Dnevnik jednog mitomana

Special cijena 179,10 kn Redovna cijena 199,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 592

  • Datum izdanja: studeni 2017.

  • ISBN: 978-953266906-0

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 800 g

Zdravko Zima bez ikakve je sumnje jedan od naših najvećih erudita. U svojoj novoj knjizi ovaj književni kritičar, feljtonist, pisac i bonvivan koji je u sebi objedinio mediteranski i srednjoeuropski duh iznova se utječe dnevničkim zapisima. Dnevnik jednog mitomana Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump. No i ovdje postoje godišnja doba: Zimina 2016. ujedno je godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava i knjiga te ponajviše – izvanrednih pojedinaca koji svijet i Hrvatsku čine boljim mjestom. Istodobno upućen na ono što otkriva vani i na ono što nalazi unutra, Zima je mudar promatrač i nesmiljen kritičar, izniman autor kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture, a dnevnička forma vremeplov koji nas u prošlost katapultira jednako precizno kao i u budućnost.

'Mitomana u našoj zemlji ima toliko da bismo ih mogli izvoziti. Uz nogometaše i slavonski kulen, to bi mogao biti naš najisplativiji artikl'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 17. 11. 2017.

Pišem dnevnik jer je javni diskurs nepodnošljiv. Pišem ga zbog vlastite kondicije, jer kondicija se ne održava samo u teretani. Pišem ga zato da mi prođe vrijeme. I da zaustavim vrijeme, kaže Zima koji je nakon Dnevnika jednog skribomana iz 2015. godine sada odbjavio Dnevnik jednog mitomana.

.Nekadašnji nestanak “Zimskog ljetovanja”, kolumni i opažanja koje je petnaestak godina Zdravko Zima pisao za riječki Novi list, nije prošao nezapaženo i među onima koji inače ne čitaju te novine. Na mjestu Zimine kolumne koju su na stranicama “Mediterana” čitali i u Zagrebu, Splitu, Osijeku do danas je za neke čitatelje ostala praznina. Medijski je taj erudit eutanaziran u doba kad još ima i može puno toga reći. Književni kritičar i publicist, predstavljen u više antologija, kulturni kroničar velikog znanja, čovjek od knjige i pisanja, svoje je umirovljeničke dane oplemenio pišući dnevnike. Ima tome sad i desetak godina da je, u nekom bitno mu drugačijem vremenu, objavio “Porok pisanja”, oglede o pedesetak pisaca. Nužnost pisanja dobro razumije. I sam je, onda kad više nije imao gdje objavljivati, nastavio pisati.

I to je jedan od razloga kako su nastali Zimini dnevnici, zapisi mudrog promatrača društvene, javne, ali i one osobne, svakodnevice. Prvi, “Dnevnik jednog skribomana”, objavljen je koncem 2015., a ovih je dana Fraktura izdala i Zimin “Dnevnik jednog mitomana”, njegovu kroniku 2016., nelake godine u kojoj odlaze Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, naposljetku i Cohen, u prosincu potom Esterházy, godine kad dolazi Trump, redaju se teroristički napadi, godine kad postajemo sigurni da više nitko i ništa - nije sigurno.

Kako ste to, da se poigramo naslovima vaših dnevničkih zapisa, od skribomana postali - mitoman?

- S obzirom na sufiks, man, manija, jedan i drugi pojam podrazumijevaju pretjerivanje. Kakvi bi to bili pisci, pitam se, koji ne bi pisali preko svake mjere? Zato su i veliki pisci nerijetko skribomani. A oni drugi su isto tako skribomani, ali ne zbog količine nego zbog kakvoće vlastitog proizvoda. Zvuči kontradiktorno, ali je tako. Kad sam se već legitimirao kao skriboman, zašto se ne bih i kao mitoman? Naravno da u tome ima igre, obrambene strategije, autoironije i koječega drugoga. Mitoman je onaj koji je u stanju izmišljati priče. Netko možda ne može shvatiti da sam jednu godinu svog zagrebačkog življenja, naizgled običnog i rutiniranog, pretvorio u sedam stotina stranica tipkanog teksta. Nekome je to mitomanija. Meni nije jer je to moj poziv i moja stvarnost. Upravo zato sam se prozvao mitomanom, da bih zaskočio one koji bi me u napadu svoje dobrohotnosti ionako okrstili i gorim epitetima. Uostalom, ova zemlja ima toliko mitomana da bi ih mogla izvoziti. Uz nogometaše i slavonski kulen, to bi mogao biti naš najisplativiji artikl. Što se pak moje mitomanije tiče, ne bih rekao da je imalo isplativa. Naprotiv, najčešće mi se obija o glavu.

Što u vama izaziva čin bilježenja svakodnevice, vaše i društva u kojem živite? Otkud potreba za notiranjem vremena, nagnuće da uhvatite i zabilježite trenutak, je li to i svojevrsno vježbanje samokontrole, upiranje u rutinu koja to nije? Donosi li vam ta, moguće opsesija, veselje, olakšanje, razbibrigu, osjećaj da vas se čuje, makar i tek onda kad to, ovako, ukoričeno izađe pred čitatelje?

- Našli smo se u svijetu buke, jurnjave i spektakla, u kojem svi nešto govore, čak i kad ne bi smjeli govoriti ili ne bi smjeli telefonirati jer voze auto. I baš zato što svi govore, i to istodobno, izgleda da nitko nikoga ne čuje. Ili se to, da netko nekoga čuje, događa sve rjeđe. Koliko puta vam je sugovornik replicirao na primjedbu, a da nije ni pričekao da makar približno završite svoju misao? To znači da smo u tunelu prividne tolerancije, u kojem svatko govori što ga volja, iako nitko nikoga ne čuje, a kamoli da ga želi ili pokušava razumjeti. Zar saborski zastupnici komuniciraju s oponentima? Ne, oni (samo)zadovoljno gledaju u kameru i slušaju eho vlastitoga glasa, ravnodušni prema svojim neistomišljenicima kojima su ionako sve istresli u lice. Ili se drukčije ponašaju pripadnici mlađih naraštaja? I oni imaju svoje male sabore, ali na njima se ne vode nikakve rasprave, čak ni besmislene, jer svi začarano bulje u svoje IPhone.

U takvoj situaciji možda nema druge nego pisati dnevnik. To je monolog, razgovor sa samim sobom koji ima i drukčije implikacije. Godinama sam objavljivao književne kritike, komentare, feljtone i kolumne, pa nema sumnje da potreba da reagiram na neke pojave proizlazi iz mog profesionalnog izbora. Ali to mi je valjda i u krvi. Vjerujem da treba reagirati. Nemam iluzija o moći pisane riječi, još manje imam iluzija o našem novinarstvu, ali kao građani ove zemlje vjerojatno smo i sami do neke mjere zaslužni što smo se našli u situaciji u kakvoj smo se našli. Treba reagirati, a znatan dio populacije je inertan, a valjda i malodušan. Moram priznati da mi je smiješno kad se naši političari hvastaju tvrdnjom da živimo u demokraciji, što bi onda trebalo značiti da je sve u najboljem redu. Demokracija pretpostavlja stanovitu jednakost, a kad bi ona postojala, onda bi povlastice koje uživaju neki pojedinci ovisile o njihovim kompetencijama. O moralu da i ne govorim. Je li to slučaj s Hrvatskom? Naravno da nije, ali je Hrvatska zato slučaj kao što je nekad slučaj bio Vlado Gotovac. Naravno aludiram na naslov njegove knjige. To je indirektni odgovor na pitanje zašto pišem dnevnik. Pišem ga zato što je javni diskurs nepodnošljiv. Pišem ga zbog vlastite kondicije, jer kondicija se ne održava samo u teretani. Pišem ga zato da mi prođe vrijeme. I da zaustavim vrijeme, iako u to ne vjerujem. Ali treba raditi i ono što se čini uzaludnim. Za mene nema ljepše i potresnije rečenice od one Camusove, u kojoj tvrdi da je već Sizifova ambicija da se popne na vrh dovoljna da ispuni njegovo srce.

Čije ste dnevničke zapise posebno voljeli i volite čitati?

- Kad sam počeo pisati dnevnik, a tome je davno, odjednom sam počeo otkrivati da su gotovo svi ozbiljni autori pisali dnevnike. To je tako. Ako vam je žena trudna, odjednom na ulici primjećujete samo trudne žene. Dnevnik je danas svojevrsna pomodnost, ponajprije zato što vlada kult individualnosti i narcizma, pa svatko drži da ima nešto važno reći i objasniti svijetu. Kao rimski papa koji šalje svoje enciklike urbi e torbi. Pisanje je moja vokacija pa si uobražavam da se dnevnika nisam prihvatio iz narcističkih pobuda, premda je i ta tvrdnja u krajnjoj liniji narcistička. Počeo sam ga pisati za vrijeme rata, u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Pisao sam ga jer nisam vjerovao da ću doživjeti i preživjeti nešto tako grozno kao što je rat. U jednom času sam prestao, zdvajajući pred mogućnošću da mi se stvarnost bez ostatka kanalizira u pisanje. Onda sam opet nastavio, kao maratonac koji trči i trči, u jednom času klone, a kad mu se čini da je izgubljen, opet nekim čudom nastavlja dalje. Pisanje je užitak i prokletstvo, opsesija i opresija. Koliko sam puta sjedio doma, dok su moji prijatelji i moji bližnji uživali u ljepotama prirode i tko zna čega. Nisam od onih koji prte sa sobom kompjutor i prčkaju po tastaturi bilo gdje, u birtiji ili na vrhu Sljemena. Meni treba samoća. Trebaju mi i prijatelji, treba mi društvo, ali pisanje je među inim pitanje koncentracije koja se postiže jedino u samoći. Često se sjetim Pirandellove rečenice – ili se živi ili se piše. Ta rečenica je strašna jer podrazumijeva žrtvu. Bili vjernici ili nevjernici, mi smo baštinici katoličke civilizacije, što znači da se uvijek treba žrtvovati. Ali u žrtvovanju, kao i u koječemu drugome, ne treba pretjerivati!

A čije dnevnike volim? Pisci koje i inače preferiram u pravilu su najbolji dnevnički autori. Kad to kažem, mislim ponajprije na Kafku, Gombrowicza i meni iznimno bliskog slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka. Mislim i na R. W. Emersona. Ali tko bi ih sve pobrojao?

Dnevnik spada u autobiografsku prozu, autobiografska se literatura u novije vrijeme izrazito puno piše i čita. Što mislite o autobiografiji kao dominantnoj književnoj formi?

- Danas je u modi autobiografska proza, ali kad bi tko htio, mogao bi cijelu književnosti pročitati kao inačicu autobiografije. Što je Joyceov “Uliks”? Pa njegov pisac se rodio u Dublinu, u kojem se zbiva radnja romana, a život je proveo u lutanjima, poput mitskog Odiseja, kojeg je izabrao za svog junaka i nadjenuo mu njegovo latinizirano ime. U mom slučaju autobiografizam je posljedica godina i akumuliranog iskustva. Imam dovoljno utrka u nogama, pa mogu uspoređivati nekadašnje medije s ovim sadašnjim. Štošta mogu uspoređivati i pretpostavljam da će vam zvučati blasfemično ako tvrdim da čovjek današnjice možda nije bitno slobodniji od onog jučerašnjeg. Jer sloboda nije samo pitanje etabliranog poretka, sloboda je pitanje vladajuće klime, ali i pojedinca, svakog za sebe. U tome smo ozbiljno zakazali. Ne mogu se izjašnjavati o vlastitim dnevnicima zato da ne upadnem u japajakanje. Ali od drugih knjiga takve vrste, moji se razlikuju po tome što ponekad više sliče na esejističku nego klasičnu dnevničku prozu. Na tim stranicama ponekad sam vrlo kritičan, ponekad sentimentalan i ispovijedan. Uostalom, to je i funkcija dnevnika. Da se pisac ispovijeda, kao u crkvi.

U medijima je odavno sve manje književne kritike. Pratite li aktualnu regionalnu književnu produkciju? Što vam se čini posebno zanimljivo? Vidite li neke nove trendove?

- Regionalnu književnost pratim djelomično, od prilike do prilike. Nedavno sam pročitao roman Dragana Velikića “Severni zid”. U tom romanu Velikić se poslužio elementima Joyceove emigrantske sudbine, vezane za Pulu i Trst, da bi pokazao kako se njegova biografija krajem 20. stoljeća na neki način ponovila u sudbinama balkanskih emigranata. Takvo što lako je zamisliti, ali teško provesti u djelo. Svoju ambiciju Velikić je ostvario s iznimnim majstorstvom.

U nekoliko posljednjih mjeseci otišli su Slavko Goldstein i Stanko Lasić, dvije važne figure koje su umnogome oblikovale naš javni prostor. No, u dijelu javnosti ispraćeni su na, u najmanju ruku, nedostojan način. O čemu to svjedoči?

- Svjedoči jedino o rasulu i negiranju svih elementarnih vrijednosti na kojima počiva Europska unija, a kojem su spomenuta dvojica u ovom času žrtve. Goldsteina i Lasića poznavao sam iznimno dobro. Potkraj 1970. godine Goldstein je osnovao Sveučilišnu nakladu Liber, a redakcija te izdavačke kuće bila je smještena na Filozofskom fakultetu na kojem sam studirao. Sjećam se da smo surađivali u zagrebačkoj redakciji Cankarjeve založbe koja je tiskala Edvarda Kocbeka, Lojzeta Kovačiča, Andreja Novaka, Dragu Jančara i mnoge druge vrijedne autore. Mislim da je suvišno podsjećati na Goldsteinov životni put i ono što ga je pratilo još od ere Drugog svjetskog rata. Susretao sam ga godinama i u mnogim prilikama, ali nikada u njemu nisam primijetio ni trunke mržnje. Naprotiv. Možda je to prokletstvo. Čovjek čija je obitelj bila žrtva nacističkih pogroma i koji je na različite načine zadužio hrvatsku kulturu postao je objektom mržnje onih koji su našu zemlju zadužili ili okužili jedno mržnjom.

Stanko Lasić bio mi je profesor na Filozofskom fakultetu, a prvu književnu kritiku napisao sam upravo o njegovoj kapitalnoj studiji “Sukob na književnoj ljevici”. Lasić je bio znalac i moralni autoritet kakvi su rijetki. Među važnim imenima koja su obilježila našu nacionalnu kulturu u posljednjih pola stoljeća, Lasić je bio i ostao moj uzor. Onu strogost koju je prakticirao u seciranju Krleže, primjenjivao je isto tako prema samome sebi. Da je bilo više pisaca i intelektualaca koji su slijedili njegov put, naša stvarnost ne bi danas bila takva kakva jest. Od Lasića sam učio isto što i od prvih kršćana, naime, da je istina spasonosna. Ali koga to u balkanskoj žabokrečini, barem među onima koji miješaju karte, uopće zanima?

Kako komentirate činjenicu da će Ladislav Ilčić savjetovati ministricu kulture? Koliko je potencijalno opasan pohod desnice na kulturne institucije?

- Ladislav Ilčić pročuo se po svojim ultradesnim stajalištima, a kao takav je idealan za sinekuru u Ministarstvu kulture. Taj podatak samo pokazuje da se kulturu danas pokušava navući na jednu krajnje rigidnu ideologijsku matricu kao što je to bilo i u prošloj državi. U čemu je onda razlika? Groteskna je spoznaja da naše političare, ne samo desne nego i lijeve provenijencije – ako ta distinkcija još išta znači – kultura u osnovi ne zanima. Zanima ih samo to da građanima, a samim tim i kulturnjacima, navuku luđačku košulju svoje ideološke indoktrinacije. Knjige, koncerti, izložbe, to ih ni slučajno ne dira. Dovoljno je vidjeti kako se bezočno igraju s kurikularnom reformom, pa da se shvati da su u pitanjima budućnosti novih naraštaja jednako neodgovorni i beskrupulozni kao što su bili i u pitanjima rasprodaje naših kapitalnih investicija.

U zemlji gdje je kultura, navodno, nebitna, a budžet za nju simboličan, zašto je baš kultura posljednjih godina postala mjesto ozbiljnih političkih prijepora?

- Ne zbog kulture kao takve jer oni koji odlučuju o financijama u kulturu su upućeni koliko i u egipatske hijeroglife. Čast izuzecima koje, doduše, ne poznajem, ali političari kulturu shvaćaju kao oblik mistifikacije ili, u najboljem slučaju, državne propagande. Zato svoje podanike žele pretvoriti u inženjere ljudskih duša, onako kako je to u svom istoimenom romanu pokazao Škvorecký. Što je roman slavnog češkog pisca lociran u mračno doba komunizma, a Ilčić se događa u ružičasto doba nacionalizma, u osnovi nije bitno.

Vlada je prije koji dan prihvatila nacionalnu strategiju čitanja o kojoj se govori godinama. Što je, po vama, ključno da bi ovu naciju koliko-toliko približili knjizi?

- Strategija nacionalnog čitanja podsjeća me na minulu ljetnu sezonu: kad zaredaju požari, ministri mudro izjavljuju da nam fale kanaderi. Dok nije gorjelo pola Dalmacije, u posvemašnjoj brizi za narodnu dobrobit oni nisu ni znali da dolazi ljeto. Nakon što su opustošene sve knjižare u državi, a izdavači dovedeni na prosjački štap, uslijedila je strategija čitanja! Ne vjerujem u državne strategije jer se milijun puta pokazalo da su paušalne, palijativne i površne. Kultura je način života, kultura je stav, a pitanje čitanja je pitanje kontinuiteta koje se ne rješava kampanjskim akcijama od danas do sutra.

Prošlo je više od četvrt stoljeća od nominalnog uvođenja demokracije. Koliko smo kao narod, u međuvremenu, politički evoluirali? Jesmo li uopće evoluirali? Promjena individualne osobnosti, uz dobru psihoterapiju, traje godinama. Koliko onda vremena dati jednom cijelom narodu i društvu da napravi svoju mentalitetnu i mentalnu tranziciju?

- Oprostite na protupitanju, ali što je to demokracija? Koliko vidim, to je mogućnost da određen grupa ljudi zahvaljujući izbornom zakonu ili izbornom inženjeringu, na temelju mehanički shvaćenog principa većine nameće svoju vlast, svoju volju i svoje zakone, neovisno o njihovim kompetencijama, a pogotovo neovisno o njihovim moralnim kreditima. Živimo u svijetu u kojem je izvrsnost kategorija koju možemo sanjati. Osim toga, zemlja u kojoj su važni samo Mandžukić i Agrokor nema velike perspektive. Ništa nije slučajno, pa ni ono što se događa u nama i oko nas.

Prije pola stoljeća, davno prije IPada i Facebooka, prosječna književna naobrazba bila je bitno bolja. Tankoćutno, smisleno pisana riječ, koliko god to danas pretjerano zvučalo, bila je moćnija. Postaje li književnost arhaični relikt minula vremena? Čemu ona služi u vremenu u kojem se radije čitaju, a i sve izdašnije honoriraju, blogovi negoli romani?

- Naravno da je prije trideset i više godina književna naobrazba bila znatno veća. IPadi i sve moguće tehnike razmazili su čovjeka, usmjerivši njegove fantazije u drugom smjeru. Slika podrazumijeva efekt, brzinu, a knjiga sporost i strpljenje. U svijetu koji je takav kakav jest većina će izabrati ono prvo. Tu nema pomoći. Gnothi seauton ili, drugim riječima, spoznaj samoga sebe. Tako glasi stara grčka mudrost koja se pripisuje Talesu. Ali čovjek više ne može spoznati sebe zbog instrumenata kojima se služi. Jer on sam postao je instrument, kojim se manipulira po gotovo istom principu po kojem to čine diktatorski režimi.

Kako vas se doima navodno vrlo čitan blog posrnulog nacionalnog tajkuna Todorića?

- Ne bih to komentirao ni ironično, a kamoli nekako drukčije.

Pisali ste i u prošlom i u ovom sistemu. Na slučaju Todorić dugo smo gledali kako se cenzura baš kao ni autocenzura u ta dva razdoblja nisu mnogo promijenile; nekad je njima upravljala ideologija, danas kapital. Kad je vama bilo lakše, jednostavnije stvarati? Nedostaje li vam nešto iz tog “mračnog” doba socijalizma, barem kad je kulturni diskurs u pitanju?

- Oni koji žele djelovati sami, neovisno o modama i konjunkturnim ideologijama, uvijek su na istim mukama i uvijek slušaju iste diskvalifikacije. Naša nesreća, ako tako mogu reći, proizlazi iz fatalne zablude da smo raskidom državnih i pravnih odnosa s Jugoslavijom ušli u idilični vrt Gundulićeve slobode. Kakva zabluda! Tek sad, kad smo dobili državu, došlo je vrijeme u kojem treba dokazati vlastitu odgovornost i vlastitu sposobnost za slobodu. Nije to tako jednostavno kao što se u prvi mah čini. Jer vlastita sloboda dokazuje se tako da se ne ukida sloboda drugoga. Kako to izgleda u stvarnosti, valjda ne treba dokazivati.

Doma je u nogometu, doma je u operi

Zoran Angeleski, Glas Istre, 7. 12. 2017.

Zagrebački književni kritičar i publicist, kolumnist i feljtonist Zdravko Zima, predstavljajući sinoć na pulskom Sajmu knjiga svoju novu knjigu "Dnevnik jednog mitomana" u izdanju Frakture, rekao je da on do svoje intime (inače i ovogodišnje glavne sajamske teme) došao silom prilika.

- Više nisam imao kome pisati književne kritike, feljtone, eseje, književne studije pa mi nije preostalo ništa drugo nego pisati dnevnik i obraćati se sebi. Kao kad nemate partnera pa onda tenisku lopticu udarate u zid, kazao je Zima. Prije dvije godine objavio je prvo dnevničke zapise "Dnevnik jednog skribomana".

- Skriboman i mitoman su u vrlo bliskom odnosu. Povezuje ih sufiks 'man'. Radi se o manijaku. Čim je nešto 'man', to je nešto pretjerano. Kad u godini napišete knjigu od 800 stranica, onda to jest jedna vrsta manije, pretjerivanja, na čemu ja insistiram. Ja jesam skriboman. To je moj posao, ja to radim, rekao je Zima.

Urednik Roman Simić priznao je da je uživao raditi Ziminu knjigu.

- Dnevnički zapis je posebna vrsta teksta, s jedne strane autor te poziva da uđeš u njegov intimni prostor, a s druge on posreduje svoju personu. Pisac stvara samog sebe. Naravno da to nije 1/1 Zdravko Zima koji je sad ovdje, ali netko tko bi mu mogao biti blizu. Fascinantno mi je što je to Zimin autograf. Ovo je njegov potpis onakav, kakav nitko drugi, osim Zime, ne bi mogao potpisati. Potpis koji jamči i svjedoči njega kao pisca. To je dnevnik koji nitko drugi u našoj kulturi ne može napisati. Zašto? Jedno je omjer intimnog i javnog, gdje nas pušta do sebe, a dok to radi ukazuje na stvari koje mi živimo. Drugo, Zima je genijalan pisac. Čak i kad piše o najintimnijim stvarima, ukazat će vam na procese koje se događaju u vašem društvu i Europi, na svijetu. Recimo, u prošloj 2016. autor je zainteresiran za samoubojstvo ili za smrt (otišli su Leonard Cohen, David Bowie, Peter Esterhazy, Imre Kertesz, Aleš Debeljak, Slobodan Novak, Nikica Petrak, Jagoda Kaloper, Johan Cruyff…), ali i za uspon Trumpa, uspon Hasanbegovića… pad Hasanbegovića, nasmijao je publiku Simić.

- Zima svojim mediteranskim i srednjeeuropskim nervom hvata sve. Doma je u nogometu i doma je u operi. On voli jesti, iako se to ne bi reklo. Voli živjeti život. Meni je to fascinantno. Svakom svojom stranicom čini te gladnijim života. Želiš ići u tekstove i participirati u nekom boljem svijetu, zaključio je urednik Roman Simić.

Zdravko Zima predstavio “Dnevnik jednog mitomana

Hina, 11.12.2017.

Književni kritičar i pisac Zdravko Zima predstavio je u ponedjeljak u Zagrebu svoju novu knjigu “Dnevnik jednog mitomana”, književnu kroniku 2016. godine u kojoj taj, kako je rečeno na predstavljanju, mudar promatrač i nesmiljeni kritičar donosi pregled jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija viđene očima iznimnog autora kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je urednik Roman Simić, otvarajući tribinu ‘Razotkrivanje’ u Muzeju za umjetnost i obrt, rekao kako je riječ o jednoj od onih knjiga “koja otvara apetit, apetit za svime, za glazbom, za kazalištem, za nogometom, za čitanjem – za životom”.

“Zima to radi majstorski, svi koji ga znaju kao feljtonista, urednika, pisca dnevničkih zapisa, znaju koliko on posjeduje različitih znanja. Takav nam je jedan autor sad poklonio jednu godinu, godinu koja ima svoju dramatiku, koja nije uvijek lijepa i ugodna, koja osim o nekim prirodnim govori i o nekim neprirodnim ciklusima”, rekao je Simić.

“Rekao bih da je to neka vrsta autografa. To je definitivno jedna od onih knjiga u koje zaronite i pustite da vas nose, i odvest će vas na neka lijepa mjesta”, dodao je.

Pjesnik, prozaist i esejist Dražen Katunarić napomenuo je kako Zima u knjizi na 600 stranica gusto pisanog teksta i uz dvije tisuće obrađenih imena “prvo ustanovljuje činjenično stanje ili se vraća u prošlost, koju komparira sa sadašnjošću, na neki način kontekstualizira, prije nego što uopće iznese svoj komentar”.

“Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je Katunarić.

Zdravko Zima (1948.) istaknuti je književni kritičar, feljtonist, esejist i pisac koji je za svoj rad dobio niz priznanja, među kojima i nagradu Kiklop za najbolju knjigu eseja, nagradu Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje Društvo hrvatskih novinara, te Goranovu nagradu lista Vjesnik.

Književne kritike, eseje, feljtone i druge tekstove objavljivao je u najvažnijim listovima i časopisima u Hrvatskoj (Omladinski tjednik, Studentski list, Vjesnik, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Vijenac, Forum, Republika, Quorum i drugi). Bio je urednik i kolumnist tjednika Danas, urednik časopisa Bridge, Lettre International i Cicero, a 1995. radio je kao savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture.

Objavio je dosad knjige “Noćna strana uma” (1990.), “Zvjezdana prašina” (1992.), “Zagreb je kriv za sve” (1993.), “Purgeri u purgatoriju” (1995.), “Porok pisanja” (2000.), “Zimsko ljetovanje” (2001.), “Močvara” (2002.), “Prikazi, prikaze” (2003.), “Gondolijer na Vltavi” (2004.), “Metak u petak” (2005.), “Lovac u labirintu” (2006.), “Život je tabloid” (2007.), “Bordel u plamenu” (2009.), “Adam i Eva u raju” (2012.), “Ekstraeseji” (2012.) i “Dnevnik jednog skribomana” (2015.).

Njegova najnovija knjiga “Dnevnik jednog mitomana” najavljena je kao kronika godine 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana kao što su David Bowie, Uberto Eco, Aleš Debeljak, Imre Kertész, Slobodan Novak, Peter Esterházy, Leonard Cohen.

Datirana memorija jedne loše i ružne godine

No, Zimina 2016. ujedno je i godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava, knjiga i pojedinaca: u knjizi saznajemo što pisac voli; da voli putovanja, dobru hranu, more, ljeto, sumrake. Pritom on ne prelazi granicu svoje intime, istaknuo je Katunarić. “U tom smislu, on nadilazi svoje ‘ja’ jer se odbija baviti stanjem svoje duše, pa je taj dnevnik jedna kombinacija privatnih zapisa i istodobno kronika epohe jedne godine”, ocijenio je.

To je “datirana memorija” jedne loše i ružne godine, dodao je, godine koja nije samo otišla u nepovrat i više se ne vraća – naprotiv, ona je i dalje prisutna, jer to je također godina kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, svijetu Donald Trump, a Hrvatskoj Zlatko Hasanbegović, pa tako “u Ziminoj knjizi svakodnevnica postaje metafora općeg stanja u koje smo i dalje uronjeni i u kojemu i dalje živimo”.

“Svaki dnevnik ima neku temu, a tema je ovog dnevnika jedan poremećaj sadašnjosti. No, Zima banalne stvari preobrazbom umijeća tumačenja stvarnosti pretvara u neki sasvim drugi materijal, alkemijom riječi koristi svoje umijeće reminiscencije”, zaključio je Katunarić.

Zima je prvo zahvalio svojem nakladniku Frakturi, te istaknuo kako je “dnevnik uvijek nekakav konflikt s vremenom”, a njega je na pisanje dnevnika prvo, još u 90-im godinama prošloga stoljeća, nagnao rat, da bi potom “nastavio pisati iz navike, a onda i kad sam postao suvišan u ovoj zemlji sa svojim znanjima i talentima”.

Knjiga je sastavljena od 12 poglavlja, 12 mjeseci u godini, a tek kad ju je napisao primijetio je da je ona i svojevrsno groblje – u njoj su nekrolozi nizu pojedinaca, napomenuo je autor. “To je naravno knjiga i o Zagrebu, a u njoj ima i raznih bizarnosti kojima sam po svojoj prirodi sklon”, dodao je.

Tako je primjerice, pišući tu knjigu ustanovio da u Zagrebu ima puno ulica koje su nazvane po pripadnicima klera – čak je 30 ulica nazvano po imenima svećenika; na drugom su mjestu poduzetnici, tajkuni, pa onda gradonačelnici. “Ispada da je nekada bilo isto kao i danas, da se ništa nije promijenilo: Zagrebom su i prije, kao i danas, vladali crkva, interesi i gradonačelnici”, poručio je Zima.

“Dakako da je ta knjiga mogla biti i potpuno različita, mogao sam je napisati posve drugačije, ali u tome i jest smisao književnosti. Godina 2016. bila je iznimna u onoj mjeri u kojoj smo mi to spremni vidjeti. Jer u svemu postoji nešto dobro, a pitanje je nas samih da li smo mi to spremni vidjeti”, zaključio je.

Zdravko Zima : Dnevnik jednog mitomana

Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 19. 12. 2017.

Nedjelja je 3. siječnja 2016. godine. Naš skriboman („Dnevnik jednog skribomana“, Profil, 2016.) započinje novi godišnji dnevnik odmjeravajući na autobusnoj liniji Varaždin-Zagreb zgodnu, mladu curu. No prilika za ugodni jednosatni razgovor propada. Cura ima slušalice u ušima a na koljenima rastvorenu knjigu… i uporno čita i čita.

Dnevničar s vremena na vrijeme baci iz dosade pogled na zaslon mobitela, a onda na knjigu djevojke pokušavajući uloviti naslov. Ispada, Karin Slaughter, roman „Postanak“. Slaughter je jedna od najpoznatijih američkih autorica krimića, prodaje na milijune knjiga, prevode je na desetke jezika, čitaju u autobusima, itd. Pored nje, naš skriboman, i nema baš neke šanse sve da djevojka i nema slušalice u ušima, sve i da konačno zaklopi knjigu. Jednostavno, čini mu se da se kao pisac teško može nositi s Miss. Slaughter. Trezveni argumenti mu govore da „sveden na esejističke ekstemporacije na jednom malom i gotovo anonimnom jeziku“ – može tek „duboko uzdahnuti ili baciti koplje u trnje.“

I tako se u prvom zapisu „Dnevnika jednog mitomana“ predstavlja Zdravko Zima: autoironično. I po dobi, i kao pisac, autor je u defenzivi… I tu sad, na ovome mjestu, slijedi uzdah. Ali ne i bacanje koplja. Ako nije završila u ugodnom razgovoru mlada anonimna djevojka s romanom Karin Slaughter na koljenima završiti će u dnevniku. A da neće ni znati.

Na sljedećih petstotinjak stranica mnogi će tako završiti. Bilježeći markere vremena Zima bilježi književne promocije i tribine, koncerte u javnom i privatnom prostoru, kazališne predstave i kino projekcije, pročitane knjige i pročitane novinske tekstove, ručkove u Vinodolu, kave u Maloj kavani, kasne večere u restoranima duž jadranske obale ili večere kod prijatelja, soareje, prijateljska druženja, jutarnja i večernja, cjelodnevna i cjelonoćna, menije u Dubrovniku i Lošinju, vinske liste na Hvaru i Krku, nogometne rezultate i političke događaje, obljetnice, osmrtnice, poruke preminulih, citate, vlastite komentare, ekskurse o književnosti i povijesti, glazbi i geopolitici, bilježeći stotine i stotine imena, tisuće, više ili manje znanih ili neznanih, onih koji su bili prije nas, onih koji su s nama, i onih koji su nas upravo napustili, i tako sve do malih, privatnih zapisa, o čišćenju snijega u zagrebačkim Utrinama, ili kupanju na plaži na Susku.

Naposljetku upravo ovo posljednje kao da postaje najopipljivijim markerom vremena: njegova trenutka, njegove prolaznosti. Ni Hasanbegović ni Trump, ni odlazak Bowiea ni odlazak Castra, pa čak ni dugačke liste konzumiranih menija i vinskih listi, ne fiksiraju vrijeme koje je prošlo kao ti ne-historijski događaji godine 2016. Godine kada je Aleš Debeljak stradao u nerazjašnjenim okolnostima u prometnoj nesreći na auto-putu kod Kranja, kad je umrla Jagoda Kaloper s kojom je autor još nedavno osvojio nagradu za plesni nastup; godine u kojoj je Zima uživao u čišćenju snijega nakon što je prošle noći teško zaspao, sav u strahu da se neće na vrijeme probuditi za svoju građansku obavezu.

Srećom, ustao je na vrijeme, pronašao nakon dužeg traženja ključ od ostave s lopatama za snijeg, očistio sustanarima i sugrađanima prilaze haustoru; baš kao što je i na Hvaru nakon prijepodnevnog ispijanja raznovrsnih rakija – srećom! – na vrijeme stigao ručati, pravi dalmatinski jelovnik, paštu s dagnjama, i trage, ribu koja se mrijesti u južnom Jadranu; uz crno vino koje se podrazumijevalo… Ovaj „srećom“, smješten između niza alkoholnih nektara i niza dalmatinskih ambrozija, možda je i najupečatljivija riječ dnevnika. Zima na snijegu, Zima u zimi, lijepo se smjestio u dnevniku. Zima u kulturnom životu Zagreba vječno je proljeće kulturnih zbivanja tzv. metropole. No hedonistički Zima, gastronomski Zima, spašen u posljednji trenutak između niza rakijica i slijeda dalmatinskog ručka, otjelovljen u riječci „srećom“, e tu smo već kod samog srca „Dnevnika jednog mitomana“.

Zimin esejizam, komentari, uopće Zimina „javna sfera“ dnevnika, nije za guranje u drugi plan. Pojedini ekskursi, primjerice o Americi, njenoj geopolitici, globalnoj dominaciji, o onima koji „vjeruju da su sekularni izdanak izabranog naroda, identificirajući čistoću slobodarskih ideala sa svojim prljavim i podjednako krvavim profitima“, izvanredno su formulirani stavovi. Zimin umirovljenički „carpe diem“, neumorno participiranje u kulturnom životu, uopće životu, njegova bjelosvjetska svakodnevica u ne tako bjelosvjetskoj zemlji, fantastičan je primjer aktivne, ispunjene, sve samo ne mirne mirovine. Ali ovaj put prednost ćemo dati „privatnoj sferi“ dnevnika. Malenim sličicama, malenim riječima, koje otvaraju vrata literarnih prostora.

Bez mnogo toga „Dnevnik jednog mitomana“ može funkcionirati. Možemo ga zamisliti bez nekih važnih esejističkih ekskursa ili pojedinih dnevno političkih zapisa. Ali ne možemo ga zamisliti bez osobnih ekskursa. Kada bi iz „Dnevnika“ izvukli njegove male, osobne trenutke, narušila bi se fina ravnoteža između javnog i privatnog, historijskih i ne-historijskih događaja. I još važnije, narušila bi se literarna dimenzija „Dnevnika jednog mitomana“. A za nju ozbiljnim piscima, vidimo, ne treba puno. Tu i tamo malo sreće, i jedna lopata za snijeg.

Senzibilni promatrač

Teofil Pančić, Globus, 30. 3. 2018.

Pisca možeš stjerati u kut, možeš ga i otjerati, recimo u mirovinu – mada “pisac u mirovini” zvuči nesklap­no kao “podvodni tramvaj” – ali ne možeš pisanje istjerati iz njega. Evo, neku godinu otkad je Zdravka Zimu malo stjeralo, malo otjeralo iz novina, već i drugog voluminoznog toma njegovih dnevnika: nakon “Dnevnika jednog skribomana” objavio je i “Dnevnik jednog mitomana”. Ne smijem ni pomisliti što će biti treće.

Nema tu mjesta čuđenju. Zima je elitni odvjetak one škole novinsko-feljtonističko-kritičarskog pisanja koja se proteže još od Matoša, a svoje je zvjezdane uspone doživjela s Mandićem i Tenžerom. Tek nešto mlađi od njih, Zima je preživio nekoliko smjena epohalnih paradigmi dosljedno, kako bi se reklo, “držeći nivo”: uvijek suprotiva aktualnim barbarima, navodno lijevim ili nesumnjivo desnim, uvijek za prosvijećenost, toleranciju i kulturu u najširem smislu riječi. Tu riječ, “kultura”, Zima umjereno često rabi, i iz njegova pera (čuj, pera) ona ne zvuči kao floskula: iza te riječi stoji jedan već zamašan opus, neizbrazdan lošim diskontinuitetima, podjelama na “prije” i “poslije” bilo čega. Nije se Zima ni 1990. ni 2000. preobrazio iz Gregora u kukca niti iz kukca u Gregora.

Ali, zašto toliko o “bivšem”, novinskom Zimi, kad je pred nama ovaj dnevničarski? Zato što je ovaj dnevnik s jedne strane posve normalan nastavak autorova nadničarskog pisanja za novine: ima tu književnih (i glazbenih, kazališnih, filmskih) kritika i eseja tek diskretno zakrabuljenih u formu dnevničkih zapisa, ima britkih, jasnih, principijelnih komentara hrvatske i globalne političke, društvene i kulturne stvarnosti koje bi i dalje ispunjavale Zimine kolumne – da ih ima gdje pisati. Recimo, bujanje desnice, nimalo spontano već vrlo namjerno uzgojeno i ciljano ispušteno u okoliš poput kakvog oblaka toksina, jedna je od trajnih Ziminih opsesija: inspiratore, važne protagoniste i dežurne klaunove neoustaške kohorte, ali i neokonzervativne rekonkviste generalno, Zima pomno prati, analizira i smješta ih tamo gdje spadaju, mahom bez gromkih riječi – jer on nije od takvoga, vehementno fajterskog senzibiliteta – ali nedvosmisleno, bez ostatka. Tako je i kada piše o “široj slici”, onome što se događa u tzv. velikom svijetu, od Brexita pa do Donalda Trumpa, koji će se već početkom te Zimine dnevničarske godine pojaviti kao diskretna, daleka, pomalo nadrealna (jer – neće valjda?!) prijetnja izdaleka, da bi onda narastao i narastao kao tijesto sve dok ne preplavi sve i useli se u Bijelu kuću...

Zima je, dakle, i dalje ono na što nas je navikao: senzibilni promatrač “prirode i društva” čiji će vam uvidi biti dragocjeni i onda kada se ne složite posve s njima. A to je jedna od najbitnijih osobina izuzetnog novinskog pisca: da svoje čitatelj(ic)e održi i zadrži u svojoj orbiti samim svojim pisanjem, diskurzivnom snagom koliko i suptilnošću, jasnim svjetonazorom koji je puno više i dublje od seta štreberskih fraza bilo kojeg usmjerenja, osobnom vertikalom koju neokrznutu pronosi kroz sve bure i oluje epohe.

Na drugoj strani, dnevnik je forma koja omogućuje, pa i zahtijeva, pristup osobnom, intimnom, mada ne nužno i privatnom. Zima kao dnevničar ne gnjavi (životu, ali ne i tekstu neophodnim) banalnostima svoje svakodnevice, osim tamo gdje one uistinu transcendiraju puku privatnost i postaju relevantni primjeri općeg stanja. Piše o svojim putovanjima, mahom ka Jadranu i otocima kojih mu nikada nije dosta, i pouzdan je putopisac, pomno nabraja svoje gastronomske utiske, ali ne zato da bi nalikovao ovim odurnim “gastrokritičarima” koji su prenapučili javni prostor, nego zato što je to prirodna pratnja jednoga shvaćanja života, jednog biofilnog, nenametljivog hedonizma. Zima, dakle, u dnevničarenju ima mjeru: to je mjera zanimljivosti i bazične pristojnosti. A ni debljina knjige nije neumjerena, kako bi se možda moglo pričiniti: kada jednom krenete, surfa se lako i brzo i traži se još.

  1. "Prosim lepo, bi se ja mogel sesti?" Iz knjige Zdravka Zime Dnevnik jednog mitomana Vozim se tramvajem, iako bih se u ovo doba i po ovakvoj vrućini radije vozikao brodom. Po moru, naravno. Na Jelačićevu trgu u kola ulazi gospodin u poznim godinama. Jedva hoda, pridržavajući se za štap. Na prvoj kantridi, tik do vozača, smjestio se petnaestogodišnjak. Valjda vidi starca, ali nije mu ni na kraj pameti da se digne ili da mu ponudi mjesto.  „Prosim lepo,