Do kraja zemlje
26,41 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Tatjana Jambrišak
-
Broj stranica: 608
-
Datum izdanja: lipanj 2016.
-
ISBN: 978-953266779-0
-
Naslov izvornika: To the End of the Land
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 835 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 26,41 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zato što na vrata mogu pokucati u zoru i obavijestiti te o smrti tvojega sina, moraš otići, hodati, pobjeći od te vijesti.
Žena koja od vijesti bježi zove se Ora, a cijeli njezin život mogao bi se ispričati kroz ratove. Šestodnevni, kad je upoznala Avrama i Ilana – ljubav i prijateljstvo koje će trajati zauvijek; Jomkipurski, u kojemu im je sudbina baš njezinim prstima promiješala živote, a nju učinila majkom, i ovaj novi, rat koji joj prijeti uzeti Ofera.
Da bi ga spasila, Ora kreće na put, intimno zavjetno putovanje brdima Galileje, tijekom kojega će Oferovu ocu predati priču o njegovu sinu, a nama nezaboravnu, moćnu pripovijest o roditeljstvu i ljubavi, povijesti i ratu te – iznad svega – o ljudskosti koja nas može otkupiti.
Do kraja zemlje Davida Grossmana nije samo remek-djelo i jedan od najvećih romana našega stoljeća, to je jedna od onih knjiga koje doista mijenjaju svijet. Nabolje.
Hrabar i moćan antiratni roman.
– Kansas City Star
Bolno, lijepo, nezaboravno.
– Paul Auster
David Grossman piše s ranjivošću koja je lišena straha, poetično i moćno, senzualno i ljutito, strastveno i nježno. On piše ne samo da bi spasio sebe nego i da bi spasio nas.
– Die Zeit
Postoje pisci u čijim riječima prepoznajemo teksturu života. David Grossman takav je pisac.
– Yann Martel
Vrlo rijetko, možda nekoliko puta u životu, otvorimo knjigu, a kad je zatvorimo – ništa više nije kao prije. Do kraja zemlje takva je knjiga. Pročitati je znači biti odveden, rastavljen, dodirnut ondje gdje leži sama naša bit; znači iznova biti pretvoren, kao nakon duge odsutnosti, u ljudsko biće.
– Nicole Krauss
Ovo je knjiga preplavljujuće moći i intenziteta, remek-djelo Davida Grossmana. Flaubert je stvorio Emmu, Tolstoj Anu Karenjinu, a sada smo dobili Grossmanovu Oru...
– Paul Auster
Kao nijedan drugi roman koji sam pročitala, Do kraja zemlje dočarava ono što je majka spremna napraviti da spasi život svojega djeteta.
– Jacqueline Rose, The Guardian
Grossman je pokušao napisati ambiciozan roman o velikim temama – o ljubavi, intimnosti, ratu, sjećanju i strahu pred osobnim i uništenjem čitava naroda – i u svojoj je namjeri u potpunosti uspio.
– Linda Grant, The Independent
Knjiga o očaju koja nekim čudom ne prouzrokuje očaj, knjiga o smrti koja tvrdoglavo inzistira na životu, Do kraja zemlje, kao i sva velika književnost, čin je velikodušnosti, koji se otvara prema svakoj ljudskoj mogućnosti.
– The Washington Post
'Zastrašujuća je pomisao da nam je budućnost tako nesigurna'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 19. 6. 2016.
Trebao je to biti “samo” još jedan roman Davida Grossmana. Čitan i često prevođen kao i oni pisani prije toga. “Običan” roman Grossmana, uz Amosa Oza, vodećeg suvremenog izraelskog autora, upečatljiva mirovnog aktiviste; nikako priča - pretkazanje koja će mu zauvijek obilježiti život. Počeo ga je pisati 2003., u doba kad je njegov stariji sin služio trogodišnji vojni rok u izraelskoj vojsci. “Do kraja zemlje”, što ga je ovih dana u prijevodu Tatjane Jambrišak u nas objavila Fraktura, roman je o kojem, dogodilo se, u Izraelu znaju i oni koji knjige ne čitaju. Priča je to o Ori, majci koja u brizi za sina vojnika, ne bi li izbjegla potencijalne vijesti o njegovoj pogibiji, odlazi na zavjetno putovanje brdima Galileje, ufajući se da će tako, možda, spriječiti da se dogodi najgore - jer kako sin može umrijeti ako majka nije kod kuće da primi vijest. Dogodilo se da je život krenuo zrcaliti literaturu, a ne obrnuto. Dok je radio na knjizi, autorov stariji sin Yonatan iz vojske se vratio živ i zdrav. Nije prošlo dugo, došao je red na mlađeg, Urija, da i on ode u ročnike. Za slobodnih je vikenda, vraćajući se kući, s ocem redovito razgovarao o romanu u nastajanju, liku Ore i njezinoj odlučnosti da ne bude dostupna čuti vijesti o smrti. A onda su, u kolovozu 2006., na vrata obitelji Grossman pozvonili da kažu da je Uri ubijen u okršaju s militantima Hezbollaha, posljednjih sati Drugog libanonskog rata. Nakon prvog šoka pisac se, zahvaljujući poticaju prijatelja, Amosa Oza i, kako ga nazivaju, izraelskog Faulknera, A. B. Yehoshuae, desetak dana kasnije vratio rukopisu. “Bojim se da neću moći spasiti knjigu”, rekao je. “Ta će knjiga spasiti tebe”, odvratio je Oz. “Svaki izraelski roditelj šalje djecu u vojsku, jer živimo u zemlji gdje nam treba zaštita vojske. Svih mojih troje djece bili su u vojsci, uključujući i kćer. Kad pošalješ dijete u vojsku znaš da može poginuti. To je strah koji kontaminira živote izraelskih roditelja od trenutka kad se dijete rodi. Otud je vjerojatno potekla i ova knjiga.
Na mjestu užasa
Možda sam pomislio da je ona neki moj način da pratim sina dok je tamo, da budem uz njega...” rekao je autor s kojim smo, uoči njegova dolaska u Zagreb, minulog tjedna razgovarali telefonom. “Bilo je teško nastaviti pisati tu knjigu, vratio sa se ravno na mjesto koje me užasavalo. S druge strane, bilo je to tada jedino mjesto za mene. Osjećao sam se kao da sam doživio potres, sve je srušeno, a ja uzimam ciglu po ciglu i gradim dalje.”
Poput Ore koja idući šumom priča životnu priču svoga sina Ofera, pokušavajući ga zaštititi, i Grossman je propješačio taj put, na samom početku pisanja knjige. “Staza vodi od krajnjeg sjevera zemlje do krajnjeg juga. Zovu je izraelskom nacionalom stazom. Ovo je jako mala zemlja, dugačka tek nešto više od 500 km. Hodao sam 45 dana. Ponekad bi mi se pridružili prijatelji ili supruga, ali većinu puta sam prošao sam i uživao u toj samoći. Hodate li s drugim čovjekom, ne postanete zaista dio prirode jer ste okrenuti i suputniku. Kad hodaš sam, postaneš samo još jedno stvorenje prirode. Navigirao sam služeći se znakovima po putu, ponekad bih se i gubio. Susretao sam ljude koji su također odlučili prohodati tu stazu. To su bili otvoreni, topli susreti, čak i s onima koji imaju potpuno drugačije političke stavove, čak i s desno orijentiranim mladim židovskim doseljenicima. Činjenica da smo bili skupa u prirodi kao da je pomogla da razumijemo da i oni i ja volimo ovu zemlju, ali na drugačije načine. Okupili bi se oko vatre, šalice kave, i razgovarali. To su mi dragocjene uspomene.”
Kako zaštititi djecu
Ora je upečatljiv lik za koji je Paul Auster svojedobno zaključio da u sebi nosi ponešto od Ane Karenjine i Emme Bovary. Možemo li, kao što Ora gotovo da vjeruje u tu omnipotentnu ideju - zaštititi našu djecu od njihove sudbine? “Ne možemo, baš kao što ni naši roditelji nisu mogli zaštiti nas od naše. Možemo im dati osjećaj kuće, doma, škole, a i mijenjati stvari na nekom širem nivou, stvarati manje opasnu sredinu, ako smo politički aktivni. Nekoliko dana prije no što je moj sin poginuo imao sam press konferenciju s Amosom Ozom i A. B. Yehoshuaom. Gotovo da smo vapili da zaustave rat. Kazao sam da su se stvari već pogoršale, ali da može biti još gore. Nekoliko dana kasnije moj sin i još 32 izraelska vojnika su ubijeni. Ako djecu i ne možemo stvarno zaštititi, možemo probati. Jer, čak i iluzija da ih možemo zaštititi je važna, dobro je da naša djeca vide da pokušavamo, da ih nismo samo tako ostavili, prepustili njihovoj sudbini.”
Grossman je poznati pacifist, davno se, u mladosti bavio novinarstvom, i ostao bez posla jer je inzistirao govoriti o stvarima koje ni tada ni danas nisu išle na ruku desničarskoj vlasti. Iako su mu arapski militanti Hezbollaha ubili sina, bori se za prava Palestinaca, iako ne podržava političke stavove izraelske vlasti, djecu je slao u vojsku.
Može li literatura povezati ljude, približiti zaraćene strane? Spominjem mu Arsenijevićev “U potpalublju” koji je meni usred rata, 1994., bio bitan, autentičan glas sa srpske strane. “Više ljudi mi je kazalo da su promijenili politička stajališta nakon što su pročitali moj roman ‘Do kraja zemlje’. Prošli petak u Jeruzalemu mi je prišao jedan mladi čovjek i rekao: ‘Želim vam zahvaliti na toj knjizi. Moj se život dijeli na vrijeme prije nego što sam je pročitao i doba nakon što sam je pročitao.’ I moj se život mijenjao s nekima od knjiga koje sam čitao u različitim fazama. Ponekad nam treba knjiga samo da osvijetli neki dio nas, iznutra, nešto što ne vidimo. Ponekad tako čitamo o ljudima koji su zapravo druga verzija nas samih, ponekad razumijevamo bolje samog sebe čitajući o njima, iako su zapravo tek književni likovi.” Njemu su, kazuje, bile bitne knjige Brune Schulza, potom priče Shaloma Aleichema, židovsko-ruskog autora kojeg je krenuo čitati kao osmogodišnjak, od njega je prvi put čuo o židovskoj dijaspori. “Knjige postaju sve važnije u ovom svijetu u kojem dominiraju masovni mediji. Ljudi trebaju knjige da im govore o životnim delikatnostima, da daju odgovore na pitanja o kojima ne govore masovni mediji. I možda knjige ne donose odgovore, ali one barem pitaju prava pitanja.”
Prevođen je na više od 30 jezika, među ostalima, njemu osobito važno, i na arapski. “Silno želim da ljudi u arapskim zemljama čitaju moje knjige, mislim da je to jedan od načina da vide i razumiju Izrael i kompleksnost našeg postojanja, tog odnosa između nas i arapskog svijeta. Možda neće, čitajući i moja djela, i drugih autora, poput Amosa Oza, Židove više gledati kroz stereotipe već kao ljudska bića, onako kako i ja želim gledati Arape.”
Ljubav prema zemlji
“Do kraja zemlje” nije preveden na arapski, ali nakon što je roman objavljen na engleskom, u jednim je arapskim novinama objavljena kritika. Na Grossmanovo iznenađenje vrlo afirmativna. “Obično su arapski kritičari prilično negativni prema našoj književnosti, doživljavaju je kao još jedan vid židovskog imperijalizma, još jedan način da im nametnemo naš narativ. No u kritici je stajalo da je to knjiga o ljubavi žene prema zemlji i prema djeci te o ljubavi mladog izraelskog vojnika prema njegovoj zemlji. Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je to veliki iskorak da je kritičar dopustio sebi napisati da mi također volimo ovu zemlju, da nisu Palestinci jedini koji vole ovu zemlju, već da je vole i Židovi. Tragedija je da oba naroda vole taj mali komad zemlje, a ne mogu se dogovoriti.”
Nije rijetkost da dobiva komentare čitatelja iz arapskih zemalja. “Obično mi kažu da su čitajući moje knjige prvi put ugledali Izrael kroz neku ljudsku perspektivu jer najčešće nas doživljavaju kao demoniziranu skupinu ljudi.”
Grossman na Zapadnoj obali, u Ramallahu, ima prijatelja po peru i po pacifističkim uvjerenjima, palestinskog pisca Ahmada Harba. Zadnjih nekoliko godina se ne susreću, čuju se jedino telefonom.”Mislim da je to i zbog očaja koji obojica nekako osjećamo. Kad smo oformili našu grupu izraelsko-palestinskih pisaca i sretali se, što je u to doba bilo ilegalno, postojala je još nada da možemo mijenjati stvari. Danas mislim da je Harb pesimističan i depresivan, i ne mogu reći da ga u tome ne razumijem. Nekad smo bili kao dvije grupe rudara, bušili smo s dvije strane tunel usred planine u nadi da će se ta dva društva jedanput susresti.”
Eho jezika
Nekad je arapski odlično govorio i čitao, danas teško da bi na njemu mogao čitati knjige, jedino novine. “To je i zbog ove situacije, ne viđam se više toliko s Arapima, a kad se i sretnemo, govorimo engleski, jer je to kao neutralni jezik među nama. Žao mi je da moj arapski propada, to je silno lijep jezik. Reći ću vam da mi je arapski pomogao da bolje razumijem hebrejski, što također govori o povezanosti Židova i Palestinaca. Izraelci trebaju znati arapski, jer je to jezik naših susjeda. Dopustimo li sebi da upoznamo Palestince, da nam oni kazuju svoje priče, da čujemo o njihovoj tragediji, mislim da ćemo saznati puno i o našim životima, o nama samima i bolje razumjeti koliko je kompleksan taj naš konflikt.”
Hebrejski pak, 3500 godina star, izrazito je dinamičan jezik, građen od mnogo slojeva. I danas je Izrael društvo imigranata, od 1980-ih naovamo u zemlju se doselilo više od milijun ljudi. “Najviše ih je došlo iz bivšeg SSSR-a, zatim 160.000 Židova stiglo je iz Eritreje, kako raste antisemitizam u Francuskoj sve ih više useljava otamo. To su ljudi koji ne mogu čitati na hebrejskom, formalni hebrejski im je suviše kompleksan, zato je kod nas vrlo razvijen sleng u kojem ponekad čujete i eho jezika kojim je pisana Biblija.
Velika je povlastica biti pisac u tom jeziku, miješati sve te različite naslage i poigravati se njima. Useljenici s različitih strana svijeta ne mogu komunicirati na formalnom hebrejskom, koriste sleng koji se svaki tjedan obogaćuje novim riječima. Na ulici slušam imigrante iz Etiopije kako se onima iz Rusije obraćaju slengom. Puno se slenga stvara u vojsci, instituciji koja ima bitno mjesto u našem društvu.”
Jedino mjesto
Rođen je 1954. Je li ikada razmišljao emigrirati iz zemlje stalne neizvjesnosti? “Ponekad mi dođe ta pomisao, ali onda zaključim da je Izrael jedino mjesto koje je za mene relevantno. Čak i one stvari koje me ovdje izluđuju i ljute meni su relevantne, jer ih razumijem. Odem li negdje drugdje, na neko bitno sigurnije i ugodnije mjesto, bit će to zemlja koju neću stvarno razumjeti, pa neću moći stvarno ni uživati u njezinoj ljepoti, kao što neću ni jako patiti zbog njezinih loših strana. Bio bih distanciran od tog drugog društva, a ne želim tako živjeti. Želim živjeti na mjestu koje mi je sasvim relevantno. I nadam se i dalje da će se situacija ovdje poboljšati, da ćemo i mi i Palestinci dobiti priliku živjeti život.”
Kako u taj svijet brutalnosti Bliskog istoka donositi djecu, kad i na Zapadu mnogi koji odustaju od roditeljstva kažu da ih ne žele rađati za ovakav planet? “Imati djecu znak je života i vitalnosti, izraz optimizma. Pitanje je u kakav ih to svijet dovodimo, ali ovaj svijet je brutalan od samog početka čovječanstva. Odgajaš djecu da budu otvorena, znatiželjna, da šire mir i vjeruju u pluralizam. I cijelo vrijeme, dok ih tako podižeš, postoji i sumnja da, tako ih usmjeravajući, zapravo ih ne pripremaš za brutalnost života.”
Čovjek se, kaže, baš nikada ne navikne na nasilje i vječitu nesigurnost. “Razviješ neki način da preživiš, da zaniječeš, okreneš leđa realnosti. Fokusiraš se na ono što daje osjećaj sigurnosti - obitelj, prijatelje, dobru knjigu, ali cijelo vrijeme živiš na ivici vulkana. Život je u Izraelu toliko intenzivan, i žestok, jer cijelo vrijeme u našoj podsvijesti stoji strah da možda Izrael neće preživjeti, da će možda doći trenutak da ga neće biti. Zato su odnosi među ljudima ovdje baš intenzivni, snažni, a i brzo se grade. To psihički pomaže opstati. Zastrašujuća je pomisao da nam je budućnost tako nesigurna. Meni je to motivacija da se borim za mir sa susjedima. Treba nam ljudski mir sa susjedima i jaka vojska, samo ta kombinacija može Židovima jamčiti budućnost na ovim prostorima.”
Trebamo sačuvati humanost u ovim okrutnim vremenima
Hina, tportal.hr, 22. 6. 2016.
Izraelski književnik David Grossman, jedan od najznačajnijih suvremenih svjetskih pisaca i mirovni aktivist, u utorak je u Zagrebu kao gost svojeg hrvatskog nakladnika Frakture u Muzeju suvremene umjetnosti govorio o svojem književnom stvaralaštvu i aktivizmu kao načinima suočavanja s posljedicama izraelsko-palestinskih sukoba.
Grossmanova knjiga 'Do kraja zemlje' (2008.) smatrana je remek-djelom suvremene svjetske književnosti i jednim od najvećih romana našeg stoljeća. Najavljen kao hrabar, moćan antiratni roman o velikim temama – ljubavi, intimnosti, ratu, sjećanju i strahu pred osobnim i uništenjem čitava naroda - 'Do kraja zemlje' upravo je objavljen u izdanju Frakture i prijevodu na hrvatski Tatjane Jambrišak.
Autora je uvodno na tribini 'Razotkrivanje' predstavio glavni urednik Frakture Seid Serdarević. Kazao je kako je iznimno ponosan što je Fraktura dobila priliku ugostiti prvi put u Zagrebu i Hrvatskoj jednoga od najvažnijih suvremenih izraelskih i svjetskih pisaca.
Istaknuo je da je riječ o vodećem izraelskom autoru i ljevičarskom aktivistu, jednome od 100 najutjecajnijih svjetskih mislilaca koji je autor četrnaest proznih i publicističkih knjiga prema kojima su snimljena i tri filma te koje su prevedene na više od 30 jezika.
'Grossman je dobitnik niza uglednih nagrada, među kojima Nagrade za mir koju dodjeljuju njemački nakladnici i knjižari, a uručuje njemački predsjednik', kazao je Serdarević.
Uz najnoviji, dosad su mu na hrvatskome objavljeni još roman 'Vidi pod: Ljubav' (Profil) i knjiga 'Lavlji med: Mit o Samsonu' (Vuković & Runjić).
Bijeg kao borba
'Do kraja zemlje' priča je o Ori, koja napušta svoj dom u Jeruzalemu kako bi propješačila Izrael sve do Galileje, u intimnom zavjetnom putovanju koje predstavlja njezin pokušaj bijega od mogućeg primanja vojne obavijesti o smrti sina. To su putovanje bili planirali zajedno, u povodu svršetka njegove vojne službe. Umjesto toga, Ofer se dobrovoljno prijavio za sudjelovanje u izuzetno rizičnoj vojnoj operaciji protiv Palestinaca.
Pisac je istaknuo kako je, da bi napisao tu knjigu, i sam morao poći na 500 kilometara dug put Izraelom. 'Na tom sam putovanju ljudima koje sam susretao postavljao dva pitanja: Za čime najviše čeznu i za čime najviše žale', kazao je. 'Jer svaki roman ima neka glavna pitanja koja postavlja, romani i počinju od pitanja.'
No veličina romana zapravo leži u tome da on uopće ne daje odgovore, već na njegovu kraju ostajete s još više pitanja i mogućnosti koje se otvaraju pred vama: 'Na kraju nemate odgovore, ali zapravo više razumijete mjesto pitanja u vašim životima.'
Njegova junakinja Ora na put kreće zbog strašnog predosjećaja da će njezin sin poginuti. Kako se obavijesti o smrti za vrijeme vojnog roka, koji se u Izraelu služi tri godine, donose na kućna vrata na način 'da vam naprosto pozvone i jednostavno bace u lice tu poruku', Ora je uvjerila sebe da, dokle god nije tamo da primi obavijest, njezin sin ne može umrijeti.
Grossman je istaknuo kako ga uvijek 'najviše zanima vidjeti kako ljudsko biće može zadržati ne samo svoju humanost, već i svoju osobnost u zbilji koja briše vaše ime i vašu jedinstvenost'.
'Toliko smo krhki i vodimo svoj život u tako krutoj zbilji, a mene zanima kako se možemo zaštiti ne samo fizički, nego kako i dalje čovjek može biti svoj u zbilji koja je toliko voljna uništiti nas i pretvoriti u dio mase, gomile', kazao je.
U njegovim knjigama zato, kazao je, uloga je ljudi da pričaju priče i time potvrđuju svoju individualnost, način gledanja, to kako oni gledaju na svijet i druge ljude.
Knjiga je strukturirana kao kronika izraelske povijesti i svih ratova od osnutka zemlje 1948. Na tom putovanju Orinim sjećanjem, od Šestodnevnog rata (1967.) kada je upoznala supruga, preko Jomkipurskog (1973.) kada je postala majka, do najnovijega koji joj prijeti oduzeti sina, prati je Avram, ljubav njezina života i Oferov biološki otac.
Oru je američki književnik Paul Auster proglasio heroinom na liniji Tolstoyeve Ane Karenjine i Flaubertove Emme Bovary.
Grossman je istaknuo kako Ora po njemu nije tek književni lik: 'Ona je vrlo živa, opipljiva ljudska osoba, a njezino odbijanje da postane žrtva okolnosti, iako je ponekad njezino prosvjedovanje naivno, smiješno i patetično, zapravo je zaista junački čin jer ona ne čeka, već je odlučila kretati se, ne biti meta, a možda je to jedina stvar koja nam preostaje, pokušati ne biti pasivnom metom', kazao je.
Knjiga je posveta piščevu sinu, koji je ubijen u napadu Hezbollaha na izraelsku vojnu patrolu u Libanonu u srpnju 2006., kada je imao samo 20 godina. Zvono se na Grossmanovim vratima oglasilo u 2.40 sati u noći.
'Ja svoj život vodim u zbilji koja je strašno nasilna i gruba. Potrebno mi je da pronađem neku ugodu, zaštitu, koju, ako smo sretni, možemo pronaći u obitelji. Ta je priča upravo priča o tome – pokušaju da se zaštiti obitelj u toj strašnoj stvarnosti našeg života', kazao je pisac.
Moć i spremnost na dijalog zalog su bolje budućnosti
Grossman je angažirani mirovni aktivist, žestoki kritičar izraelske politike prema Palestini, ali i veliki domoljub.
Kako bi Izraelci razumjeli što je to što Palestince čini toliko bijesnima i osvetoljubivima, moraju prvo dopustiti da palestinska istina postane dio izraelske kolektivne svijesti, a čelnici svih stranaka, političari, intelektualci, moraju zauzeti jedinstven stav u inzistiranju na obnovi mirovne opcije, smatra Grossman.
Grossman je istaknuo kako je 'jedna od najdubljih definicija Židova - netko tko se nikada nije osjećao doma u svijetu, nikada, čak ni kad smo bili na najprijateljskijim mjestima'.
'No narodu je važno da ima granice: i nama i našim susjedima Palestincima to je toliko nužno da barem nekoliko godina trebamo imati fiksne, obranjive granice koje će nam omogućiti da kristaliziramo svoj identitet, ali ne 'vis a vis' rata ili netrpeljivosti nego da razumijemo što to znači biti 'kod kuće'', smatra.
Vrlo je važno da Izrael bude jak na Bliskom istoku: Izrael nema drugu opciju želi li preživjeti, mora biti vrlo jak i mora imati jaku vojsku, kazao je. 'No vojska ne može dati odgovore na složeni 'patchwork' naših krhkih odnosa, moramo koristiti svu svoju vojnu moć bolje, hrabrije i pronaći političko rješenje kako bismo polako ugasili te plamenove sukoba. Naša je budućnost mir. Moć nije dovoljna: moć i stav dijaloga i mira dvije su komponente koje jedine mogu zajamčiti bolju budućnost za sve nas', poručio je.
'Duboko vjerujem u rješenje dvaju država koje će živjeti jedna pored druge u miru. Tu ne govorim o ljubavi; te se dvije države ne moraju voljeti, ali bio bih sretan kad bi nakon nekoliko desetljeća došlo do neke vrste znatiželje jednih prema drugih', dodao je Grossman na koncu razgovora koji je vodio s urednikom Frakture i književnikom Romanom Simićem.
O svojem mirovnom aktivizmu i neprestanom trudu da se uspostavi uspješan suživot različitih kultura, vjeroispovijesti i nacionalnosti, pisac će u srijedu u programu 'Piščev dnevnik' zagrebačkog književnog kluba Bookse razgovarati i s domaćinom Davidom Albaharijem.
Ne govorim o ljubavi nego o miru
Olga Vujović, wish.hr, 28. 6. 2016.
Dvodnevni boravak suvremenog izraelskog književnika Davida Grossmana (1954.) u Zagrebu, omogućio je čitateljima da se upoznaju s njegovim svjetonazorom i njegovim knjigama . Do sada su na hrvatski jezik prevedene tri knjige : „Lavlji med – mit o Samsonu“, „Vidi pod: ljubav“ i za ovu prigodu „Do kraja zemlje“ (prevoditeljica Tatjana Jambrišak, „Fraktura“, Zaprešić, 2016.). Svjestan uvjeta u kojima žive Izraelci, na stalnom rubu sukoba unutar države, ali i sa susjednim zemljama, Grossman svojim aktivizmom i književnošću nastoji osvjestiti nužnost mirnog suživota („Ne govorim o ljubavi , nego o miru“).
Roman „Do kraja zemlje“ priča je o majci , srednjovječnoj ženi Ori, čiji se sin Ofer, po završetku vojne obuke prijavio za vojnu akciju. Ora je užasnuta, budući da zna kako se lako pogiba i na obuci, a kamoli ne u pravoj ratnoj operaciji. Napomena: Grossmanov sin poginuo je u Drugom libanonskm ratu, pa autor doista može svjedočiti o toj tragičnoj činjenici. No, uglavnom, kako je Ora s Oferom htjela pješačiti po Galileju, po njegovom odlasku odlučuje se na taj put sama.
A razlog je podjednako duboko majčinski i iracionalan – ako se Oferu nešto dogodi i vojska pošalje poruku u njen dom, ona neće biti tamo da je primi i na taj način sačuvat će sina živog. No, da bi ga sasvim sačuvala, mora nekome pričati o njemu i tako odlazi po starog prijatelja iz mladosti Avrama, da joj pravi društvo. Kroz njihovo dugo pješačenje, saznajemo sve o njihovim nekadašnjim i sadašnjim odnosima, saznajemo o Avramovim mukama u egipatskom zarobljeništvu, o ostalim članovima Orine obitelji – mužu Ilanu (najboljem Avramovom prijatelju, koji je slučajno svjedočio Avramovom zarobljavanju) i drugom sinu Adamu, o odnosu Ore i palestinskog taksista Samija, o tome što kuha.... Najviše saznajemo o samom Oferu – od najranijih dana do odlaska u vojsku, o preobrazbi od dječačića u muškarca, o njegovom odnosu s bratom – samo ako sve ispriča Avramu i ako oboje sve upamte, samo tada će otkloniti od njega pogibelj! Na pitanje, zašto je za glavni lik romana izabrao majku, dakle ženu, Grossman je odgovorio da su muškarci dio državne hijerarhije,te da je rat njihova dječačka igra na koju žene ne pristaju. Ora se odupire odlaskom – ako do nje ne dođe loša vijest, možda se neće niti dogoditi.
Pri tom je Grossman duhovito konstatirao, da je Jahve od Abrahama tražio da žrtvuje sina Isaka, jer da je to tražio od majke Sare, ona bi ga „bacila kroz vrata van“. Iako u romanu postoje prilično jasne naznake što se sve događalo s Avramom prilikom tortura u egipatskom zarobljeništvu , sam Grossman tvrdi: „Ako želiš mir, moraš vjerovati neprijatelju“ i sam osvjedočen kako je to teško. Vjerovatno upravo zato je tako upečatljiva scena Ore i taksiste Samija – iako je Sami Palestinac, Ora ga doživlajva kao dio vlastitog prijateljskog okruženja, pa pri tome zaboravlja koliko mu je bolno kada vozi nju i naoružanog uniformiranog Ofera prema sabirnom centru. Roman „Do kraja zemlje“ mogao je biti i duži od postojećih 600 stranica, jer Grossman doista vješto isprepliće brojne epizode – od krajolika, preko ratnih operacija do običnih, obiteljskih priča. Osim toga, ovim je romanom pokazao da drži do tvrdnje kako „književnost postaje identitet ljudima koji nisu ni vjernici ni nacionalisti – jer ona postavlja pitanja , a odgovore moramo pronaći sami !“.
Drama obitelji najveća je drama čovječanstva
Martina Prokl Predragović, Vijenac, 21. 7. 2016.
Izraelski književnik David Grossman, jedan od najvažnijih suvremenih svjetskih pisaca i mirovni aktivist, gostovao je u Zagrebu 21. i 22. lipnja. Nagrađivan je autor četrnaest proznih i publicističkih knjiga, prema kojima su snimljena i tri filma, a dobitnik je i ugledne Nagrade za mir koju dodjeljuju njemački nakladnici i knjižari te uručuje predsjednik Njemačke (Friedenspreis des Deutschen Buchhandels). Grossman je oštar kritičar politike Izraela, ali, kako kaže, i domoljub. Jedan od najvažnijih mislilaca današnjice rođen je u Jeruzalemu 1954. Djela su mu prevedena na više od trideset svjetskih jezika. Grossman je u Zagrebu govorio o svojem književnom stvaralaštvu i aktivizmu kao načinima suočavanja s posljedicama izraelsko-palestinskih sukoba, predstavljajući i roman Do kraja zemlje (2008.) upravo objavljen u izdanju Frakture i prijevodu na hrvatski Tatjane Jambrišak.
Roman se drži remek-djelom suvremene svjetske književnosti i jednim od najvećih romana našeg stoljeća. U njemu Grossman priča priču o ženi Ori koja napušta dom u Jeruzalemu kako bi propješačila Izrael sve do Galileje, u intimnom zavjetnom putovanju koje je njezin pokušaj bijega od mogućeg primanja vojne obavijesti o sinovoj smrti. Toj vijesti sam Grossman nije uspio pobjeći upravo u vremenu nastanka romana. Knjiga je posveta piščevu sinu, koji je ubijen u napadu Hezbollaha na izraelsku vojnu patrolu u Libanonu u srpnju 2006, u dobi od samo dvadeset godina.
Kod nas su objavljene još dvije Grossmanove knjige: Lavlji med: Mit o Samsonu (2007) i Vidi pod: Ljubav (2012).
Gospodine Grossman, vaši su likovi pojedinci suočeni sa stvarnosti koja od njih traži uvijek dodatne napore u dokazivanju vlastita identiteta, u svakodnevici koja im to pokušava oduzeti.
Pišem o ljudima koji se suočavaju s nekom vrstom užasne vanjske proizvoljnosti, nekom vrstom uvjerenja ili povijesnih okolnosti koje su nezamislivo teške. Naime, uvijek me zanima kako ljudi mogu održati ne samo svoju humanost nego i svoju individualnost u situaciji koja je potpuno suprotna vrijednostima individualizma. Kako zadržati osobnost i jedinstvenost kada zahtjev za stapanjem s masom znači pretakanje u anonimnost. Pišem i o ljudskoj ranjivosti – prisiljeni smo živjeti život unutar okvira vrlo teške i brutalne realnosti. Zanima me kako se pod tim okolnostima možemo zaštititi i kako možemo sačuvati identitet. U mojim knjigama glavna uloga pripada ljudima koji pričaju priče te tako čuvaju svoj identitet. U romanu Do kraja zemlje glavni je lik Ora, izraelska žena u pedesetima, majka dvojice sinova koja živi razdvojena od muža. Ora za mene nije samo književni lik. Ona je vrlo živa, opipljiva ljudska osoba. Njezino odbijanje da postane žrtva okolnosti zaista je junački čin. Iako je ponekad njezina pobuna naivna, pomalo smiješna i patetična, ona je junačka jer nije pasivna. Ora ne čeka, odlučila je kretati se, ne biti meta. Možda je to jedina stvar koja nam preostaje – na sve moguće načine pokušati ne biti pasivnom metom.
Iako bježi, Ora se ne predaje eskapizmu, njezin je otpor specifičan i ukazuje na ženski princip. Koja je uloga žene u tom velikom sustavu kojemu muškarci ne mogu umaknuti, kako u vašem romanu, tako i u stvarnosti?
Ratovi, države, religije – sve su to dječačke igre, muške igre. Izmislili su ih muškarci i one naposljetku služe više muškarcima, čak i kada ih ubijaju. Zvuči čudno, no znači određenu kategoriju identiteta, esencije života koja je mnogo ugodnija muškarcima nego ženama. Ne želim generalizirati, naravno, ali sudeći po mom iskustvu mogu reći da sam u ženama uvijek osjećao neku vrstu skepticizma, blago ironična skepticizma spram tih muških igara, ratova, vojske i države. Spomenimo biblijsku scenu Sare i Abrahama – uvijek mislim o toj maloj epizodi iz Biblije – maloj po opsegu, ali golemoj po onome što nas po njoj prati tisućama godina i po kojoj se reprezentacija Boga prenosi nama. Abraham uzima sina jedinca Izaka da ga po Jahvinu nalogu ubije. Bog je podosta inteligentan – nije došao s tih zahtjevom Sari, već Abrahamu. Siguran sam – da je došao Sari, ona bi ga izbacila van iz šatora ne vjerujući da joj predlaže tako okrutnu i groznu gestu i ne razumijevajući svrhu toga čina i što se njime želi dokazati. No Bog dolazi Abrahamu, koji mu se bespogovorno pokorava. Zapravo istom onom Abrahamu koji će nekoliko poglavlja poslije, kada Bog želi uništiti Sodomu zbog velikih grijeha, sofisticirano pregovarati. Naprosto je bio dio hijerarhije autoriteta. Kada sam počeo pisati knjigu, u početku je moj glavni lik bio muškarac. No tada sam shvatio da to ne može biti muškarac. Mi muškarci surađujemo s mašinerijom rata i mi bismo čekali vijest o smrti vlastitoga sina. Shvatio sam da bi jedino žena bila kadra ne surađivati i bježati od vijesti, a ne biti pritom eskapist. Ora ne bježi od stvarnosti, ali se svojim bijegom aktivno bori i odupire na vrlo jedinstven način – prepričavajući priče o tome kako stvaramo jedno ljudsko biće u ovome svijetu.
Ora se bori prepričavajući tople ljudske priče o odrastanju svoga sina, koje u mozaiku romana dobivaju stalno nova značenja...
Tek sam naknadno postao svjestan pojedinih priča koje sam napisao i njihova značenja. Nije uvijek pisac u potpunosti gospodar nad onim što piše. Mislim da na koncu knjiga sama popuni slijepe točke. Bez obzira na to koliko si kao pisac svjestan što radiš i koje opcije odabireš, svejedno – sada ću, iako ateist, reći: Hvala Bogu – Hvala Bogu da ne znamo sve, da se stvari događaju i u našim slijepim točkama.
Što Ora zapravo čini prepričavajući ove priče, kako njima spašava sina?
Kao roditelji, želimo učiniti brojne dobre i lijepe stvari za našu djecu. Zato što smo normalni ljudi i želimo im dobar život. Vodimo ih kod zubara, odlazimo na roditeljske sastanke, pratimo njihov napredak u školi, vodimo ih na balet ili na karate, i sve to činimo jer nam pričinja određeno zadovoljstvo. Ali isto tako time vodimo i određeni dijalog koji se odvija između nas kao roditelja te sudbine ili vjere ili smrti ili Boga – kao da time poručujemo: slušaj, sudbino, vjero, smrti, Bože – sve ovo činimo kako bismo život svoga djeteta učini najboljim mogućim, i zato Ti sa svoje strane poštedi ovo dijete, čuvaj ga, zaštiti. Ono što znam je da kada opasnost od smrti visi nad glavom našega djeteta, pregovaramo na svakakve načine ne bismo li ga spasili. To je ono što Ora čini prepričavajući priče.
Roman Do kraja zemlje priča je o ljubavi i obitelji, u kojoj je rat tek pozadinska konstanta. Zašto vam je obitelj toliko važna?
Obitelji su važne, one su osnova svega. Drama obitelji najveća je drama čovječanstva. Tako ja to vidim. Danas obitelj može funkcionirati na mnogo načina – strukture suvremene obitelji vrlo su otvorene i raznolike – svejedno u svemu tome ostaje činjenica da je riječ o ljudima koji su roditelji. Da je riječ o ljudima koji imaju dijete sačinjeno od njihova materijala, od materijala svojih roditelja. Ponekad je tek lice djeteta kadro osvijetlili i oživiti karakter i osobine obaju roditelja – kako suprotnosti, tako i sličnosti koje među njima postoje, a kojih roditelji nisu svjesni. I uvijek ću reći da se najznakovitiji i najvažniji trenuci u povijesti čovječanstva nisu odvijali u palačama, parlamentima ili na bojišnicama, već u kuhinjama te u spavaćim i dječjim sobama. Tamo je uvijek bila prava drama. O tome se na čudesan način može čitati u Bibliji, posebice u Knjizi Postanka, koja je knjiga o obitelji i odnosima među njezinim članovima. Sva drama i snažne emocije koje motiviraju ljudska bića tamo su opisane. Obitelj je svojevrsna subkultura sa svojim posebnim kodovima, jezikom i znakovima. Volim pisati o obitelji jer tako mogu pisati o jednoj jedinstvenoj kulturi. Također, riječ je o mojoj potrebi. Živim u stvarnosti koja je toliko nasilna i okrutna da moram negdje potražiti udobnost, sigurnost i zaštitu koju, ako smo sretni, možemo naći u obitelji. I priča Do kraja zemlje priča je o tome kako zaštititi obitelj usred užasne svakodnevice našega života. Ljudi su vrlo fleksibilni i prilagodljivi, no ako pogledate bolje, iz druge perspektive, ne možete vjerovati da ovako doista i žive sada već više od stoljeća. Ubijajući se međusobno i konstruirajući ideologije koje opravdavaju takav način života.
U romanu se uspostavlja kako je Ofer i dijete i priča i knjiga – koliko je teško biti narod metafore, poput one da su Židovi narod knjige?
Mnogo je slojeva priča o nama kao ljudima. Od samih početaka ljudi opskrbljuju čovječanstvo pričama. Počnimo od najstarije knjige, Biblije, koja je relevantna do danas za tolike ljude na svijetu, čak i kada pripadaju drugim religijama. Toliko toga što se dogodilo nama Židovima tijekom cijele povijesti, toliko ekstrema, toliko priča i mitova koji su pisani o nama, koji su nam pridodani – sve nas to obilježava kao ljude koji zapravo ne pripadaju životu u harmoničnom smislu,nego su na neki način veći od života. Smatram to vrlo opasnom pozicijom za bilo koga, pozicijom koja onemogućuje normalan život. Neki se ljudi zaljube u takvu predodžbu jer ona daje stanovitu zadovoljštinu po kojoj takav okvir mišljenja opravdava našu povijest – jer je život sam po sebi za nas doista bio nepodnošljiv, opasan, jeziv i ponižavajući. Trebamo nešto što će to kompenzirati, nešto važno, što će nam dati nadu za dane koji su pred nama. Nešto što će nam dati do znanja da smo bolji od onih koji nas muče i razdiru. Ali to je vrlo opasan način gledanja na stvarnost, gledanja na sebe i na drugoga. Zato je stvaranje države Izrael bilo toliko važno, jer nam je dopustilo da se nakon dvije tisuće godina života u progonstvu vratimo i živimo još jednu priču o životu. Ne veću ili manju od neke druge priče, nego jednostavno normalnu priču o životu kakvu imaju Nijemci, Egipćani i Kinezi. Priču u kojoj je Izrael naš dom.
Je li ostvarena ta velika ideja Izraela, ideja doma i sigurnosti za sve Židove?
Jedna od najdubljih definicija Židova jest: netko tko se u svijetu nikada nije osjećao kod kuće – nikada. Čak i kada smo se kao manjina nalazili u najprijateljskijim okolinama uvijek je postojala mogućnost optužbe, progona ili genocida, uvijek. Vidite li koliko je to tragično – mi smo došli u zemlju Izrael, stvorili od nje državu i još to nije dom kakav bi trebao biti. To nije dom jer u njemu postoje i drugi koji tvrde da imaju pravo na pojedine njegove dijelove, to nije dom jer njegove granice nisu utvrđene. Izrael je sada star 68 godina i gotovo svako desetljeće naše se granice pomiču i mijenjaju, nakon svakog rata. To je kao život među mobilnim zidovima. Nikada ne znaš gdje završavaš i gdje drugi počinje, a važno je za ljude u našem položaju, jednako kao i za naše susjede Palestince, da znamo gdje su nam granice. Za nas je to esencijalno – utvrđene, pouzdane, obrambene granice koje nam omogućavaju da kristaliziramo naš identitet ponovno – ali ne u odnosu na rat ili neprijateljstvo, već s punim razumijevanjem toga što znači biti svoj na svom, otkupiti sebe od grozne kletve, užasnoga paradoksa u koji smo uhvaćeni milenijima. I dalje tolike stvari ne funkcioniraju na jedinom mjestu na kojemu želim živjeti – u Izraelu. Ne želim biti ni na kojem drugom mjestu. Vjerujem da je priča o dolasku Židova u Izrael, priča o jednom povratku u svoju povijesnu domovinu, najveća priča čovječanstva. Govorim o Izraelu koji je stvoren kako više nikada ne bismo bili žrtve. O Židovima koji su došli iz sedamdeset zemalja svijeta kako bi ponovno izgradili sebe u ovoj zemlji, postigli čudesa na području od kulture do agrikulture, industrije, visoke tehnologije, te čudesno ponovno stvorili i revitalizirali hebrejski jezik! To je jedna od najuzbudljivijih i najvažnijih, najvećih ljudskih priča u povijesti.
Stvarnost koja stoji na putu ostvarenju Izraela vrlo je zamršena...
Najtužnije je što unatoč svoj našoj kreativnosti, imaginaciji i energiji, nismo kadri stvoriti mir s našim susjedima, već smo u tom najvažnijem dijelu života paralizirani. Iako je država Izrael stvorena da više nikada ne bismo bili žrtve, žrtve smo svojih strahova, pogrešaka nas samih i naših susjeda, zapravo smo žrtve povijesti – i to je tragično.
Postoji li ipak suradnja između Izraela i Palestine u književnim i umjetničkim krugovima?
Suradnja i susreti pisaca i umjetnika s obje strane prestali su 90-ih godina. Izostalo je i prevođenje knjiga na oba jezika. Sve to vodi stvaranju stereotipa koji rađaju nove predrasude i mržnju. Vjerujem kako umjetnost i pisci mogu pomoći, no mnogo više mogu i moraju pomoći političari i druge zemlje, kao posrednici koji će pomoći uspostaviti dijalog, koji je prvi korak na putu prema uspostavljanju mira. Mi, jednako kao i Palestinci, svoj mir moramo postići sami, nitko umjesto nas ne može proći kroz bolni proces sazrijevanja. No u ovome trenutku paralizirani smo zahtjevima koje je nemoguće ispuniti s obiju strana. Potreban je zato pritisak zemalja koje su u prijateljskim odnosima s objema državama. To su Velika Britanija, SAD, Njemačka i Francuska te u nekoj mjeri Rusija. Iako je vrlo opasno što većina Izraelaca i Palestinaca u svome srcu ne vjeruje u mogućnost suživota ili promjene postojeće situacije, ja duboko vjerujem u mogućnost da ipak živimo jedni pored drugih u miru. Naravno, ne očekujem međusobnu ljubav, no bio bih sretan kada bi nakon nekoliko desetljeća došlo do neke vrste znatiželje jednih prema drugima. Naša je jedina budućnost mir. Snažna vojska je potrebna Izraelu da bi opstao na Bliskom istoku, no sama moć nije dovoljna. Uz moć potreban je i stav otvorenosti spram dijaloga i mir – tek oni otvaraju prostor boljoj budućnosti za sve nas.
Niste isključivi, pisali ste o „drugima“ uvijek pokušavajući osvijetliti i njihovu stranu priče, zapravo jedinu priču – onu ljudsku, koju ste tražili po izbjegličkim kampovima, u pustinji, po gradovima, posvuda...
Napisao sam prvi roman na hebrejskom jeziku o izraelskoj okupaciji palestinskog i jordanskog teritorija u ratu 1967. godine. Roman se zove Osmijeh janjeta. Pokušao sam shvatiti kako je moguće da smo se toliko navikli na stanje okupacije. To je prvi roman o okupaciji na hebrejskom i ne vjerujem da ih je do danas napisano više od četiri o toj temi. Toliko je teško jednom narodu pogledati u oči ovakvoj situaciji, pisati i čitati o njoj, dokumentirati je. Danas vidim da se, kada režim okupacije traje pedesetak godina, guši golema količina znanja. Dolazi do stalna negiranja, koje je destruktivno i opasno. Kada okupirate druge ljude tako dugo vremena, s vremenom ćete početi vjerovati da su oni egzistencijalno inferiorni – da ste vi bolji. Zapravo su oba naroda paralizirana očajem. Gledam dva naroda koja su prokleta postojećom realnošću, bez snage da promijene svoju budućnost i sudbinu, što je ponižavajuće. Na objema stranama rastu fundamentalizam, nacionalizam i rasizam, koji otimaju našu budućnost. Stanje psihoze i usporednoga shizofrenog života koji se odvija paralelno s izmjenama razdoblja rata i stanja mira, dvaju naroda koji vole istu zemlju, ali je ne znaju dijeliti, najbolje je opisao moj prijatelj Amos Oz, koji je rekao: „Kada bih morao doživjeti srčani udar i pasti nasred ulice, volio bih da se to dogodi u Izraelu. Ovdje bi se ljudi odmah sjurili i pomogli mi. Tek poslije bi me tukli.“
Do kraja zemlje: antiratni roman o ljubavima
Nataša Barac, Ha-kol, lipanj-srpanj-kolovoz 2016.
David Grossman za sebe kaže da je “pesimist, ali i realist i pomalo optimist”. Koliko god ovaj opis zvučao kontradiktorno, kada pogledate u oči ovog velikog izraelskog književnika, kada čujete ono što on govori ili kada čitate njegove knjige, ova karakterizacija “pesimist-realist-optimist” čini vam se razumljivom, logičnom i stvarnom. Jer možda je živjeti u stalnom strahu od mogućeg izbijanja rata, u stalnom strahu za svoju djecu, u situacijama kada ste se prisiljeni ponašati drugačije od onoga u što vjerujete – možda je sve to moguće jedino ako ste istovremeno pesimistični (što vas drži budnim), realistični (da vidite stvari kakve jesu) i optimistični (da ne izgubite nadu). Život u Izraelu često zahtijeva sve to.
David Grossman jedan je od najvećih i najvažnijih suvremenih pisaca. Njegova djela, a posebice roman “Do kraja zemlje” (objavljen u Hrvatskoj u izdanju “Frakture”) ugledni svjetski književnici i književni kritičari opisuju kao roman koji će vam, nakon čitanja, promijeniti poglede na život. Rođen u Izraelu 1954. godine, autor je mnogobrojnih beletrističkih i dokumentarnih djela te knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika u čitavome svijetu, a dobitnik je i brojnih književnih nagrada. Uz književni rad, David Grossman je i istaknuti mirovni aktivist. Do sada su u Hrvatskoj objavljena njegova djela “Lavlji med: Mit o Samsonu” i “Vidi pod: ljubav”, a sada je hrvatskoj javnost dostupan i ovaj veliki roman.
Književnost je od vrlo ranog djetinjstva utjecala na život Davida Grossmana. Kada mu je otac dao u ruke knjigu Sholema Aleichema (“Moj otac mi je puno toga dao, ali najvrednija stvar bio je Sholem Aleichem”), mali David imao je samo sedam godina. Bio je fasciniran i ubrzo postao pravi stručnjak za Sholema Aleichema (“iz njegovih djela učio sam o svome ocu, o njegovom djetinjstvu o kojem mi nikada nije pričao”). Sa samo 9 godina, Grossman je bio sigurni pobjednik na nacionalnom natjecanju o poznavanju djela Sholema Aleichema, ali s obzirom da je bio samo dijete, a žiri nije mogao dopustiti da dijete pobijediti, zbog njega su mijenjali pravila natjecanja. Nakon toga je kao dječji glumac počeo raditi na državnom radiju, te tamo proveo gotovo 25 godina. S radija je otišao zbog politike (“i onda sam degradiran na književnost”, govori uz osmjeh). Na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu studirao je filozofiju i kazalište. Danas živi u okolici Jeruzalema, sa svojom suprugom Michal (“upoznali smo se u vojsci, izraelska vojska najbolji je bračni posrednik”). Zajedno imaju troje djece, Jonathana, Ruth i Urija.
Uri i kako preživjeti nezamislivo
Uri je imao 20 godina kada je poginuo 2006. godine u Libanonu za vrijeme rata između Izraela i Hezbolaha. “Kada sam začuo zvonu na vratima”, rekao je jednom Grossman, “prva pomisao bila je da su naši životi gotovi, ali tada je moja kćer uz suze kazala da želi živjeti i ja sam znao da nemamo izbora”.
Među prvima koji su došli izraziti sućut, bili su Grossmanovi prijatelji, izraelski književnici Amos Oz i A. B. Yehoshua. Grossman je Ozu rekao kako misli da neće moći “spasiti i završiti knjigu ‘Do kraja zemlje’”. “Knjiga će spasiti tebe”, odgovorio je Oz. Dan nakon kraja šive (razdoblja tugovanja) Grossman se vratio pisanju.
Dva mjeseca nakon pogibije svog sina, Grossman se na velikom skupu povodom godišnjice ubojstva izraelskog premijera Yitzhaka Rabina obratio svojim sunarodnjacima i rekao: “Naravno da tugujem, ali moja bol je veća od mog bijesa”.
Uri je poginuo dok je Grossman pisao roman “Do kraja zemlje”. Nastavio ga je pisati usprkos boli i tuge i napisao veliki, potresni antiratni roman, pun roditeljske ljubavi. Glavni lik ove veličanstvene knjige je Ora. Orin život, kao i živote brojnih Izraelaca, obilježili su ratovi: Šestodnevni koji joj je donio ljubav i prijateljstvo, Jomkipurski rat koji ju je učinio majkom, te novi rat koji joj može uzeti njezinog sina Ofera. Kada izraelski vojnik pogine u ratu, zadatak je vojske da o tome obavijesti njegovu obitelj. Ora odlučuje bježati od tih vijesti, ona ne želi prihvatiti vijest o pogibiji svoga sina, i kreće na put brdima Galileje. Na putovanje kroz Galileju trebali su ići ona i Ofer, ali kada on odlazi u rat, Ora majčinskom intiucijom osjeća da se on više neće vratiti. “Ali Ora zna da je za strašnu vijest potrebno dvoje: onaj koji je donosi i onaj koji je prima”, rekao je Grossman. I zato ona odlučuje odgoditi smrt tako što ne dopušta da joj uruče vijest. Prekidajući pravila, ona misli da će bježeći i odbijajući prihvatiti vijest o Oferovoj smrti, pobjeći od sudbine.
Rat mijenja ljude
David Grossman divi se ženama i upravo zbog toga smatra da je bilo normalno da glavni lik ovog romana bude upravo Ora.
“Borio sam se s njezinim karakterom, nisam ju mogao shvatiti, a onda sam joj napisao pismo i pitao zašto se bori sa mnom. Nakon toga se naš odnos promijenio i mogao sam pisati”, objašnjava Grossman, dodajući da se u romanu suprotstavljaju brutalnost rata i nježnost odgoja, nježnost majčinstva.
Osim toga, nastavlja Grossman, rat, država i vjera su muške igre i više služe muškarcima, dok kod žena uvijek postoji ironičan stav prema “muškim igrama”.
“Pametan je bio Bog kada se javio našem praocu Abrahamu sa zahtjevom da mu žrtvuje svog sina. Da je došao Sari, Izakovoj majci, i od nje tražio da žrtvuje sina letio bi iz šatora”, kaže Grossman.
Veliki izraelski pisac smatra da je mir ustvari samo uvod u rat, i u svakom trenutku može izbiti erupcija i nakon toga “sjećate se samo tog trenutka erupcije a ne onog mira prije erupcije”. Kada čovjek živi u takvom svijetu i takvoj realnosti, on prestaje vjerovati u normalnost, a upravo to je, smatra Grossman najgora stvar, jer rat mijenja svakog pojedinca, morate postati netko drugi da možete funkcionirati.
“Kada Izraelcima govorite o trajnom miru, oni misli da ste ili naivac ili izdajnik”, napominje Grossman, godinama vrlo aktivan u pokušaju pronalaženja mira u Izraelu. Ali ako želite mir, morate vjerovati svome neprijatelju, to je gotovo nadrealno, objašnjava.
I David Grossman je bio u ratu, kao obavještajac. U očuvanju ljudskosti i svega onoga u što vjeruje, Grossman se tijekom svog boravka kao rezervist u Libanonu, svakog jutra prije zore penjao na brdu bez kacige i bez ikakve zaštite i u tom gotovo samoubilačkom činu, sjećao se na ono što je bio prije rata i sjećao se sebe – osobe koju želi pronaći nakon rata. Upravo to čini i njegova glavna junakinja – Ora se svakoga dana vozi autobusom broj 18, koji je u to doba bio najopasniji. Ona to čini ne razmišljajući o posljedicama i izazivajući sudbinu.
Ali to nije jedina sličnosti između autora i njegove glavne junakinje. Poput Ore, i David Grossman je, nakon smrti svog sina, krenuo hodati po Izraelu. Propješačio je 500 kilometara, ponekad su mu se na tom putu pridružili supruga ili prijatelji, ali on priznaje da je najljepše bilo kada je bio sam (“onda do vas dolaze životinje i možete mirno uživati u predivnom pejzažu Izraela”).
“I tada sam shvatio da smo samo privremeno na ovom svijetu i ne smijemo misliti da možemo posjedovati zemlju, moramo biti ponizni”, ističe.
Iako u Zagrebu nije želio previše govoriti o politici, to se pitanje nije moglo izbjeći. Dobar poznavatelj Izraela i njegove politike (“Moj prijatelj Amos Oz i ja razgovarali smo sa svim izraelskim premijerima, često su zapisivali što govorimo i onda radili obrnuto od toga”), Grossman je posebno osjetljiv na djecu i roditeljstvo (“Roditelji u Izraelu imaju dilemu o tome trebali li djecu nježnošću odgoja pripremati za brutalnost života”). “Nedavno sam na televiziji gledao razgovor s jednim mladim zaljubljenim parom. Na novinarsko pitanje koliko djece žele imati, djevojka je spremno kazala: ‘Troje, jer ako jedno pogine imat ću još dvoje’”, ispričao je Grossman, dodajući kako smatra da Izraelci nisu paranoidni, jer oni stvarno imaju neprijatelje i žive u vrlo neprijateljskom okruženju Bliskog istoka.
“Ako sam imao iluzije, izgubio sam ih, a i moji palestinski i egipatski prijatelji kazali su mi da je vojska ta koja Izrael drži na životu”, kaže veliki izraelski književnik.
Izrael je pravo čudo i jedna od najljepših ljudskih priča u povijesti, nastavlja Grossman, te dodaje: “Izrael je stvoren da Židovi više nikada ne budu žrtve, a možda jednom postane i naš pravi dom”.
“Najvažniji je dijalog. Sami moramo doći do mira dajući ustupke, ali na tom putu mogu nam pomoći druge velike zemlje koje održavaju dobre odnose sa svim stranama”, smatra Grossman.
Grossmanov književni opus je velik i impresivan (od romana i knjiga za djecu do opere), ali sam autor kaže da najviše voli pisati romane. U tom procesu pisanja, “treba vremena da se zbližite s pričom i likovima”.
“Kada pišem svi dijelovi realnosti isprepliću se s mojom pričom”, dodaje. Osim toga voli pisati i priče za djecu, jer “priče prije spavanja su jako važne. One djetetu omogućuju da mirno uplovi u san, da se riješi strahova.
Židovi se često nazivaju “narodom knjige”, ali Grossman smatra da je književnost danas u Izraelu marginalizirana (“narod knjige danas je postao narod Facebooka”), a daje i odgovor na to pitanje. “Književnost je zahtjevna i postavlja pitanja i za mene je čudo da danas još postoje ljudi koji čitaju”, kaže.
Čitajte Davida Grossmana. Svakako čitajte Davida Grossmana. Možda pronađete odgovore na neka pitanja.
David Grossman: Do kraja zemlje
Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 26. 10. 2016.
„Do kraja zemlje“ je roman koji nam se javlja iz tv-vijesti, iz „svjetskog kriznog žarišta“; iz središta Povijesti. Od vremena Tore pa do današnjeg CNN-a u zemlji Izraela kao da se ništa nije promijenilo. Vijesti sa CNN-a gotovo su identične „vijestima“ iz Tore. Povijest je ovdje nemilosrdna već 3300 godina: od dolaska Židova u Obećanu zemlju do osnivanja Izraela, od kralja Davida do Baracka Obame. Nevjerojatan je to niz ratova i etničkih čišćenja. Dovoljno je u bilo koje doba otvoriti prozor u Jeruzalemu, Nazaretu ili Tel Avivu – i svjedočiti nekom novom ratu, novom vjerskom sukobu, novom etničkom čišćenju.
Nezahvalna je to situacija za literaturu. Daleka od privilegije. Golema Povijest koja se valja pod prozorom provocira grandioznu literaturu. I nameće se kao jedina mjera stvarnosti, jedina literarna vrijednost. Lako je takav roman pobrkati s imitacijom književnosti, i vidjeti u takvoj književnosti kojom dominira tema i povijest, karikaturu tzv. velikog, povijesnog, klasičnog romana.
„Do kraja zemlje“ započinje sa Šestodnevnim ratom iz 1967. godine. Žrvanj povijesti od početka upravlja romanom. Osnovne markacije priče obilježene su poznatim ratovima i sukobima: Jomkipurskim ratom, Drugom intifadom, protuterorističkim napadima u Gazi, valom samoubojica na ulicama Jeruzalema. Književnost se mora smjestiti unutar njih, unutar tih tv-vijesti, tog povijesnog kalendara. Ali od samoga početka romana tu je i sukob između općeg i pojedinačnog, između Povijesti i osobnog, intimnog.
Djevojka Ora upoznati će se s dva mladića, Avramom i Ilanom, u bolnici u vrijeme Šestodnevnog rata. Od tada njihove će se sudbine ispreplitati s poviješću. Avram i Ilan otići će u Jomkipurski rat, a Ora će zatrudnjeti, prvi put, pa onda drugi put. Dva oca dobiti će dva sina. A trideset i pet godina nakon što se upoznala s momcima Ora će sina Ofera pratiti u rat. Negdje u Gazi, na nekoj osjetljivoj granici, rasplamsao se sukob, i sada je vrijeme da djeca pođu u rat. Na regrutnim mjestima stvara se ozračje „školskog izleta“ ili „velike obiteljske ekskurzije“. Očevi ispraćaju sinove i međusobno se tapšu i osmijehuju govoreći jedan drugom: „Mi smo svoje obavili – sad su oni na redu“.
Ratovi ispadaju kao dio obiteljske tradicije, rituala odrastanja. Majke kao da rađaju vojnike za Obrambene snage, sinove Ministarstva obrane. Ali Ora ne može prihvatiti da joj država „nacionalizira“ sina, da joj „nacionalizira život“. Svojom vojničkom čizmom država kroči na mjesto gdje države ne bi trebalo biti. Prije trideset godina država joj je uzela Ilana i Avrama. Sada je uzela Ofera. Država polaže pravo na ljubavnike, na muževe, na sinove. Povijest ulazi u u najintimnije kutke života poput magle u Carpenterovu film. Osobno, intimno – i Povijest – pretapaju se jedno u drugo, i više se ne može razaznati gdje počinje jedno a gdje završava drugo.
To prožimanje na dramatičan način je prekoračilo i sam okvir romana. David Grossman (Jeruzalem, 1954.) je „Do kraja zemlje“ počeo pisati 2003., šest mjeseci prije nego što mu je stariji sin Jonatan završio vojni rok, a godinu i pol prije nego što je u vojsku otišao njegov mlađi brat Uri. U kolovozu 2006., u posljednjim satima Drugog libanonskog rata, Uri je ubijen u Južnom Libanonu kao zapovjednik tenka pogođenog raketom. Povijest koja se valjala ispod Grossmanova prozora tako je grunula i u njegovu radnu sobu. Većina romana već je bila napisana. Nakon pogreba napisana je i konačna verzija. S tim post scriptumom Grossman završava „Do kraja zemlje“.
Oko romana stvoren je koncenzus. „Do kraja zemlje“ svi smatraju velikim, „velikim“ s velikim „V“, romanom: od Paula Austera, Yanna Martela i Nicole Krauss, do Guardiana i Washington Timesa. „Do kraja zemlje“ je mega-roman, emanacija književnosti, roman o velikim temama, o Povijesti, ljubavi, ratu, „Do kraja zemlje“ je anti-ratni roman iz svijeta poharanog ratovima, najkraće: remek-djelo izraelske i svjetske književnosti XXI stoljeća.
Sve da ove laude podijelimo s dva, sa četiri – s osam! – sve da u „Do kraja zemlje“ nema ništa od značajne i dobre književnosti – ni ideje, niti ijedne pripovjedne linije, poglavlja, ili rečenice – Grossmanov post scriptum bi je učinio takvom, „velikom“. Tek malo više od pola stranice teksta otisnutog u kurzivu i potpisanog imenom autora s korica knjige, pred čitateljem detoniraju poput bombe, zaglušno, da bi istoga trena iza sebe ostavile tišinu bez dna.
„Do kraja zemlje“ jest determiniran velikom Temom; i drugim velikim slovima. Ali ovo nije imitacija velike književnosti, niti onoga što se pod time zamišlja. Grossmanu Povijest nije zamjena za književnost. Ona je demon, koji sjedi s njim za PC-om, i divlje kucka po tipkovnici.
