Dobri za sve
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 112
-
Datum izdanja: prosinac 2015.
-
ISBN: 978-953266676-2
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 415 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Poezija Sonje Manojlović već je više desetljeća jedno od najpouzdanijih i najpoticajnijih odredišta u kontekstu suvremene hrvatske književnosti, njezina trajna i neupitna vrijednost.
Njezino pjesništvo oduvijek je podrazumijevalo, na razini svekolikoga opusa, a nerijetko i u strukturi svake pojedine pjesme, barem nekoliko semantičkih i stihovno izvedbenih križišta. No ono što je za poeziju Sonje Manojlović još i važnije uvijek je sjajan, istančan smisao za zvukovnost izgovorenoga stiha/jezika i ritma pjesme, s posve konkretnim, “opisom” sveopće zbilje.
Ono što izrazitije karakterizira zbirku Dobri za sve izravni je obračun, skidanje vela s mnogih manipulativnih sustava vremena u kojemu živimo. Sonja Manojlović s lakoćom detektira maske mnogih, mislili smo zauvijek nestalih, ideoloških paradigmi koje se poput zlog usuda neprestano vraćaju u prostore naših života istodobno i nas vraćajući iz sadašnjosti i budućnosti u vječnu prošlost. U kojoj smo mjeri “dobri za sve” vrste manipulacija pita se, između ostaloga, autoričina knjiga.
U poeziji je nužan emotivni naboj i ne izbjegavam ga
Iva Körbler, Nacional, 18.1.2016.
Sonja Manojlović promovira novu zbirku pjesama ‘Dobri za sve’, na kojoj je umjetnički surađivala sa Sašom Šekoranjom.
Ove srijede (20.1.2016.) u zagrebačkom cafeu Velvet hrvatska pjesnikinja Sonja Manojlović promovirat će novu zbirku pjesama “Dobri za sve”, na kojoj je umjetnički surađivala sa slikarom Sašom Šekoranjom. To je četvrta njihova zajednička knjiga u nizu, a istovremeno će u Šekoranjinoj galeriji u Dežmanovom prolazu biti otvorena izložba “Hommage Sonji Manojlović”.
Sonja Manojlović diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, do sada je objavila petnaestak zbirki poezije osvojivši za njih brojne domaće i inozemne nagrade, od kojih i Nagradu grada Zagreba 2013. Pjesme su joj uvrštene u antologije, a knjige prevođene i objavljene na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku. Književna kritika je od samih početaka pozicionirala pjesništvo Sonje Manojlović kao vrijednu dionicu suvremene hrvatske poezije, jedna je od rijetkih pjesnikinja koje su dobile pozitivne kritike za sve svoje zbirke pjesama, a njezine su pjesme čitane i na internetu, gdje se njezina zbirka “Upoznaj Lilit” može besplatno preuzeti.
“Tonko Maroević nedavno mi je u prolazu rekao kako su moje pjesme zapravo sažeci pjesama, i to je istina. Sjetila sam se odmah nekih pjesama u prozi Dore Pfanove, posebno pjesme “Spas”, a koja je kao autorica u svoje vrijeme dosta loše prošla. Iznimno mi je draga i tek joj se u posljednje vrijeme poklanja više pažnje, ali to možda ovisi i o duhu vremena, osobnoj prodornosti, integritetu kritičara, njihovim sklonostima... jer ipak kritičar slijedi sebe, kao što to radi i autor. Bitno je da dobijete nagradu za svoj rad na vrijeme, ali nagrada može biti i osmijeh. Smatram da zapravo nema dovoljno nagrada za sve koji ih zaslužuju, poput Nagrade grada Zagreba. Malo pjesnika ju je do sada dobilo”, ističe pjesnikinja koja je prošle godine dobila Međunarodnu nagradu za pjesnički doprinos svjetskoj poeziji u Calcutti. Ta se nagrada dodjeljuje pri izlasku antologija svjetske poezije u siječnju gotovo svake godine, a pjesme Sonje Manojlović bile su zapažene između 132 autora iz cijelog svijeta. “Nažalost, nisam otišla u Calcuttu jer naše ministarstvo više baš ne financira te daleke putne troškove, ali su mi s nagradom poslali tu antologiju. Pozvali su me i ove godine, ali također nisam otišla. To je nagrada koja je, kaže se, došla s neba. Upoznala sam tog pjesnika, organizatora iz Calcutte 2014. u Osaki, kada mi je bila uručena Nagrada za izvrsnost u poeziji na 23. svjetskom kongresu pjesnika”, pojašnjava Sonja Manojlović. Nije bila previše začuđena kada joj je jedna pariška kritičarka javila da je njezinih desetak pjesama na engleskom, na filipinskom sajtu Svjetskog kongresa pjesnika, koji se održava svake dvije godine u drugoj zemlji, prošle godine u travnju bilo predstavljeno kao “Poezija mjeseca”.
Ističe da je svaka njezina zbirka pjesama trag sazrijevanja u životnom i umjetničkom smislu. “Kada govorim o svojim pjesmama, ne prihvaćam jezik kritike, iako ću uvijek reći da mi je zadnja knjiga najbolja. Ja sa svoje strane, kao profesionalac, moram napraviti sve što mogu. Pišu se razne vrste poezije, ali smatram da je u poeziji nužan emotivni naboj i uopće ga ne izbjegavam. Uvijek sam se trudila da postoji u svakoj pjesmi, čak sam započinjala pjesme s ‘ja’, što je svojevremeno bilo pomalo prezirano u našoj poeziji – i ustrajala na tom ‘ja’. Poezija ima svoj mikro i makrokozmos, ona nije nečija sluškinja. Ali poezija koja ne govori iz svog vremena o svom vremenu je larpurlartizam u kojem jedan dobar pjesnik može tek privremeno uživati. No dar da se kaže nešto o vremenu, pjesnika može stajati glave, poput Asharfa Fayadha, pjesnika iz Saudijske Arabije koji je zbog svoje zbirke, objavljene još 2008., osuđen na smrt i čije smo pjesme čitali prošloga tjedna u Booksi, na dan svjetskog čitanja njegove poezije. On govori o vrlo konkretnim stvarima, životnim činjenicama, a da piše o nekim lirskim temama, vjerojatno nitko ne bi obratio pažnju”, navodi Sonja Manojlović. Bliska joj je ideja o prožimanju umjetnosti i dijalogu s drugim umjetnicima, no između Saše Šekoranje i pjesnikinje postoji kompleksan umjetnički senzibilitet.
“Iako smo Saša i ja radili četiri knjige zajedno, “Daj naslov”, “Pjesme i crteži”, “Upoznaj Lilit” i ovu novu, toj ideji prethodi jedna knjiga kratkih proza koju sam objavila još 1978. i na svakoj je stranici crtež Nedjeljka Dragića. Knjigu listate kao starinski crtani film ručne proizvodnje, a crtež je jednostavan, dječji. Sklona sam takvim suradnjama i Saši uvijek dajem otvorene ruke bez ikakvih zahtjeva, jer mi se sviđa duh koji postoji u njegovim crtežima. Apsolutno sam sigurna da Saša neće ilustrirati moju poeziju pretenciozno, jer crtež je oblik njegova monologa, a u srazu s pjesmama, cjelina postaje dijalog”, tumači Sonja Manojlović. Oboje umjetnika radi svoje odvojene dionice, stihove i crtež, bez dogovora, i to se onda na neki neobičan način slaže i prožima kao cjelina.
Saša Šekoranja je u izjavi za Nacional pojasnio kako je započela njihova suradnja i što ih je kao umjetnike povezalo. “Susretali smo se na zajedničkim druženjima. Sonja je na prvi pogled jako nepristupačna, ali samo dok je ne upoznate. Jako sam je zavolio jer je vrlo duhovita, pametna, kontemplativna. Postala mi je privlačna, kao i njezina poezija koja također na prvu meni nije bila do kraja razumljiva i jasna, ali sam osjećao njezinu vrijednost, da je intrigantna. Najgore su stvari koje su doslovne i koje odmah razumiješ, za mene kao umjetnika. Ono što odmah ne razumijemo, zapravo otvara neke nove mogućnosti, inspiraciju. To naše prepoznavanje dalo mi je volju da s veseljem radim te stvari”, tumači Saša Šekoranja, ističući da među njima postoji veliko poštovanje, povjerenje i uvažavanje. “Naše knjige nisu samo lijepe kao knjige, već kao mali umjetnički objekti i u tomu je zadovoljstvo. Jedna ranija knjiga je bila u cijelosti ilustrirana i ‘opcrtana’, a naša nova knjiga je stvarana kao dijalog, to nisu ilustracije, nego manji crteži koji daju dinamiku knjizi uz tekst. Bili smo oboje protiv toga da moj crtež nekomu kao djetetu objašnjava Sonjine stihove. U galeriji pripremam jedan hommage Sonji. Prvo sam počeo raditi na velikim fotokopijama njezinih pjesama, slikao sam preko njih pa sam fotografirao detalje tih crteža, a kasnije se to nastavilo kao čisti crtež i njezini portreti, koji su isto imali svoj tok, sve do apstraktnih portreta, u tek nekoliko crta. Neću izložiti konkretne, gotove stvari, nego ću izložiti proces nastajanja svega toga, što mi je mnogo zanimljivije od gotove stvari, ali je i u duhu njezine poezije”, zaključuje Saša Šekoranja.
Pjesništvo je samo deklarativno na cijeni
Saša Šimpraga, Novosti, 17.3.2016.
Goranovo proljeće, najdugovječnija hrvatska pjesnička manifestacija, ove će se godine održati od 18. do 21. ožujka u Zagrebu, Splitu i Lukovdolu, gdje će tradicionalno biti dodijeljene i nagrade: ‘Goranov vijenac’ za cjelokupan pjesnički opus pjesnikinji Sonji Manojlović te ‘Goran za mlade pjesnike’ Mateji Jurčević. Tim povodom razgovarali smo sa Sonjom Manojlović, dobitnicom ove najviše nagrade za pjesništvo u Hrvatskoj.
Da trebate izdvojiti jednu pjesmu iz čitavog vašeg opusa, koja bi to bila i zašto?
Odabirem prvu pjesmu iz moje prve zbirke ‘Tako prolazi tijelo’, ‘1965.’ koju tvore samo dva stiha:
Dođoh da prozrem dogovore
a evo dogovarati se treba za riječ
Toliko je doslovna da obrazloženje i nije potrebno. Uklesana je na Zidu poezije dobitnika ‘Maslinovog vijenca’ u Selcima na Braču. S tom sam pjesmom ušla u svijet knjiga, ali neću ići toliko daleko da ustvrdim da je upotrebljiva i za epitaf.
Za vašu je novu zbirku ‘Dobri za sve’ (Fraktura, 2015.) rečeno i da je od onih knjiga koje su ‘odmor od života’. Kako bi vi opisali tu zbirku?
Pokušavam zamisliti taj ‘odmor od života’ u obliku knjige – možda kao jezično stakalce koje je prikupljalo zrake svjetlosti, da osvijetli, ugrije, spali, ne bi li se netko podivio pepelu u kojem se sve odmara od života? A onda se čitatelj uzdiže s razbojišta kao feniks...? Ili autor...? Ima tu asocijativnog prostora za rješavanje zagonetke, jer je Aleksandar Hut Kono, tvorac te sintagme, odličan pjesnik, a i intervjui su mu zaigrani da ne može bolje. Ako bih i ja, dakle, sada trebala opisati tu zbirku, neka, danas recimo, bude kao labirint kroz koji će svaki čitatelj proći na svoj način, pa da se svi nađemo negdje iza teksta, ma što to značilo.
Delimir Rešicki za vaše pjesništvo kaže da je ‘oduvijek podrazumijevalo, na razini svekolikoga opusa, a nerijetko i u strukturi svake pojedine pjesme, bar nekoliko semantičkih križišta i raskrižja, teško uhvatljivih bilo dnevnomedijskim, bilo akademskim, hermeneutičkim i inim’. Recite nam nešto o svojevrsnoj hermetičnosti vaših pjesama i nastojanju da sa što manje kažete što više.
Gipkost jezika zahtjeva gipkost duha, i evo nas odmah pri enigmatici. A u zagonetci fokus je na specifičnoj razlici koja je ona Arijadnina nit vodilja do cilja koji se jedva može imenovati. Putovanje je, međutim, bitno. Kome je hitno i samorazumljivo ići ravno od točke A do točke B, bolje da uzme priručnik koji mu treba, a mene neka ne zapitkuje.
Prvu knjigu pjesama objavili ste 1965. godine i to kao sedamnaestogodišnjakinja. Koliko je danas teško mladima, ali i uopće pjesnicima objaviti zbirku u Hrvatskoj? Koliko su važne državne potpore književnom stvaralaštvu?
Nisam u kategoriji mladih, nisam ni iz izdavačke branše, pa se jedva usuđujem odgovoriti na ovo. Rekla bih da su oduvijek časopisi služili kao poligon za vježbanje, a onda bi relativno dobro uvježbani autor trebao potražiti izdavača za prvu knjigu. To zvuči prilično logično, ali u situaciji u kojoj časopisi jedva opstaju, a i ima ih premalo, nuditi izdavaču možda još i nezrelu knjigu, razumljiv je potez. S druge strane, urednik koji ne bi znao prepoznati dobru knjigu, ne bi zasjeo da dugo sjaji. Čak i kad se radi o poeziji, neprofitabilnoj grančici, u interesu je svih da se posao obavlja profesionalno – od kvalitetnog odabira do poteza oko prodaje in spe.
Državna financijska potpora važna je potplaćenim autorima, a o izdavačkim nadama i utaživanjima ne znam dovoljno pa o tome neću, osim posredno. Osim očite koristi oslobađanja nešto vremena od egzistencijalnog rmbanja, po sadašnjim pravilima takve potpore lakše autore ulančavaju s izdavačima. Ne mislim da je to bogznakako sretno rješenje. Radije bih da se objavljeno bolje plaća. Sve ostalo je palijativa za autora. ‘Mnogima po malo’ razdrobi se toj usamljenoj gomili, a što reći?! Kultura košta!
Što bi trebalo biti drugačije u sustavu poticanja, promocije i popularizacije pjesništva u Hrvatskoj?
Za nekoga tko je cijeli svoj život vezao uz pjesništvo, gorko je biti u tom procijepu kao trinaesto prase, jer je pjesništvo samo deklarativno na cijeni. Ono nije prvi izbor za mnoge čitatelje, a i ne mora biti, pa ipak treba predlagati mjere koje bi to promijenile, dakle, ispravile itd.
Knjige su dostupne po knjižarama i knjižnicama ljudima koji su voljni da se tamo zapute, a izdavači i autori se i dodatno trude na razne načine. Uz pomoć državne kulturne politike da se mladi opismene do razine na kojoj se mogu stvoriti čitateljske navike, iskoristiti mogućnosti interneta, osuvremeniti knjižnice, knjige učiniti financijski dostupnijima, redovito promovirati vrijedne knjige preko medija i oživjeti gotovo zamrlu kritičku prezentaciju pjesništva po dnevnim i tjednim novinama itd. itd. - pjesništvu je oduvijek trebala logistika koja se ne rukovodi samo profitom.
Za mene nema tabu-tema
Denis Derk, Večernji list, 19. 3. 2016.
Prvu ste zbirku poezije objavili sa samo sedamnaest godina. Je li u pravu bio Zvonimir Golob kada je napisao da ste već tada stekli pjesničku punoljetnost?
Davno je to bilo, ali još se sjećam ustrajnosti s kojom bih, obično noću do jutra, odbacivala prekobrojne riječi, jer sam vjerovala, kao, uostalom i danas, da se pjesnički jezik ne služi preciznim pojmovima već njihovim suzvučjima. To je idealno za proizvodnju lingvističke nedonoščadi, njihova dernjava odjekuje po cijelu noć, a jednom porođeni, trebaju specijalnu skrb da prežive. A zatim treba strpljenjem i umijećem nagovoriti tu pješadiju na artikulirano glasanje. Ritam je neodvojivi dio pjesme, i privlače me razni ritmovi, najčešće sinkopirani ritam jazza, pa i danas provodim dosta vremena šegrtujući i majstorirajući oko pjesama. Za razliku od života u kojem nam se karakter razvija i jača na račun u svim smjerovima razigrane ličnosti, ne bi li je ukrotio, u pjesništvu kroti stroga svijest o ličnom algoritmu pisanja, osvještavanje procesa pisanja. U tom smislu bila sam punoljetna. Ali, mlađa punoljetnica, uzmite u obzir.
U pola stoljeća pisanja objavili ste petnaestak kniga. Previše ili premalo?
Ne pišem kad nemam što ni sama sebi reći. Bude pauza bez odgovora na pitanja kome i zašto, ali i to prođe. Neki optimizam svojstven svima, čovječanstvu kao proširenoj obitelji, s vremena na vrijeme prevlada, pa se pojavi nova knjiga. Nemam dugoročnih ciljeva definiranih brojem knjiga.
Što sve može biti tema pjesme?
Citirajmo Maleša: Sve je tema. Ni za mene nema tabu-tema, ali u izvedbi sam izbirljiva. Recimo da se može imenovati tema svake pjesme. Recimo da je pjesnik uvijek 'htio i rekao'. Privlače me, međutim, teme koje se jedva mogu imenovati, mikrodogađaji, primisli i slutnje koje razaraju temu, osvjetljavaju je iznutra, a ne izvana, kako bi možda neki diplomirani majstor rasvjete unaprijed htio.
Dobivali ste nagrade u Indiji, Rusiji, Japanu, Grčkoj... Jesu li vam one osigurale bolji status u društvu?
Ovisi o tome čime bismo mjerili taj hipotetički boljitak. Utjecajem na osnovu položaja u okviru neke fikcije? Brojem poziva da se ukorači u neki od tih 'boljih' okvira? Mogućnostima koje novac otvara čovjeku sklonom putovanjima? Brojem čestitki u kojima se ponavlja sintagma 'zaslužena nagrada'? Dobijanjem nagrada usprkos odsustva logističke podrške neke interesne skupine? Sve su to otvorena pitanja koja bi spretno pozatvarao netko zainetresiraniji od mene za temu. Ja sam spremna platiti cijenu svog stila života.
Knjigu kratkih proza crtežima vam je obogatio Nedjeljko Dragic, a posljednje zbirke Saša Šekoranja. Koja je uloga crteža u vašim knjigama?
I Dragić i Šekoranja svojim rafiniranim, naizgled dječjim crtežima pokazuju jasnu namjeru da 'ispričaju priču', ali ona ne kolidira sa mojom, možda zaista infantilnom sklonošću da raspoređujem riječi, dramatiziram ih i upotrebim za svoju vrstu priče. Njihovi su crteži prepuni znakovitih praznina, kao uostalom i stihovi, i ostavljaju mnogo prostora čitatelju da tu radi što hoće i neće.
Mislite li da je dobro da najveća pjesnička nagrada u Hrvatskoj nosi ime Ivana Gorana Kovačića?
Već sam pomislila da će sve ostati na setu pitanja u revijalnom tonu, i već sam se zabrinula da je podjela ljudi na one koji stvaraju događaje, i na one kojima se oni naprosto događaju, osobito pjesnicima, je li, samopodrazumijevajuća. Ali, ne časeći časa, ovo pitanje implicira da bi moglo biti i loše da 'najveća pjesnička nagrada nosi...itd.' I što sad?! Stvoriti događaj, ili pustiti da mi se događa? Pokušat ću školski, pješice: nisam, naravno, znalac, ali ni impresionist na principu vakuuma – razgovaramo, dakle, o instrumentalizaciji naziva nagrade.
Pjesništvo Ivana Gorana Kovačića, njegov život i njegova smrt, 'loše' instrumentalizirani, po mojem mišljenju, unose paranoju redefiniranja tog svojevrsnog simbola zalaganja za život, a 'dobro' instrumentalizirani dali su ime nagradi.
Ima li pisanje poezije za vas ispovjednu ili iscjeliteljsku zadaću?
Ne odmaram se od života pišući poeziju. Pišući ne moram pješice od događaja do događaja. Radi se o mojoj omiljenoj vrsti generalizacije i ona je za mene najbolji dio doživotnog sazrijevanja. A volim društvo, pa računam na slične.
Na neuralgije društva bolje je upozoravati riječima nego oružjem
Maja Hrgović, Novi list, 20. ožujka 2016.
Rijetki su oni koji imaju hrabrosti i pokrića svojim radom bacati rukavicu u lice svijetu koji danas nudi »tek i jedino nihilističku apatiju i sve perverznije varijante svojega svakodnevnoga, lobotomirajućega spektakla«. Ovo je jedan od argumenata kojima povjerenstvo nagrade »Goranov vijenac« obrazlaže odluku da to značajno priznanje ove godine dodijeli Sonji Manojlović, uglednoj pjesnikinji koja domaću književnost ustrajno oplemenjuje od sredine šezdesetih, kad je objavljena njezina zbirka »Tako prolazi tijelo«. Bila je to prva u nizu malih senzacija koje je u svijetu poezije izazvala svojim pjesništvom.
– Ono što njezino pjesništvo danas izrazitije karakterizira izravan je obračun, skidanje vela s mnogih manipulativnih mehanizama vremena u kojemu živimo. Sonja Manojlović zna i ima izuzetno dobro oko za ono što je doista stvarno oko nas, ne ulaguje se boljoj prošlosti, niti dodvorava posve neizvjesnoj ljudskoj budućnosti – stoji u obrazloženju ove nagrade.Vrhunac 23. Goranovog proljeća dogodit će se sutra, na Goranov rođendan u rodnom mu Lukovdolu, gdje će Sonji Manojlović biti svečano uručen »Goranov vijenac«.
Što Vam znači nagrada »Goranov vijenac«? Kako ste reagirali na vijest da ste ovogodišnja laureatkinja?
– Dobiti pjesničku nagradu nazvanu »Goranovim vijencem«, za mene znači biti jedna od onih koja podsjeća i na moć empatije, imanentnu poeziji, i na vrijednosti antifašizma, neodvojivog od sjećanja na Ivana Gorana Kovačića, i na sposobnost da se uoči, brani i poštuje sve što je živo i samim time neprocjenjivo. Vrijeme u kojem živimo nije nikakvo pitomo, predvidivo vrijeme, u kojem bi se čovjek, na vijest o takvoj nagradi nasmiješio, i smiješak bi rasvijetlio scenu, a ostalo bi potonulo u podrazumijevanje.
U vremenu u kojem živimo smiješak malo što može rasvijetliti, jer odasvud nadiru raznovrsna podrazumijevanja – zato je ovo prije svega vrijeme redefiniranja samoga sebe, kao da moramo ponovo odrasti, i taj posao obaviti ponovo, svatko za sebe, i svi zajedno.
Obaveza pjesnika
Sintagma »dekonstrukcija utvare« kojom Delimir Rešicki obrazlaže dodjelu nagrade »Goranov vijenac«, ključna je odrednica Vašeg pjesničkog opusa. Na koji način se svojim pjesništvom bavite dekonstrukcijom utvara – osobnih, društvenih, medijskih, političkih...?
– To je, bez sumnje, moja infantilna crta – zagledati se u nešto, kao da ga vidim prvi put, pa od tih učestalih »prvih pogleda« gledano rekonstruirati, redefinirati, pozicionirati u tom trenutku, kao da je zadnji. Subjektivnost, pretjerivanje, smjenjivanje uskličnika i onih famoznih triju točkica pomoću kojih se, tobože, može bilo kamo – alat su kojim dijete u nama drvi po svome dok ne ostari, i prestane zivkati sa »Vidi ovo«! A dobre su to igre sa »Vidi ovo«! U nekom trenutku počinju i one loše – kad začuješ »Ali, vidi i ono«! U njihovom srazu, uvijek iznova, umire i oživljava poezija.
Je li obaveza pjesnika da progovara o neuralgijama društva?
– To je obaveza svakog čovjeka, a pjesnik ima još i neke manje, na primjer stvoriti cijeli, samo svoj pjesnički svemir. Ali, čak i u najraskošnijim, najluđim artističkim kombinacijama, zrcali se ono što jest. U preslagivanju opsega i sadržaja pojmova iz malih kalupa specifičnih razlika, za vješte ruke i oštro oko na dohvatu je sve – za pretjerivanja koja su, naravno, stilizacije.
Ono što zovemo neuralgijama društva, to su neizbježne teme, gola, stropoštavajuća građa. U društvu neprestano nešto huči, sve se preslaguje, krcka i prijeti urušavanjem, pa treba analizirati, nadograđivati i popravljati, neprestano motriti i prepoznavati te neuralgične točke. I bolje je na njih upozoravati riječima nego oružjem.
Koja bi bila Vaša definicija današnje funkcije pjesnika?
– Čemu služe pjesnici danas? Oni su, oduvijek, glasnogovornici svih, kad je riječ o jedva prepoznatljivom, jedva izrecivom. A zna se da ono za što još ne postoje riječi, kao da i ne postoji. To je, za pjesnike, obećana zemlja. Pjesnik se, međutim, bavi, u skladu sa mogućnostima svojeg talenta i pomagala, križanjem riječi, ne bi li udahnuo život lingvističkim stvorenjima, ne bismo li progledali njihovim, drugim i drugačijim očima, iz novih kuteva i perspektiva sagledali ono što već jedva registriramo, a određuje nam život.
Malo je tko među pjesnicima ostavio tako snažan dojam prvom mladalačkom knjigom, kao što ste Vi učinili u svojoj sedamnaestoj. Kako danas gledate na prvijenac »Tako prolazi tijelo«? Jeste li nedavno pročitali tu knjigu i osjećate li još uvijek kao svoje ono što je u njoj?
– Od prve knjige brinulo me samo to kojim riječima i kako... Srećom, od početka sam bila voljna baviti se tekstom sve dotle dok ne nastane cjelina kojoj u tom trenutku više ne mogu ništa ni dodati, ni oduzeti. U skladu s tim, moja je prva knjiga zaista završena 1965. sa zanatske strane, ali su mi neki motivi upotrebljivi još i danas, i prepoznajem ih, preobrazive riječima, u svim svojim knjigama.
Inspiracija se mijenja
Ali takozvana inspiracija s godinama se mijenja. Nekad je bila, recimo to tako, dovoljna sama sebi, a danas se služim nečim što bih nazvala inspirativnom kombinatorikom. Da pojasnim slikovitije – dovršenu pjesmu smatram svojevrsnom »teorijom svega« koja je odoljela svim mojim napadima na njezinu konzistentnost. To je, uostalom, osnova zanata kojeg stalno treba usavršavati.
Baveći se granicom između unutrašnjeg svijeta i onoga vanjskog, na zanimljiv način govorite o tijelu, o čemu je nadahnuto pisao Branko Maleš u »Razlogu za razliku«. Zašto pjesništvo Sonje Manojlović ne može bez tijela?
– Nikada nisam odvajala tijelo od duha, niti sam ih suprotstavljala. Njihovo suzvučje naš je život, i ta me cjelina u svojim varijacijama i improvizacijama, svojim sinkopiranim ritmom očarava, a kako dara za pjevanje i plesanje nemam, pokušavam tu očaranost izraziti riječima.
Rešicki govori i o empatičnosti, opraštanju, strpljivom traženju humanosti u čovjeku. Zašto se takav odnos prema čovjeku danas doima egzotičnim? Je li svijet postao neprobojno ciničan? I zašto je važno poezijom svrdlati rupe u tom oklopu?
– Najveću pohvalu ikada dobila sam poslije jedne književne večeri, i glasila je: »Do sada nisam čitao poeziju, a od sada ću je čitati«. Tome se ja, dakle, sa svima ostalima koji pišu, nadam – da će mi netko potvrditi da sam izrekla ono što bi rekli i drugi, kad bi se znali baciti među riječi, a da ih one ne rastrgnu kao gladne zvijeri. Pripitomljavanje riječi, dresura riječi, nazovite to kako hoćete. Njihova je radna inteligencija mjerljiva ukoliko služi čovjeku, a ne ideologijama.
Muško-ženski svijet
Nagrada »Goranov vijenac« potvrda je izuzetnosti Vašeg djela u kontekstu domaćeg pjesništva. No, može se reći da ta nagrada dolazi s određenim zakašnjenjem – u inozemstvu ste već prepoznati, cijenjeni i nagrađivani...
– Nagrade dolaze uz »minuli rad«. Mogu doći, a ne moraju, nitko nije na njih pretplaćen. Smisao je u putovanju do Itake, kao što znamo, a svoju Itaku čak ni ne zamišljam napučenu nagradama.
Nedavno je bio Dan žena. Proslavljen je i jednim događajem u organizaciji časopisa Poezija, čije uredništvo čine – isključivo muškarci. U društvu pisaca u kojemu ste bili dugogodišnja tajnica, žena također nema na mjestima pri vrhu upravljanja. Čini li Vam se da je stakleni strop u književnosti ponešto prenizak? Kakav je tretman žena u pjesništvu, književnosti, kulturi uopće? Pisali ste o ovome i u eseju »Figurae veneris i drugi atavizmi«...
– O svemu tome pisala sam u prozi, ali i u poeziji. I imate pravo, naše je društvo u svim segmentima muško društvo. Sjećam se da je moj rad u HDP-u, kao glavne tajnice i članice Predsjedništva, prokomentiran rečenicom – »Pustio sam te da se razmašeš«. Takvom je rečenicom, blago meni, sve rečeno.
O mnogo čemu, ali prije svega o emocionalnom kiču, pisala sam davno i u knjizi »Mama, ja sam don Juan«, a ono što opisuje tekst iz nje pod naslovom »Figurae veneris i drugi atavizmi« mogao bi biti i današnji zapis. I muškarci i žene skloni su emocionalnom kiču, i tako upropaštavaju svoje živote, ali usporedimo li položaj žena u našem društvu sa njihovim položajem u društvima u kojima vlada za nas neprihvatljiv, ili, tobože, jedva shvatljiv odnos prema ženama, i naše je društvo, čak i sa zdravorazumskog stanovišta i bez teorijskog prepoznavanja finesa, muško, pa muško.
Na papiru se sve vidi
Preko mnogo čega su žene prešle i prelaze, dovijajući se na razne načine da sačuvaju nešto dostojanstva, a vidimo da se ne poboljšava ništa, nego naprotiv tonemo u mrak podrazumijevanja i sve otvorenijeg nipodaštavanja, psihičkog i fizičkog nasilja. Zar bi se ijedna žena željela nadati idili za koju je preduvjet da joj zakaže čak i kratkotrajno pamćenje?!
Hoćete li se kandidirati za predsjednicu HDP-a u sljedećem mandatnom razdoblju? Kao osoba koja odlično poznaje funkcioniranje tog društva, na čemu ono treba raditi? Što su slabe točke HDP-a, i što HDP još duguje piscima?
– Biti na upravljačkoj funkciji znači okupljati ljude i raditi na opće dobro. To sam i radila šest godina u HDP-u, iz pozicije za koju sam procijenila da ću učiniti najviše, jer je Društvo trebalo »postaviti na noge«. Uživala sam, recimo, uspostavljajući međunarodnu suradnju i razmjenu pisaca, otvarajući mogućnosti putovanja pisaca u druge zemlje, u različite životne i kulturne sredine, kao i u realizaciji drugih programa, o kojima mi se sada više ne da pričati, ali otkako su temelji Društva postavljeni, na njima se gradilo i gradi. Nadam se da će takva jedna organizacija pisaca u praksi sve potpunije definirati i ostvarivati stručnu potporu piscima.
Biti slobodan od sluganstva ideologijama i imati pravo na šutnju – Rešicki citira ove imperative kao temeljna prava pjesnika. Kako ste se Vi služili ovim pravima u svom dugogodišnjem pjesničkom »stažu« – i kako ih koristite danas u hrvatskom društvu?
– Služila sam se time, kao osoba, u skladu sa svojim karakterom i temperamentom, a u pjesničkom stažu, do danas, sve se vidi na papiru. Sve se vidi. U državi je kao i u proširenoj obitelji – i jedna i druga moraju svoj razlog opstanka neprekidno potkrepljivati ponašanjem koje je na dobrobit svih članova. U praksi se, međutim, može dogoditi sve. Od relativno benignog: »Umjetnici su djeca, ali ja im nisam mama!«, do crne varijante: »Oni korisni – u prvi red, a ostalima – po zasluzi«, jer umjetnici, naime, nisu umjetnička djela da ih se procjenjuje iz bezinteresnog sviđanja! Sklonost da se ne uvažava interes članova društva kao neodvojivih dijelova cjeline, pogoduje pojavi hipertrofiranih i atrofiranih dijelova. Slikovito rečeno, usahnu li noge, vrijeme je puzanja.
Jedačice lišća
Dinko Kreho, booksa.hr, 28.3.2016.
Sve dok se nisam dao na temeljito čitanje nove pjesničke zbirke Sonje Manojlović, njezin sam naslov Dobri za sve intuitivno čitao kao Dobra za sve. Kao i svaka omaška, i ova zacijelo najviše govori o onome od koga dolazi; pa ipak, ako možemo tako reći, ona jest poduprta izvjesnom 'logikom'.
Naslov Dobra za sve ima istinski manojlovićevski prizvuk: u njemu razabiremo i autoreferencijalnost i blagu ironiju i pozicioniranje pjesničkog subjekta kao ženskog. Ove tri crte, naime, obilježavale su još prvu poetsku knjigu Manojlović, Tako prolazi tijelo iz 1965., kojom je kao sedamnaestogodišnjakinja pobudila pažnju književne javnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te i danas čine bitne okosnice njenog poetskog opusa (kvalitetan, iako već pomalo zastario presjek tog pjesništva, pod naslovom Upoznaj Lilit, dostupan je na Besplatnim elektroničkim knjigama). Nedugo nakon pedesetogodišnjice debija, a netom po izlasku nove knjige, pjeskinji je dodijeljen Goranov vijenac.
Zbirka Dobri za sve objavljena je u nakladi zaprešićke Frakture, u udarnoj biblioteci Fraktali, na čijim sam se osebujnim kvalitetama na ovome mjestu već zadržao. Opremljena je pogovorom urednika edicije Delimira Rešickog i ilustracijama dugogodišnjeg autoričinog suradnika i poznatog vizualnog umjetnika Saše Šekoranje. Šekoranja je ilustrirao i prošlu Manojlovićkinu zbirku, Daj naslov, dizajnom i formatom vrlo sličnu ovoj, a budući da te dvije knjige osim vizualnog povezuje i izrazit poetički kontinuitet, one djeluju gotovo kao blizanke. Doduše, cjelokupni autoričin opus niti ne sadrži puno izrazitih diskontinuiteta: njenih petnaestak pjesničkih knjiga tvore poprilično gustu cjelinu, s različitim rukavcima i podcjelinama, ali, koliko mi je poznato, bez izrazitih unutarnjih rascjepa i kontrasta.
Manojlović se svojedobno oglasila kao, u nedostatku boljeg izraza, 'starmala' autorica. Zbirku Tako prolazi tijelo oblikuju mahom kratki, nenaslovljeni, škrti poetski zapisi, pročišćeni od početničkih redundancija, ali i i od poleta i zamaha – kako onog slavljeničkog, tako i onoga kritičkog ili rušilačkoga. Vremenom će Manojlović svoj izraz obogatiti određenim ludističkim elementima, razvit će karakterističan humor i oblikovati ironijski uklon; referentno polje njene poezije će se širiti, da bi uključilo kako eksplicitinije reference na empirijsku izvanknjiževnu stvarnost, tako i, primjerice, na bajke i legende ili tradiciju književne fantastike. Međutim, predodžba o neodvojivosti tjelesnog, a ujedno i rodnog iskustva od horizonta smrti i smrtnosti, istaknuta već u naslovu prvijenca, nastavit će se manifestirati u glasovima njenih lirskih subjekata.
Dominantan svjetonazor u Dobrima za sve određen je specifičnom suzdržanošću, pa i raspolućenošću. Tu se konstantno pojavljuju nagovještaji elana, čuđenja pred svijetom i otkrivalačkog žara, no za njima smjesta stižu i pozivi na oprez. “Čudo je sa mnom na ti”, započinje pjesma Ne meni, da bi se nakon razigrane uvertire nastavila ovako: “ali ne odazivlje se,/ ne meni,/ kontrolira svijet, zaboravlja želje”.
Gotovo praznovjerno zauzdavanje entuzijazma, s raznovrsnim ambivalencijama koje proizvodi, zaslužno je za neke od poetski najefektnijih dionica u knjizi. Jedna od najboljih pjesama u zbirci, Bezvremena starost, od oksimoronskog naslova nadalje uvlači nas u rascijepljenu, gotovo manično-depresivnu vizuru. Navedimo je u cjelosti: “I na moju splav se penje/ hrpa mojih ljudi,/ svak nešto stišće na grudima// Pa, kako smo danas?// Vide li se danas/ bezvremena starost,/ plutanja na šupljini dječje glave,/ otvoreno more?// Igramo se, lovimo se/ po hodnicima, po odjelima,/ iz gole kože/ jedni u druge zureći/ kao zubat opis/ bez imena// a nadam se da neće obuhvatit mi glavu,/ privući me k sebi, rastrgati prozor,/ i sa mnom u zubima/ iskočiti bez traga, bez obećanja”.
Drugdje slične ambivalencije iskrsavaju na planu izraza, u autorskom postupku prije negoli u stavu i raspoloženju pjesničkog subjekta. Poetski efekt, opet, uglavnom ne izostaje. Primjerice, u Uputama s tržnice, jednoj od nekoliko pjesama u kojima se pojavljuje naslovna sintagma, čitamo: “Jedni uz druge su se privili./ Jesu li pitomi?/ Možete s njima kaj god hoćete,/ dobri su za sve.” Činjenica da 'oni' ostaju neimenovani – možemo pretpostaviti da se radi o biljkama ili eventualno životinjama – na osobit nas način zadržava na pjesmi i tjera da domišljamo njene konotacije i potencijalna značenja. (Budući da se radi o zaključnoj pjesmi u zbrci, u iskušenju smo da je čitamo i kao autoreferencijalni komentar).
I Šekoranjin likovni izraz eliptičan je i mutan, i utoliko se vrlo dobro dopunjuje s nekima od poetičkih težnji izraženih u knjizi. Na vizualnom planu posebno se izdvaja naslovnica, s konturama ljudske glave koja umjesto lica sadrži autoričino ime i naslov zbirke. Autoričina preokupacija prelamanjem značenja u tijelu ovim zahvatom dobiva gotovo doslovnu vizualnu reprezentaciju.
Ma kojim se segmentom Manojlovićkina djela bavili, brzo će se nametnuti tema roda. Na tom je tragu nekoliko (muških) autora ustvrdilo kako njena poezija, premda izrazito orodnjena, nije i odveć feministička. U najsirovijem je obliku takvu tvrdnju iznio Ervin Jahić, koji je u pogovoru zbirci Daj naslov ustanovio kako u njoj “(...) nije riječ o novovjekim ideološkim akcijašenjima femi-nadahnuća i pomodarskim antagoniranjima ženskoga i muškoga narativa kakvi se danas nose, još manje o kritičkoj opservaciji 'amaneta spola i roda', nego ponajprije o izvidu individui nesklona a moćna, totalitarizmima zagušna, antropocentrizma (...)” I Cvjetko Milanja se u pogovoru Upoznaj Lilit na neusporedivo suptilniji, pa i teorijski održiv način ograđuje od eventualnih feminističkih čitanja Manojlović: on postavlja distinkciju između “efekta ženskoga” (stalnog uprizoravanja proboja u javni prostor) i kategorije ženskog pisma, te njenu poeziju vezuje s prvim naspram potonjega.
Negiranja eventualnog feminističkog naboja autoričina pisma i prije nego što se uopće pojavila valjana inicijativa za njegovom feminističkom interpretacijom, svakako su simptomatična. Ona svjedoče da u pjesničkom radu Manojlović doista postoji konstanta nonkonformizma, ako ne i buntovništva, koji nije manje čitljivo ili manje 'problematično' stoga što se najčešće ispoljava kroz aluziju i sugestiju.
Ukoliko je žensko pismo ono koje, u najširem smislu, adresira društveni položaj i podređenost žene, onda bi Dobri za sve bez daljnjeg tu spadali. U svakom slučaju, Manojlović vrlo jasno uprizoruje i istražuje rodnu razliku, i to najčešće u specifičnom ključu. Naime, konstrukt 'žene' kojem ona daje glas jest onaj autorice, tj. pjesnikinje. U odnosu na naš periferni kapitalizam, čiju ideološku podlogu i legitimaciju čini smjesa plemenskog patrijarhata i tehnokratizma, Manojlovićkina pjesnikinja utjelovljuje dvostruku drugost: ona je žena, rodno osviještena, čije su sposobnosti i znanja pritom 'beskorisni', i kojoj je otud dodijeljena višestruka margina.
Takav lirski subjekt progovara u pjesmi Što jedeš: “Jedem sjemenke i bobe,/ i klicu i plod/ tamanim istim žarom (...) Boje, šumove, sjajeve/ ni naziva im ne znam, putujem/ što nađem, što mi daju”, ili pak u stihovima “Platit će mi lišćem,/ i to je novac za takve kao što sam ja/ Na zlu glasu, sav od daha/ sav od sile svoga sjaja/ proždrijet će me njegov živčan šapat” iz pjesme Oči koje bježe, iz ničega u nešto.
Uporno inzistiranje na imaginariju šume i divljine asocira na duboko ukorijenjene predodžbe o iskonskoj vezanosti žene, ženskoga i ženstvenoga uz neukrotivu prirodu. Međutim, nije riječ o tome da Manojlović naprosto ironizira ove stereotipe; ona ih rekonstruira u novom kontekstu i s novim značenjskim implikacijama. Njene lirske junakinje jedu bobice i primaju plaće u lišću ne zato što su vođene iskonskim, iracionalnim porivima, nego iz egzistencijalne nužde. One su stjerane u 'divlji' položaj ne svojom neukrotivom naravi, već upravo 'racionalnošću' vladajućeg poretka, o čijem barbarizmu jedino mogu svjedočiti.
Ma koliko se nudila kao koherentna cjelina, ovu knjigu nije optimalno čitati izvan konteksta cjelokupnog autoričina opusa. S druge strane, fokus na kontekst i na dijakronijsku potku može nas udaljiti od pomnog čitanja samih pjesničkih tekstova, kakvo Dobri za sve bez sumnje zaslužuju. U ovom tekstu nastojao sam ne zanemariti nijedan od ovih dvaju aspekata. Iako mi je format dopustio tek da skiciram nekoliko smjernica za čitanje, za kraj bih svakako iskoristio ovu zbirku kao jedan, a Gorana kao drugi povod, da se založim za podrobnija i razgranatija čitanja Sonje Manojlović.
Kako izreći izvjesnosti
Cvjetko Milanja, Kolo 4/2015.
Najnovija zbirka pjesama Sonje Manojlović ustrojena je trima ciklusima (Pomogne Možda, Sa mnom se razgovarati ne da, Udarci iznutra) s podjednakim brojeme pjesama (21, 22, 24), te ilustracijama sjajnoga Saše Šekoranje, koji inače likovno oprema njezine zadnje zbirke, i koji likovno korespondira (linije, »mrlje« i plohe) sa zbirkom, o čemu bi posebno valjalo prozboriti. Kada bismo se usredotočili na motivski repertoar, ne bi predstavljalo poteškoću detektirati, iz područja konkretnoga i apstraktnoga, prepoznatljivo izvanjskog i uočljivo nutarnjeg, različite elemente koji čine taj predmetni stratum. Međutim, mi ćemo se usredotočiti na malko drugačije iščitavanje, koje će implicitno koju reći i o toj razini pjesama.
Dakle, što su to izvjesnosti, kako je istaknuto naslovom prikaza, u najnovijoj zbirci Sonje Manojlović? Je li to »nastavljanje« na tijelo (pa i na prvu njezinu zbirku), inače amblematično za njezinu poeziju, tijelo koje je ovdje u stanju rezistencije, te bi bilo najbolje o njemu ne govoriti, ali kako se ipak nadaje u svojoj datosti, zaključiti je u kakvu je stanju, i kako je izgovorivo. Ili je pak riječ o svijetu, predmenosti, kao sveobuhvaćajućem horizontu kojeg se ne može nijekati, jer je on naprosto Drugo (lirskoga) subjekta. Je li riječ o jeziku kojim se gradi pjesništvo, te se iz njega naprosto ne može »izići«, nego ga se mora »trpjeti«, »svladati« i koristiti, kako bi uopće pjesnički svjedočilo, kako bi rekao Rilke. O svemu tome ova zbirka progovara, sve su to zapravo teme ove zbirke.
Pozicija subjekta, sa svojim tijelom, tjelesnošću, točnije egzistencijalna pozicija osviještena je kao pozicija ne/moći u rasponu od poniznosti (Gozba), koja stratificira raspon pozicije i ne dopušta preveliku agresivnost ili možda nadmoć nad nekim drugim i nečim drugim, do pomalo, inače karakteristične, ironične racionalizacije statusa u njegovoj relativnosti. U tom slučaju subjekt se smješta na »realniju« poziciju svoje »mjere«, gdje je »realnije« shvaćeno kao iskustveno stvarnije, a »mjera« doživljajno provjeriva. Iz toga slijedi da su iskustveni, doživljajni akti, koji su »unutar« subjekta, utemeljeni u njemu, relevantni motivi, odnosno građa poezije. Za tu je instanciju karakteristična mjera i stanje relativnosti.
No, doživljajni se akti »dodiruju« s iskustvenim horizontom načelno, pa dakle i onim konstituentama koje ga strukturiraju. A to znači da uvažavaju svijet i njegovu predmetnost, okolnosvjetsko, kao predmet navedenoga pjesništva (poetike). I upravo to mu »naređuje« relativizaciju mjesta subjekta, odnosno poziciju koja mora uvažiti taj horizont okolnosvjetskoga (izvanjskoga), ponekad čak i javne, prepoznatljive (banalne) aktualnosti (Prijedlog bez osmijeha). Izvanjsko na taj način postaje unutarnje ne samo pukom interiorizacijom, »posvajanjem« s obzirom na subjektivni raster, nego i kao objektnost koja ima svoj subjekt, pa se dakle nameće kao Drugo subjekta, kao njegovo drugo, a ne puko izvanjsko Drugoga, s kojim se može, ali i ne mora komunicirati. A sve u skladu »sve obično, svakodnevno, isprepleteno« (Riječi, nada, izdaja), ili kako svjedoči naslov zbirke »dobri za sve«, kojim stihom završava nekoliko pjesama (Odabiri, Foto-ciljevi, Upute s tržnice).
»Dobri« su naime shvaćeni najmanje kao etička kategorija, a ponajvećma kao konstitucionalna. To znači da je manje riječ o kvalifikativima, a više o supstancijalnostima. Predmetnost svijeta može biti apasolutna mjera, no važnije je da je i ona relativizirajuća, te je i ono mjerivo u svojoj »nemjerivosti« s obzirom na to da je dinamično, mijenjivo. Tu se upravo usidruje pravo mjesto subjekta ove poetike, i tu ono postaje svjesno svojega opsega, to određuje njegove granice i njegovu ne/moć. S obzirom na navedeno, početna pjesma Naslušaš se, nagledaš se figurira kao gotovo programska pjesma. Uz dva naznačena segmenta ona uvlači u svoju strukturu i treći – pitanje jezika, njegovu ne/moć izricanja (Pomogne Možda).
I jezik se zacijelo ponaša kao i dva navedena segmenta. To znači da nije data čvrsta struktura nego je i on mjeriv u svojoj nemjerivosti, kao što je »opisujući« posredno. Onoliko, naime, koliko subjekt iskazivanja »zna« jezik, a zna ga kao »apsolutno« polazište (Samoće od riječi, iz jedne u drugu), toliko on može biti urječivanje prizora u procesu bezimenosti u imenost, ili pak kad je riječ o nekoj vrsti »zamjeničkih igara«, kako bi rekao Dane Dragojević, kada se »opisuje jedno, kao da je drugo« (Pomogne Možda).
Međutim, svemu navedenomu prijeti i jedna opasnost. Naime, kad svaki od konstituenata strukture ‒ subjekt, predmet/svijet i jezik ‒ u slučaju da se želi osamostaliti, ili – svejedno – ne korespondirati s cjelinom, prijeti dezintegracija, što nije prijetnja samo cjelini skupnoga, nego i cjelini pojedinačnoga. U tom slučaju radilo bi se o desupstancijalizaciji, pa zacijelo i svojevrsnom nestajanju koherentnosti pojedinoga subjekta, svijeta i jezika, kako samodostatnih tako i uvjetovanih struktura (strukturiranja). Ironija ovdje ne može iznijeti taj teret, pa ona ostaje »prigodna« i tek mjestimično peckava, iz jednostavna razloga što je subjekt iskazivanja uronjen ipak u egzistencijalna stanja, ma kakva bila, a ne u ironijsku nadmoć »nad« egzistencijom, ma kakav modus »ironijska nadmoć« imala.
Postoji još jedna, skrivenija, moguća opasnost, ona naime koja dolazi iznutra svakog od »samodostatnih« konstituenata. U ovome slučaju više nije riječ o mogućoj dezintegraciji »izvana«, neovisno od prirode pojedinih konstituenata, nego je pak riječ o nutarnjoj dezintegraciji (iz) svakoga posebno. U tom slučaju rastresitost bi bila trajno stanje »cjeline« koja bi bila nemoća da se konstituira kao cjelina. Je li tada jezik može ostati spasonosnom mogućnošću, ako bi mogao obujmiti »ostalo« i ponovno (pjesnički) rekonstituirati, ostaje upitnim, jer i njemu dakako prijete iste opasnosti. Iako on ostaje »jedini«.
Jedno kao da je drugo
Tonko Maroević, časopis Poezija, 1-2/2016.
Najnovijom zbirkom pjesama Dobri za sve autorica Sonja Manojlović obogaćuje i proširuje raspone svoje iznimno elastične imaginacije i posebno razuđene sintaktičke opuštenosti. Mogli bismo kazati kako zaokružuje i (istodobno) raspršuje stvaralačke pretpostavke svojega izraza, posebno zamjetljive u ciklusu knjiga nastalih posljednjega desetljeća, a tvore ga „Pjesme i crteži“ (2008.), „Hod na rukama“ (2010.), „A sa šest labradora na more putovat“ (2012.) i „Daj naslov“ (2013.) uglavnom uz crtačku suradnju Saše Šekoranje. Riječ je o neospornoj suverenosti kretanja protegama riječi i prostorima stranice, o iznimno slobodnoj plovidbi između obala značenja i hridina besmisla ili tautologije.
Koliko god pjesnikinja bila nesputana obavezama referencijalnosti ili potrebama vezivanja u zbilju, navest ćemo jednu fusnotu koja prati naslov pjesme „Prijedlog bez osmijeha“. Fusnota glasi: „U rujnu 2014. novine su prenijele prijedlog iz jedne od susjednih zemalja: ženama zabraniti smijanje u javnosti“. Smijemo li dakle, navedenu pjesmu smatrati svojevrsnim odgovorom na navedeni izazov, pa iz toga zaključiti da i autorica tako konzumira svoje pravo na javni smijeh. Iz takve premise dalo bi se zaključiti također kako ona, na neki način, dijeli i Pirandellov stav o jednoj razini svojega pisanja: „ma non è una cosa seria...“
Kako bilo, pisanje Sonje Manojlović možda nema izričitu humornu notu, želju za izazivanjem smijeha, ali svakako se bavi pripitomljavanjem paradoksa, provociranjem apsurda, zazivanjem parodije, njegovanjem groteske, poantiranjem aporije... Na planu tumačenja njezinih polazišta svakako treba izbjegavati svaku jednoznačnost, odustati od nužde svođenja na isti zajednički nazivnik svih uvrštenih tekstova.
Možda bismo jednu od poetičkih pretpostavki mogli naći u približavanju infantilnom senzibilitetu, nekom prvotnom viđenju koje uočava stvari mimo konvencionalnih uloga, fiksiranih podjela, kodificirana smisla („kroz neuko oko“). Doista, nerijetka su autoričina pozivanja na svijet djece: „Djetetu ću prići, za odraslim zatvoriti vrata“, odnosno, jedino u suprotnom slučaju: „a ako neće dijete odraslom se obrati“. Dakle, „nadiru djeca“, „gdje brboću djeca“, „zlo postaje lice djeteta“, „uzela je dječja ruka“, tu je „mjesečevo dijete“ ili pak „božji dečec“. Neosporno je važno da „dijete preživi“, odnosno da se sačuva nesputanost pogleda („Slikovnica“), sposobnost igre i slojevite kombinatorike („Babuška“), nužda otvorenosti prema naizgled nemogućem: „čudo je sa mnom na ti“.
Drugu komponentu prvotnosti ili senzualne podloge niza stihova potražit ćemo u učestalim asocijacijama ili aluzijama na proces hranjenja, na fiziologiju okusa. Pjesma „Opipavanje hrane, rituali“ prepuna je kulinarskih formulacija: „dosoli, prinese, pospremi“, odnosno „Na pladnju i kuhano i pečeno / i restano“, dapače: „s priborom u zraku gost do gosta sluti / opipat će i želudac iznutra“. I u drugim pjesmama ne nedostaju slične naznake „jer vječno je žlica podignuta, / vječno su usta razjapljena.“ Pjesma „Gozba“ započinje auftaktom: „Za pojest će se“, da bi u nastavku naizgled reterirala: „A rekli su, neće se jesti ono što ima oči, doživljaje / najbolje je nijema riblja mlađ.“ Pjesma „Ono što i inače radiš“ također je nabijena metaforičnim „degustiranjem“: „A nije li moguće da je bilo / naprosto / hranjivo / plakanje / I kome je bilo jestivo / to glasno nebo / Ispod nepca“. Pjesma pak „Što radiš večeras“ ustvrđuje: „Sad im je već sve hrana, kotlovi se njišu, / opkole ih dječja usta“. Nije li simptomatično što spomen dječjih usta povezuje nagonsko uzimanje nužnih obroka i nesputano izricanje inače tabuiziranih evidentnih istina?
Pjesma „Što jedeš“ već je inflatorna ili čak redundantna u svojem taksativnom nabrajanju: „Jedem sjemenke i bobe, / i klicu i plod / tamanim istim žarom // Jedem šarene zmije, / nađem ih, ščepam, na grudi pritegnem // Boje, šumove, sjajeve, / ni naziva im ne znam, putujem, / što nađem, / što mi daju“. Ali u pjesmi „Svakodnevica“ lirski subjekt isto tako se ne može lišiti misli na hranu: „redim po kući, klečim, vučem krpe, / onda dugo i nepomično sjedim, / a kad se sasvim smirim, ogladnim, / pa trčeći idem van / prositi iće i piće,/jer do mojega vina... još je dugo hodanja u mjestu“. A pjesma „Poslijepodne u kinu“, sa svoje strane, priziva statiku i shematiku svakidašnjice: „Skokovi u mjestu, udarci iznutra“, da bi se apostrofom okrenula banalnom sugovorniku, tipičnom suvremeniku, konzumerističkom suputniku: „čovjek si gladi“.
Velika amplituda krajnosti, izazov zijeva između suprotnosti još je jedno neosporno inspirativno polazište pjesnikinjina pisanja/pjevanja. Raspon ide „iz nevidljivog u vidljivo“, „iz ničega u nešto“, „iz šupljeg u prazno“, „iz jedne u drugu“ ili „svakome za pod zub, svakome za pod glavu“, „ono što jest i ono što nije“, „ostavljaš dojam da imaš i kad nemaš“, „može ovako, ali, gle, može i onako“, „ja da / i ja ne“, „za i protiv“ itd. Posebna je pak polarizacija kad je sama riječ predmet razdvajanja, rastakanja, problematičnog statusa: „riječ za pod glavu / nož za pod vrat / sve može“, „riječ po riječ / A ipak, tu, uzmanjka koja?“, „u riječi sam se skrio i ljubio“, „što mi znače riječi/ znam čak i u snovima“, „a prizor je već riječ“. „Samoće od riječi, iz jedne u drugu“ naslov je koji otvara problemski sloj verbalnih metamorfoza: „opisujem jedno kao da je drugo“, sustavno klizanje značenja iz evidencije i izričitosti u polisemiju i, postupno, u potpunu negaciju: „i čemu toliko riječi da bi se reklo ne“, odnosno, apodiktički, „sa mnom se razgovarati ne da“.
Pjesnički svijet Sonje Manojlović konstituiran je neizvjesnostima i nepouzdanostima, slutnjama i domišljanjima, odustajanjima i odjecima, priklonima i razlaganjima, levitacijom i sublimacijom, uzvratima i obratima, egzistencijalnim treperenjem i refleksivnim relativiziranjem. Ali sve je to bolje i uvjerljivije izrazila sama pjesnikinja konstatacijom: „Umjesto jasnoće, tu je njezina jeka“. Naime, jasnoća ni ne može biti ideal iole zahtjevnijega poetskog programa, jednoznačnost i čvrstoća definicija dokidaju „auru“ estetske kontemplacije i doživljajnog supstrata. Nasuprot tomu, prostor jeke može obuhvatiti sav dinamizam inače proturječnih ili suprotno usmjerenih silnica, može prizvati ono ujevićevsko „sunce od jasnoće“, latentno upravo u jezgri iracionalnog i magmatičnog govora poezije. Najnovijom zbirkom Sonja je Manojlović posvjedočila svoju pripadnost zahtjevnim tražiteljima istančanoga odaziva akumulirane jezične građe, potvrdila svoje posebno, i visoko istaknuto, mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu.
-
Pjesma za po kući (izabrala Monika Herceg)
Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.
Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...
Slične knjige
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
ja se zovem lidija dedušSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnilaSpecial cijena 16,71 € Redovna cijena 18,57 €
