U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Dora i Minotaur
Moj život s Picassom
15,79 € / 118,97kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: ožujak 2015.
-
ISBN: 978-953266626-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 355 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,79 € / 118,97 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća, i Dora Maar, njegova muza, fotografkinja, umjetnica, žena na plaži i žena koja plače – kakav je bio njihov ljubavni odnos u burnim godinama od predvečerja Drugoga svjetskoga rata do njegova kraja, u najvažnijemu slikarskom razdoblju slavnoga umjetnika?
U romanu Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Slavenka Drakulić na osnovi Dorine pronađene bilježnice rekonstruira njezin život, njezinu patnju i radosti, život u kojem je ona bila važnim dijelom pariškoga nadrealističkoga umjetničkoga kruga. Paul Éluard, Jacques Lacan, Georges Bataille i mnogi drugi slikari, pjesnici i filozofi s kojima je Dora Maar prijateljevala dio su ovoga fascinantnog zapisa koji razotkriva njezinu intimu i ovisnost o Pablu Picassu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo.
Dora i Minotaur veličanstven je portret žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem, roman koji nijednoga čitatelja, a pogotovo čitateljicu neće ostaviti ravnodušnim prodirući duboko u psihu najvećih umjetnika, koje osjećamo kao svoje životne suputnike i supatnike.
Ispovijest Picassove muze u novoj knjizi Slavenke Drakulić - Tajna crne bilježnice Dore Maar
Karmela Devčić, Jutarnji list, 21.4.2015.
Kad je Dora Maar usred pariškoga ljeta 1997. skončala u stanu u kojem je u samonametnutoj si samoći provela posljednjih 40 godina, uz šturi dnevnik svakodnevice i dokumente, pronađena je i bilježnica s intimističkim zapisima kojima je sadržajna okosnica njezin odnos s Picassom. Od tud, gotovo dvadeset godina kasnije, kreće novi roman Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur” u kojem je teško razaznati do kud seže faktografija a gdje počinje fikcija. Konačno, na to pitanje autorica ne želi niti odgovoriti. U uvodu piše da je crna bilježnica Dorinih zapisa na hrvatskom, jeziku njezina oca koji je Maar govorila, danas kod nepoznata Riječanina koji je hrvatsku književnicu zamolio da Dorine bilješke pripremi za objavljivanje. No, i to ostaje zapravo čitatelju na razmišljanje, je li riječ o informaciji ili fabulaciji.
Jezik Dorina oca
Theodori Markovitch, kasnije Dori Maar, hrvatski je bio jezik emocija i intime, jezik koji je govorila s ocem, arhitektom podrijetlom iz Siska, kojem je bila puno bliža negoli ponešto letargičnoj majci Francuskinji. Slavenka Drakulić prikazuje Doru Maar kao angažiranu intelektualku koju adoracija prema Picassu tjera na rub razuma. Uloga muze bila joj je frustrirajuća, htjela mu je biti emotivna partnerica i kolegica po kameri i kistu. U vezi s Picassom gubi svoj krhki identitet, to je vodi u raspad ličnosti:
“Zašto nisam imala snage suprotstaviti mu se kad sam vidjela da me pretvara u otirač? Zašto nisam nastavila fotografirati?” Picasso je u njoj potrošio ženu, a umjetnički rad joj nije priznavao.
Napuštenu, a o njemu emocionalno ovisnu ljubavnicu, nepriznatu slikaricu, afirmiranu nadrealističku fotografkinju vještih fotomontaža i poznatu portretisticu koja je fotografiji sama okrenula leđa, razlaz s Picassom odvodi u ludnicu, liječe je elektrošokovima. Nakon izlaska iz bolnice pomoć traži na terapiji kod poznata pariškog psihijatra i psihoanalitičara Jacquesa Lacana, za kojeg je udana njezina prijateljica. U to doba psihoterapeuti su mogli raditi i s bliskim prijateljima i poznanicima. Osamljuje se, povlači od svog društva nadrealističkih umjetnika i filozofa, Andréa Bretona, Paula Éluarda, Mana Raya, Georgesa Bataillea. “Kažnjavam se ... tako barem znam da sam živa.”
Utjeha u crkvi
Utjehu nalazi u katolicizmu. Makar na koncu prepoznaje da su svakodnevni odlasci u crkvu uspjeli zamijeniti dnevna hodočašćenja u Picassov atelje, samog Picassa i dalje neuspješno pokušava zamijeniti Bogom. (“Dragi bože, još uvijek te varam s Picassom!”) Godinama nakon razlaza ona u svojoj provansalskoj ruševini, Picassovu poklonu, slika gotovo apstraktne krajolike francuskog juga. Večerajući sama na terasi nalijeva dvije čaše vina i u mislima opsesivno nazdravlja s Picassom.
Dorini zapisi krik su o Picassovoj mizoginiji. Opisuje ga kao egocentričnog manijaka u kojem dominira “demon stvaranja”. Radio je neprestano, ako je u životnim obvezama spriječen, tone u depresiju. Drugima nije poklanjao ni vrijeme, ni osjećaje, tu vrstu privržene ljudske pažnje uskraćuje i vlastitoj djeci i majci.
Histerično produktivni revolucionar likovnosti 20. stoljeća bojao se smrti, bolesti, na sprovod nije otišao ni majci, ni ženi, ni Matisseu, “jedinom slikaru kojega je priznavao”. U bolnici nije posjećivao ni bolesna sina. “El amor era su pintura”, govorila je za sina dona Maria, osjećajući da je njezinu Pablu slikarstvo jedina prava - ljubav.
Dora i vršnjakinja joj Frida Kahlo srele su se u Parizu u koji meksička slikarica stiže na poziv Andréa Bretona, koji njezino slikarstvo proglašava nadrealističkim. Usporedbe su neminovne - Dora propituje Fridu kako se othrvala kapricioznu muralistu Diegu Riveri, kako je uspjela zadržati osobni integritet i umjetničku samostalnost. Zavidi toj ženi slomljena tijela koja se makar i u mrskom joj zimskom Parizu, među blaziranim ljudima, teško bolesna, nikada ne žali.
“Frida se nije sasvim predala Diegu, nije postala zatočenica poput mene. Ostala je svoja.” ... “Frida, kako izdržavaš, reci kako ti uspijeva? - trebala sam je pitati ... Možda nema recepta. Je li doista svaka od nas umjetnica prepuštena sama sebi u pronalaženju načina da preživi a ne ostane sama?”, zapisuje Drakulić u romanu.
Ni jedna ni druga ne mogu postati majke, što u to doba, čak i u licemjernu svijetu avangardnih umjetnika, donosi ružne etikete: “Nas dvije, smatrao je Picasso, nismo bile prave žene jer žena koja nije majka, nije ni žena.”
Paradoks vremena
U podcjenjivanju žena, na onoj temeljno ljudskoj, ali i na profesionalnoj razini, prednjače upravo Dorini intelektualni prijatelji i po umjetničkom senzibilitetu joj slični nadrealisti. “Paradoks je nadrealizma i tridesetih godina da su se žene tada, možda prvi put, mogle baviti umjetnošću a da ih ne sumnjiče da su prostitutke. Ali to ipak nije značilo da će ih kritika ili publika uzeti ozbiljno. Osvajanje socijalnog statusa nije podrazumijevalo zadobivanje poštovanja.”
U Picassovu svijetu žena koja misli je muškarac, ne čudi stoga da prijateljima govori da u Doru nikad nije bio zaljubljen, ali ju je volio kao - muškarca.
Drakulić: Picassova genijalnost se u odnosu s Dorom Maar pretvorila u ljudožderstvo
Sandra Sabovljev, Novi list, 26.4.2015.
Slavenka Drakulić, jedna najprevođenijih hrvatskih književnica i publicistkinja čiji su romani i eseji prevedeni na desetke svjetskih jezika, upravo je objavila roman »Dora i Minotaur – moj život s Picassom« u izdanju zaprešićke Frakture. Roman govori o tragičnoj sudbini slavne fotografkinje Dore Maar i njezinom fatalnom odnosu s vjerojatno najvećim i najvažnijim slikarom dvadesetog stoljeća Pablom Picassom.
Nakon burne i emocionalno iscrpljujuće devetogodišnje veze francuska umjetnica hrvatskog porijekla, malo poznata pod pravim imenom Henriette Theodora Markovitch, doživljava živčani slom i s nepunih se četrdeset godina potpuno povlači iz javnog života. Ovaj intimistički roman, prvenstveno propituje odnos muškarca i žene, odnos dvoje velikih umjetnika, ali donosi i živu sliku uzbudljivog predratnog Pariza, njegov pulsirajući umjetnički život s galerijom stvarnih likova poput Mana Raya, Georgesa Bataillea, Andrea Bretona ili Paula Eluarda
Kako to da Vas je zaokupila tema odnosa Dore Maar i Pabla Picassa? Kako i kada je počela ta zahtjevna literarna avantura?
– Teško je reći odakle dolaze ideje za neki roman. Je li poticaj san, fotografija, sjećanje ili emocija? Neki put mi treba dugo da tema izađe na površinu. Za Fridu Kahlo njene su slike bile okidač, ali trajalo je dugo dok sam poželjela pisati o njoj. S Dorom je bilo drugačije.
Gledala sam dokumentarac Željka Senečića i zaintrigiralo me njezino odustajanje od umjetničke fotografije, kojom se već bila proslavila. I lik Picassa, njegovo genijalnost koja se u odnosu s Dorom pretvorila u ljudožderstvo. Znala sam o njihovoj vezi, ali samo u osnovnim crtama i željela sam saznati više.
Dorina bilježnica
Faktografski dio romana velikim dijelom se oslanja i na Dorinu bilježnicu nađenu u Parizu nakon njezine smrti 1997. godine. To je i jedina teka u kojoj je pisala na hrvatskom jeziku, ne bi li se nakon emocionalnog sloma sakrila u drugima nepoznat, očev jezik. Koliko Vam je pomogla u rekonstrukciji Dorine osobe i njezinog odnosa s Picassom ta bilježnica koja je igrom slučaja u vlasništvu jednog Riječanina?
– Ustvari, faktografski dio oslanja se najviše na dvije njezine biografije, u prvom redu na »Zatočenicu pogleda« Alicije Dujovne Ortiz. Inače, ima dosta knjiga koje opisuju njihov odnos, na primjer autobiografija koju je napisala majka dvoje Picassove djece, slikarica Francoise Gillot. Uglavnom, bilo je dovoljno materijala kojeg je trebalo istražiti. To je, naravno, potrajalo, ali kad sam krenula pisati, išlo je dosta brzo.
Naslov knjige je i naslov Picassovog djela »Dora i minotaur« koji ponajbolje oslikava odnos dvoje iznimno talentiranih i kompliciranih ljudi, odnos kojim se bavite u ovom romanu. Kako biste ga ukratko opisali?
– Riječ je o jednom nevelikom akvarelu s početka njihove veze. Na njemu je Minotaur, lik iz grčke mitologije, pola čovjek, a pola bik. Pod njim je gola žena, jasno se vidi da je to Dora. Minotaur djeluje prijeteći, međutim žena se ne odupire. Njeno lice ima zagonetan izraz i to gledatelja zbunjuje. Njihov je odnos dominacije i potčinjavanja, ali ne do kraja. Dora ipak nije samo žrtva.
Nesreća kao inspiracija
Na naslovnici knjige je fotografija s početka njihove veze. Prema Dori Maar, to je jedina njihova zajednička fotografija gdje ona izgleda sretno, osjeća se čak i naznaka osmijeha na njezinom licu. Zašto ste odabrali baš tu fotografiju za korice knjige?
– Drago mi je da ste spomenuli tu fotografiju. Zaista, poseban je razlog da je baš ona na naslovnici. Jedan je da se na njemu Dora Maar smješka, ja bih rekla sretno – a drugi, da je to ustvari privatna fotografija para. Na njoj Dora, poznata po tome da je uvijek pozirala i pazila na dojam, uopće ne pozira. Vidimo je kao ranjivu, zaljubljenu ženu. Činilo mi se da puno govori o njoj i zbog toga mislim da je primjerena mome ustvari intimističkom romanu.
Iako se nesreća teško trži, ona je vaša trajna književna inspiracija. »Dora i minotaur« drugo je Vaše djelo kojim se bavite životima velikih umjetnica i iznimno nesretnih žena. Frida Kahlo i Dora Maar, slične su u mnogo čemu, no temeljna im je razlika što se Frida othrvala dominantnom muškarcu za razliku od Dore. Koja je specifična razlika presudila tom otporu?
– One su različite i kao umjetnice i kao osobe. Frida je skoro cijeli život bila jako bolesna, dobar dio vremena provela je u gipsu u svome krevetu, trpjela je jake bolove, šepala je... Nije bila poznata slikarica, za razliku od njenog muža Diega Rivere koji je uživao svjetsku slavu kao muralist. No ni u jednoj situaciji nije odustala od slikanja. Dora nije bila tako snažna i samouvjerena kao što se činila na prvi pogled.
Slikanje je za Picassa magijski čin baš kao i Dori fotografiranje, no ona je zbog ljubavi odustala od umjetničke fotografije. Picasso je s druge strane, radi slikanja uništio mnoge ljudi oko sebe. Ne želim stupnjevati talent i umjetničku važnost, no je li tome osim osobnosti razlog i spol?
– Ne vjerujem da je u slučaju Dorinog odustajanja od fotografije njena ljubav prema Picassu bila najvažnija. Picasso je bio njezin ljubavnik, da – ali i vrhunski umjetnički autoritet. Njegov sud je za nju bio poput presude. A u to vrijeme fotografija još nije stekla status umjetnosti. Picasso je prezirao fotografiju, cijenio je samo slikarstvo. Nagovarao je ne samo Doru nego i druge poznate fotografe iz njihovog kruga kao štu su bili Man Ray i Brassai, da se njome prestanu baviti. Ona ga je, na svoju nesreću, poslušala.
Kakvu recepciju očekujete? Rekli ste da će se posebice žene identificirati s Dorom na osjećajnoj razini.
– Recepciju nikada ne možete predvidjeti. Ja se samo mogu nadati da će biti dobra, da će čitateljice prihvatiti Doru kao što su prihvatile i Fridu. Vjerujem da puno žena ima iskustvo odustajanja od sebe i gubitka samopouzdanja i da je upravo to identifikacijski moment s likom Dore Maar, onako kako je predstavljena u romanu.
Ženska prava
U samo godinu dana veze Picasso je Doru pretvorio u njezinu suprotnost – ljubomornu ženu sklonu scenama – i otada se njezino lice na njegovim djelima izobličuje do razmjera neprepoznatljivog čudovišta. Govori li to možda najsugestivnije o njihovom odnosu?
– Ipak je to bio proces razvijanja i mijenjanja odnosa među njima, od fascinacije i divljenja do uzajamnog mučenja, koji je trajao godinama. Vidite, akvarel Dora i Minotaur i Dora Maar na plaži nastali su u razmaku od par mjeseci, a toliko su različiti. Dva potpuno različita viđenja iste osobe. Na jednoj je ona seksualni objekt, na drugoj gotovo dijete.
Ne vjerujem da je njihov odnos jednostavno preslikan na njene portrete, te slike imaju i druge dimenzije. No činjenica je da je postepeno na njima postala neprepoznatljiva.
Otkrili ste prilično nepoznatu stranu nadrealističkog kružoka. Ovi veliki intelektualci i umjetnici, avangardisti, redom su muški šovinisti pa i mizogini. Žena je u to doba tek prividno socijalno emancipirana. Je li i takav tretman žene, kojoj nikad nije priznata umjetnička ravnopravnost, veliki izvor Dorine nesreće.
– Na umjetnice se tada gledalo prvenstveno kao na žene, pa tek onda kao na umjetnice. Velika je stvar da su njihovi radovi ipak bili priznati – objavljivale su, izlagale. Ne, nisu bile ravnopravne, ali bojim se da to nisu ni danas. Dora je , međutim, bila priznata i tim je čudnije da je ipak odustala od svoje umjetnosti. Dakle, ne bih rekla da su okolnosti, odnosno položaj žena, bile razlog njenog odustajanja. Problem nedostatka samopouzdanja ima, po mome mišljenju, prvenstveno veze s njenim identitetom.
Stotinjak godina kasnije žene u društvu nisu dobacile puno dalje, u Hrvatskoj se čini da bi uskoro mogle izgubiti i davno stečena prava poput onog na pobačaj?
– Moja je generacija žena odrasla s pravima žena koja su se podrazumijevala jer su u socijalizmu bila zakonom zagarantirana. Sada smo u situaciji da barem pokušamo zadržati ta prava nepromijenjenima. Naveli ste pravo na pobačaj koje, iako je zagarantirano zakonom, postaje sve teže ostvariti zbog prigovora savjesti liječnika. I ako žene same ne budu svjesne opasnosti od gubitka svojih prava, onda će se naći u još težoj situaciji.
Ne znam jeste li primijetili, ali ni jedna partija se ne bavi posebno potrebama žena, iako one čine barem 50 posto glasača. A ženska prava ne samo da nisu do kraja ostvarena, nego uvijek postoji unazađivanje tih prava. Problem je u tome da žensko tijelo ne pripada samo njima – jer se društvo, zajednica, nacija reproduciraju pomoću njega i zato uvijek postoji mogućnost uskraćivanja individualnih sloboda žena.
Nakon londonskog uspjeha Vašeg nakladnika, koji je proglašen najboljim europskim izdavačem, pokazan je interes i za ovaj roman. Ima li na pomolu stranih izdanja?
– Jako me veseli uspjeh Frakture u Londonu i nagrada za najboljeg evropskog izdavača. Oni se stvarno trude. No mislim da je još preuranjeno govoriti o stranim izdanjima. Jedno je interes za roman, a drugo su potpisani ugovori i prijevodi, dug je to put.
»Dora Maar«: Fikcijski i dokumentaristički pristup avangardnoj umjetnici
Sandra Sabovljev, Novi list, 2.5.2015.
»Predstavljenje romana Slavenke Drakulić »Dora i Minotaur: Moj život s Picassom« u izdanju Frakture i prikazivanje dokumentarnog filma »Dora Maar« Željka Senečića u dupkom ispunjenom Kinu Europa u srijedu navečer bili su uvod u festival francuske kulture u Hrvatskoj »Rendez-vous!« koji službeno počinje 5. svibnja otvaranjem izložbe velikog francuskog kipara Augusta Rodina u Umjetničkom paviljonu. Festival »Rendez-vous!« tijekom sljedećih pet mjeseci u 22 hrvatska grada donijet će oko 150 događaja iz raznih sfera francuske umjetnosti, kulture, obrazovanja znanosti i umijeća življenja.
– Voljela bih kada bi se uz svaku promociju mog romana prikazivao i Senečićev film. Naši su pristupi ovoj avangardnoj umjetnici i intrigantnoj ženi različiti, moj je fikcijski, njegov je dokumentaristički, i ta kompementarnost daje cjelovitiju sliku o njoj – kazala je poznata spisateljica i publicistica čija su djela prevedena na više od dvadeset svjetskih jezika.
Međutim, unatoč njezinoj želji, prema autorovoj zlogukoj prognozi, petstotinjak ljudi koje je odgledalo Senečićev dokumentarac bit će i jedina publika tog filma. Naime, kako Senečić, objašnjava, nakon što je samostalno financirao snimanje filma, sada bi trebao platiti šest tisuća eura na ime autorskih prava za prikazivanje fotografija Dore Maar, a od Picassove fondacije prijeti mu faktura od tridesetak tisuća eura.
Roman nije biografija
– Nakon što sam svoje slike bacio u Savu, sada ću »Doru Maar« baciti u Seinu, ironizirao je svoju apsurdnu situaciju proslavljeni filmaš i scenograf kojega je struka nagradila »Zlatnim Oktavijanom« za životno djelo na netom završenim Danima hrvatskoga filma.
Moderator razgovora, direktor Frakture Seid Serdarević, apelirao je na HRT, HAVC i druge ustanove da pomognu u rasplitanju ove zavrzlame oko autorskih prava ne bi li se omogućio susret tog vrijednog dokumentarca s publikom, no Senečić je uzvratio da ne gaji nadu u pozitivan ishod ovog problema.
A upravo je Senečićev film o Dori Maar potaknuo Slavenku Drakulić da napiše roman o slavnoj fotografkinji nadrealizma, prodre kroz masku žene koja se nikada nije smiješila i da rasvijetli njezinu mračnu i tajanstvenu stranu što je izazov za svakog pisca.
– Ova se knjiga ne smije čitati kao biografija, moj roman nema veze s povijesnom Dorom Maar, već sa njezinom osobnošću, napomenula je Drakulić koja je istražujući život Dore Maar htjela razumjeti njezinu nesigurnost, odnosno razlog odustajanja od umjetničke karijere.
Kroz Senečićev se film poput leit motiva pojavljuje retoričko pitanje »što bi bilo s talentiranom Dorom Maar da nije srela Picassa«. Hipotetski odgovor je da bi ostala upamćena kao jedna od najvećih umjetničkih figura nadrealizma, a ovako je povijest pamti tek kao Picassovu ljubavnicu.
Dorina bilježnica
– Nisam htjela osuditi ni nju ni Picassa, već ih samo pokušati shvatiti i prikazati. Lako je osuditi Picassa zbog njegove okrutnosti prema ženama, no i on je žrtva stvaralačke energije koja se ne može zaustaviti, objasnila je spisateljica koju je posebno intrigirao odnos dvoje umjetnika.
Ministar kulture Berislav Šipuš naglasio je da ova dva umjetnička djela povezuju francusku i hrvatsku kulturu baš kao i francuska umjetnica hrvatskoga porijekla Theodora Markovich.
– Drakulić svojim djelima ostvaruje susrete Hrvatske s inozemstvom, a svojim angažmanom ne prestaje obogaćivati domaću i svjetsku kulturu, kazao je Šipuš. Govoreći o temi romana i o burnoj vezi Dore i Picassa, francuska veleposlanica u Hrvatskoj Michèle Boccoz podsjetila je na izložbu »Dora Maar i Picasso – dodir pogledima«, održanu u Galeriji Klovićevi dvori 2004. godine koju je priredila nedavno preminula ravnateljica te galerije i velika poznavateljica francuske kulture Marina Viculin.
Polazište najnovijega romana Slavenka Drakulić, osim brojnih biografija i Senečićevog dokumentarca, bila je bilježnica Dore Maar pronađena u njezinom stanu nakon njezin smrti 1997. godine. U toj je bilježnici pisala na hrvatskom jeziku, sklonivši se u očev jezik, jezik emocija nakon psihičkog sloma i Picassova odbacivanja nakon devetogodišnje veze. Bilježnica je u vlasništvu Riječanina koji ju je autorici dao na uvid, ali je želio ostati anoniman.
Dora Maar je nakon veze s Picassom četrdesetak godina živjela u potpunoj osami okrenuta bogu i sjećanju na Picassa. Iako je živjela veoma skromno, na rubu siromaštva, nije prodala ni jedan od brojnih Picassovih portreta kojima je bila okružena do smrti.
‘Ovdje vladaju autokrati, a korupcija stvara nepovjerenje prema eliti’
Boris Homovec, Nacional, 21.4.2015.
„Dora i Minotaur: Moj život s Picassom“, najnoviji je roman Slavenke Drakulić,hrvatske književnice i novinarke, čiji su romani, eseji i publicistika prevedeni na brojne svjetske jezike. U ovom romanu autorica se bavi sudbinom Dore Maar, francuske fotografkinje, slikarice i pjesnikinje hrvatskog podrijetla, rođene kao Teodora Marković. Njezinu životu dala je pečat strasna devetogodišnja ljubavna veza s genijalnim slikarom Pablom Picassom, koji ju je portretirao na brojnim slikama 1930-ih.
Riječanka Slavenka Drakulić profesorica je komparativne književnosti i sociologije, a već 198-ih buka je na glasu kao “feministica s petljom”. Redovito je objavljivala tekstove u Poletu, Danasu, Startu i Svijetu. Publicističku karijeru započela je 1984. knjigom “Smrtni grijesi feminizma”. Romanom “Hologrami straha” progovorila je o svojoj teškoj bolesti, s kojom se nakon dvostruke transplantacije bubrega nosi već 30-ak godina. Petar Krelja snimio je 2011. o njoj dugometražni film “Slavenka ili o boli”. Bila je na udaru režimskih medija zbog kritičkog pisanja protiv autokratskog režima u Hrvatskoj 1990-ih.
Prije nego što se latila teme Dore Maar, već se bavila sudbinom jedne druge umjetnice, meksičke slikarice Fride Kahlo, u romanu “Frida ili o boli”. Posljednjih godina Slavenka Drakulić živi na nekoliko adresa: u Stockholmu, Beču i Zagrebu. Dio godine provodi u istarskom selu Sovinjaku, u staroj autentičnoj kamenoj kući, okružena mirisom magnolija, trešnjeva cvijeća i ružmarina, s čije se kamene terase pruža pogled na Buzet.
U intervjuu za Nacional govori o junakinjama svojih romana, o životu u Hrvatskoj i Švedskoj, o ženama u politici, trendovima u suvremenoj književnosti, medijskoj promociji.
NACIONAL: Je li točno da vam je Željko Senečić dao ideju za roman o Dori Maar? Je li vas mučilo hoćete li imati dovoljno faktografske građe, na osnovi koje ćete moći graditi naraciju?
Inspirirao me njegov dokumentarac o Dori Maar. Senečić me zamolio da napišem kratak tekst o njoj za njegov film. I to me motiviralo da počnem razmišljati o njezinu životu i odnosu s Picassom. Činjenice mi nisu bile osobit razlog za zabrinutost, ima dovoljno knjiga o Picassu u kojima je ona spomenuta. Ne treba zaboraviti da je Dora snažno utjecala na njega, ponajprije intelektualno i politički. A ima i nekoliko njezinih biografija, prije svega ona što ju je napisala Alicia Dujovne Ortiz, kao i romana o toj umjetnici. Ja u romanu “Dori i Minotauru” slijedim opće obrise njezina života, ali zanima me njezin unutrašnji život, kao i njezino viđenje odnosa s Picassom.
Volite pisati o snažnim nesretnim ženama. Što povezuje Fridu Kahlo, koja se pojavljuje kao lik i u vašem novom romanu, i Doru Maar?
“Dora i Minotaur: Moj život s Picassom” tek je moj drugi roman te vrste. Nesreća je prejednostavna riječ za njihov kompleksan unutrašnji život i stvaralaštvo. Obje su umjetnice, ista su generacija, žive sa slavnim muškarcima, znatno starijima. Prihvaćaju ih kao mentore, vrhunske umjetničke autoritete. Ipak, Frida i Dora posve su različite žene. Na slične životne okolnosti reagiraju upravo suprotno: Frida se ne da, slika u svim okolnostima, pošto-poto. Njezin je umjetnički nagon jači od njezine bolesti i ljubavi prema Diegu Riveri, jači od svega. Dora se pak povlači, prestaje fotografirati, žrtvuje i svoju ljubav prema Picassu, kako se to često tumači. Mislim da se radi o autoritetu Picassa kao umjetnika, koji njoj govori otprilike sljedeće: ti se baviš fotografiranjem, ali fotografija nije tvoja umjetnost, okani se toga i slikaj. Dora ga je poslušala, ali kao umjetnica, a ne kao ljubavnica. Treba imati snage da se odupreš sudu onoga kome apsolutno vjeruješ, kao što je ona vjerovala Picassu.
Kakav je vaš doživljaj Picassa? Da ste živjeli u ono vrijeme i bili na mjestu svoje junakinje, bi li vas ikada mogao privući takav tip starijeg, dominantnog muškarca?
Na to mi je pitanje nemoguće odgovoriti. Ne bih rekla da me, općenito, privlači određen tip muškaraca.
Zašto se neke žene vole osjećati podčinjenima muškarcima poput Picassa? Zašto se ponekad čini da neke žene gotovo uživaju u tome da budu tretirane kao predmet požude i spremne su da preko noći budu zamijenjene mlađom, privlačnijom ženom?
Ne bih nipošto generalizirala. I ovaj sam roman napisala zbog toga što tražim individualan odgovor, odgovor o vezi dvoje ljudi. Kad pišete roman, opći odgovori i opće teorije nisu zanimljivi. Istražujete što se dogodilo među likovima, pojedincima. Neki autori, pa i svjedoci, tvrde da je Dora bila mazohistica. Možda i jest. Ali mene zanimaju njezini postupci iz kojih pokušavam detektirati njezinu psihološku situaciju i njezine moguće osjećaje. Osjećaji su mi važni, jer mislim da će se čitateljice upravo na toj razini identificirati s Dorinim likom.
Biste li pisali romane o ženama iz prošlosti s ovih prostora? Koliko bi vam bili inspirativni životi Jovanke Broz, Marije Ružičke-Strozzi, Ivane Brlić-Mažuranić, Mileve Einstein, Zinke Kunc-Milanov, Slave Raškaj?
Pa naravno, mogla bih pisati o svakoj od tih fascinantnih žena i njihovim sudbinama. Ali jedino ako bi me neka od njih posebno zaokupila, kao što su me zaokupljale Frida i Dora.
Kakav je odnos prema ženama u današnjoj književnosti i što on govori o današnjem društvu, osobito s obzirom na to što je, primjerice, trivijalni erotski roman “Pedeset nijansi sive” postao planetarnim hitom?
Danas ima puno spisateljica i one, baš kao i muškarci, pišu svašta. Pišu i dobre, zanimljive, vrijedne knjige, ali i loše, komercijalne, površne. To što je neku knjigu napisala žena nije nikakva garancija kvalitete. Roman “Pedeset nijansi sive” nisam čitala, niti sam gledala film, pa o tome ne mogu suditi. Ali taj fenomen očito nekako korespondira s tzv. duhom vremena. Kakav god taj duh bio!
Knjiga se pretvorila u robu, a izdavačima je najvažnije koliko im novca ona može donijeti. Prouzročuje li to stanovit pritisak na vas kao književnicu?
Ne, jer ja ne mogu prestati pisati, bez obzira na okolnosti. Niti mogu pisati tako da roman postane svjetskim bestselerom. Nove su tehnologije promijenile očekivanja publike. Traži se nešto što će zaokupiti pažnju ljudi naviklih na reklamne slogane, kratke informacije, senzacionalizam. Ne zaboravite da se više gotovo i ne objavljuju književnokritički osvrti, u medijima više nema mjesta za ozbiljan pristup literaturi. Kultura se u medijima povlači u korist spektakla. Ali ne treba kukati. Ostaje nam malobrojna publika kojoj je ipak stalo do kvalitete, iako u medijima za nju nema prostora. I, naravno, honorari, koji su jadni. No pisci gotovo nigdje u svijetu, osim vrlo rijetkih, ne žive od prodaje knjiga. Nego od drugih djelatnosti povezanih s pisanjem, poput novinarstva ili uređivanja knjiga.
Je li angažiranost bila i ostala ključnom odlikom vašeg opusa i rukopisa?
U novinarstvu i publicistici svakako. Romane ne doživljavam kao područje neposrednog društvenog angažmana.
Zašto ste toliko skloni teškim temama: ratnim zločinima, silovanjima, zlostavljanju, destruktivnoj seksualnoj požudi, bolesti? Kalkulirate li koje bi teme mogle zanimati vaše izdavače?
Upravo obrnuto. Moje je iskustvo da teške teme teško prolaze. Ja sam samo reagirala na događaje oko sebe, kao što su pad socijalizma, rat, zločini, suđenja ratnim zločincima. Zašto me zaokupljaju? Da doznam odgovor, trebala bih godinama posjećivati psihoanalitičara. Ali to me pitanje uopće ne muči.
Namjeravate li možda sljedećih godinama napisati kakvo duhovito ležernije štivo?
Vjerujem da bi se knjiga “Muzeji komunizma” iz 2009. možda mogla tako opisati. Očito, humor nije moj žanr.
Jesu li teme Balkana i komunizma, kojima ste se godinama bavili, već potrošene? Zanima li to više ikoga?
U pravu ste, neke su teme aktualnije u određenom trenutku. Ako se danas ratuje u Ukrajini, razumljivo je da će i izdavače i čitatelje više zanimati da nešto doznaju o toj zemlji. Ja na Balkan, nisam gledala kao na “temu”, kako ste se vi izrazili. Nešto se događalo i o tome sam pisala. Vidim da se dosta prevodi literatura s ovog područja pa valjda ima zanimanja za autore, što je svakako dobro. Dakle, kad je neko geografsko područje u žarištu zanimanja zbog političkih razloga, ipak se stvara interes i za tu zemlju i za njenu kulturu.
Kako pišete? Jeste li disciplinirana spisateljica koja svakodnevno u određenom dijelu dana sjeda za računalo i uredno upisuje tekst ili bilješke?
Kad se na nešto usredotočim, kad znam što hoću, nije mi teško pisati.
Tko su prve osobe kojima dajete rukopis na čitanje i očekujete od njih iskreno mišljenje? Suprug Richard Swartz, kći Rujana Jeger ili urednik?
Moj je suprug Šveđanin, zna hrvatski, ali ipak nedovoljno da bi mogao suditi o kvaliteti rukopisa. Naravno, razgovaramo o idejama i temama. Prvu verziju rukopisa dajem na čitanje kćeri i nekolicini prijateljica.
Vaši “Smrtni grijesi feminizma” - a prošlo je 30-ak godina od njihova nastanka - danas su u Hrvatskoj aktualniji nego ikad. Nije li to razlog za veliku zabrinutost?
Slažem se. “Smrtne grijehe feminizma” objavio je 1984. Zlatko Crnković u biblioteci ITD zagrebačkog nakladnika Znanje. Nakon sad već više od trideset godina čini mi se da bi se ta knjiga mogla iznova objaviti s jakim razlozima. Što je zaista žalosno.
Nekako volimo zamišljati da je u ovih 30 godina postignut napredak u svemu, pa i u položaju žena. No, iako se mnogo toga promijenilo nabolje, npr. politički sistem, s pravima žena stvari stoje drukčije. Njihov se položaj u društvu uvijek može promijeniti nagore, a prava smanjiti, ako one same o tome ne vode računa. Najbolji je primjer ograničena mogućnost prava na pobačaj u našim bolnicama zbog prigovora savjesti ginekologa. Pitanje je samo je li mlada generacija žena svjesna da je očuvanje njihovih stečenih prava u njihovim rukama.
Koliko su Hrvati nostalgični za Titom i sigurnijom egzistencijom u nekadašnjoj SFRJ?
Nedavno je jedan portal anketirao 1700 ispitanika starijih od 45 godina: 87% anketiranih smatra da se tada živjelo bolje. Život u socijalizmu postao je dio svojevrsne mitologije. Kao što smo prije maštali o Europi, koja zapravo nikada nije bila tako lijepa kao u našoj mašti. Sad se prisjećamo života u socijalizmu, koji je većini iz današnje perspektive bio bolji. Ljudi nisu nostalgični za političkim sistemom, nego za sigurnošću koju su tada osjećali. Već nam to samo po sebi signalizira kako građani vide stvarnost u kojoj danas žive.
Kakav je vaš odnos spram Tita? Kako komentirate to što je nedavno s Pantovčaka uklonjeno sve što ima veze s njegovim likom?
Tita možete ukloniti s Pantovčaka, ali ne i iz povijesti ove zemlje.
Što Hrvatska može naučiti od Švedske, zemlje čiji životni stil, politički sustav i unutarnje uređenje jako dobro poznajete?
Hrvatska i Švedska vrlo su različite zemlje. Imaju drukčiju povijest, kulturu i geografski položaj. U Švedskoj je protestantizam osnova morala i vrijednosti. Mediteranski stil života koji se temelji na uživanju posve im je dalek. Na kraju krajeva, uredno plaćanje poreza, na kojem se zasnivaju sva prava i privilegiji švedskih državljana, ovdje je teško zamislivo. A govorimo i o bogatoj zemlji u kojoj stoljećima nije bilo rata. Teško je uspoređivati Švedsku i Hrvatsku.
Kako komentirate to što su brojni Hrvati razočarani time što se u njihovim životima nakon ulaska u Europsku Uniju ništa nije promijenilo nabolje?
Možda su previše očekivali. Teško je u kratkom vremenu od promjene političkog sistema promijeniti i mentalitet, navike, način razmišljanja. Teško je shvatiti da u novom sistemu mnogo toga ovisi i o samim građanima, a ne samo o političarima, europskim fondovima ili nečemu “odozgo”. Najteže je sam nešto poduzeti i biti odgovoran. Odgovornost je druga strana slobode, odnosno demokracije, a to još nismo naučili. Kao ni druge zemlje u tranziciji.
Koliko su Hrvati sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze? Brojni od nas najradije sjede u kavanama, žale se kako im je teško i kako su im svi drugi krivi, od premijera nadalje, samo oni sami nisu krivi nizašto.
Ne vjerujem da smo lijeni i inertni, možda samo nedovoljno informirani. Mislim da ne razumijemo što podrazumijevaju demokracija i demokratski procesi. A bez pravih informacija nema interesa, kao ni pravih poticaja da mijenjamo svoje društvo i same sebe. Ovdje u politici još uvijek vladaju autokrati. A korupcija stvara nepovjerenje u političku elitu, pa i u sam demokratski sistem.
Žene sve više sudjeluju u vlasti u Hrvatskoj. Mijenja li se time išta u ovoj zemlji?
Odlično je to što sve više žena, poput Jadranke Kosor, Vesne Pusić, raznih ministrica ili Kolinde Grabar-Kitarović, ima na odgovornim funkcijama. Prisjetila bih se i ranijih primjera, poput Savke Dabčević-Kučar i Milke Planinc. Ali to nužno ne mijenja položaj žena i respektiranje ženskih prava u Hrvatskoj. Sve su te žene sjajan uzor mladim ženama, znak da su im ti položaji dostupni. No druga je stvar zauzimati se za poboljšanje položaja žena, za jednaka prava, iste plaće za isti posao. To se ne događa automatski.
Tko bi mogao Hrvatsku izvući iz krize, a ljude iz depresije? Treba li nam možda kakav jaki lider?
Ne vidim da ovdje postoji netko tko bi imao takav politički ugled i karizmu. Možda je i bolje da je tako. Lideri nisu dobar put. Bolje je graditi društvo koje omogućuje da kvalitetni ljudi na svim područjima dospiju na vrh. Međutim, u Hrvatskoj, baš kao i u svim tranzicijskim zemljama, za to postoji golema prepreka. A to je, ponavljam, korupcija.
Svojedobno ste izjavili da je istina u Hrvatskoj tabu tema. Kao da se otada ništa nije promijenilo?
Događaju se stvari koje zbunjuju javnost. Bivši premijer je u zatvoru zbog korupcije, a gradonačelnik je čas unutra, čas vani. Nisu jasni kriteriji po kojima se jedni ljudi optužuju i zatvaraju, a drugi ne. To potkopava vjeru u pravosudni sustav.
Kako doživljavate Hrvatsku svaki put kad se vratite? Što primjećujete kod prijatelja koji stalno žive ovdje?
Nisam ovdje gost. Živim u Hrvatskoj dobar dio godine i imam odličan uvid. Socijalne razlike su sve veće i sve je više siromašnih, ali to je kliše. Kao što je i nezaposlenost mladih i gubitak posla srednje generacije još jedan kliše. Ljudi su obeshrabreni i uglavnom ih muči ne toliko njihova vlastita budućnost, koliko budućnost njihove djece. Najveći je nedostatak ove, kao i prijašnjih vlada, što nisu uspjele stvoriti nadu. Beznađe je opće i stvara začarani krug, ljudi nisu motivirani da bilo što poduzmu. Sve osim bijega u inozemstvo postaje besmisleno.
Kako se nosite s očekivanjima javnosti od vas kao javne osobe? Kakav je vaš odnos spram gubitka vlastite privatnosti na društvenim mrežama?
Prisutna sam u javnosti uglavnom svakih nekoliko godina, kad se pojavi nova knjiga. Jer danas se, nažalost, publika informira o djelu samo preko osobe koja je njegov autor. Djelo samo manje je važno. Društvenim mrežama se također služim, isključivo za informacije o svom radu. Dakle, ništa osobno. Mlade generacije na tim mrežama žive virtualni život. A budući da već od vrtićkog uzrasta žele postati zvijezde, normalno im je da se promoviraju preko interneta. Za granice takve samopromocije još ne znamo, još do njih nismo dospjeli. Tehničkih granica nema. One su u vrijednosnom sustavu koji je, kako vidimo, vrlo labav.
Jeste li vidjeli novu dramu Tene Štivičić u Londonu? Kako komentirate to što zasad ni jedno kazalište u Hrvatskoj nije pokazalo zanimanje da taj komad uvrsti u svoj repertoar?
Na žalost, nisam gledala novu dramu Tene Štivičić. Ali pratim njezin uspjeh i divim joj se. Male sredine, kad ignoriraju takve uspjehe, samo pokazuju koliko su uskogrudne. Jer takvi uspjesi sasvim sigurno pridonose imidžu zemlje, interesu za tu zemlju i za druge autore. Zemlja dospijeva na kulturnu mapu. Ali kako smije biti uspješan netko koga dobro poznajete, tko je do jučer išao s vama u školu, ili ispijao kavu u Tkalčićevoj? A onda otišao van i sad je uspješna i važna osoba. Tako je bilo i prije. Padaju mi na pamet Ivo Pogorelić ili Jagoda Buić. Danas je to Sanja Iveković, koja je nedavno imala izložbu u newyorškoj MOMA-i. Ovdje je njezin rad nedovoljno cijenjen. Teško je podnijeti da umjetnost nije poslodavac koji svakomu daje njegovu šansu, kako je svojedobno govorila Susan Sontag.
Koliko vas je bolest promijenila u svjetonazorskom smislu? Jesu li se zbog bolesti promijenili i vaši životni prioriteti?
Naravno, svaka kronična bolest i bolest uopće mijenja čovjeka, nameće mu drukčije prioritete. No to ne treba shvatiti tragično. Ljudi su prilagodljiva bića, na sve se naviknu. Kroz svoju bolest naučila sam da ne treba odustajati od borbe i angažmana, kao i da ne treba raditi prevelike kompromise u životu. Ne isplati se.
U romanu “Optužena” bavite se odnosom zlostavljanja majke i kćeri. Prije nekoliko godina izgubili ste majku. Osjećate li danas da ste nešto propustili u svom odnosu s njom, premda je doživjela visoku dob?
Naravno. Ali toga postanete svjesni tek kad te osobe više nema, kad je prekasno. Ipak, nikada nije prekasno baviti se tim osjećajima kroz literaturu. Vidim da gubitak roditelja muči i druge pisce. Nedavno sam pročitala “Zimski dnevnik” Paula Austera, na primjer, u kojemu baš piše o gubitku majke. Ili, francuska spisateljica Annie Ernaux, koja o istoj temi piše jako zanimljivo i meni blisko.
Kakav danas imate odnos prema starenju?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Ali ne po svom sadržaju, nego zato što ne vjerujem da biste isto pitanje postavili nekom muškarcu od 66 godina. Muškarce istih godina ne smatraju starima. Oni su u naponu snage! Samo žene stare, zar ne?
Žena koje je ovjekovječila nastajanje Guernice žrtvovana umjetnosti – i okrutnosti
Bojana Radović, Večernji list, 7.5.2015.
Sjajan je posao obavila Fraktura s naslovnicom novog romana Slavenke Drakulić. Veliki Picasso ovdje je na margini, pola mu lica ne vidimo, a u središtu fotografije je Dora Maar, žena koja priča njihovu, ali zapravo samo svoju ljubavnu priču jer jedan od najvećih likovnih umjetnika svih vremena trošio je žene ne misleći na posljedice, pa čak ni kada su te posljedice, kao u Dorinu slučaju, sadržavale i elektrošokove, tada uobičajen način liječenja teške depresije i sloma živaca.
U romanu “Dora i Minotaur” (Fraktura, urednik Sead Serdarević) Slavenka Drakulić nastavlja dvije teme koje su obilježile njezino književno stvaralaštvo. Jedna je jaka žena, druga – bol. U predgovoru romana autorica spominje pronađenu bilježnicu koju je Dora Maar pisala na hrvatskom jeziku, dodaje detalj da se bilježnica danas čuva u Rijeci te objašnjava da je roman zapravo taj autobiografski zapis. Istina ili fikcija? Postoji li bilježnica? To je potpuno nevažno za ovu priču.
Pričajući ljubavnu priču o ženi koja se zaljubi u Picassa i time izgubi sve – svoju umjetnost, fotografije, šansu da se ostvari profesionalno, ali i svoju osobnost, pa i zdravlje – Slavenka Drakulić savršeno odmjereno, a samim tim i uvjerljivo, opisuje propadanje jedne istinske umjetnice. Može li žena uopće biti umjetnica? Sam Picasso, kao i krug ljudi oko njega, na ovo pitanje odgovara zvučnim: Ne! Žene su muze, žene su majke. Drukčije im i ne trebaju. Stoga je ovo i vrlo snažna priča o muškarcu čija umjetnička vrijednost, ma koliko ogromna bila, ne može “pokriti” njegove grijehe. Ovdje su oni jasno nabrojeni, ne samo u postupcima prema ženama koje su ga voljele nego i prema svima ostalima. Živio je okružen zidom ulizica.
Slavenka Drakulić kroz Doru Maar jasno kaže: oni su živjeli od mrvica s njegova stola. Te su “mrvice”, naravno, bile njegova djela. Stoga je priča žene koja je svojim fotoaparatom za povijest ovjekovječila nastajanje "Guernice" i velika priča o genijima koji za sobom ostavljaju krvave žrtve. One koje prežive elektrošokove i u samoći pate punih 30 godina.
Slavenka Drakulić: Dora i Minotaur
Neven Vulić, mvinfo.hr, 28.5.2015.
Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja „Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.
To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost.
Pitam se je li Slavenka Drakulić upravo to i željela postići, taj osjećaj netrpeljivosti prema Pablu Picassu koji ne mari za svoje muze nakon što ih često iscrpi i do posljednje kapi, pa one polude, ili postanu bolesne, što je tom slikaru bilo krajnje odbojno i zapravo nepodnošljivo.
Naravno, taj moment Picassa koji svoje muze proždire i koji se njima hrani (i koji je snažno istaknut, figurira i u samom naslovu, dakle, u refleksiji Picassa kao otjelovljenog Minotaura) svakako je ključan za razumijevanje ovog djela, ali i odnosa Dore Maar i Pabla Picassa.
Prvih četrdesetak stranica, da budem sasvim iskren, nije mi bilo najzanimljivije štivo, možda jer je i život Theodore Marković bio takav. Još uvijek je bila lišena svog blještavog, umjetničkog imena Dora Maar, i uzbuđenja susreta sa slavnim slikarom, ali i lokacije koja će za vrijeme Drugog svjetskog rata pokleknuti i biti okupirana, Pariza.
Dora, premda je u Parizu rođena, odrasta u Buenos Airesu, s ocem Hrvatom i majkom Francuskinjom, no kasnije se ipak u glavni grad Francuske vraća, gdje će naposljetku, puno godina kasnije, i umrijeti.
Biografski detalji iz njezina života vjerno su i detaljno preneseni, od umjetničkog kružoka s kojim je stasala prije Picassa, ljubovanja s Georgeom Batailleom, i upoznavanja, zaljubljivanja i dugotrajnog sunovraćanja u pratnji Picassa, u ljubavnoj vezi koja će intenzivno trajati desetak godina.
Picasso je u trenutku susreta bio znatno stariji od Dore, bio je oženjen i imao mlađahnu ljubavnicu. Dorin umjetnički život završio je tako da je na njegov nagovor od fotografiranja, za koje je bila zaista talentirana, odustala i počela slikati na način sličan njegovom, no naravno, na znatno nižoj razini.
Takva životna postava dvoje ljubavnika bila je, i jest pomalo smiješna, ridikulozna. Slikati u prisustvu osobe koju će neki kasnije nazivati najvećim slikarom 20. stoljeća, po želji tog istog velikana, zaista je suvišno, pa čak i glupo. Također budi i više nego opravdane sumnje da je Picasso volio biti okružen inferiornijima od sebe, poslušnima, pokornima, slugama.
Zato i je teško voljeti Picassa kao osobu, taštu, okrutnu i ne previše moralnu ili sklonu izlaganju, jer zna se što je najbitnije – njegova umjetnost. Jer ukoliko se njemu nešto dogodi, ni njegove umjetnosti više neće biti.
Ne bih previše detaljno ulazio u sadržaj njihova odnosa, dovoljno je ponoviti kako mi Picasso iz romana nije simpatičan, no, bez obzira na sve – premda se ponijela potpuno ljudski, i željela biti u blizini velikog umjetnika – ponekad je teško suosjećati i s njom, s Dorom, jer su njezine odluke ipak bile njezine, i s te strane radi se o književno jasno iznijansiranoj osobi, snažnoj i autentičnoj, no svejedno opsesivnoj i povodljivoj.
Slavenka Drakulić sjajno je prikazala Doru Maar, i njezinu, žensku stranu ove priče. Ne mislim samo na unutrašnji život protagonistice, nego i povijesni i kulturni kontekst u kojem se ličnost Dore Maar formirala, egzistirala i unutar kojeg se počela urušavati, dok na kraju nije ostala natruha negdašnje osobe, slobodoumne fotografkinje pred kojom je bila sjajna karijera i život.
Što se tiče književne strane cijele priče, izvedena je vrlo dobro. Naravno, početak je dosadnjikav, i u tekstu postoje određeni viškovi, i nije jasno o kojoj se točno proznoj formi radi, što bi nekome moglo zasmetati. Meni primjerice nikako nije jasno gdje se i kako točno koristi sadržaj pronađene bilježnice ili dnevnika Dore Maar, koji se spominje u autoričinu proslovu.
No kako god bilo, svoju ocjenu baziram isključivo na intenzitetu emocija koji je ovaj tekst pobudio u meni, bez obzira na njegove nedostatke, a koji su mi zbog svega navedenoga potpuno nebitni.
Slavenka Drakulić uspijeva iznaći prave riječi kako bi se pronašla tražena emocija, i kako bi se i nakon čitanja naslovni likovi ovog fikcionalno-biografskog uprizorenja zadržali uz čitatelja. Dakle, oni ostaju i nakon što mine radni dan, i kad dođe vrijeme za još jedno spavanje prije nego što životni kaos ujutro krene ispočetka.
Da, Dora Maar bila je uz mene, u mojom mislima, i dok sam bio na sredini knjige, i dok sam uspoređivao navedene detalje iz njezina života s onima iz nekih dokumentaraca, i ostalih izvora, i mislim da je to upravo najveći kompliment koji mogu dati ovom romanu.
Posebno mi se svidjela pronicljiva usporedba "Postanka svijeta“ Gustavea Courbeta i "Dore i Minotaura“ Pabla Picassa, i to kako navedeni slikari zapravo prikazuju istu stvar iz druge perspektive. Dok je prva perspektiva muški prikaz fascinacije ženskim tijelom, druga je također muška, fascinirana, ali uz to i uplašena onim femininim.
Zanimljivo je, s druge strane, kako je "L'origine du monde“, slika iz 1866. godine koja prikazuje donji dio ženskog tijela i vaginu, i dan danas vrlo aktualan prikaz našeg stanja svijesti. Naime, Facebook je nije želio prikazati na profilima svojih korisnika nebrojeno puta, ali kad se to dogodilo na zidu jednog Francuza zbog automatske cenzure sličnih sadržaja, to je već postao problem.
Navedeni francuski učitelj, čije ime javnosti nije poznato, podigao je tužbu protiv Facebooka u Parizu. Bez obzira na inzistiranje pravnog odjela navedene kompanije kako francusko pravosuđe nema jurisdikciju nad navedenom tužbom, francuski Visoki sud nije se složio. Korisnik traži odštetu jer su mu narušena prava slobode govora – upravo zbog toga što Facebook ne razlikuje pornografiju od umjetnosti, što i inače jest problem navedenog online servisa.
Ima i druga stvar koja mi je pala na pamet prilikom čitanja ove knjige, odmah čim sam pročitao moto romana s kojim se apsolutno ne slažem (izjava Pabla Picassa: Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu). Sjetio sam se Michela Houellebecqa i njegovog posljednjeg prevedenog romana, „Karta i teritorij“.
Ne znam kako je kod nas točno preveden navedeni pasus, no ovo je moj pokušaj prijevoda monologa glavnog lika, slikara Jeda, sa 176. stranice: Picasso je ružan, slika odvratno deformiran svijet jer mu je duša odvratna, i to je sve što se može reći o Picassu, ... kod njega uopće nema svjetla, nema inovacije boja i formi, ... apsolutno ništa vrijedno spomena, samo krajnja glupost i prijapističko muljanje.
Ne kažem da se slažem s ocjenom tog fiktivnog književnog lika, ali sjetio sam se tog pasusa. Dapače, možda i nije loše malo pojasniti o kome govorimo kad govorimo o Picassu, pogotovo kad se malo odmaknemo od novoobjavljenog teksta Slavenke Drakulić i susljedne, mračne i ipak egocentrične perspektive Dore Maar.
Da, Picasso je bio opčinjen samim sobom, ili možda bolje rečeno, suštinski je orijentiran onom umjetničkom u sebi, i da, tome je bio sasvim posvećen. No, to se zove Umjetnik, i s te strane nije čudno što je bio ekskluzivan u svojoj distibuciji vremena i pažnje (premda su tu može svašta prigovoriti).
Također, Picasso je bio veliki radnik, i ostavio je iza sebe zastrašujuć opus. Mijenjao se tijekom karijere više puta, a od svih njegovih umjetničkih faza tri ili četiri su vrhunske, i obilježile su likovnu umjetnost na način na koji je teško usporediv s bilokojim drugim umjetnikom.
Na samom kraju, i povezano s navedenim, ima jedna generalija na ovitku knjige koja me pomalo zasmetala. Tekst s opreme knjige počinje ovako: "Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća...“ Ne kažem da nije, no nisam siguran da bih to tako sročio da me netko pita. Možda – prve polovice 20. stoljeća. (Ipak su kasnije nastupili, i rasturili, potpuno apartni Pollock, Warhol, i ostali.)
No kako nisam ekspert za slikarstvo pitao sam neke naše umjetnike tko je po njima bio najveći slikar 20. stoljeća. Zlatan Vehabović kaže Anselm Kiefer. Marko Zeman kaže Picasso i Matisse. Ivan Fijolić šalje upitnike i kaže da ne zna i da ga ostavim na miru.
Bez obzira kako to formulirali, sasvim je sigurno da je Picasso gigant, ali da je najveći bio ljudima koji su ga okruživali, pogotovo Dori Maar.
Preboleti Pabla
Saša Ćirić, Novosti, 28.8.2015.
Nije reč o biografiji dugogodišnje ljubavnice Pabla Pikasa, Dore Maar, što je pseudonim Henrijete Teodore Marković (1907. – 1997.), nadrealističke fotografkinje i slikarke. A, zapravo, ni o romanu, već o navodnom priređenom rukopisu, nađenom u ‘crnoj bilježnici’ Dore Maar, te autorka romana, Slavenka Drakulić, nije ništa više od urednice i lektorke nađenog rukopisa. Čemu ova igra žmurke ili providne mistifikacije? I nehotičnom pretragom nabasate bilo na povest ove veze iz ženskog ugla (Mary Ann Caws: ‘With & Without Picasso’ ili ‘Die Künstlerin an Picassos Seite’), bilo na srceparajuće romane poput onog Soe Valdes ‘Žena koja plače’ o ‘fatalnoj ljubavi Pabla Pikasa i Dore Mar’. Gužva u šesnaestercu, uz pristupe kojima ne manjka ženske perspektive i advokature osujećene umetnice, postala je još veća. Da ne pominjemo momenat hrvatskog porekla Dore Maar i tabloidne žalopojke (‘Jutarnji list’: ‘Dora Maar, žena kojoj je Picasso uništio život’), uporedive sa krokodilskim suzama medija u Srbiji prema Milevi Marić Ajnštajn.
Dvoimena knjiga Slavenke Drakulić ‘Dora i Minotaur: Moj život s Picassom’ u svojoj osnovi ima dve različite težnje koje nisu sasvim protivrečne. Knjiga je zamišljena kao neka vrsta Dorinog retrospektivnog dnevnika koji je počela da piše na predlog svog psihoterapeuta Žaka Lakana, nakon doživljenog nervnog sloma uzrokovanog krajem veze sa Pikasom; a, u stvari, to je povest veze Dore i Pikasa predočena iz ugla osobe koja se seća, analizira i sudi o svemu što je činilo tu vezu. Naratorka nije ogorčena, iako ispoljava dvojaki žal, za blizinom genijalnog umetnika, kao i za umetnošću fotografije koju je napustila. Naratorka Dora, koja je Pikasu poslužila kao model i inspiracija za brojne slike 30-ih godina 20. veka, od ‘Dore i Minotaura’ preko brojnih portreta ‘Žene koja plače’ do ‘Žene koja se češlja’, psihološki lik Pikasa sažima u mitski simbol Minotaura, čovekolikog bića kojim dominira animalna strana, bezizlazno zatočenog u lavirintu svog kreativnog nagona, koje teži da potčini i raščereči žensko biće prema kojem zapravo oseća strah. S druge strane, Dora za svoju pasivnost i zapostavljanje umetničkog poriva ne krivi Pikasa, već svoju oholost i malograđanske težnje.
Odnos Dore i Pikasa je odnos dvoje umetnika u kome se jedan umetnik dobrovoljno podređuje drugom, ostajući njegova muza, nikako ravnopravni takmac, odnos dobrovoljne subordinacije zaljubljene žene, čija afektivna zavisnost od ljubavnika ide toliko daleko da prihvata njegovu promiskuitetnost, učestvujući u njoj kao voajer i foto-dokumentarista. To je i odnos poklonika dve vrste umetnosti, modernog slikarstva i fotografije, koju Pikaso osporava kao umetnost, iako rado eksperimentiše s nekim od njenih tehnika.
Knjiga Slavenke Drakulić razvija pronicljivu analizu rodnih odnosa unutar grupa francuskih avangardnih umetnika, grupa uvek strukturiranih na principu piramide i liderske dominacije, gde se uprkos polemičkog osporavanja malograđanskih obrazaca porodičnog i društvenog života, razvila nimalo manje maloburžujska relacija snobovskog oportunizma i nedostatka solidarnosti, ali i kopulativnog sultanizma umetničkog alfa genija. Dora uviđa da je erotika jedini instrument pomoću kojeg žena može upravljati muškarcima ili uticati na njih, u društvu imperativne heteroseksualnosti, prokreativnosti i muške dominacije.
Otuda je najbolje knjigu ‘Dora i Minotaur’, najbolje po samu knjigu, shvatiti ne kao seriju psiholoških portreta, romansiranu biografiju ili epohalni tablo, već kao prozu sa dokumentarnim zaleđem koja se fokusirala na fenomen nekompatibilnosti erotskog i umetničkog samoostvarenja, čiji je tektonski sudar uzrokovao trajnu traumu Dore Maar.
Osloboditi se Minotaura
Nađa Bobičić, booksa.hr, 31.8.2015.
Dora Maar je umjetnički pseudonim Theodore Marković, nadrealističke umjetnice, fotografkinje i slikarice, i to je prvo što treba reći o ženi koja je inspirisala Slavenku Drakulić da o njoj napiše svoj novi roman.
Autorka je odlučila da se postmodernistički poigra sa žanrom autobiografije, tako da roman čine fiktivne dnevničke bilješke Dore Maar o njenom životu, od djetinjstva i rane mladosti u Argentini, preko dolaska u Pariz, ulaska u nadrealističke krugove, ljubavne veze sa Picassom, do godina nakon te veze, kada se Dora Maar pokušavala izliječiti od posljedica slikarevog višegodišnjeg zlostavljanja, u jednom periodu i uz pomoć Jacquesa Lacana. Konačno, roman završava Picassovom smrću.
Izborom autobiografije kao forme Drakulić je postigla ne samo to da dodatno zainteresuje publiku, zadržavajući se na tankoj granici između fikcije i iskustva stvarne istorijske ličnosti, već je pomjerila fokus sa dominatne Picassove figure na Doru Maar i dopustila joj da pripovijeda svoju priču, a ne samo da bude pasivna kao jedna od Picassovih muza.
Dora Maar s naknadnom pameću kritikuje patrijarhalni sistem, dominantan u umjetničkom pokretu između dva svjetska rata, koji ju je doveo do psihičkog sloma i do toga da se odrekne svoje ljubavi prema fotografiji. Iako je Picasso prikazan kao tiranin koji je nju i ostale muze doslovno iscrpljivao zarad umjetnosti i svoje karijere najvećeg slikara XX. vijeka, autorka je izbjegla da Maar prikaže samo kao žrtvu.
U toku čitanja, međutim, često se može zaboraviti da ipak nije riječ o autobiografiji, već o romanu, te da misli Dore Maar nijesu misli stvarne ličnosti, već su to 'misli' junakinje koju oblikuje autorka. S višegodišnjom distancom u odnosu na svoj život sa Picassom, i sa naknadnom pameću iz koje je roman ispripovijedan, pripovjedačici je jasno da je neke izbore učinila zbog sopstvenog kukavičluka.
Jedan od prvih ustupaka Picassu bilo je to što se odrekla karijere fotografkinje, između ostalog zato što je Picasso procijenio da fotografija i nije umjetnost, te da se ne može mjeriti sa slikarstvom. Tako je Dora Maar od nadarene fotografkinje postala samo jedna od Picassovih žena, slikarka bez osobitog dara, koja je mogla samo da kopira stil velikog slikara u čijoj se sjenci našla.
Kritika muške dominacije razvijena je dosljedno kroz cijeli roman, a slike Dora i Minotaur Pabla Picassa i Postanak svijeta Gustavea Courbeta vizuelni su simbol ženske potčinjenosti u umjetničkom svijetu. Picasso psihički zlostavlja Doru Maar i ostale 'svoje' žene, on ih proždire poput Minotaura, i nakon što ih u umjetničkom smislu iskoristi kao izvor inspiracije, odbacuje ih, ucjenjujući ih idejom da su bez njega u potpunosti bezvrijedne.
Nakon ponižavanja na više nivoa, konačno poniženje je što sve te žene, uključujući Doru Maar, i budu zapamćene ne zbog sopstvenih dostignuća, već prije svega kao Picassove muze. S druge strane, Courbetova slika prikazuje dvostruk odnos koji muškarci imaju prema ženskom polnom organu kao izvoru života, ali i kao zazornom mjestu koje sve guta. Ženski je identitet stoga sveden na njihov polni organ.
Patrijarhat ne funkcioniše samo na osnovu muške moći, već se održava i na ženskoj nesolidarnosti. Neprijateljstvo između žena istaknuto je više puta, i to ne samo između bivših i budućih Picassovih muza (on uvijek uživa u tim sukobima), već i između partnerki različitih pripadnika nadrealističkog pokreta. U slučaju da neka od žena i odluči da izađe iz tog kruga, sačekat će je osuda od strane svih ostalih, tako da će i muškarci i žene stati na stranu njenog partnera. Drakulić kritiku patrijarhata vrlo pažljivo gradi, te nije preskočeno ni pitanje materinstva. Dora Maar je kao 'neplodna' na još jedan način označena kao falična žena.
I pored jasno feminističkog autorkinog stava, kako zbog tema koje pokreće, tako i zbog mogućnosti koju daje Dori Maar da spozna svoju marginalnu poziciju, ipak je izbor teme ujedno i ograničavajući, što se najbolje može uočiti u sceni kada se naspram Dore Maar nađe Frida Kahlo.
Pojavljivanje Kahlo je intertekstualni signal, uzme li se u obzir da je ona bila glavni lik ranijeg romana Slavenke Drakulić Frida ili o boli. Ove dvije žene, obje vezane za velike slikare, Pabla Picassa i Diega Riveru, srele su se u Parizu i na neko vrijeme postale sagovornice.
Kroz primjer Fride Kahlo, koja se nikada nije odrekla slikarstva, Dora Maar postaje svjesna i svoje odgovornosti koju je imala prema fotografskom talentu, a kojeg se lako odrekla. Na tom nivou, Kahlo jeste dobar primjer ženske emancipacije. Ali feministički potencijal Fride Kahlo krajnje je upitan, jer se njen rad uvijek vezuje za Riverin život. I na vizuelnom nivou, Kahlo sebe slika tako da na čelu nosi lik Rivere, kao što i pripovjedačica Maar svoj život pripovijeda uvijek tako da je Picasso u njegovom središtu, čak i kada postane svjesna koliki mu značaj iznova pridaje.
Možda i najjači naratološki dokaz za tu tezu jeste što se knjiga završava Picassovom smrću, a ne smrću pripovjedačice, kao da njen život poslije njegove smrti više ništa ne znači, ili je manje bitan. Taj se završetak može čitati i tako da je Maar konačno oslobođena Picassa, što je ipak neopravdano kada se uzme u obzir njena sveukupna fiksacija njegovim likom, čak i kada piše autobiografiju.
Čini se da autorki cilj nije bio sugerisati mogućnost emancipacije, nego pesimističan zaključak da Dora nema izlaza na kraju. Time je ostao neiskorišćen potencijal za konačno žensko oslobođenje lika Dore Maar, koju je autorka oblikovala tako da u toku romana ne postane nezavisna od muškog autoriteta, već samo da ga kritikuje.
Jedna scena je mogla otvoriti Drakulić mogućnost da Doru Maar pogura i na taj korak dalje. To je jedina scena kada Picasso i Dora Maar sarađuju kao umjetnici, u toku nastanka Guernice, kada je Maar napravila vrlo uspjele i poznate fotografije slikara u ateljeu.
Za razliku od većine savremenih autora koji umjetničkim pokretima iz prve polovine XX. vijeka pristupaju kao apolitičnim, stavljajući akcenat samo na formalne eksperimente, Drakulić ističe ljevičarski rad Dore Maar. Iako je Picasso prikazan više kao salonski ljevičar, kojem je njegova salonska umjetnost važnija od akcije, na nagovor Dore Maar odlučuje da reaguje na nacistički teror u Španskom građanskom ratu. I samo u to vrijeme nastanka Guernice oni postaju naizgled ravnopravni. A ljevičarska politika jedina ih je mogla dovesti do rodne ravnopravnosti.
Ali to nije put koji se dalje između njih razvija, jer čak ni na tom nivou nijesu u potpunosti ravnopravni.
Slične knjige
-
-
-
U malu je uša đavaSpecial cijena 15,00 € / 113,02kn Redovna cijena 17,99 € / 135,55kn -
-
-
-
-
-
