Dora Bruder

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ana Kolesarić

  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266672-4

  • Naslov izvornika: Dora Bruder

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 240 g

Pravi Pisac redovito primjećuje ono što je vidljivo, a skriveno, čak i ako je riječ o sitnici na ulici, naizgled nevažnom događaju, i u svemu pronalazi priču. Tako je Patrick Modiano pregledavajući stare pariške novine s kraja ratne 1941., pronašao bilješku o nestanku djevojke Dore Bruder. Ta ga je vijest obuzela, pa je krenuo u potragu za njom, za stvarnom Dorom, siromašnom mladom Židovkom čije se ime ne pojavljuje u povijesnim knjigama ni u suvremenim telefonskim imenicima. Dok traži Doru, krećući se njezinim tragovima, pripovjedač oživljava onaj stvarni Pariz, u kojem obitelji žive teško, jedva spajajući kraj s krajem, Pariz oronulih hotela, mjesto skrivanja, a ne velegradskih svjetala. Dora Bruder sasvim je obična djevojka, tinejdžerica željna života. I dok autor prati znakove koje pronalazi, on ne pripovijeda samo o Dori nego i o sebi, o svojim nadanjima i strahovima, o svojoj sudbini, o sebi kao tinejdžeru koji je kao i Dora bježao od sigurnosti u opasnu avanturu.

Dora Bruder, roman nobelovca Patricka Modianoa, priča je o djevojci koja nije uspjela izbjeći svoju tragičnu sudbinu, o ratnim godinama, o deportacijama i izdajama, o ljubavi prema životu, o skrivanju i pronalaženju, o bljeskovima sreće i neizrecivoj tragediji koju najbolje i najtočnije opisuju upravo priče kakve piše Patrick Modiano.

Svaki čovjek, svako dijete, svaki i najnapušteniji živi stvor ima pravo na svoju sudbinu, i na to da se na kraju zna što se s njime dogodilo. O tome govori Dora Bruder. A Dora Bruder, djevojka koja je pobjegla iz internata, pa je zbog skitnje završila na policiji, potpadajući pod rasne zakone, nije u ovom romanu izgovorila ništa. Nije je bilo. (...) Riječ je o jednom od najdelikatnijih, ali i najtiših romana o Holokaustu.
— Miljenko Jergović, Jutarnji list

Modianova je proza baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade.
Lupiga.com

Patrick Modiano gotovo je savršeni primjerak autora koji je u svim svojim djelima, a do danas ih je skupio već više od dvadeset, zainteresiran isključivo za jednu jedinu ideju – traganje za vlastitim identitetom.
— Jelena Gluhak, Vijenac

Patrick Modiano piše kratke, komorne, organizacijski jednostavne romane, koji se mahom bave sjećanjem, identitetom, i odrastanjem bez roditelja. Modiano nije glamurozan. On je elitistički.
— Dragan Jurak, Moderna vremena Info

Modiano se pita: jesu li izgubljeni ideali teški kao i izgubljeni životi

Bojana Radović, Večernji list, 7.2.2016.

Na samom kraju Drugog svjetskog rata u Parizu je rođen Patrick Modiano, veliki književnik, nobelovac. Njegov život obilježile su dvije činjenice: to što mu je otac Židov (podrijetlom iz Aleksandrije) i to što je cijelo djetinjstvo proveo slušajući priče o nacistima, o ratnom Parizu, o tome kako su se skrivali njegovi roditelji (majka mu je Belgijka). O tome svjedoči i u svom romanu “Dora Bruder” (prijevod Ana Kolesarić), koji priča o jednoj izgubljenoj židovskoj djevojčici, ali i (mnogo više) o njemu samom, o ocu kojeg nikada istinski nije razumio.

Priča ovog romana počinje kada Patrick Modiano. pregledavajući stare pariške novine s kraja ratne 1941. godine, pronalazi bilješku o nestanku mlade djevojke. Dora Bruder je siromašna Židovka, koja bježi iz internata u koji su je sklonili roditelji, nakratko se vraća majci (otac je već zatvoren i deportiran), a zatim netragom nestaje u vlakovima koji voze u koncentracijske logore, u smrt. Godinama poslije Modiano slijedi njezine korake ulicama Pariza. Pokušava rekonstruirati njezin život, domisliti se čega se bojala, od čega je bježala, čemu se radovala... Pronalazi neke njezine fotografije, šeće se starim adresama... Sudbina djevojke mu izmiče, ostaje skrivena među tisućama mladih života koje je prekinulo nacističko ludovanje. Pri tome Modiano otkriva i detalje svog života, priča nam kako je i sam pobjegao od kuće, otkriva sukob s ocem, način na koji mu je zauvijek okrenuo leda... Sjeta nad vlastitim Izgubljenim idealima pritišće poput sjete nad izgubljenim životima. Stoji li znak jednakosti između gubitka iluzija i gubitka života? Ako pomno čitamo, njegov je odgovor - da.

 

Potraga za identitetom

Božidar Alajbegović, Vijenac, 14. 4. 2016.

Dora Bruder, roman izvorno objavljen u Francuskoj 1997., treća je na hrvatski prevedena knjiga predlanjskoga dobitnika Nobelove nagrade za književnost, 71-godišnjeg Parižanina Patricka Modianoa. Ovaj roman s prethodna dva autorova romana u Frakturinu izdanju u nas već objavljena - Mali dragulj (prev. Latica Bilopavlović Vuković ) i Ulica mračnih dućana (prev. Ana Kolesarić) - dijeli istu žarišnu tematsku okosnicu - potragu za identitetom i pokušaj nadilaženja njegove fluidnosti, nedosljednosti, necjelovitosti - što je problem kojim se autor bavi u većini od dvadesetak dosad objavljenih romanesknih djela.

Patrick Modiano roman ispisuje u prvome licu jednine i piše ga u autobiografskom ključu, a to čini potaknut oglasom u novinama Paris-Soir od 31. prosinca 1941. u kojemu roditelji mole informacije o kćeri: „Traži se mlada djevojka, Dora Bruder, 15 godina, 1 m 55 cm, lice ovalno, oči sivosmeđe, odjevena u sportski ogrtač, tamnocrveni pulover, suknja i šešir mornarskoplave boje, niske smeđe cipele. Sve obavijesti slati na adresu: g. i gđa Bruder, Bulevar Ornano 41, Pariz.”

Naime, Dora Bruder bila je 15-godišnja djevojčica, Židovka, koju su roditelji smjestili u katolički internat kako bi je pokušali spasiti od nacističkog progona. No ubrzo ona dvaput bježi iz internata te naposljetku pada u ruke policiji i biva deportirana u Auschwitz. To su osnovne konture završnoga dijela tragične životne putanje te mlade djevojke čiji život Patrick Modiano u romanu pokušava rekonstruirati. U tu svrhu on posjećuje lokalitete kojima su se Bruderovi kretali i mjesta na kojima su boravili, razgovara s rijetkim preživjelim ljudima koji su Doru i njezine roditelje poznavali, proučava arhive, birokratsku dokumentaciju, malobrojne preostale fotografije obitelji Bruder i tadašnji tisak te zakone kojima je nacistička vlast regulirala život Parižana - sve u nastojanju romaneskne revitalizacije osobe kojoj je egzistencija nasilno prekinuta u trenutku njezine najveće, mladenačke vitalnosti.

Društvena amnezija

Pritom se Modiano u podtekstu romana bavi i odnosom dokumentaristike i fikcije; gradeći knjigu na temelju oskudnih autentičnih dokumenata i fotografija iz ondašnjeg vremena o stvarnome životu on rupe i praznine ispunjava pretpostavkama, asocijacijama i zamišljajima te osmišljava mogućnosti na temelju sličnih sudbina, ali uvijek ostajući na terenu vjerojatnog, mogućeg i izglednog. Tragajući za informacijama o Dori Bruder Modiano pronalazi i podatke o brojnim njezinim vršnjakinjama i vršnjacima koji su doživjeli sličnu sudbinu pa roman postupno pretvara u svojevrsnu katalogizaciju maloljetnih pariških žrtava Holokausta, čime njegovo djelo postaje nekom vrstom sredstva borbe protiv društvene amnezije.

No, kao i u prethodna dva spomenuta romana, i ova se literarna rekonstrukcija identiteta ljudi od krhotina života kojih Modiano nastoji usustaviti konzistentnu životnu priču pokazuje tek djelomično uspješnom, pa sve te proze odišu konačnim osjećajem praznine, nedorečenosti, maglovite fluidnosti. Strana kritika razlog takve posvećenosti tematici identiteta i nastojanja nadilaženja njegove fluidnosti i nepotpunosti prepoznaje u autorovim mladenačkim životnim iskustvima. Jer on je već u vrlo mladoj dobi bio prisiljen na samostalnost, odrastajući uz roditelje koji su često bili odsutni, ali i nezainteresirani. Jednu od epizoda koja pokazuje netrpeljivost njegova oca prema njemu Modiano opisuje i u ovome romanu, koji je i inače obilato ispunjen brojnim autobiografskim dionicama.

Nalazeći krhotine života Dore Bruder Modiano naime shvaća da je i sam, nekoliko desetljeća poslije, boravio na istim mjestima koja su i Bruderovima bila bliska i poznata. Zbog toga se upušta i u analiziranje vlastite povezanosti s obitelji Bruder, a najtješnju vezu prepoznaje u vlastitome bijegu od kuće 1960., kad mu je bilo nepunih šesnaest.

Autobiografski detalji

Tako u vlastitom tadašnjem osjećaju slobode i razvrgnuću discipline nametnute od nastavnika, roditelja, škole i osjećaju pobune on prepoznaje razdoblje kad se osjećao najviše živ i kad je najviše bio svjestan sama sebe. No te je osjećaje ubrzo zamijenio osjećaj straha koji je zanosu potkresao krila, pa mu se taj bijeg sada čini svojevrsnim pozivom upomoć i nekom vrstom samoubojstva, jer su bile presječene sve veze s vremenom i sa svijetom. Prisjećajući se svoga bijega od kuće Modiano osjeća osobitu povezanost s Dorom, jer je i ona prilikom bijega iz internata vjerojatno iskusila iste osjećaje. Naravno, pritom mu je jasno da Dorin bijeg sigurno nije bio tako jednostavan kao njegov dvadeset godina poslije - jer bila je 1941. ona je bila Židovka, bio je rat t „cijeli je svijet bio protiv nje, a ona nije razumjela zašto”.

Tako se, malo-pomalo, iz stranice u stranicu, čitatelju razotkriva temeljni autorov motiv i poticaj za pisanje romana - rekonstruirajući jedan identitet autor nastoji vratiti dignitet ne samo jednom nasilno prekinutom životu, već cijelom jednom narodu. Na taj način on zapravo rastrganoj slici svijeta pokušava povratiti cjelovitost (razumijevanjem nastoji povratiti uništenu etičnost). Posredno, Modiano ispunjava neku vrstu dužnosti mladih generacija spram nepregledna mnoštva u Holokaustu nasilno uništenih života, a njegova umjetnička imaginacija zadobiva obrise društveno i povijesno odgovorne vokacije. To je ujedno jedan od mogućih ključeva za iščitavanje čitava njegova opusa, što je prepoznala i švedska akademija opravdano mu dodijelivši Nobelovu nagradu za književnost 2014.

 

Neumorni pariški šetač u potrazi za nestalom djevojkom

Nenad Rizvanović, Jutarnji list, 12. 4. 2016.

U novinama Paris-Soir od 31. prosinca 1941. Patrick Modiano pronalazi obavijest kojom gđa i g. Bruder prijavljuju nestanak svoje kćeri: “Dora Bruder, 15 godina, 1,55 cm, ovalno lice, oči sivo smeđe, sivi sportski ogrtač, tamno crveni pulover, suknja i šešir mornarskoplave boje, niske smeđe čizme”.

Oglas je privukao piščevu pažnju jer je Dora Bruder nestala u vrijeme kad Pariz proživljava najkritičniji, najmračniji i najteži period nacističke okupacije: pariške Židove ne progoni samo Policija za židovska pitanja već i kojekakve privatne i tajne policije, žandari i obična policija. Ernest i Cécile Bruder su, treba li napominjati, baš Židovi. Na pariškim ulicama ordinira i Brigada za maloljetne delinkvente, i pripovjedaču nikako nije jasno kako je Dora četiri puna mjeseca izmicala svim policijskim klopkama i stupicama i naposljetku se iznenada vratila kući.

Iznenađujuće otkriće

O Dori Bruder i njezinim roditeljima ostalo je jako malo tragova. Biografija bezimenih ljudi često se svodi na kućnu adresu i eventualno osnovne podatke: Ernest Bruder bio je bečki Židov, bivši legionar, stopostotni invalid, mama Cécile bila je pak krznarska djelatnica. Pripovjedač ipak misli da svi ostavljamo tragove na gradskim ulicama i da mjesta čuvaju neki neodređeni ljudski otisak - barem „udubljenje“ - spisateljska je zadaća otkriti i odčitati te tragove. No Modiano ovaj slučaj istražuje “detektivski”: pronalazi adrese prebivališta, dokumente, pisma, pronalazi čak i svjedoke.

Modiano, poznat kao neumorni pariški hodač, u potrazi za biografijama svojih likova obilazi daleka emigrantska pariška predgrađa, “mjesta na kojima nitko ne bi smio dulje stanovati”, bezimene hotele, sablasne zgradeu kojima su se nekada nalazile kasarne i sabirni centri za Židove. Najvažnije je otkriće pomalo iznenađujuće: na početku romana doznali smo da je Dora pobjegla iz nekog vjerskog internata, no roditleji su Doru smjestili u vjerski internat Sveto Srce Marijino još 9. svibnja 1940. kada još nikakvih progona nije bilo: vjersek ustanove počele su skrivati židovsku djecu tek početkom srpnja 1942. nakon velikih racija i nitko zapravo u internatu natu nije ni znao da je Dora Židovka. Sveto Srce Marijino idealno je mjesto za preodgoj buntovnica, i Dora bježi iz internata jer joj se čini da se cijeli svijet okrenuo protiv nje. Bijeg je - piše Modiano, “poziv upomoć i jedan oblik samoubojstva”. U ovom romanu je sakrivena još jedna priča o roditeljima koji nisu znali kako voljeti svoju djecu.

Svakako, Dora Bruder nije za Patricka Modianoa slučajna tema: tuđa biografija uvijek je povod i za ispisivanje vlastite; i sam je Modiano kao dvadesetogodišnjak pobjegao od kuće no te 1965. to je bilo tek “neopasno ponavljanje, parodija onih drugih putovanja u istim policijskim automobilima i prema istim policijskim postajama, odakle se nitko nije vraćao kući pješice”. Bruderovi će - za razliku od Modianovih - završiti u Auschwitzu, premda je Modianov otac uhapšen istoga dana kad i Dora Bruder - i sproveden u “marici” s vrlo mladom djevojkom koja je lako mogla biti Dora Bruder.

Najsretniji u bijegu

Očito je da Modiano sebe vidi kao dio bezimenog svijeta o kojem piše i da je najsretniji bio kad je, baš kao i Dora, u bijegu; njegova knjiga nije posveta jednoj već mnogima Dorama - recimo, pariškim prijateljicama Židova - daktilografkinjama, kućnim pomoćnicama, poštanskim službenicama - “arijevkama” koje su prkosno nosile žutu zvijezdu u znak podrške Židovima.

Gospodin Modiano ima krasnu naviku da ne patronizira čitatelja i da mu dopušta da sam stvara slike i zaključke, što knjigu koja se bavi pamćenjem, vremenom i ljudskim sudbinama čini posebno vrijednom. “Dora Bruder” je snovita, tiha i stilizirana proza, ali i discipliniran dokumentarni roman. Teško je detektirati kako Modiano uspijeva tako glatko povezati imaginativu prozu i suhoparnu strogost dokumentarnoga, no istina je da dokumenti u ovom romanu naprosto “pjevaju”. Modiano je minimalist, mirni neprijatelj pretencioznosti: svaka rečenica savršeno leži na svom mjestu. Ovaj je pisac naprosto perfekcionist, što je danas, nažalost, postala prava rijetkost. Nobelova nagrada 2014. završila je u pravim rukama.