Do posljednjeg daha
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Sonja Bennet
-
Broj stranica: 304
-
Datum izdanja: kolovoz 2012.
-
ISBN: 978-953266398-3
-
Naslov izvornika: Till sasta andetaget
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 435 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Čuvaj se ljubavi, zmija, autoputa, jezera i vatre, govori majka maloj Lo. Djevojčica, koja je svoje ime dobila po risu, prva je generacija rođena na jugu Švedske kamo obitelji njezine majke i oca dolaze s krajnjeg sjevera u potrazi za boljim životom. No, Lo se ne čuva ljubavi – nakon velikog ljetnog požara upoznaje zagonetnog dječaka mađarskog podrijetla Lukasa te se između njih, usprkos protivljenju obitelji, razvija snažna i osebujna veza. Lo i Lukas svoje dane provode u napuštenoj kući ronioca bisera, u svijetu u koji bježe od muka koje im nosi svakodnevica. Kako odrastaju, njihov se odnos mijenja, a životi im kreću u nepredviđenim smjerovima.
Hvaljeni roman Do posljednjeg daha švedske spisateljice Anne Swärd izvanredno je istkana priča o lojalnosti i ljubavi, potragama i gubicima. Njezin osjećaj za oslikavanje dubina ljudskih duša na napet način prenosi čitatelju sve dileme i traume odrastanja koje glavnu junakinju prate na životnom putu koji je izabrala. Ovaj je roman izvrsno iznijansirana priča o bijegu i potrazi za neponovljivom ljubavlju.
Roman Do posljednjeg daha stoji čvrsto u stvarnosti, uspravan i jasan. Svaki detalj, svako raspoloženje, misao i osjećaj savršeno su zapaženi i izraženi. Jednostavno rečeno – to je neobično vješto napisan roman.
Therese Bohman, Expressen
Malotko posjeduje savršen psihološki sluh kao Anne Swärd, sposobnost da točno prikaže neopisive osjećaje. Osim toga, tako dobro vlada jezikom da naoko bez teškoća pretvara to čulo za ljudske dubine u napetu i dobro napisanu priču.
Therese Eriksson, UNT
Jedan od apsolutno najsnažnijih romana koji sam pročitao u posljednje vrijeme.
Erik Löfvendahl, Svenska Dagbladet
Vještina Anne Swärd da pomoću posebnog jezika očara i privuče čitaoca je izuzetna... To ide tako daleko da dva dana ne želim uzeti knjigu u ruke ne bih li odgodila trenutak kad ću morati okrenuti zadnju stranicu – uistinu se ne želim rastati od ove knjige.
Elisabeth Norin, Kristianstadsbladet
Začitavanje: “Do posljednjeg daha”
booksa.hr, Aleksandra Dimitrijević, 28.11.2012.
Do posljednjeg daha možemo ili umirati ili voljeti. U romanu Anne Swärd Do posljednjeg daha napisanom na nježan i poetičan način, kroz rečenice koje bi najradije zadržali i prisvojili, događaju se i ljubav i smrt. Vjerujem da je to zbog toga što bez ljubavi nema života i što je ona na taj način tijesno povezana sa smrću. Ona, čiji život pratimo, zove se Lo, ima 6 godina i živi s roditeljima, braćom i sestrama svojih roditelja. Ima pažnju svakog člana te neobične obitelji, navikla je da se odrasli nasmiješe kad se pojavi, ali ipak smatra da kad si svačiji, zapravo nisi ničiji. On se zove Lukas, ima 10 godina, živi s ocem koji ga gotovo svakodnevno premlaćuje i s kojim se ne može sporazumjeti jer doslovno ne govore isti jezik. Lo i Lukas upoznaju se u selu tijekom gašenja požara koji je namjerno izazvao Lukas. No, to ostaje njihova tajna, kao što i njihovo prijateljstvo zbog Loinih roditelja mora ostati tajna. “Biti odrasla znači ne reći sve što znaš, ne popustiti porivu da ispričaš sve što nosiš u sebi”, zaključuje šestogodišnja Lo nakon što je po prvi put noć provela skrivena u Lukasovoj kući, a da njezina obitelj to nije ni primijetila. Selo u kome žive nalazi se na jugu Švedske gdje se velika obitelj male Lo doselila s dalekog sjevera. Anne Swärd taj predio opisuje kao “selo koje je bila neželjena izraslina ili nekakva slobodna zona u kojoj su vladali posebni zakoni ili njihov nedostatak, ovisno o tome kako se na to gleda.” Između Lo i Lukasa razvija se iznimno dirljiv i dubok odnos, neraskidiva veza kojom nas Anne Swärd uvjerava da dobro poznaje kompliciranost ljudskih osjećaja i unutarnjih konflikata. Njen tekst potpuno nas obuhvaća, uvlači u radnju kao da smo dio nje, a ispisan je nježno čak i onda kad je riječ o surovim i bolnim događajima. U strahu da ih Loini roditelji ne pronađu i razdvoje, ona i Lukas najviše vremena provode u napuštenoj i zaboravljenoj kućici ronioca bisera, sakrivenoj u nedostupnom, skrivenom dijelu sela. Bliskost koja se među njima tijekom godina stvara takve je vrste da između njih gotovo da nestaju granice. Iako u njihov odnos nije uključen seks, njihova tijela navikla su jedno na drugo. Uvijek kad bi bila tužna Loina majka cijepala bi drva sjekirom. “Ritam udaraca iz drvarnice uslijedio bi nakon svih malih i velikih katastrofa u vrijeme mog odrastanja. Naučila sam kako zvuči katastrofa. Teško, sporo i zlokobno. Dok sam napuštala selo, dugo sam još čula udarce za sobom”, prisjeća se Lo ostavljajući djetinjstvo iza sebe. Ostavila je i Lukasa onda kad joj je njihov odnos postao pretežak, u trenutku kad mu je bila najpotrebnija i kad je jednostavnije bilo otići s nekim koga jedva poznaje. “S Lukasom sam pomiješala krv, s Yoelom sve druge tekućine, toliko prozirnije i lakše za miješanje”, objašnjava nam Lo. Yoel je samo prvi u nizu gotovo nepoznatih muškaraca s kojima će otići u krevet bježeći od sjećanja iz kojih bi uvijek izranjali vatra i Lukas. Kao i svaki takav bijeg i njezin je neuspješan. Prije napuštanja bilo kog odnosa, prije odlaska iz roditeljske kuće moramo se oprostiti i raščistiti nered. U suprotnom odnos ostaje nerazriješen i koliko god i gdje god bježali znamo da se prije ili kasnije moramo vratiti. Roman Do posljednjeg daha priča je o vezi kakve danas rijetko srećemo. Možemo pretpostaviti da je jedan od razloga to što se odvija uoči ere mobitela i interneta. Lo i Lukas nisu ni prijatelji ni ljubavnici, oni su jedno drugome sve što imaju. U trenutku kad im se životni putevi razilaze, njihova veza ostaje jedina vrijednost koju imaju. Lo opisuje Lukasa kao nepouzdanog psa kojeg poznaješ otkad je bio štenac, ne bojiš ga se, ali to ne znači da u njega imaš povjerenja. Kad ga je bez pozdrava ostavila cijeli njen život ostao je vezan za njega, ali na obratan način. Nekad je krala svaki trenutak da bi bila s njim, a sad je te trenutke pokušavala na silu zaboraviti i oni su tako nastavili upravljati njenim životom. Kad je riječ o strukturi romana, ona je takva da ponekad nismo sigurni u koji dio svog života nas vodi Lo – u prošlost, budućnost ili sadašnjost? U trenu smo u Loinom selu i ona je dijete, a već sljedećeg trenutka ona juri u velike, daleke gradove, u krevete s muškarcima koje prvi put vidi. Stoga imamo osjećaj da kroz nasumce nabacane dijelove njenog života sklapamo mozaik čiju cjelovitu sliku dobivamo na kraju romana. Švedska spisateljica Anne Swärd za svoj treći roman Do posljednjeg daha objavljen 2010. dobila je nagradu Bokcirklar. Inspiracija za naslov bio je istoimeni film čije se sekvence provlače kroz knjigu. Na stranicama romana ispisana je tužna ispovijest koja se možda neće svakom svidjeti, ali ja bih je svakom preporučila.
Roman koji upozorava zašto se treba čuvati ljubavi, zmija, autoputa, vatre i šišmiša
najboljeknjige.com, Katarina Gulan, 10.1.2013.
Roman je ovo koji mijenja boje poput jesenjeg dana. Na početku pomalo distanciran, siv i hladan postepeno prema smiraju poprima prave rujanske boje, boje mjeseca u kojem su se glavnoj junakinji događale najvažnije priče. Poput nagovještaja promjene godišnjih doba, Anne Swärd iz poglavlja u poglavlje unosi novo uzbuđenje, no i nagovještaj nemira i promjene, teških životnih priča, dilema i trauma odrastanja, prelaska iz doba nevinosti u neki suroviji svijet. Svojim poetičnim rečenicama Anne Swärd osvaja čitatelja. Polako, ali sigurno otkriva isprepletenost sudbina ljudi koji su se našli uhvaćeni u nevidljivu mrežu ispletenu strahom i iz koje se ipak, unatoč neprestanom bijegu, ne da pobjeći. Glavna junakinja je malena Lo, djevojčica koja je ime dobila po risu. Lo je prva generacija rođena na jugu Švedske kamo obitelji njezine majke i oca dolaze s krajnjeg sjevera u potrazi za boljim životom. No, teret od kojeg žele pobjeći prati ih poput sjene i privlači nove, sve tamnije. Za velikog ljetnog požara Lo upoznaje zagonetnog dječaka mađarskog podrijetla, Lukasa, s kojim odmah razvije posebnu, neraskidivu, a u isto vrijeme i beznadno neodrživu povezanost. Ključnu ulogu u njenom životu od trenutka susreta zauzima Lukas. No, od samog početka njihov odnos opterećen je teretom protivljenja njezine obitelji. Ipak, uporno i u svom skrivenom svijetu u napuštenoj kući ronioca bisera, Lo i Lukas uspjevaju pobjeći od svakodnevice pune trauma i razvijaju sve jaču vezu i sve prisnije prijateljstvo. No, jedan izlet u Kopenhagen zauvijek je promijenio njihov odnos, ali i životni smjer kojim su svaki za sebe krenuli, a da se zapravo nikada jedan od drugoga nisu odvojili. Lo u svojoj sedamnaestoj godini izabire bijeg, odlazak od kuće i neprestano lutanje, ali i uzaludnu neprekidnu potragu za Lukasom u raznim muškarcima koje susreće. Otišla je bez pozdrava, da ga zaboravi, pokušala pobjeći, ali je ostao zauvijek prisutan u mislima. Više od prijatelja ili ljubavnika, predstavljao je vrijednost koja je izgubljena, dio nje koji se više ne može vratiti. U svom bijegu pušta druge muškarce samo da prođu prije nego ju stignu okrznuti svojim slabostima. Dopušta im da budu iluzije i poput šarenog balona nestanu prije nego se iluzija rasprsne. Ionako, nisu bitni oni. Nikada nisu bili. Samo Lukas koji je od onog kobnog izleta postao dalek. “Bili smo spojeni, bez dodira na vlastitim putanjama kao planeti, nismo se mogli približiti ni udaljiti, paleći jedno drugo”. Kao planeti na vlastitim putanjama, tako su otada živjeli svoje živote u bijegu, istodobno se međusobno tražeći. “Čuvaj se ljubavi. Ljubavi i zmija. Ljubavi, zmija i autoputa. Ljubavi, zmija, autoputa, jezera. I vatre. Šišmiša. Žica visokog napona. Filmova strave.” Govorila joj je njezina majka. “Ljubav i laži. Naročito ljubav, njezin je otrov poput zmijskog, ide ravno do srca, ne stigneš osjetiti bol, gotov si u času”, tako je govorila majka zbog čega se Lo uvijek pitala koga je tako voljela. Na kraju saznaje. Na kraju nam je svima sve jasno. Sve priče, životi i sudbine su isprepleteni. Isprepletena je i prošlost i sadašnjost - dviju obitelji, djetinjstvo malene Lo, njezino i Lukasovo odrastanje i odrasla dob. Anne Swärd vješto uvlači čitatelja u uzbudljivi vrtlog ljudskih sudbina i baca nas tren u prošlost, tren u sadašnjost i tako, između ostalog, dočarava kaotičnost unutarnjih sukoba svih likova. Jedan trenutak gledamo malenu Lo, već idući smo u velikom gradu u kojem Lo leži u krevetu nepoznatog muškarca, da bi završili u svijetu o kojem je mogla slušati samo ih majčinih priča, svijetu prije nje. U tom vrtlogu pratimo put od djevojčice do žene, usput otkrivajući priče svih drugih aktera u njenom životu. Uvjerljivo prikazanu kompliciranost ljudskih osjećaja i snagu unutarnjih sukoba, bol gubitka i strah od boli, polako slaže u jednu cjelinu i otkriva nam je. Sve više i dublje čitatelja uvlači u priču. Priču o bijegu, ne dajući vam da pobjegnete - do posljednjeg daha. Roman je obojan bojama koje možda ne leže svima najbolje, teškim temama, ali ipak - odlična je ovo knjiga za bijeg.