo ne možemo biti nesvrstani. A ako ne možemo biti ono što hoćemo, onda je posve nebitno što želimo biti.
Express: Čini se da odnosi Hrvatske i Slovenije dugo nisu bili tako dobri kao što su sad, a taj je preporod počeo tijekom vladavine Janeza Janše. Kako to objašnjavate?
Janez Janša je zaista bio u dobrim odnosima s Hrvatskom, ali na račun toga što nikad od hrvatske strane nije zahtijevao da se sprovede arbitraža. To je cijena koju Slovenija plaća za dobre odnose, a nije mi jasno koju cijenu plaća Hrvatska. Naravno da se veselim dobrosusjedskim odnosima, još ću se više veseliti kad sutra Hrvatska uđe u Schengen jer je to možda Sloveniji čak i više u interesu nego samoj Hrvatskoj, ali bih volio i da se riješi pitanje arbitraže, prosto iz razloga da se naši odnosi ne mogu opet preko noći zaoštriti kad to ovoj ili onoj politici opet bude odgovaralo.
Express: Nakon više od trideset godina, Hrvatska i Slovenija bi od 1. siječnja sljedeće godine trebale imati istu valutu, a Hrvati i Slovenci trebali bi prelaziti međusobnu granicu bez ikakvih kontrola. Trebamo li biti zadovoljni zbog toga? Postoje li i negativne strane europskih integracija?
Trebamo biti vrlo zadovoljni. Jer sjećam se kad sam prije desetak godina jednom prigodom, kad sam još surađivao s vjerskim programom naše javne televizije, upitao skupinu uglednih slovenskih svećenika zašto slovenska i hrvatska Katolička crkva ne nastupe zajedno s ciljem poboljšanja odnosa naših dviju katoličkih zemalja. To je nemoguće jer su hrvatski svećenici preveliki nacionalisti, rekli su mi tad slovenski svećenici, koji su, barem po meni, i sami bili sasvim solidni nacionalisti. Meni se, vidite, i tad činilo da su neprijateljski odnosi između Hrvatske i Slovenije neka vrsta ludila koje nisam mogao, ili čak nisam želio, razumski shvatiti. Ali objasnio sam si da ne može biti drugačije sve dok je nacionalizam u obje države moćan politički i društveni faktor. Trebala je, dakle, doći Europa da nas urazumi i povede za ruku u 21. stoljeće te joj trebamo biti zahvalni na tome. I trebamo uživati u vremenu koje nam je u toj i takvoj Europi preostalo.
Express: Režirali ste tri dugometražna filma, od kojih se posljednji - ‘Nekada smo bili ljudi’ - bavi temom migranata i izbjeglica. Nakon dvije i pol godine pandemije i u jeku ruske invazije na Ukrajinu čini se da je izbjeglička kriza pala u drugi plan. Jesmo li postali potpuno neosjetljivi na patnje ljudi? Čini se da je europska dobrodošlica ukrajinskim izbjeglicama iznimka, a ne pravilo...
Ne znam jesmo li potpuno neosjetljivi, ali je činjenica da je danas u optjecaju previše vijesti da bi ih čovjek mogao probaviti. Prati li tko danas u Europi što se dešava na Šri Lanki, u kojoj nestaje benzina, lijekova, osnovnih namirnica? Ili u Burmi, gdje vojna hunta uzvraća udarac civilnom društvu? Znamo li što se u ovom trenutku dešava u Etiopiji? Već se na Balkanu dešava toliko toga da je gotovo nemoguće sve pohvatati. U Ukrajini rat nije počeo 24. veljače, nego traje već osam godina, ali mi to nismo željeli ili tek nismo stigli znati. I sad imamo grižnju savjesti i žalimo Ukrajince, no to neće potrajati. Jer je američki Ustavni sud vratio zabranu abortusa, jer je odstupio Boris Johnson, jer su ustrijelili Shinzea Abea, jer broj zaraženih korona virusom ponovno raste, jer se razvode Pique i Shakira. Izbjeglička kriza stoga nije u drugom, nego je u 17. planu, kao što je trenutačno u 17. planu globalno zagrijavanje i kao što će u 17. planu biti i smak svijeta, kad do njega dođe.
Express: Svako poglavlje ove knjige počinje pitanjem. Na kraju, na koje je pitanje ‘Đorđić se vraća’ odgovor?
’Đorđić se vraća’ nije odgovor, možda je tek pokušaj odgovora na pitanje u kakvom svijetu živimo. To je roman koji književnim sredstvima pokušava izraziti sve ovo o čemu smo ovdje pričali i koji se pritom služi ne toliko razumom, koliko osjećajima, predosjećajima, slutnjama, strahovima i strepnjama.
Svugdje je lijepo, ali doma nije nigdje
Petra Amalia Bachmann, Booksa, 20. prosinca 2022.
Marko Đorđić je čefur, stranac u rodnoj Sloveniji, na Fužinama gdje je odrastao. Roditelji su mu porijeklom iz Bosne, a u očima mnogih tamošnjih mještana baš su ti doseljenici s prostora ostatka bivše Jugoslavije neotesani, nekulturni i u najboljem slučaju tek korisni za teške poslove. ,,Čefuri raus!” pisalo je na grafitu u prvome romanu o životu ovoga protagonista, a roman Đorđić se vraća autora Gorana Vojnovića svojevrstan je nastavak toga, po ksenofobnome grafitu nazvanoga romana.
U tom spomenutom prvom romanu pratili smo Đorđića kao sedamnaestogodišnjeg mladića koji svoje mjesto u društvu traži na ljubljanskim Fužinama. Marko proživljava sve moguće aspekte zbunjenosti i potrage za definicijom samoga sebe – u društvenom, kulturnom i nacionalnom smislu. Svoga su položaja upravo zbog svoga porijekla vrlo dobro svjesni i protagonist i njegovi prijatelji Dejan, Adi i Aco s kojima krati vrijeme, koji to svakodnevno gledaju i proživljavaju, a naposljetku i sami usvajaju takav identitet – identitet neprilagođenih, tuđinaca, problematičnih. Nije to teško jer u novoizgrađenoj četvrti Fužine, gdje Marko živi s majkom Rankom i tatom Radovanom, gotovo su svi stranci s juga, odakle su sa sobom donijeli svoj način života, svoj jezik i – sada već i slomljenu nadu koju su sa sobom nosili kada su se za vrijeme prošle države selili na bogati sjever radi posla. No, kamo i zašto je otišao Marko Đorđić i zašto se sada vraća?
Njegova je osobnost snažno obilježena utjecajem stranoga na njegovo jastvo, vidljivo je to u oba romana. Ispočetka je odgajan bez previše ljubavi i pažnje, naime, njegovi su roditelji poprilično očvrsli u postsocijalističkoj tranziciji. Pred njega je postavljeno očekivanje da postane košarkaš, neostvareno očekivanje koje će se preliti na drugi roman i zaokružiti ga, baš kao i protagonistova sklonost nedaćama. U romanu Čefuri raus! saznajemo o markiranju treninga, škole, pijanstvu te Markovom naizgled konačnom odlasku. Jedna pijana vožnja autobusom rezultirala je prijavom, potom i zlostavljanjem mladih čefura od strane policije, a napose i njihovom padu. Kada se Aco osveti vozaču autobusa i ne pretuče ga na smrt isključivo zahvaljujući Markovoj intervenciji, Radovan svoga sina pošalje odakle je on sȃm došao – u Visoko u Bosni i time se krug zatvara. Marko mora proći patnju svojih predaka. Marko odlazi.
Goran Vojnović svojom pričom o Marku Đorđiću razotkriva krhku potragu za identitetom koji je usko vezan uz pitanje što je zapravo dom. Jer to nije ni ratom razorena Bosna u kojoj su stvarana sjećanja za vrijeme ljetnih praznika, a niti Slovenija kojoj trebaju jeftini radnici, a koja pritom marginalizira strance i gdje u školi slovensku djecu roditelji posjedaju u prve redove, blizu učitelja, a učenici čije prezime završava na -ić zauzimaju mjesta u zadnjim klupama. Kao rezultat takve marginalizacije i rano stečene distance ostale su slomljene figure koje zajedno žive u skučenom prostoru na Fužinama – nezadovoljne, nervozne i uvijek na rubu sljedeće katastrofe ili već jednom nogom u njoj. No, kada Marko napusti Sloveniju i ode u Bosnu, ponovno bude stigmatiziran. Za njih je također čefur, iako oni koriste drugačije pojmove. Nekima je Janez, nekima smeta njegovo srpsko prezime i ime njegovoga oca – stranac je u svojoj domovini, ali i stranac u domovini svojih roditelja.
U oba romana ističe se vrlo grub jezik fužinske mladeži i odraslih, a psovke upravo odražavaju surov svijet iskustva marginaliziranih. Autor to čini dinamično i autentično, kroz snažne dijaloge, bez suzdržavanja i bilokakve zadrške ili pak cenzure. Na ovome je mjestu važno spomenuti i eventualnu zamjerku ovim romanima, a koja ne ide autoru, nego prijevodu. U oba izvornika se, naime, psovke i južnoslavenski jezici u međusobnoj komunikaciji čefura uvelike izdvajaju od slovenskoga, a pri prevođenju na hrvatski se cjelokupan tekst nažalost stapa u jedan jezik i velik dio snažnoga dojma koji imamo pri čitanju izvornika ovdje se nepobitno gubi. No, ovdje sam i sama svjesna da je u takvoj situaciji doista teško pronaći rješenje i željeni efekt je barem djelomično ostvaren razgovornim jezikom u dijalozima punim psovka. No, kakogod, i u izvorniku i u prijevodu krajnja simbolika toga surovog jezika jest sama po sebi snažna i kao takva i jest uspješno prenesena, a usto su jednako snažni i trenutci u kojima se pripovjedač u prvome licu u svojevrsnoj samorefleksiji bori sa sobom i svojom situacijom, detektira vlastite pogreške i preispituje moguće ishode. Suočen je s vlastitim emocionalnim svijetom kojemu nema mjesta u svakodnevici koja od njega traži isključivo čvrstoću.
Roman Čefuri raus! doživio je veliki uspjeh zbog toga što se prvi put u ovoj formi govorilo o rasizmu i šovinizmu u slovenskome društvu, o socijalnoj diskriminaciji i policijskom maltretiranju imigranata, a kroz pripovjedača u prvome licu, čefuri su prvi put u književnosti dobili glas, a pojavili su se i Izbrisani, ljudi koji su nakon osamostaljenja Slovenije 1992. izbrisani iz registra stanovnika jer nemaju slovensko državljanstvo, a od kojih i danas u Sloveniji živi više tisuća kao osobe bez državljanstva i službeno – nepostojeći.
No, Marka Đorđića nisu izbrisali i Đorđić se sada vraća. Odrastao je i spletom okolnosti se ponovno pojavio na rodnim Fužinama. Između ostaloga, jer očito ima još mnogo toga za ispričati, što i naglašava u ovome romanu. Unatoč tomu što više nije dijete i mladi izgubljeni tinejdžer, Đorđić još uvijek traži svoje mjesto pod suncem, pita se gdje mu je dom i tko je on zapravo, a prije svega se bori s promjenama koje su se dogodile u deset godina i onima koje su se trebale dogoditi, a nisu. U romanu se isprepliću retrospektivne priče o životu u Bosni i vremenska linija današnjih događaja nakon povratka kući. Kući, pod navodnicima. Protagonist je u Bosni došao do gorke spoznaje da je njegov desetogodišnji boravak u njoj bio sasvim drugačiji od prijašnjih povremenih kratkotrajnih posjeta rodbini. Ako je u Sloveniji bio samo čefur, u Bosni je bio samo Janez, koji također – tamo ne pripada. Osim toga, spetljao se i s Bošnjakinjom Almom, što za njega sa srpskim prezimenom svakako nije bilo društveno prihvatljivo. Šokiran shvaća da je i u Bosni običan pijun u igri nacionalnih i vjerskih sukoba, onaj koji uvijek načelno mora pripadati određenoj strani, a u stvarnosti ne pripada nigdje.
Nakon povratka iz Bosne, deset godina stariji Đorđić razočarano utvrđuje da su se, bez obzira na to što Fužine u njegovoj mladosti nisu bile baš poticajna sredina za odrastanje mladih, u deset godina još više promijenile. Klupe su prazne, igrališta preuređena, oko škole je podignuta visoka ograda, a stanovi su toliko poskupjeli da si sada ni čefuri ne mogu priuštiti život u čefurskom naselju. Osim toga, shvaća da se iza vrata stana obitelji Đorđić nije mnogo toga promijenilo. Majka Ranka i dalje šutke prkosi suprugu Radovanu koji viče kadgod stigne i kojemu je to i dalje jedini način komunikacije. Obiteljski problemi još uvijek se rješavaju lupanjem vratima i izostankom bilokakvog konkretnog razgovora o nedaćama, a ljubav se pokazuje kuhanjem punjenih paprika i kave nakon ručka.
Đorđića je Bosna je zasigurno promijenila, a on je zbog tog iskustva svojoj okolini na Fužinama postao još malo manje razumljiv i opetovano se počeo dodatno izdvajati. U ovome romanu jasno je da su tema i sȃm stil mnogo mračniji nego u prvome romanu. Povrh svega, protagonist počinje shvaćati koliko je zapravo sličan svom ocu koji mu je uvijek bio svojevrsni protivnik i prepreka na putu do njegove slobode i snova. Đorđić konačno shvati da su oboje, i on i Radovan, samo izgubljeni i uplašeni ljudi koji zbog svoga odgoja i očekivanja okoline ne mogu i ne znaju izraziti svoje strahove i brige te zbog toga cijeli život bježe od svega, što im pak govori da su zapravo ranjiviji nego što se usuđuju priznati.
A tu su i njegovi stari prijatelji iz prvoga romana – Aco, Adi i Dejan. Adi je ovisnik o drogama kojega brat Sanel, zakleti musliman, želi spasiti od pakla droge neobičnom metodom – švercom. Dejan je pak otišao u Slovenske Konjice i tamo postao Janez s pravim poslom, printerom i skenerom. Aco je u zatvoru, ali nitko ne zna točno zašto. Prođe samo jedan vikend kada dođe na liječnički pregled i opet sve krene po zlu. Zapravo, Đorđićev život – bilokada i bilogdje – djeluje kao "bure baruta". Preostaje jedino pitanje tko će zapaliti žicu, kolika će biti eksplozija i kakve će biti njezine posljedice. Situacije su to poput šverca mesa, posjeta Slovenskim Konjicama, oproštajne noći s Acom, neobičnoga odnosa s Dejanovom sestrom Natašom, ljubovanja s Almom, posjeta onkologiji s ocem ili čak gledanja utakmice Eurobasketa na kojemu Slovenija blista.
Vojnović je zbivanje romana Đorđić se vraća vješto smjestio u vrijeme održavanja Europskoga prvenstva u košarci 2017. godine koje je završilo finalnom utakmicom između Slovenije i Srbije te naravno – konačnom pobjedom Slovenije. Naizgled potpuno nebitan sportski događaj ima izniman značaj za narativ, ali i za odrastanje glavnoga lika, jer je svaka utakmica i praćenje košarkaša koji su praktički Đorđićeva generacija gorak podsjetnik da bi uz ustrajnost i podršku, on sȃm danas također mogao igrati na tome parketu.
Đorđićev ponovni konačni pad naslućujemo kada mu majka Ranka prenese da ga je tražila policija, a on ni sȃm ne zna zbog čega. U kratko je vrijeme iznova zbijeno toliko grijeha i prekršaja da ni ne može znati, ali zato zna da se ne može s njima suočiti. Zna jedino da mora ponovno pobjeći. Odgovor na pitanje kamo ovaj put i na koliko godina možda ćemo pronaći u trećem nastavku priče o Đorđiću koji zasigurno, ako bude napisan, neće biti ništa manje britak nego što smo navikli čitati od Vojnovića.
Goran Vojnović poznat je po svom ultrakritičnom stavu prema populističkom premijeru Janezu Janši, koji između ostalog iznosi u svojoj kolumni u slovenskome Dnevniku. Kao što Janša još uvijek definira slovensku sadašnjost, unatoč tomu što je od kasnih osamdesetih dvaput bio u zatvoru (jednom zbog političkih razloga, jednom zbog korupcije), Vojnovićeva oba romana o Marku Đorđiću i dalje opisuju slovensku sadašnjost. I ne samo njihovu. Iako autor progovara o slovenskim posebnostima, mentalitetu te jeziku, roman predstavlja paneuropsku, a možda i svjetsku priču o iskustvu koju bi gotovo svaki migrant mogao ispričati na tek ponešto drugačiji način. Vojnović je tom globalnom sloju koji nije ni herojski ni demonski podigao spomenik koji prikazuje ljudske ruševine postindustrijske depresije – bez kiča, ali uz veliku dozu zabave, humora, ironije, istine i gorčine.
Slične knjige
