Dok ti oči ne dogore

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 128

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266912-1

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 225 g

Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.

Delimir Rešicki

U čast našim zastranjenjima

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 7. 4. 2018.

Knjiga pjesama “Dok ti oči ne dogore” Dinka Telećana višestruko je neobično i zanimljivo pjesničko ostvarenje. Suprotstavljajući svoju poeziju podivljalom tehniziranom svijetu kakav naš jeste, koji iz dana u dan automatizam i robotizaciju dovodi do paroksizma, otuđuje i obezljuđuje, ovaj pjesnik kao da ide za onom znamenitom sintagmom Šklovskog o deautomatizaciji percepcije. Dakle, posrijedi je poezija koja ne ponavlja refrenična žurnalistička nagvaždanja o svijetu, već nastoji zaći iza pojavnosti stvari, dati nam nešto više i dalekosežnije od pukog bilježenja svakodnevnih prizora. To dakako ne znači da je poezija u knjizi “Dok ti oči ne dogore” lišena tih stvarnosnih, reklo bi se socijalno i društveno angažovanih zapažanja, već da tu stvarnost, tu njenu kao katran gustu neprohodnost, nastoji osmisliti iz jedne drugačije perspektive. One koja ne preza ogoliti se do srži, iskopati i najdublje rupe u sebstvu bića, porušiti i nanovo izgraditi cijeli jedan svemir. Pitanja našeg vremena, od naše umobolne posttranzicije i izgubljenosti čovjeka u haosu informacija, do leševa djece koja leže na obalama svjetskih mora ograđenih bodljikavom žicom, prisutna su u poeziji Dinka Telećana. Ono što ih pak razlikuje od stotine drugih izvještaja i dokumentarističkih bilježenja koja donose tek puka zgražavanja i ogrezlost u nečinjenju, čime se mrtvi pretvaraju u brojeve koje su izbacila mora, jeste nastojanje ovog pjesnika da vlastitu poeziju učini krikom jedne vaseljenske nemoći.

Primordijalnost

Zato će u pjesmi “Jebite se pjesnici” pjesnik napisati: “Jebite se pjesnici/koji pjesnikujete dok onaj dječak/ oplakivan valovima i lica zagnjurenog u pijesak/čeka da ga turski policajci odnesu u grob/”, pokazujući tako svu jalovost i nemoć poezije u ovom u krv i smrt ogrezlom svijetu. Ali će jednako tako, na kraju iste ove pjesme lirski subjekt reći: “jebite se pjesnici/volim vas”. To pomirenje sa tom nemoći poezije, sa njenom nijemošću pred strahotnim licem naše planete, na kojoj mrtvu djecu izbacuje more, kao kakva drevna utroba mrtvorođenčad svemira, ipak jeste tračak vjere da riječi nisu tek jedno ništa. Telećan tako kao da hoće ponoviti ono Kišovo: “Država je, treba li reći, još uvek, i sve više onaj ‘monstrum’ od kojeg se užasnuo Niče, no primer Solženjicina dokazuje nam da literatura nije tako bespomoćna prema generalima kako nam se katkad to čini. Svaka knjiga koja svedoči protiv države kao institucije nasilja, laži i bezakonja, daje smisao celokupnom našem pisanju. Šta, dakle, može jedna knjiga? Po svom prisustvu, ona determiniše prostor u kojem je nasilna smrt skandal: ona daje smisao toj smrti, kako kaže Žan Rikardu: ‘Bez prisustva literature (a reč prisustvo treba shvatiti u punom značenju) smrt jednog deteta negde u svetu ne bi imala veći značaj od smrti neke životinje u klanici.’”

Stoga je nakon ovakvog postavljenog koncepcijskog okvira ove knjige sasvim logičan slijed pjesničko nastojanje Dinka Telećana da svoju poeziju vrati izvjesnoj primordijalnoj prirodnosti. Onom antićevskom povratku na mahovinu i ništa. Nakon što se sve raspalo, nakon što je naš svijet postao jedna ruina na licu kosmosa, nužno je vratiti se prirodi. Pokušati ponovo, učiniti kamen kamenom, postati bližnji sa njim, sa pticama, sa vodama, sa suncem. To se doima kao jedini izbor, jedini spas pred ludilom povijesti i sadašnjosti. Osluškujući onaj još uvijek nenarušeni svijet i život koji u svom betonu i gvožđu oko nas uprkos svim tim okovima buja, stvarajući pritom pomjerenu atmosferu postapokalipse i distopije, Telećan kao da ide pjesničkim tragom filmskog jezika Andreja Tarkovskog. Prisustvo metafizičkog užasa, konvulzija i nemogućnosti da se strah koji nagriza sve prenebjegne, kao posljednji korak u spašavanju sebe pred pustinjom postojanja otvara vrata prirode. Već od prve pjesme “Javor za Stradivarija” postaće vidljiva magistralna linija poetske staze Dinka Telećana. “Stradivari iz Cremno a nećaku piše/Ono deblo moraš naći/koje samo se za život izborilo,/Ne javor u šumi javorovoj,/nego stablo u šumi miješanoj,/na litici visokoj,/u surovim uvjetima izrasli javor,/jer to je pravi javor,/(…).” Posrijedi je jedan univerzalistički, transcendentirani poziv na individualnost, na borbu za opstanak u svijetu istosti i unificiranosti. Ali pjesnički artikulisan gotovo zaumno. Stvarnost i angažman su u Telećanovoj poeziji neizostavno prisutni, međutim ono što ih čini drugačijim jeste prije svega taj pjesnikov senzibilitet za osluškivanje onoga što je onkraj vidnog polja. Iz tog razloga stihovi u knjizi “Dok ti oči ne dogore” često djeluju kao oniričke slike, ili košmarne vizije, ali također i kao molitve budističkog monaha. Priroda se tu ponovo vraća kao suštinsko središte čovjekove drame, kao neizostavni ravnodušni mizanscen našeg prolaska. Evo kako se to zrcali u pjesmi “Djeljivi ostatak”: “(…) time recimo šuma zna opravdati/krike usred crne sebe/zeleni znoj prosut po mahovini/ili stazu koju iskrčio si noktima/i prvi slijepi korak po njoj/(…)”. Ili još dojmljivije u pjesmi “Iz klauzure”: “(…) spavam dvadeset tri sata dnevno/dok ne oblikujem prihvatljivi ponor/u tom satu u tom jednom satu/jedem žute i grimizne cvjetove/i slušam jednu crnu pticu/kada sleti na kamen/i ostane jedan sat na njemu/ perem se pijeskom/i tad pjevam što me crna ptica naučila/dok me glas ne napusti/…(…) nikad ne idem nikamo/a kad poželim biti u tijelu/i kad poželi mene/vodim ljubav s bijelom božicom/izliječenom od spolnih bolesti/sve dok joj ne dodija/(…).”

U tom oblikovanju prihvatljivog ponora, one nužne izbe mira, utočišta pred nesvarljivošću postojanja Dinko Telećan često odlazi u prostore meditativnog, istražujući sve ponore i dubine prirode, onog nezaustavljivog pulsiranja koje neprestano, bez obzira na čovjeka, potresa zemljino tlo. Na mnogo mjesta duž ove pjesničke knjige zrcaliće se detalji i slike koje pokazuju jedan istančan pjesnički osjećaj svijeta, mogućnost da se razlistavaju i kidaju sve opne postojanja i smisla. Ipak, u svoj toj haotičnosti, toj sumornoj postapokalipsi, provijava u knjizi “Dok ti oči ne dogore” i jedna nijansa bezbrižnog mira. On je, dakako, ponovo neodvojivo vezan od povratka prirodi kao jedinom stvarnom utočištu, kao novom početku i izvoru. Pjesma “Čekanje očiju” donosi jedan takav prizor: “neki dječak sunča meki trbuh/na ležaju od lubanja/i kovitlac mu se uzalud bliži/; biti u košari na jarbolu/a jedan nožni palac/umakati u vruće more/”. Pjesma “Noćna zdravica” pak u jednom dionizijskom ritmu donosi himničnu pohvalu kovitlacu svjetlosti i mraka, ali i oslobađajućeg zastranjenja i odbacivanja nametnutih okova u klik kompjutera pretvorenog života. “(…) u prevarenom se moru davi/neprevarljivi demon/u peharu što ga dižem noćas/u čast svih naših zastranjenja/”.

Nadrealizam

Ciklusi “Druge rečenice” i “Množenje sunaca” pak uvode u poeziju Dinka Telećana jedan posve nadrealistički pogled. Umnogome poezija u ovoj knjizi time podsjeća na one nadrealističke igrarije i odbacivanja svakog kanona, svake propisane norme stvaranja. Pjesnički jezik tako postaje nezaustavljiva vrteška, zaigrana u novim eskapadama i akrobacijama. U traženju pukotina i rastakanju smisla. Čime se postiže i nužan ironični otklon od stvarnosti, a on se u Telećanovoj knjizi na mnogo mjesta umeće iznimno efektno. Sve to iznova prožeto meditativnim putopisnim slikama i prirodom kao oltarom ove primordijalnosti, putovanjima od Šri Lanke do Indije, da bi se stalo u kap rose na osunčanom paradajzu. Kao u pjesmi “Rosna”: “(…) kada je vidokrug more štakorske kiše/a djelokrug mlaka u slivniku/od utapanja spašavam/misao na rosu/na rajčici/u zemlji čijim rubom kročiš/u predvečerje rublje noseći”. Taj istančani, gotovo budistički smiren pogled pjesničkog subjekta, i ta svjetlost koja se kao u kakvom filmskom kadru zaledi u mislima, pokazuju da je Dinko Telećan pjesnik koji tijelom osluškuje i upija vibrantnost prirode, shvatajući da i kap rose, i mrav i leptir jesu nenarušivo savršenstvo postojanja. Kako bi drugačije bilo moguće stvoriti u savršenom haikuu ispjevanu pjesmu “Leptirova”: “ispod svjetiljke/mori me ugasivost/samo njezina”. Ili pak pjesma “Kanyakumari”, koja tako dojmljivo i nježno donosi jednu drevnu dramu iščezavanja, njega kao plovidbe u mir kosmosa i divlje ljubavi: “tako si me nježno zaskočila/da sam mislio da ostajem isti/a rukovala si maljem od lunarne alge (…) pa si me umočila u kipuće more,/posušila me potom, prostrla po otpacima,/okrenula mi glavu prema suncu što se ljubi sa mjesecom/(gledaj ih, dok ti oči ne dogore!),/gurnula mi šaku u želudac/i iz njega iščupala skulpturu ljubećeg para/koji je kiselina skašila u nešto smiješno/i onda si rekla: nema te/nema ničega što si mislio da jesi/ ima samo posuda koja može biti samo od zlata/u koju smije se uliti mlijeko/crno mlijeko snježne lavice/”.

Ali sve to, sva ta trzanja čovjeka, sva rušenja i borbe, kod Telećana dobijaju jedan viši, metafizički smisao. Pjesnik nas vraća prirodi i pokazuje da je svijet pogrešno mišljen kao borba protiv nje, jer se život odvija i odvijaće se i kad ne bude čovjeka. To je ona savršeno mirna svijest o porazu, o nemoći, ali i o ljepoti življenja. Kao u pjesmi “Sunce čuje”: “sunce trepne/i jedan idol se rastopi/jedna šuma plane/jedno pleme preseli se u povijest/jedna ljubav previdi svoju propast/.” Ili u pjesmi “Spremnost”: “naviknuti se da budeš crv/u žutom kljunu male zebe/spreman da se otisneš niz grlo/”.


Dinko Telećan : Dok ti oči ne dogore

Mirko Božić, Moderna vremena Info, 14. 5. 2018.

Slikar Paul Gauguin se 1891. godine odlučio napustiti Francusku kako bi na Tahitiju stvorio ono o čemu je sanjao, začarani svijet užitaka daleko od Europe. Njegova odluka vjerovatno je bila barem djelomično motivirana i svime što se tada moglo vidjeti u arheološkim muzejima diljem Europe, u kojima su bila izložena neprocjenjiva umjetnička djela koja su europski kolonizatori popljačkali iz osvojenih teritorija. Kada je stigao na Tahiti, Gauguin se smjestio u Palpeeteu i - kako to obično biva - suočio sa razlikom između njegova idealizma i polinezijske realnosti. No na Tahiti se ipak vraća 1895. godine, a putopis "Noa Noa" objavljuje 1903.

Dinko Telećan, hrvatski pjesnik, putopisac i prevoditelj, svakako ima određene sličnosti, ali i razlike (i ne samo jer nije slikar) sa Gauguinom. Ponajprije, u oba slučaja primjetna je fascinacija i inspiracija egzotičnim svijetom dalekim od onoga u kojem žive, iako je ekspresija i način njihove refleksije dijametralno suprotan, kao i iskustvo. Naime, Telećan se ne vezuje za jedno mjesto nego se bavi čitavim nizom dalekoistočnih toponima, što se iščitava iz njegove bibliografije („Azijska suita“, „Lotos, prah i mak“).

U svojoj novoj zbirci „Dok ti oči ne dogore“ opet se vraća kozmopolitskoj poetici globalnog flaneura (šetača), izmješanoj sa motivima koji globalnost teme vraćaju na nivo intimne observacije, pa na taj način sve ono što je u knjizi nedokučivo - bilo geografski, bilo emotivno - spušta na nivo suptilne pojmljivosti. Na određeni način, Telećanov slovenski pandan bi mogao biti Andrej Blatnik u čijem je opusu Indija jedna od konstanti i kojoj se na svojim putovanjima neprestano vraća.

No, treba povući jasnu cezuru između Telećanove knjige i bedekerskih turističkih brošura iz predinternetskih vremena. „Dok ti oči ne dogore“ ne pokušava pružiti odgovore  na „kitajske pitalice“, prema kojima je nazvano jedno poglavlje u knjizi, niti nam ima namjeru sugerirati najprepoznatljivije toponime koje treba posjetiti ukoliko nas put nanese u taj dio svijeta.  Upravo suprotno, on piše o sudbini svijeta u kojem egzotike više nema i u kojem je Lonely Planet bio na svakom mjestu prije tebe. Njegova poezija odustaje od besmislenosti nadmetanja za pažnju čitatelja, jer je poezija sama po sebi ionako disciplina za probrani krug čitatelja, za razliku od popularnijih žanrova kao što je proza.

Zbirka se otvara svojevrsnom programatskom pjesmom „Javor za Stradivarija“, u kojoj autor daje naslutiti generalni ton knjige:

...ono deblo moraš naći
Koje se samo za život izborilo
Ne javor u šumi javorovoj, 
Nego stablo u šumi miješanoj, 
Na litici visokoj.

Na određeni način se i autor u ovoj knjizi bori za svaki stih, pa tako i ovu pjesmu završava optimističnim tonom. Javor i violina su lijepa metafora za pjesnika i poeziju, jer kao je javor preduvjet za instrument, i autor je preduvjet za poeziju. On je prepoznaje i kanalizira, uobličuje, iz krošnje tog zamišljenog stabla izrasta cijela krošnja raskošnih narativa koji prožimaju cijelu zbirku. U Telećanovu slučaju, ona je puna egzotičnih plodova koji donose mirise daleke Azije. No, možda su najzanimljivija njegova razmišljanja o malim stvarima, ili svojevrsno poetiziranje banalnog, kao što je vidljivo u pjesmi „Revolucija marelice“: 

Danas je u mojoj ulici
Procvalo stablo marelice
Bijela će za koji dan,
Znam, u ružičastu preći.
Danas mi gotovo ništa 
Drugo nije važno
I možda je to znak
Da nisam posve izgubljen. 

U ovoj pjesmi ogleda se estetika koja je karakteristična za autore poput japanca Matsua Bashoa, čiji je poetski svijet pun ovakvih stabala i koji je u stanju fizički svijet oko sebe reducirati na nivo kapljice vode  u drvenoj posudi. Jednako kao i u pjesmi s kojom se knjiga otvara, vraćamo se istom motivu, i Telećan nas vodi u tu lirsku šumu, na čitatelju je samo da u nju uđe. Samokritičan je i izbjegava zamku "sveznajućeg pripovjedača, jer je knjiga prepuna porozne delikatnosti u koju možemo učitavati vlastita tumačenja. On jasno naglašava da zbirka nije zatvoren i ekskluzivan prostor za odabrane, nego se otvara prema van i poziva da se u nju uđe, kao što u gorespomenutoj pjesmi poziva da sjednete ispod stabla. Kod njega nema burnih, teških emocija. To nije poetika mora već prije poetika jezera. Ima i suptilnih hommagea drugima (Dane Zajc, Aleš Debeljak), a putovanja u ovoj knjizi nisu rekreacijska zabava, nego egzistencijalna potreba.

U pjesmi prikladno nazvanoj „Putnikova“, otvoreno kaže da ga fiksna geografija steže i veže, a da pritom to nema prizvuk eskapističke patetike, a u pjesmi „Selidbe“ svjestan je da „i ovaj stan će biti privremen“. Između lutanja o kojima piše, konstruira slike raskošnih lirskih dimenzija, čiji unutarnji prostor daleko nadilazi prostor između korica knjige. Iskustvo čitanja priziva neka neočekivana sjećanja: njegov „neizgovorivi“ je onaj koji uništava memoriju, uništava biblioteke - onaj nezaboravno tragični prizor spaljene sarajevske biblioteke u kojoj je veliki Zubin Mehta dirigirao Rekvijem za knjige. Njegov Neizgovorivi će sve ono što su njegovi stihovi izgradili odvući u prazno crnilo, ali barem na trenutak, poput fotografije, čin zapisivanja zaustavlja taj proces.

Kao što Mehtin rekvijem nije spasio knjižnicu, ni Telećanova zbirka neće poeziju spasiti od borbe u neprijateljskom svijetu banalnog žutila i tzv. alternativnih činjenica, ali može stvoriti vlastitu alternativnu realnost, punu mirisa egozota - frangipana, jasmina, kokosa - lijepo bi bilo živjeti u lirici Dinka Telećana, koja je daleka i koloritna kao indijska Goa.

U „Azijskoj suiti“ lutalački karakter autora još je izraženiji, budući da je riječ o svojevrsnom književnom, stiliziranom putopisu. On je nastavljač lijepe tradicije sličnih dijela, poput Calvinovih Nevidljivih gradova“ ili „Vodenog žiga“ Josifa Brodskog. U najljepšoj metafori ove zbirke, Telećan se transformira u leptira u metrou, gotovo taoistička scena neopisivo filmičnog karaktera. No upravo ova ljepota neočekivanosti je glavni adut knjige i time dobiva na vrijednosti koja je ističe u novijoj poetskoj produkciji hrvatske poezije.

Neke su knjige poput labirinta, progutaju vas i povuku da istražujete dalje, kao što će vam se vjerovatno desiti nakon što zaklopite ovu knjigu, pa onda, gotovo po inerciji, prijeđete na Suitu. Osim kao autor, on se nametnuo i kao književni prevoditelj, čime se njegova vrijednost na domaćoj književnoj sceni eksponencijalno povećava, budući da su dobri prevoditelji rjeđi od dobrih pisaca.