Dobro došao!
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: mađarski
-
Prijevod: Xenia Detoni
-
Broj stranica: 408
-
Datum izdanja: kolovoz 2011.
-
ISBN: 978-953266325-9
-
Naslov izvornika: Isten hozott
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 525 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Sedam godina Gergely Gallér nije imao veze sa svojim selom. Tek je počeo raditi kao knjižničar u malome gradu kada ga je, na dvadeset treći rođendan, nazvao prijatelj i rekao mu da se mora vratiti u Sáraság jer je Kleinov dnevnik postao dostupan. Junaku ne preostaje drugo nego da otputuje u svoje selo u Velikoj nizini, u teškoj mađarskoj provinciji, jer on je kao četrnaestogodišnjak bio jedan od osnivača Družbe “Ede Klein”, jedan od nekolicine izabranih. Povratak ga vraća u adolescentsku dob i odrastanje ranih osamdesetih, u vrijeme kada je sve bilo drugačije, kada su se neobični događaji u selu redali kao na traci, a Gergely je počeo sumnjati da mu je sitni misteriozni židovski trgovac Ede Klein zapravo otac. Dobro došao! neobična je priča o odrastanju u ruralnoj sredini prepuna profinjene erotike, magijskog realizma, poganskih običaja i židovske mistike.
Protkan finim referencama na Ferenca Molnára, Magdu Szabó i Georgea Orwella, roman Dobro došao! iz perspektive dječaka priča o ljubavi i mržnji, o seksualnosti, alkoholizmu i komunizmu. Krisztián Grecsó, jedan od najzanimljivijih suvremenih mlađih mađarskih prozaika, u svome prvijencu na nov i neobičan način govori o složenim odnosima između manjine i većine.
9.9.2011.
Roman o selu, seksu i odnosu 'Istih prema Drugima'
tportal.hr, Goran Duhaček, 9.9.2011.
Jesenski ciklus tribine Razotkrivanje, koju organizira nakladnička kuća Fraktura, započeo je gostovanjem mađarskog pisca srednje generacije Krisztiana Grecsoa, čiji je prvi roman 'Dobro došao!' preveden na hrvatski. 'Rođen sam u jednom mađarskom selu, to je moj zavičaj. U njemu žive tvrdoglavi mađarski katolici, koji su po prirodi vrlo zatvoreni ljudi. Odrastao sam u seljačkoj obitelji u kojoj su tri naraštaja živjela pod jednim krovom', rekao je na predstavljanju svoje knjige 'Dobro došao!' mađarski pisac Krisztian Gresco, rođen 1976. u selu Szegvar u južnoj Mađarskoj. I njegov roman tematizira provincijski život, sa svim njegovim pomalo čudnim ritualima i pravilima te tjeskobom i tihim očajem koji se ispostavlja kao temeljna emocija egzistencije u mađarskim pustarama, prema granici s Rumunjskom i Srbijom. Riječ je o dijelu Mađarske koji se zove Olujni džep, regiji koja je svjetski lider po broju samoubojstava. Ukratko, zvuči kao odlično mjesto za sakupljanje literarnih ideja, pa nije ni čudo da je mladi mađarski pisac Grecso u svojem prvom romanu 'Dobro došao!' (koji je prevela Xenia Detoni, a izdala Fraktura) izabrao tematizirati svoj zavičaj i odrastanje u njemu. No, kako je naglasio autor, 'glavni lik nije alter ego', s obzirom na to da je riječ o mađarskom Židovu, koji kreće u istraživanje mračnih strana lokalne prošlosti. Zato je 'Dobro došao!' prožet aktualnim temama, poput odnosa 'Istih prema Drugima', kako je to na Razotkrivanju definirao Grecso, ali i oplemenjen magijskim realizmom, koji nije stvoren samo za južnoameričke prašume, nego i istočnoeuropske stepe. Romanu zapravo prožima mnogo različitih tema, pa je u mađarskoj književnoj javnosti, naročito među tradicionalnijim autorima, najveći šok izazvalo opisivanje seksualnosti mladih. Ipak, ključna je priča o životu na selu, s čime se autor (koji danas živi u gradu i radi kao urednik literarnog časopisa) i dalje mora nositi. Naime, nakon što je objavio svoju prvu zbirku novela 'Mama tračerica' u njegovom zavičaju izbio je skandal; nekoliko ljudi ga je htjelo tužiti na sudu, a seljani su počeli sakupljati potpise za peticiju kojom se tražio otkaz Grecsove majke s posla! 'Moj mlađi brat se bavi suvremenim plesom, a ja sam pisac. Možete misliti kako je mojoj majci kada je upitaju što im sinovi rade', rekao je poluironično, a polugorko Krisztian Grecso. U selu ga i često pitaju koliko on uopće voli svoj zavičaj, jer mu u svojoj prozi ne piše hvalospjeve, ali se ispostavilo da su lokalci mnogo zanimljiviji u romanu 'Dobro došao!' nego u novelama u 'Mami tračerici'. Grecso piše i scenarije i drame, od kojih se jedna bavi uznemiravajuće katastrofalnim položajem Roma u mađarskom društvu. Jednostavno nazvana 'Cigani', ta je drama izazvala i određene kontroverze u tamošnjoj javnosti, jer opisuje ubojstva Roma, za koja u Mađarskoj rijetko tko kazneno odgovara. 'Mađari su nesposobni suočiti se s vlastitim pogreškama iz prošlosti', smatra Grecso, što je rečenica koja bi se u velikoj mjeri mogla primijeniti i na hrvatsko društvo. No zato valjda i postoje autori poput Krisztiana Grecsoa, nespremni ustuknuti pred malograđanskim kontroverzama, a željni suočavanja s istinom.
11.9.2011.
Sukob identiteta i običaja u romanu Krisztiána Grecsóa
Večernji list, Denis Derk, 09.09.2011.
Novi ciklus Frakturinih tribina pod nazivom Razotkrivanja otpočeo je prvim zagrebačkom gostovanjem mađarskog pisca srednje generacije Krisztiána Grecsóa, i to u umjetničkom kafiću Velvet u Dežmanovoj ulici. Povod je bio svježi hrvatski prijevod autorova romana prvijenca “Dobro došao” koji je prevela stalna Frakturina prevoditeljica za mađarski jezik i uporna promicateljica mađarske kulture u Hrvatskoj (ali i hrvatske u Mađarskoj) Xenia Detoni. U romanu “Dobro došao” Grecsó piše o mađarskom selu, graničnom području koje se nalazi u blizini Rumunjske i Srbije, i koje je prava riznica čudesnih karaktera i magičnih realističnih priča, s određenom dozom nezamjenjive srednjoeuropske, židovske mistike. Kako je pisac i sam rođen u seoskom okruženju, u selu Szegvar 1976. godine, u kojem žive pomalo tvrdokorni ljudi nespremni za promjene i za prihvaćanje drugoga, to je i u romanu “Dobro došao” progovorio o turobnoj mađarskoj provinciji i o ljudima koji se teško nose s drugima, o sukobu i stalnom frcanju iskri zbog različitih identiteta i običaja. Već objavom zbirke novela “Mama tračerica” Gercsó je izazvao polemike, napose u rodnom selu gdje su susjedi čak tražili otkaz za piščevu majku jer nisu bili zadovoljni opisivanjem seoskih karaktera u spornim novelama. Spominjale su se i sudske tužbe, što je, u osnovi, bila dobra reklama za pisca. No, Gercsó je nastavio po svome, pa je u drami “Cigani” progovorio o slojevitom odnosu Mađara prema Romima. Stoga je mađarski pisac više nego dobar izbor za sudionika prvog susreta pisaca iz podunavskih zemalja koji se, uz moderiranje Srećka Horvata, ovog petka i subote održavaju u Hrvatskom domu u Vukovaru.
12.9.2011.
Krisztián Grecsó: Ksenofobija u Mađarskoj je gorući problem
Vjesnik, Neven Svilar, 11.09.2011.
Krisztián Grecsó, koji se posljednjih godina etablirao kao jedan od najzanimljivijih glasova suvremene mađarske književnosti, predstavio se hrvatskoj čitateljskoj publici svojim romanom »Dobro došao!«, koji je upravo objavljen u izdanju Frakture, a u prijevodu Xenije Detoni. »Dobro došao!« je roman o odrastanju na selu protkan erotskim partijama, ali i židovskom mistikom i humorom s elementima magijskoga realizma. Roman Krisztiána Grecsóa zapravo govori o kompleksnim problemima odnosa društva i pojedinca, mladosti i starosti, manjine i većine, čime indirektno ukazuje i na aktualna društveno-politička događanja u Mađarskoj. S Krisztiánom Grecsóm, uz svesrdnu pomoć prevoditeljice Xenije Detoni, razgovarali smo nakon promocije njegove knjige »Dobro došao!«. Knjigu počinjete citatom Zsigmonda Móricza da je život seljaka sav uronjen u zaborav, no vi kao pisac zapravo trgate to selo iz zaborava. Budući da i sami kažete kako ste pisac iz naroda, mislite li da u tome leži neki nepremostiv paradoks? - Vaše je pitanje zapravo ključno. Knjigu počinjem dvama citatima koji su međusobno posve suprotni, a i zrcale zapravo dva posve različita svijeta. Za mađarskoga čitatelja to će biti svojevrsna pikanterija zato što su oba ovdje citirana pisca, iako suvremenici, smatrani pripadnicima potpuno različitih književnih stilova, pa, pomalo apsurdno, gotovo i razdoblja. Naime, Zsigmonda Móricza su svrstavali u narodske pisce, dok je Gyula Krudy smatran pravim građanskim piscem. Zamisao je bila da napišem roman u kojem će se odnos prema vremenu realizirati u stilu građanskih pisaca, a ne u stilu narodskih pripovjedača. U osnovnoj zamisli htio sam suprotstaviti ta dva citata koja se i čine suprotnima, no kada čitatelj dođe do kraja romana, shvat će da je u pitanju debela fikcija. Naime, bitno je reći da ipak sve što je ovdje ispripovijedano stanuje isključivo u pripovjedačevoj glavi. Kada govorimo o samom pripovijedanju, protagonist je istrgnut iz svoga »prirodnog prostora«, iz svog zavičaja, da bi se vratio nakon određenog vremena. Mislite li da je vremenska distanca ključan i jedini mogući pokretač, nešto nužno da bi se uopće počelo pisati o selu? - Istrgnutost pa onda povratak u zavičaj nešto je što će proživjeti svaki mladi čovjek sa sela koji odlazi u grad i, dakako, tu će se pojaviti vremenski i duhovni ponor. To često dovodi do toga da mlada osoba onda krene nijekati svoje seoske korijene. Ovdje je priča o nečijem odlasku sa sela u grad i onda ipak povratak svome domu. Sada je zapravo pitanje hoće li protagonist nakon svog povratka znati pobijediti onaj vremenski razmak, onaj ponor koji se ispriječio u normalnom protoku vremena, kako to na selu već biva. Zapravo, takav će proces proživjeti i svaki mladi čovjek, pa i onaj koji dolazi iz grada - proces u kojem će ta osoba ustvrditi da je drugačija od svojih roditelja - i zapravo je golemo pitanje hoće li bilo koja mlada osoba nakon tinejdžerskog bunta znati pronaći povratak svojoj zajednici. To je pitanje mogućnosti života u zajednici. Radnja romana događa se u nekoj vrsti dvostruke depresije - geografske i duhovne. Prostor je to koji je vodio u svijetu po broju suicida po glavi stanovnika. Kako takav okoliš funkcionira kao stanište za vašu knjigu i likove u njoj? - Znate, stvar kod mjesta radnje, pogotovo kada pišete neku vrstu »romana o odrastanju«, zapravo je da ono može biti bilo što. Jedino je bitno da ste tamo rođeni. Jer, ja tu nisam imao nekog izbora; naime, ja taj prostor nisam birao, ja sam tamo rođen. Upravo sam s tom bajkovitošću pokušavao razrijediti tu tešku atmosferu depresije. Ja zapravo sve vrijeme pričam bajke, pa makar one bile i u samoj srži istina, i to radim upravo da bih olabavio tu napetost. Je li to razlog zbog kojeg »Dobro došao!« nije depresivna knjiga, nego je knjiga puna humora i nekakve posebne magije? - Iskreno vjerujem da to nije nimalo depresivna knjiga iako nemam dovoljan odmak od romana, no pitanje je hoću li ga ikad i imati. Postoje, dakako, velike suprotnosti u romanu i zaista se u nekim trenucima skače iz krajnosti u krajnost, ali na kraju, čini mi se kako postaje očito da je, koliko god to mjesto i taj život bili okrutni, sve skupa istodobno i smiješno. I obratno, dakako. No, na kraju treba imati na umu da je to sve zapravo fikcija, velika bajka, jer kakav god taj svijet bio, ja ga volim, to je moj zavičaj, i zato mi je pisanje ovog romana predstavljalo istodobno i veliku poteškoću i prekrasno iskustvo. Sjajno je iskustvo iz jednoga kraja, iz jednoga mjesta koje ni po čemu nije lijepo pronalaziti emocije, a emocije su zaista bogate. U devedesetima, razdoblju tranzicije, mnogi pisci mlađe generacije, bilo u Hrvatskoj, bilo u drugim zemljama istoka Europe, okrenuli su se pisanju »urbane proze«, i to i na sadržajnoj razini i na planu diskursa. Vi ste u tom smislu potpuna suprotnost toj vrsti proze. Kako se osjećate u takvoj poziciji? - Činjenica je da je većina pisaca i u Mađarskoj pisala maksimalno »urbanu« prozu, a tu je bilo i stvarno dosta dobrih pisaca i dobrih knjiga. To što ja pišem o selu i što sam dolazim sa sela nikako ne znači da sam ja nekakav »narodski pripovjedač«. U tom se smislu moja proza često ne razlikuje u bitnim stvarima od proze pisaca koji pišu o urbanim temama. No, svatko piše o onome što najbolje poznaje. Kako objašnjavate fenomen mađarske literature? Naime, iz Mađarske dolazi velik broj sjajnih pisaca, i to po književnom stilu potpuno drugačijih, poput Imre Kertésza, Pétera Nádasa, Pétera Esterházyja, Lászla Krasznahorkaija, Györgyja Dragomána, a tu su i sjajni pisci iz Rumunjske i Vojvodine koji pišu na mađarskom... - Lijepo je čuti ovakve pohvale i stvarno je ugodan osjećaj kada vas se spomene u kontekstu s piscima koje ste nabrojali. Zaista je činjenica da je danas prilično ugodan osjećaj biti mađarski pisac. No, to se odnosi samo na inozemstvo. Naime, mnogi su mađarski pisci u svojoj domovini predmet velikih napada i zaista su često ljudi prema njima vrlo agresivni i neugodni. No, ako kao mađarski autor odem u Berlin na književni sajam, prema meni i mojim sunarodnjacima odnosit će se kao prema velikim zvijezdama. To je paradoks mađarske književnosti koji proizlazi iz strašne društvene situacije i velike ksenofobije. O tome ste progovorili u drami »Cigani«? - Da, a reakcije su bile podijeljene. Ksenofobija u Mađarskoj je gorući problem, a na žalost počinje već u najranijim godinama. Dovoljno je reći da su djeca iz razreda elitnih gimnazija koja su došla u kazalište mrzila moju predstavu i »pričanje o Ciganima«, što su mi rekla u razgovoru nakon predstave u lice, dok su romska djeca bila izuzetno uznemirena zato što, kako su rekli, »predstava govori o njihovim životima«. To je Mađarska danas.
