U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Doba čarobnjaka
Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.
23,76 € / 179,02kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Ines Meštrović
-
Broj stranica: 400
-
Datum izdanja: rujan 2019.
-
ISBN: 978-953358162-0
-
Naslov izvornika: Zeit der Zauberer: das große Jahrzehnt der Philosophie 1919. - 1929.
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 635 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 17,00 € / 128,09 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Doba čarobnjaka Wolframa Eilenbergera izvanredni je prikaz velikog desetljeća filozofije (1919.–1929.), na razmeđi uživanja u životu i gospodarske krize, poraća i nadolazećeg nacionalsocijalizma. Uspona Martina Heideggera nalik na komet i njegove ljubavi prema studentici Hannah Arendt. Posrnuća i zanosa Waltera Benjamina, koji je zbog lude ljubavi prema latvijskoj anarhistici na Capriju i sam postao revolucionar. Genija i sina milijardera Ludwiga Wittgensteina, koji, nakon što je potpuno osiromašio, radi kao učitelj u pučkoj školi u donjoaustrijskoj provinciji dok ga u Cambridgeu slave kao "boga filozofije". I naposljetku Ernsta Cassirera, koji je još u godinama prije nego što je emigrirao iz Njemačke u građanskim četvrtima Hamburga osjetio nadolazeći antisemitizam na vlastitoj koži. U životnome putu i revolucionarnome mišljenju ove četvorice iznimnih filozofa, smatra Wolfram Eilenberger, nalazimo i temelje iskona našeg današnjeg svijeta. Zahvaljujući autorovu velikom pripovijedalačkom umijeću, Doba čarobnjaka, ta retrospektiva dvadesetih godina, podjednako inspirira kao što i opominje, ali prije svega pravi je užitak za čitatelje koje povlači u taj svijet.
"Eilenberger pripovijeda stručno i podrobno, napeto i učeno o 'velikom desetljeću filozofije' između 1919. i 1929., dekadi kada se odlučivalo o tome hoće li sudbina Europe krenuti putem demokracije ili diktature, uslijed čega i svjetska povijest takoreći zadržava dah."
Roman Leich, Der Spiegel
"Ova zorno, domišljato i lijepim pripovijedalačkim stilom napisana knjiga opisuje razdoblje između 1919. i 1929., kada su Heidegger, Wittgenstein, Benjamin i Cassirer postali filozofi od svjetske važnosti. Premda među njima nije bilo previše doticaja, imali su brojne dodirne točke. Zajedno, kao što nam Eilenberger upečatljivo pokazuje, tvore nevjerojatnu duhovnu konstelaciju i predstavljaju četiri životne koncepcije i četiri odgovora na pitanje: što je čovjek? Iz toga proizlazi zvjezdana karta filozofije u jednom velikom trenutku, na koji pada sjena prošle i buduće katastrofe." Rüdiger Safranski
Merkel nije otvorila granice - ona ih samo nije zatvorila
Darko Vlahović, Express, 19. 11. 2019.
Njemačka je tijekom "romantičnog" 19. stoljeća, dakle prije nego što je stekla dvojbenu reputaciju tehnološke velesile i pokretača svjetskih ratova, bila poznata kao "zemlja pjesnika i filozofa". Goethe, Schiller, Herder, Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche..., samo su neka od imena koja su diljem planeta pronosila slavu "najkulturnijeg europskog naroda", slavu koja je donekle potamnila tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naciju mislilaca zavela nakazna zločinačka ideologija austrijskog kaplara. Ipak, netom prije tog pada u ponor beščašća, velika njemačka kultura doživjela je jedinstveni kreativni vrhunac u povijesti filozofije koji sve do dana današnjeg definira naš način razmišljanja i pruža nam smjernice za svakodnevni život ili barem tako smatra Wolfram Eilenberger, jedan od najcjenjenijih suvremenih njemačkih filozofa.
U svojoj knjizi "Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.-1929." Eilenberger govori o četiri velika njemačka filozofa Ludwigu Wittgensteinu, Martinu Heideggeru, Ernstu Cassireru i Walteru Benjaminu povezujući njihove biografije s "duhom vremena" Weimarske Republike, a njihove ideje transponira u sadašnjost, uvjerljivo pokazujući da svatko tko danas pokušava shvatiti i interpretirati najaktualnija pitanja suvremenog svijeta od krize demokracije, preko vjerskog fundamentalizma, nacionalizma i vjerodostojnosti medija, pa do održivog razvoja i ekološke krize, neizbježno ide stazama koje su prokrčila ova četvorica mislilaca.
Kad se knjiga "Doba čarobnjaka" prije dvije godine pojavila na sajmu u Frankfurtu, izazvala je pravu senzaciju: knjiga o četvorici filozofa iz prošlog stoljeća ne samo da se može čitati, nego se našla na svim ljestvicama najčitanijih knjiga i postala međunarodni bestseler. A Eilenbergeru je priskrbila svojevrsnu medijsku slavu. Dobro, nije ga baš pretvorila u zvijezdu u rangu Heidi Klum ili Borisa Beckera, ali mu je osigurala sasvim dovoljno pozornosti za jednog javnog intelektualca. Eilenberger je rođen 1972. u Freiburgu, studirao je filozofiju, psihologiju i filologiju u Heidelbergu, Berlinu i Turkuu, a doktorirao s tezom o ruskom teoretičaru književnosti Mihailu Bahtinu. Osnovao je najvažniji njemački filozofski časopis i često gostuje u radijskim i televizijskim emisijama posvećenim filozofskim temama. "Doba čarobnjaka" upravo je ovih dana objavljena i na hrvatskom (Fraktura, prijevod Ines Meštrović), a Eilenberger je boravio u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti. Tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.
U knjizi 'Doba čarobnjaka', četvorica filozofa Wittgenstein, Heidegger, Cassirer i Benjamin predstavljaju, kako i sami u naslovu sugerirate, briljantnu misaonu konstelaciju, sjajan trenutak ljudske misli i filozofije omeđen dvama katastrofama, upravo završenim Prvim svjetskim ratom i predstojećom Velikom ekonomskom krizom i usponom nacizma. Što nam oni mogu reći o današnjem svijetu za koji se također čini da je pred nekom katastrofom? Koliko su oni danas aktualni?
Povijest se ne ponavlja, nikad. Prisjetimo li se 1920-ih, to je, naravno, dobra vijest. Barem s njemačkog stajališta. S druge strane, postoje zapanjujuće sličnosti kad je riječ o 'zeitgeistu' 20-ih godina prošloga stoljeća i duhu današnjeg vremena: ubrzanje ritma svakodnevnog života, medijska revolucija, 'lažne vijesti', strah od globalizacije, slabljenje parlamentarnih demokracija, pa čak i porast 'ekoloških problema'. Sve su to teme koje su oblikovale javni diskurs onoga doba baš kao što to čine i danas. Stoga se nameće pitanje: Tko su bili veliki mislioci 1920-ih i je li moguće da nam oni također mogu nešto reći i naučiti nas nešto i o našem vremenu i njegovim problemima?
Zašto se baš u tom razdoblju u Njemačkoj dogodila takva eksplozija kreativnosti, ne samo na području filozofije, nego i u znanosti, slikarstvu, književnosti, kazalištu, arhitekturi, filmu? Koje su okolnosti pridonijele stvaranju 'Weimarske kulture'?
Knjiga se temelji na vrlo jednostavnoj ideji, naime, da je kriza nešto dobro ako ste filozof. Do 1919. zemlje njemačkoga govornog područja bile su zahvaćene ekstremnom krizom: politički, ekonomski i kulturno. Generacija duboko traumatiziranih mladića vratila se iz industrijaliziranog pokolja Velikog rata, među kojima i četvorica heroja moje knjige. Čitav narativ onoga što uopće znači biti ljudskim bićem grubo rečeno, Kantov narativ 'aufklärunga' i 'bildunga' izgubio je vjerodostojnost. Freud je revolucionarizirao ljudski um, Einstein naše viđenje vremena i prostora, Nietzsche našu sliku sebe kao moralnih protagonista. Naprosto više nije bilo moguće nastaviti po starom: ni u znanosti ni u umjetnosti, književnosti ili filozofiji. Osobito ne u filozofiji.
Knjigu 'Doba čarobnjaka' završavate s godinom 1929., nakon koje su četvorica filozofa doživjela vrlo različite sudbine. Zašto ste odlučili knjigu završiti s tom godinom?
Godina 1929. označava raskol Zapadnog svijeta. Uglavnom zbog propasti newyorške burze u listopadu te godine, takozvanog 'crnog petka', koji je izazvao globalnu gospodarsku krizu, krizu koja je, kao što svi znamo, u Njemačkoj imala osobito razorne političke posljedice. U povijesti filozofije, 1929. godina odnosi se na sad već gotovo mitski susret u Davosu između Heideggera i Cassirera. U ljeto 1929. dvojica najvažnijih i najoriginalnijih filozofskih svjetskih umova njemačkoga govornog područja susreću se u luksuznom hotelu u Švicarskoj i raspravljaju o pitanju "Što je čovjek?" pred najtalentiranijim europskim mladim filozofima. Taj je susret bio više od tek filozofske diskusije između dvojice akademskih filozofa, bio je to više sraz dvaju fundamentalno suprotnih svjetonazora prilično nacionalističkog, smrću posvećenog, neustrašivog egzistencijalističkog intenziteta 'mladoga' Heideggera nasuprot 'starih' ideja plodonosnog pluralizma, otvorenog društva i humboldtskog obrazovnog modela časnog njemačkog Židova Ernsta Cassirera. Za pisca poput mene, savršen način za završetak priče o kulturnoj klimi 20-ih i onome što će uslijediti.
Kritičari su vas optužili da ste u knjizi izbjegli govoriti o odnosu Heideggera i nacizma. Riječ je o jednoj od najkontroverznijih tema povezanih s Heideggerom o kojoj postoje različita tumačenja stručnjaka i povjesničara. Kako biste vi opisali odnos slavnog filozofa prema Hitleru i nacističkoj ideologiji?
Nisam izbjegao tu temu. Naprotiv, nadam se da je, čitajući knjigu, jasno zašto je Heidegger iz 1920-ih bio otvoren za mogućnost, ili čak pokazao sklonost, da potpadne pod utjecaj Hitlera i njegova pokreta u 1930-ima. Očite su sličnosti između Heideggerovih čežnji za nekom vrstom kulturne revolucije i Hitlerovih mračnih obećanja. Heideggerov prezir spram postignuća moderniteta i "zapadne", osobito "amerikanizirane" civilizacije, podivljali antisemitizam, sama ideja da Njemačka ima globalnu povijesnu misiju kao nacija i kultura, slavlje "poetske autentičnosti" i "ruralnog života" kao mogućih izlaza iz slijepe ulice moderniteta..., ti su motivi također, barem po Heideggerovu mišljenju, bili ključne sastavnice i ciljevi Hitlerova pokreta. Heidegger nije bio izoliran u tom uvjerenju taj su pogled dijelili mnogi njemački intelektualci i profesori. Dakle, zaslijepljeni su bili mnogi. No činjenica da je vjerojatno najdarovitiji filozof 20. stoljeća "pao" na nacizam ostaje sablazan, zagonetka i trauma za čitavo polje filozofije.
Vremenski raspon knjige gotovo se podudara s Weimarskom Republikom, čija je 100. obljetnica nedavno obilježena. Je li ona u startu bila osuđena da bude promašaj? Je li Weimarska Republika mogla opstati u sretnijim okolnostima, primjerice, da je izbjegnuta Velika depresija? Ili je već u ustavu Weimara bila 'zapisana' propast Republike i uspon Reicha?
Ne, nije bila unaprijed osuđena na propast. Mogla je, po mojemu mišljenju, jednako tako i preživjeti i procvasti. Do 1926./1927. Weimarska Republika je iznimno dobro napredovala i bila apsolutno 'ukorak s planom', osobito u gospodarskom smislu. Gospodarska kriza ranih 1930-ih, njezina dubina i beznađe izazvali su rast ekstremne desnice (kao i ljevice). Nameće se prilično zanimljivo i možda uznemirujuće pitanje kako bi Njemačka i njemački narod reagirali danas, suočeni s još jednom Velikom depresijom? U tom smislu, tu knjigu vidim kao neku vrstu cjepiva. Nema potrebe počiniti iste pogreške dvaput.
U jednom članku ste napisali da je njemačka filozofija, unatoč činjenici da je u javnosti prisutnija i popularnija nego ikad, posljednji intelektualni uspjeh, odnosno prijelomni tekst, imala prije više od pedeset godina. Znači li to da su filozofi već rekli sve što su imali reći?
Ne, u filozofiji ne postoji konačni sud i to je moj konačni sud (smijeh). Ali i dalje vrijedi da se suvremena akademska filozofija, osobito u njemačkom govornom području, posljednjih nekoliko desetljeća nalazi u razdoblju stagnacije i prilično dosadnog mozganja. To ima veze sa samom strukturom i ograničenjima akademskog filozofskog života kao takvog. Prevladava konformizam, nagrađuje se razmišljanje unutar 'škola' ili klastera, kao i proizvodnja takozvanih znanstvenih članaka koje u stvarnosti nitko ne želi čitati, pa čak ni pisati. Rezultat: nikad dosad, na našem planetu, nije bilo toliko dobro obrazovanih, dobro rangiranih, dobro plaćenih i dobro povezanih filozofa koji proizvode premalo da bi to ikome bilo zanimljivo ili relevantno. Postoje, međutim, signali koji ipak ulijevaju nadu. Filozofi, osobito moje generacije, sve su zasićeniji tim strukturalnim glupostima i stoga istražuju nove puteve i avenije.
U prošlosti su riječi 'znanstvenik' i 'filozof' bile gotovo sinonimi. Današnja znanost je institucionalizirana 'industrija' koja nam omogućuje sve bolji uvid u materijalni svijet. Znanost gotovo svakodnevno otkriva sve više o materijalnom, a s druge strane čini se da je religija, osobito tradicionalna, izgubila korak s vremenom i više ne može dati odgovore na krajnja pitanja. U tome smislu, koji je danas prostor za filozofiju? Koje odgovore može dati filozofija koji bi mogli biti relevantni za širu javnost?
Odgovorit ću ovako: četvorica junaka moje knjige uz primjetnu iznimku Cassirera bili su žestoki antiakademski karakteri i mislioci. Oni svakako nisu filozofiju smatrali znanošću u smislu prirodne znanosti. Ni jedan racionalan filozof ne misli tako. Oni su također, na svoj način, bili veliki pisci, pa čak i pjesnici. Njegovali su svoj materinji jezik, divili se čudu ljudskog jezika. Zbog toga su birali žanrove i formate vrlo različite od jednodimenzionalnog, pseudoznanstvenog i siromašnog žargona suvremenih akademskih 'članaka'. Kako bi činili što? U osnovi, kako bi se na različite načine bavili jednim jednostavnim pitanjem: Što to znači biti ljudskim bićem? Što je čovjek? To je vječno pitanje, ali svaka ga generacija mora postavljati iznova, jer se horizont toga pitanja s vremenom pomiče. Uzmite za primjer današnje doba: umjetna inteligencija, manipuliranje ljudskim genomom, životinjska prava nasuprot ljudskih prava... Ono što ta područja povezuje je pitanje: Što je čovjek? Tu nalazimo novi početak.
U posljednjem desetljeću krajnja desnica je bitno ojačala u Njemačkoj, premda je taj trend usporen, ako ne i zaustavljen nezadovoljstvo tradicionalnim strankama prelilo se na zadnjim izborima u glasove za Zelene. Je li došao kraj tradicionalnoj politici u Njemačkoj? Tko može ponuditi novu viziju za budućnost, jesu li to tradicionalne stranke poput CDU-a i SPD-a ili nekad marginalni AfD, Ljevica ili Zeleni?
Teško je reći. Trenutačno se možda nalazimo na putu prema dobu u kojemu će ekološki izazovi predstavljati vrhovna pravila i dominirati budući politički diskurs i politiku. Nadam se na demokratski način. Ali to je daleko od zajamčenog.
Kancelarka Angela Merkel je tijekom izbjegličke krize 2015. otvorila granice za milijun izbjeglica. Gledajući unatrag, je li to bila dobra odluka?
Kao prvo, Merkel nije otvorila granice, ali ih je odbila zatvoriti a to je velika razlika! Drugo, to nije bila odluka u smislu uzoritosti, nego prije posljedica nespremnosti da se doista donese odluka nespremnosti tako karakteristične za Merkeličin način vođenja politike. Treće, ta ne-odluka je bila vrlo jadno provedena koliko god je bila moralno opravdana.
U kolumnama se često bavite fenomenom nogometa. Zašto je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu? Je li nogomet zamjena za rat?
Ne tražite li zamjenu za rat, igrate 'Fortnite' na PlayStationu. Nogomet je ples u nepredvidivim okolnostima. Promislite: 22 izvanredno spretna ljudska bića pokušavaju postići nemoguće, kontrolirati loptu nogama. Prekrasno.
Navijač ste Bayerna i kritizirali ste gubitak identiteta tog kluba tijekom mandata Pepa Guardiole. Može li Niko Kovač, hrvatski trener rođen u Njemačkoj, vratiti Bayernu njegov identitet? Kako biste ocijenili njegovu prvu sezonu na klupi Bayerna?
Identitet kluba Bayern Muenchen i to apsolutno ključan dio njegova identiteta nije povezan s trenerskim dijelom posla. Treneri dolaze i odlaze, identitet ostaje. Kad god je neki trener pokušao ili pokuša preuzeti klub i dominirati iznutra, javljaju se problemi. Takav je bio slučaj s Guardiolom. Ne vidim da postoji takva opasnost u slučaju Kovača, koji je izvrstan tip i veliki talent. Premda, možda mu je posao trenera u Bayernu ipak došao malo prerano.
Svojom knjigom 'Doba čarobnjaka' stekli ste javnu prepoznatljivost u Njemačkoj, neku vrstu slave, što nije česti slučaj za filozofe s početka 21. stoljeća. Kako 'filozofski' gledate na 'slavu', odnosno na svoj uspjeh?
Slavne su glumačke zvijezde, a ne pisci. Uz to, slava je kučka, kao što svi znamo. Ono u čemu doista uživam je sloboda koju sam dobio zahvaljujući međunarodnom književnom bestseleru. To mi omogućuje vrijeme i mir za knjige koje želim napisati u doglednoj budućnosti.
Wolfram Eilenberger : Doba čarobnjaka
Kristijan Vujičić, Moderna vremena Info, 13. 11. 2019.
Pročitaj kritiku na mvinfo.hr
Wolfram Eilenberger : Filozofija obogaćuje naše viđenje života i društva
Petra Miočić, Moderna vremena Info, 19. 11. 2019.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Wolfram Eilenberger ‘Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.’- Mount Rushmore njemačke misli
Ivan Laić, RavnoDoDna.com, 14. 11. 2019.
Usporedna biografija četvorice divova njemačke filozofije dvadesetog stoljeća – Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Ernsta Cassirera i Waltera Benjamina – pokušava čitatelju na jednostavan način predočiti osnove njihove misli, ali još više zabavlja njihovim životopisima iz posljednjeg zlatnog doba velikih ideja.
Knjiga “Doba čarobnjaka” filozofa Wolframa Eilenbergera usporedna je biografija četvorice divova njemačke misli, Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Ernsta Cassirera i Waltera Benjamina, koja pokriva njihovo djelovanje u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, razdoblju između dva svjetska rata koje se pokazalo kao posljednje zlatno doba velikih ideja kada je filozofska misao još bila od presudnog značaja u stvaranju svjetonazora na globalnoj razini.
Djelo započinje te kasnije ponovno doživljava kulminaciju u “mitskom Davosu” poprištu radnje jednog od najznačajnijih djela njemačke književnosti tog razdoblja, “Čarobne gore” nobelovca Thomasa Manna, objavljene svega pet godina prije događaja koje Eilenberger opisuje u svojoj knjizi, a to je sučeljavanje dvojice njezinih protagonista, Cassirera i Heideggera, od kojih prvih predstavlja posljednji bastion tradicije njemačke kulture utjelovljene u Kantu i Goetheu, dok potonji kao izazivač zastupa sasvim novi pogled na filozofiju utemeljenu na povratku ontologiji zasnovanoj na iskustvu tubitka bačenog u svijet i uvjetovanog svojim ograničenim boravkom u njemu. Moglo bi se povući paralelu s ovogdišnjim razvikanim obračunom između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, samo što su prije devedeset godina prezentirane neke doista bitne i revolucionarne ideje.
Po završetku ove debate, kao što je slučaj i sa spometutom recentnom, teško je bilo odrediti pobjednika, samo što će povijest biti naklonjenija Heideggeru, kako u filozofskom smislu, tako i u svakodnevnom, budući da će njega dovesti do poluga sustava moći označivši ga kasnije neisperivom crnom mrljom povezivanja s nacional-socijalizmom i Hitlerom, dočim će Židov Cassirer posljednje godine provesti u izgnanstvu, kao uostalom i Benjamin, treći od protagonista ove knjige. On pak najveći dio pokrivenog razdoblja muku muči s vlastitom nediscipliniranom prirodom, teživši probitku na sceni i osiguravanju svoje egzistencije u kriznom razdoblju Weimarske republike, bilo kao autor ili profesor. On svoje zasluženo mjesto pronalazi tek u samoj završnici knjige, ali tada su na obzoru već tamni oblaci sljedećeg rata koji nikako nisu naklonjeni židovskom misliocu lijeve provenijencije.
Posljednja filozofska zvijezda ovog djela je Ludwig Wittgenstein, neshvaćeni – neshvatljivi – genij koji po povratku iz prvog rata na svijet donosi revolucionarno djelo “Tractatus logico-philosophicus”, ali nema namjeru živjeti na lovorikama i lansirati karijeru, već odluči počiniti “financijsko samoubojstvo” i odustaje od svog pozamašnog nasljedstva u korist svoje obitelji, posvetivši se neinspirativnoj karijeri seoskoga učitelja. U tom razdoblju i Heidegger piše svoje ključno djelo, “Bitak i vrijeme”, a Ernst Cassirer preuzima upravljanje Warburgovom bibliotekom i piše svoju “Filozofiju simboličkih oblika”.
Eilenberger priču izlaže veoma spretno i pitko, u kratkim poglavljima koja velikom brzinom preskaču od jednog do drugog protagonista, a njihove često neprohodne filozofske sustave objašnjava na način koji će biti razumljiv prosječnom čitatelju inače možda nevještom u poznavanju problematike misli o jeziku koja je uvelike obilježila razdoblje pokriveno u knjizi. Sve navedeno “Doba čarobnjaka” čini kvalitetnim doprinosom žanru filozofske biografije koji je u posljednje vrijeme obogaćen s nekoliko vrlo solidnih naslova, poput primjerice lanjskog životopisa Friedricha Nietzschea, “I Am Dynamite!” iz pera književnice Sue Prideaux, a čiji prijevod na hrvatski još uvijek očekujemo.
Lica ove četvorice divova misli na naslovnici hrvatskoga izdanja “Doba čarobnjaka” mogu podsjetiti na kamene profile američkih predsjednika isklesanih na Mount Rushmoreu, a oni doista jesu vrijedni uvrštavanja u neki pandan ove planine u kategoriji filozofije. Eilenberger se trudi čitatelju približiti zašto je tome tako bez zamaranja kompleksnim finesama i umnim začkoljicama, ali isto tako zabavnim biografskim crticama pokazuje kako filozofi tog kalibra mogu biti i mušićavi, teški, lijeni ili grandiozni likovi kakve često susrećemo u svim drugim instancama svakodnevnog života.
Zvjezdane godine filozofije
Jaroslav Pecnik, Novi list, 2. 8. 2020.
U izdanju Frakture, našeg vjerojatno najagilnijeg izdavača, prošle je godine bila tiskana knjiga Wolframa Eilenbergera »Doba čarobnjaka: veliko desetljeće filozofije 1919.- 1929.« (u prijevodu s njemačkog Ines Meštrović), koja je prije godinu dana prošla gotovo pa nezamijećeno, što samo jasno pokazuje i potvrđuje aktualnu »duhovnu pustinju« u kojoj već godinama živimo. Umjesto dužne pozornosti, ova iznimno inspirativno i interesantno napisana knjiga, bogata informacijama, puna sjajnih pasaža, dobro stilski uobličena i sadržajno, pregledno izložena o četvorici divova u povijesti filozofije koji su u mnogočemu presudno duhovno i idejno, pa na neki način i politički, oblikovali našu epohu, u našoj akademskoj, odnosno kulturnoj javnosti nikoga nije »isprovocirala« da na stranicama ono malo »kulturnjačkih« priloga u novinama, tjednicima ili periodici pokrene nekakvu kritičku diskusiju kojom bi se pokazalo i ukazalo zašto su nam Ernst Cassirer (1974.- 1945.), Ludwig Wittgenstein (1889.- 1951.), Walter Benjamin (1892.- 1940.) i Martin Heidegger (1889.-1976.) i njihova misao, a o njima se u ovoj knjizi radi, važni i danas, kako na globalnoj tako i na nacionalnoj (regionalnoj) razini.
Veliki umovi
Iako sam knjigu »u jednom dahu progutao«, neposredno nakon što se pojavila u knjižarama, nisam žurio s prikazom ovog vrsnog djela vjerujući kako će se netko pozvaniji i bolje upućen u ovu problematiku od mene, prihvatiti posla i iskoristiti prigodu, te posredovanjem ovih velikih umova 20. stoljeća pokušati pokazati zašto i po čemu je filozofija (s)misao bez koje(g) teško da se ijedno društvo može civilizacijski razvijati i(li) kritički (samo)reflektirati o najvažnijim pitanjima današnjice, a ujedno relevantno spoznati temeljne premise na kojima počiva suvremeni čovjek i njegova (naša) zbilja. Ali, eto, kad već to nije učinio nitko, a da ipak ostane zabilježeno, da ostane nekakav trag o autoru i knjizi i njegovim »junacima«, primio sam se (ne)zahvalna posla svjestan da ima onih koji bi to daleko bolje učinili.
Wolfram Eilenberger (1972.) relativno je mladi njemački filozof koji je do sada objavio desetak knjiga; široj njemačkoj javnosti poznat je kao kolumnist tjednika Die Zeit, kao autor emisije »Zvjezdani sati filozofije«, a stručnjacima kao urednik časopisa Philosophie Magazin. Za knjigu koju ovdje predstavljam, 2018. dobio je prestižnu Bayerischer Buchpreis, koja je do sada prevedena na više od dvadeset jezika i dugo je vremena bila bestselerom u njemačkim knjižarama. Prema riječima Rüdigera Safranskog: »Ova zorno, domišljato i lijepim pripovjedačkim stilom napisana knjiga obuhvaća razdoblje između 1919. i 1929. kada su Heidegger, Wittgenstein, Benjamin i Cassirer postali filozofi od svjetske važnosti. Premda među njima nije bilo previše doticaja, imali su brojne dodirne točke. Zajedno…tvore nevjerojatnu duhovnu konstelaciju i predstavljaju četiri životne koncepcije i četiri odgovora na pitanje: što je čovjek? Iz toga proizlazi zvjezdana karta filozofije u jednom velikom trenutku, na koji pada sjena prošle i buduće katastrofe«.
Iako u formalnom pogledu autor obuhvaća samo desetak godina života i rada spomenutih velikana, on nam je zapravo prezentirao cjelinu njihove ličnosti, naglašavajući u čemu i po čemu je njihova misao bila prevratnička. Svršetkom Prvog svjetskog rata počeo se rađati jedan novi svijet bremenit problemima koji su sve više, poput mlinskog kamena pritiskali društvenu, političku i intelektualnu zbilju toga doba koje je tražilo, a nije nalazilo adekvatne odgovore kako ih riješiti. I kako to već biva, pojavili su se pokreti i ideje koji su u (na)silnim prečicama ponudili »spasonosne« izlaze (boljševizam i nacionalsocijalizam) čemu su se Cassirer i Benjamin oštro suprotstavljali, dok je Heidegger, koketirajući s antisemitizmom odlučio prikloniti se novom nacional-socijalnom pokretu i ponudio mu se kao njegova duhovna perjanica.
Ekscentrični Wittgenstein
Ekscentrični Wittgenstein, okrenut »čistim« idejama u znanosti i filozofiji, iako sam Židov (istina, pokršten u rimokatoličanstvo) za sve to nije previše mario, živio je u svom svijetu, a kao rasni individualac, svaki kolektivni osjećaj tragizma s prezirom je odbijao. Samo zahvaljujući tomu što je na vrijeme otišao u Englesku, izbjegao je tragični usud milijuna Židova, ali to »tragično osjećanje života« (da se poslužim riječima Miguela de Unamuna) neprestano je i duboko nosio u sebi stalno naglašavajući: »Svako jutro počinjem raditi pun nade, a svaku večer svršavam dan pun očaja«.
Ludwig Wittgenstein, sin bečkog milijardera, austrougarski časnik tijekom Prvog svjetskog rata, bolničar, vrtlar, učitelj, homoseksualac, naturalizirani Britanac koji se glatko odrekao svog velikog nasljedstva u korist sestara i brata, koji se hvalio da će riješiti sve filozofske probleme i kojem je čak i jedan istinski genij kao što je bio Bertrand Russell priznavao intelektualni primat, iako je za života objavio samo jednu filozofsku knjigu (»Tractatus logico-philosophicus«), silinom svog uma fascinirao je svakog tko bi ga samo i na kratko sreo i(li) upoznao. Naprosto je zračio karizmom, ali i svojevrsnom tajanstvenošću, ali kao i svi čudaci, izbjegavao je publicitet i javnost, tako da je na koncu otišao jedno vrijeme živjeti u izolaciji, u Norvešku (1936.- 38.), ali i iz te »divljine« njegov je glas dopirao do Londona i budio interes. Život je uglavnom proveo u Beču, Oxfordu i Cambridgeu (gdje je i preminuo), potpuno posvećen mišljenju kao takvom i pokušajima da objasni kako nastaju filozofski problemi, tvrdeći da su rezultat nerazumijevanja logike jezika, a ujedno nastojeći pokazati što je to zapravo logika. Rasterećenje od tog gotovo opsesivnog, samonametnutog intelektualnog pritiska, ali i obiteljski naslijeđene sklonosti suicidu (trojica njegove braće počinila su samoubojstvo), nalazio je utjehu u glazbi (bio je vrstan znalac klasike, a slavni skladatelj J. Brahms bio je prijatelj obitelji), u kojoj je prepoznavao savršenstvo kojem je i sam težio i koje je cijelog života tražio u filozofiji.
Samo zahvaljujući istinskoj požrtvovanosti B. Russella, nikome razumljivi Wittgensteinov je »Tractatus« izašao 1921./22. u obliku knjige, a već u samom predgovoru autor se od raznih »interpreta« ogradio riječima: »Ovu knjigu će možda razumjeti samo onaj tko je već jednom sam mislio misli koje su izražene u njoj…«, jasno stavljajući do znanja kako se radi o elitnoj »duhovnoj« jednadžbi do koje mogu doprijeti samo malobrojni. Ali, po osobnom priznanju, još nikada takve nije sreo. Russell, znajući dobro Wittgensteinov karakter, nemarnost prema akademskim zvanjima, a želeći ga, zbog očevidne genijalnosti zadržati na sveučilištu, dosjetio se da bi već spomenuti »Tractatus« mogao biti prijavljen kao doktorska teza, te bi se stjecanjem doktorata »osposobio« za profesuru na Cambridgeu.
Spoj simbolizma i vjerskog misticizma
Uz pomoć Georgea Edwarda Moorea (1873. -1958.), tada vodećeg logičara, Russell je oformio komisiju koja je prihvatila ponuđenu tezu (1929.), ali tijekom obrane doktorata, ipak se morala zadovoljiti nekakva forma, pa su mu spomenuti mentori pred komisijom morali postaviti i nekakva pitanja, neprestano strahujući od Wittgensteinovih neočekivanih reakcija, koji je krajnje nevoljko prihvatio cijelu ovu »paradu«. Između ostalog, postavili su mu pitanje što mu primjerice znače rečenice: »O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti«, ili »Svijet je sve što je slučaj…nije mistično kako je svijet, nego da on jest«. I tada dolazi do tog trenutka u povijesti filozofije (koji se često spominje), kada Wittgenstein kojem je već bilo dosta »besmislenog razgovora«, ustaje i kako to opisuje Eilenberger u svojoj knjizi, prilazi Russellu i Mooreu, potapše ih po ramenu i izgovara čuvenu rečenicu: »Ne pitajte me više, ne zamarajte se time, znam da to nikada nećete shvatiti«.
Na koncu, o Mooreu je odmah imao loše mišljenje, govorio je kako je on klasičan primjer koliko daleko može dogurati čovjek bez imalo inteligencije, a kasnije je i samoga Russella prozvao mediokritetom, što mu bivši mentor, inače užasno uvredljiv, začudo nije previše zamjerio. Sam je Wittgenstein odgovore na Russellova i Mooreova pitanja tražio kod Spinoze, Humea i Kanta, a kasnije kod Tolstoja, Dostojevskog i sv. Mateja, ali ne i kod Aristotela o kojem je ironično govorio: »Nisam ga ni čitao, što nam uopće može reći?«. Tvrdio je – jezik nam daje sliku svijeta, on je sredstvo, ali limitativno i stoga ne postoji samo jedna slika i pitanje, već mnoštvo. Zagonetke života u vremenu i prostoru nalaze se izvan vremena i prostora i slobodno se može reći: Wittgensteinovo je djelo svijet oslobodilo od nesređenosti i nesavršenosti. Svijet mu se zbog njegove izuzetnosti i osobenosti divio, a on ga je ignorirao, istinski ga se zgražao i bilo mu je odvratno bilo kakvo podilaženje bilo komu.
Poznavatelji njegova djela tvrde kako je Wittgensteinova filozofija spoj logičkog simbolizma i vjerskog misticizma i teško je o njemu suvislo prosuđivati, jer je u svojoj »goloj jednostavnosti« toliko složeno da izmiče svakoj objektivizaciji. Stoga, valja nam zaključiti: ono što smo razumjeli je genijalno, a ono što nismo vjerojatno je čak i više od toga. Njegova je misao bila toliko »konkretno onostrana« da u povijesti filozofije figurira potpuno usamljeno, bez uzora, ali i sljedbenika, jer svojom »zgusnutošću i zagonetnošću« nadilazi bilo kakvu mogućnost epigonstva.
Ernst Cassirer
Potpuna suprotnost Wittgensteinu bio je njemački filozof Ernst Cassirer, najznačajniji predstavnik druge generacije neokantovaca Marburške škole (u kojoj su istaknuto mjesto imali Hermann Cohen i Paul Natrop). Kao potomak asimilirane židovske obitelji studirao je u Berlinu, Leipzigu i Heidelbergu književnost, povijest filozofije i umjetnosti, a prirodne znanosti u Marburgu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata radio je u vojno-informativnoj službi; iako je još 1910. postao privatni docent (na sveučilištu u Berlinu), tek svršetkom rata, zahvaljujući dijelom i spomenutoj vojničkoj karijeri, uspio se za stalno zaposliti na sveučilištu u Hamburgu, gdje je kasnije obavljao i dužnost rektora. Ali, zbog židovskog podrijetla, stalno je nailazio na brojne (ne)akademske prepreke, a kada su 1933. nacisti došli na vlast, emigrirao je iz Njemačke. Predavao je u Oxfordu, potom Göteborgu, a 1941. godine otišao je u SAD, gdje je predavao na Yaleu i Columbiji, gdje je na koncu i umro.
U početku se bavio analizama znanstveno-filozofskih spoznaja u tradiciji Marburške škole (koja je u njegovom djelu doživjela svoj vrhunac), principima transcendentalne filozofije koje je konfrontirao sa zbiljom mišljenja, odnosno mišljenjem zbilje u raznim područjima duhovnih djelatnosti. Svestrano i temeljito obrazovan, s fascinantnom memorijom (citirao je doslovno cijela poglavlja starogrčkih i latinski autora u originalu), širokih uvida u sva suštinska pitanja društvenih i prirodnih znanosti, doimao se kao suvereni, novodobni uomo universale, što je u cijelosti došlo do izražaja u njegovom veličanstvenom djelu »Problemi spoznaje u novovjekovnoj filozofiji« (1906. -1920., u tri toma), gdje je kritički pratio i propitivao razvoj sustava najopćenitijih pojmova pomoću kojih je pokušao povezati epohu od renesanse do Hegela.
Ali, ipak njegovo glavno djelo (nažalost nedovršeno) bilo je »Filozofija simboličkih formi« (1923.- 29.) koje je nastalo kao rezultat istraživanja raznih oblika ljudskog (sa)znanja o svijetu i čovjeku i gdje je postavio suštinsko pitanje: kako se forme ponašaju u jeziku, religiji, mitu, znanosti, metafizici, kulturi i civilizaciji uopće. Zajedničko im je, tvrdio je, simbolička forma i upravo bi ona trebala omogućiti uspostavu raznih (s)veza međusobne komunikacije, kao i prevladavanje između form(ul)iranja sadržaja »mnogolikih« vidova smisla, to jest svojevrsne rezultante duhovnih aktivnosti.
Pojmovi poput riječ(i) i(li) misao(nost) ujedno si i zasebni izrazi simbolički reprezentativne zbilje. Izvorišta ovih duhovnih aktivnosti mogu se pronaći u sposobnosti našeg »objektiviziranja« i »simboliziranja« onog proživljenog i upravo se posredovanjem simbola stvaraju strukture čovjekova svijeta koji se temelji na kulturi kao takvoj. Cassirer je odbacivao stavove koji su tvrdili kako je pojam (p)ostvaren atrakcijom iz jednoznačnih (z)bivanja i da odražava suštinske aspekte objekta kao njihove kopije. Upravo suprotno, tvrdio je: pojam je oruđe u organizaciji ljudske spoznaje koja stvara određene slike i one predstavljaju jedinu realnost s kojom se susrećemo. Dakle, ako je svijet simbola stvoren čovjekom, upravo razumijevanjem simbola možemo prodrijeti u suštinu spoznaje o tomu kako je i od čega je stvoren čovjek. Stoga je svijet simbola ono čime se treba baviti, a u djelu »Esej o čovjeku« (1949.), Cassirer je čovjeka definirao kao animal symbolicum, a u posthumno izašloj studiji »Mit o državi« među prvima je u svijetu izveo veliku, temeljitu i ozbiljnu filozofsku analizu totalitarne države.
»Dvoboj« filozofa
Malo duži ekskurs o Cassireru bio je neophodan, jer ovaj veliki filozof do danas je nekako ostao po strani, u odnosu na ostalu trojicu kojima se bavi Eilenberger, a to je više nego nezasluženo, jer se radi o filozofu čija misao iznova danas dobiva na značenju i »težini«; snažno isijava unoseći »kategorijalnu aparaturu« za bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo. U glasovitom »dvoboju« između Cassirera i Heideggera (u proljeće 1929. u Davosu), kojem je Eilenberger posvetio veliku pozornost, pod budnim okom javnosti trebalo se raspraviti kojoj od dviju »fundamentalnih vizija« dati prednost u daljnjem oblikovanju modernog čovjeka i svijeta. Ali, tvrdi autor ove studije, ishod je bio unaprijed poznat; tada mladi Heidegger u naponu intelektualne snage i ovjenčan slavom svog epohalnog djela »Bitak i vrijeme« imao je sve simpatije na svojoj strani, jer je nova generacija upravo u njemu prepoznavala ličnost koja jedina može postaviti temelje »kritičkog preispitivanja pitanja« u duhu tada dominirajućih ideologija.
Da se ova povijesna rasprava nije održala, piše Eilenberger, »trebalo bi je izmisliti«, jer se u njoj zrcale sve suprotnosti koje su obilježile našu nesretnu epohu. Kao da su iz slavnog romana »Čarobni brijeg« (objavljen 1924.) Thomasa Manna izašli i »poozbiljili se« njegovi fikcionalni junaci: Lodovico Settembrini i Leo Naphta u čiju su se matricu s gotovo jezovitom preciznošću uklopili Cassirer i Heidegger. I kako to obično biva, naknadno, u punini sadržaja prepoznajemo da je tadašnji pobjednik spomenutog duela (Heidegger) svojim trijumfalizmom nagovijestio sumrak naše civilizacije, a poraženi Cassirer, to danas dobro vidimo unio je luč u taj mrak pokušavajući ga objasniti i osvijetliti.
Benjamin – marksistički rabin
A, što je za to vrijeme, pita se Eilenberger, radio četvrti junak ove priče Walter Benjamin. I on je u svakom pogledu bio osobenjak, nisu ga bez razloga zvali marksističkim rabinom; uključio se u dijalektiku marksističke misli, ali pri tomu je ostao samosvojan, često koračajući samo njemu znanim »stazama i bogazama« koje su se mnogim pravovjernim marksistima činile stranputicama. Pod snažnim utjecajem židovske mistike, od početka svog djelovanja nije bio opčinjen idejama, već fenomenima što je na koncu i rezultiralo jedinstvenim poimanjem kulture u kojoj je na specifičan način spojio revolucionarno, buntovničko i intelektualno i tim se činom »oteo« svakoj klasifikaciji. Uistinu, bez obzira na lijevu orijentaciju, nikomu nije pripadao, često ni samome sebi, a to je pozicija s kojom se teško nositi. Na grupnom portretu istomišljenika, siguran sam, odmah bi zapazili kako im u duhovnom pogledu ne pripada, da su mu »fizički« blizu, ali u suštini ipak daleko, jer radilo se o čovjeku koji je bio daleko ispred svog vremena.
Benjamin se okrenuo marksizmu, jer je u vrijeme rađanja nacizma u njemu prepoznao pokret i ideju na koje se može osloniti i potražiti spas. Ali, pun dvojbi i sumnji, nije mogao odoljeti oštrom odapinjanju kritičkih strelica prema Marxovoj misli. Najdublji je trag ostavio u književnoj kritici, u koju je unio pojam »stvaralačka svemoć jezika« i pri tomu savršeno precizno pojasnio zašto tekst kao takav ne smijemo proučavati samo da bi shvatili njegovo značenje (jer to je vidljivo), već kako bi »ušli« u njegovu strukturu i dotaknuli njegovo skriveno značenje. I upravo je jezik supstanca koja povezuje četvoricu velikana kojima se bavio Eilenberger; svi su bili fascinirani sa svemoći, a ujedno i nemoći jezika, veličanstvenom snagom, ali i zagonetnošću riječi, misli i spoznaja, odnosno bitkom koji nije samo ontologija, već je i etika, a u kojima se, kao šlag na torti, prelama i estetika. Jezik je istodobno »mesijansko zaustavljanje vremena«, dijalektička slika, tajanstveni šumski put, božanski znak i glas, ali i konstruktivno načelo povijesti.
Dakle, i sve i ništa, i bitak i vrijeme, i simbol i mit, pojam u kojem se iskazuje najbitnije, a da se nikada ne može izreći do kraja. Jezik je, kako je to nazvao Benjamin, »iluminacija mišljenja«, jer u našu civilizaciju reprezentiranu filozofijom, umjetnošću i znanošću, unosi neposredne forme koje vremenom usvajamo, ali odmah se rađaju i nove koje (još) ne razumijemo i to je proces bez svršetka i konca. Upravo je stoga jezik istodobno ono nešto veličanstveno (ali i) zastrašujuće.
Vodeći glasovi u koru filozofa
Gotovo shematski, kao u antičkoj tragediji, Eilenberger je podijelio uloge: s lijeve i desne strane margine postavio je Benjamina i Wittgensteina, a u sredinu Cassirera i Heideggera i dodijelio im je ulogu vodećih glasova u koru filozofa; kroz njih nam je ocrtao duh vremena (koji i danas živimo) u kojem se poput lajtmotiva provlače pitanja o čovjeku koja su (pred)odredila europsku povijest filozofije. Heidegger je dao viziju »proturječno privlačne«, ali i opasne razorne sile koja nas poput magneta uvijek iznova privlači i u novim formama plaši, a Cassirer je možda jedini među njima shvatio potrebu podvlačenja granica o kojima je tako superiorno pisao Wittgenstein, između onoga o čemu razuman čovjek može govoriti i onoga o čemu treba šutjeti.
Primjerice, Heidegger to nikada nije shvatio, ili ako i jest, onda je svjesno prelazio s onu stranu dobra u zlo, a posljedice znamo. A, Benjamin je sve to u svojim pasažima prekrio svojim »misaonim slikama« koje nam valja uvijek i iznova dešifrirati, jer se u naizgled najjednostavnijem krije tajna svemira. Ili, kako je to proročki napisao Max Scheler (preminuo 1928.) u svom kapitalnom djelu »Položaj čovjeka u kozmosu«: »Mi smo u povijesti koja obuhvaća otprilike 10.000 godina prva epoha u kojoj je čovjek sebi postao sasvim i potpuno problematičan; u kojoj više ne zna što je, no istovremeno zna da to ne zna«.
-
Wittgensteinovo financijsko samoubojstvo
Je li uistinu svjestan razmjera svoje odluke? Je li s bratom i sestrama razgovarao o tome? Zar ne bi još jednom želio razmisliti o toj odluci? Ne, ne želi. "No, dobro", uzdahnuo je obiteljski bilježnik. "Vi ste dakle čvrsto odlučili počiniti financijsko samoubojstvo?" To bi se zaista moglo tako nazvati. Wittgensteinova je odluka konačna. Umjesto da oklijeva, još uvijek odjeven u bijelu poručničku odoru, nekoliko je puta izričito -
Walter Benjamin izbjegava mobilizaciju
"Kada bi s jedne strane karakter nekog čovjeka, to jest i njegov način reagiranja, bio poznat u svim pojedinostima i kada bi, s druge strane, zbivanja u svijetu bila poznata u onim područjima koja se dotiču tog karaktera, mogli bismo točno reći što će se toj osobi dogoditi i što će ona napraviti. To znači da bi nam njegova sudbina bila poznata."
Je li to točno? Je li oblik koji će poprimiti nečiji životni put uistinu u
Slične knjige
-
Danilo Kiš. Žamor povijestiSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn -
Avanturističko putovanje kroz moje sobeSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn -
Sve dokSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
AbecedeSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
-
-
Europa 28Special cijena 5,00 € / 37,67kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Tinejdžerke i drugi monstrumiSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn -
Smrtni grijesi feminizmaSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 19,78 € / 149,03kn
