Djevojka koja se igrala vatrom

Special cijena 161,10 kn Redovna cijena 179,00 kn
  • Jezik izvornika: švedski

  • Prijevod: Željka Černok

  • Broj stranica: 628

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266166-8

  • Naslov izvornika: Flickan som lekte med elden

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 015 g

Romani koji su promijenili način na koji se čitaju krimići.
Lisbeth Salander – djevojka s tetovažom zmaja – može biti izrazito nasilna. Mikael Blomkvist to zna, jer toj njenoj osobini duguje svoj život. Pred objavljivanje stravičnog izvješća o traffickingu ubijeni su mladi novinar koji radi s Blomkvistom u Millenniumu i njegova djevojka kriminologinja, a svi dokazi pokazuju u jednom smjeru. Lisbethini su otisci na oružju kojim je počinjeno ubojstvo. Ali Blomkvist zna da ona nikada ništa ne čini bez razloga, a ovdje ga ne vidi. Žrtve su bile njegovi prijatelji. Ali Lisbeth je to isto. Nesumnjivo, riječ je o nečemu mnogo mračnijem...

“Jedna od najoriginalnijih junakinja u kriminalističkoj književnosti... Atmosfera uzbudljive enigme koja je prati pojačava se sa svakim zaokretom Larssonove nemilosrdne proze.”
Boyd Tonkin, Independent

Djevojka koja se igrala vatrom rijedak je slučaj – nastavak koji je čak bolji od prvog dijela.”
Louise France, Observer

“Kao i većina važnih pisaca našega doba Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.”
Miljenko Jergović

30.10.2009.

Moćan ženski lik u napetoj kronici švedskog društva

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 27.10.2009

Upravo je objavljen prijevod romana Djevojka koja se igrala vatrom, drugi dio slavne trilogije švedskog pisca

Dogodilo se trostruko ubojstvo: hicima iz istoga kolta likvidirani su novinar koji se bavio istraživanjem prostitucije, njegova partnerica koja je na sličnoj temi doktorirala i advokat koji je, između ostaloga, radio kao skrbnik Lisbeth Salander, glavne junakinje Larssonove trilogije.

Na nju će pasti policijska sumnja, u istragu koju vodi inspektor Bublanski, neobičan čovjek, židovski vjernik koji povremeno dođe na posao s jarmulkom na glavi, uključit će se i Lisbethin prijatelj Mikael Blomkvist, novinar i suvlasnik časopisa Millenium. Usprkos dokazima, otiscima prstiju na drški revolvera i činjenici da svi tragovi vode prema njoj, Blomkvist ne vjeruje da je ona ubojica.

Kockarska ovisnost

Tako počinje roman Djevojka koja se igrala vatrom, čiji je prijevod nedavno objavljen u izdanju zaprešićke Frakture. Njegova priča odvija se u nizanju fabularno zaokruženih scena, gdje svaka funkcionira kao nedovršena kratka priča, čije će odloženo razrješenje čitatelja vući k sljedećoj sceni. I tako, bez znatnije izmjene ili usporavanja tempa, na šestotinjak furioznih stranica, koje se pročitaju u letu između jednoga i drugog posla, u aerodromskoj čekaonici, autobusu, tramvaju i vlaku, s onom vrstom unošenja, uživljavanja i ovisnosti kakve, obično, ne vezujemo za čitanje knjiga, niti za bilo kakvo drugo čitanje. Prije će to biti nalik na kockarsku ovisnost, recimo onu davnu o poker aparatima, koja bi nas znala obuzeti krajem osamdesetih. Način na koji Stieg Larrson uz svoj tekst vezuje čovjekovu pažnju svakako ne spada među uobičajene literarne strategije, one iz sfere visoke beletristike, ali ni one iz žanrovske i lakopotrošne proze, no to sigurno ne čini glavnu kvalitetu romana.

Film 19. stoljeća

U idejnome smislu trilogijom Millenium Stieg Larsson vratio se devetnaestostoljetnom romanesknom idealu. Njegov je roman slika švedskoga društva s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća, ispripovijedana na takav način da književni tekst počinje funkcionirati na način koji je vrlo točno i precizno odredio sarajevski profesor i prozni pisac Tvrtko Kulenović, kada je rekao da je roman u žanrovskome smislu zapravo bio film devetnaestog stoljeća. Postavljajući tako svoj spisateljski ideal, Larsson je, rekle bi budale, na arhaičan način pristupio priči svoga romana, ali i samoj ideji o književnosti. Budale naime vjeruju, čak i kada se na naš užas bave književnom kritikom, da se čovječanstvo, a onda i roman kao metafora velike čovjekove priče, nalaze u stalnoj mijeni koja nužno vodi prema napretku, i tu budalama pomoći nema. Njihova pamet vazda je u zaostatku od nekoliko stoljeća za njihovim stražnjicama, koje će u bolju i savršeniju budućnost brže stići i od crvenih zastava komunizma.

Štokholmska priča

Larssonov roman je vrlo precizno ambijentiran, on je ibsenovski, strinbergovski ili bergmanovski, a nikako holivudski. Sve važne reference u njemu su ili švedske ili barem europske. U svijetu u kojem on smješta svoju priču važnima bivaju nevladine udruge za ljudska prava, kalibar revolverske cijevi iz koje je upucan Olof Palme, film “Lilja 4ever” Lucasa Moodyssona, odnosi vladajućih stranaka u Švedskoj... Kriminalistička priča, kao i triler, u ozbiljnijoj književnosti, ili kao ozbiljno književno djelo, imaju smisla i bivaju mogućima jedino ako su pisani po matrici društvenoga romana, unutar jednoga vrlo konkretnog, lokalnog društva. “Djevojka koja se igrala vatrom doista je štokholmska priča, u kojoj su toponimi konkretno predstavljeni, a svaki vremenski odsječak romana je i fragment stvarnog društvenopolitičkog vremena.

Stieg Larsson voli neobične, žive i frustrirane likove. U Lisbeth Salander već smo se imali prigodu zaljubiti u prvome nastavku trilogije. Njezina androgina erotičnost, poigravanje fizičkom ružnoćom koja zapravo nije ružna, nego je fetišistički privlačna, nepodnošljiv karakter, mušičavost, emocionalna oštećenost i socijalna razorenost, u čitatelju bude onu - opet vrlo starinsku - navadu da književni lik doživljava kao neku vrstu junakinje naših dana, metaforične i stvarne. Osobno sam, u pola čitanja, zvjerao po rimskome aerodromu, e ne bi li među putnicama što poput skakavaca i lastavica letaju i skaču s kontinenta na kontinent prepoznao Lisbeth Salander.

Muškarac koji ne vjeruje u njezinu krivnju, Mikael Blomkvist, Larssonov je alter ego, te samim time je na neki način i čitateljski alter ego. Ovo, vjerojatno, jest muški roman, kao što Larsson - bez ikakvih predrasuda, ili upravo protivno svakoj predrasudi - vjerojatno jest muški pisac. Ne identificiramo se, naime, s životnom nesrećom i stradanjem Lisbeth Salander, jer takva identifikacija nije moguća iz niza psiholoških ali i kulturoloških razloga, nego se identificiramo s čovjekom koji vjeruje u njezinu ispravnost i u ispravnost svijeta koji ona predstavlja. Larsson je ljevičar, napomenimo to još jednom, i sklon autsajderima svake vrste.

Lis ima djevojku

Naravno, hrvatski čitatelj žali, i to gorko, što Hrvatska nije Švedska, bez obzira na to što je trilogija Millenium freska jednoga zlog, naopakog, bezdušnog i korupcijom premreženog društva. Međutim, Lisbeth je seksualno neopredijeljena, njezina povremena djevojka Miriam Wu lezbijka je koja uživa u sadomazohističkom inventaru, u čemu, opet, nema ničega jako čudnog ili znakovitog. Neki su u ovoj priči pederi, neke žene, uz znanje svojih muževa, imaju ljubavnike... Izmjenjuju se, tako, prizori običnoga, puno slobodnijega društva nego što je naše, u kojemu je nenormalno i neprirodno samo ono što je doista nenormalno i neprirodno.

Euforične kritike

A Millenium je, to dosad još nismo rekli, časopis Mikaela Blomkvista. Politički nezavisni magazin, koji se bavi korupcijskim, društvenim i političkim aferama, na krajnje angažiran investigativni način. Dakle, nešto što u Hrvatskoj ne postoji, niti je ikada postojalo. Istina, kad se baviš nedopuštenim temama onda te, kako čitamo u ovome romanu, i u Švedskoj katkad ubiju. Millenium je i neka vrsta nepotkupljive crnokronikaške sekte, kakva je, čisto tematski i žanrovski, u Hrvatskoj nezamisliva. Možda bismo samo Dušana Miljuša uspjeli zaposliti u Milleniumu.

Kritike za drugi dio trilogije svugdje su bile euforično pozitivnije nego za prvi. Valjda zato što su se u međuvremenu kritičari navikli na Larssona. Zapravo, knjiga je kao i prva. Važna, dobra i velika.

16.12.2009.

Planetarni hit o djevojci koja ne želi postati žrtva

Globus, Robert Perišić, 04.11.2009.

DJEVOJKA KOJA SE IGRALA VATROM Drugi nastavak planetarno popularne trilogije nedavno umrlog švedskog pisca koja kombinira krimi-roman s feministički osviještenim stavom

Stieg Larsson knjižarski je fenomen desetljeća, romane iz njegove trilogije Millennium – prvi je objavljen u Švedskoj 2005. – dosad je kupilo 12 milijuna čitatelja, s tim da su veliki jezici s prevođenjem dosta kasnili: globalni trend se zahuktao tek lani, pa se nastavci širom svijeta, evo, još prevode, tako da ova brojka nije ni blizu definitivne. Larsson pritom zaista nije imao sreće – umro je od srčanog udara, u pedesetoj godini, tek što je završio trilogiju, ne doživjevši ni objavljivanje prvog romana Muškarci koji mrze žene. Samo taj roman u Švedskoj je prodan u 3 milijuna primjeraka, što je otprilike kao kad bi netko u Hrvatskoj prodao milijun i pol knjiga, a to je potpuno nemoguće – dok svaki treći Šved kupi hit-knjigu, dotle u nas to neće učiniti ni svaki trideseti (što bi činilo “nemogućih” 150.000 u Hrvatskoj), nego u najboljem slučaju svaki stoti, ako se radi, recimo, o vrućoj Celzius-literaturi kao graničnom slučaju s kioska (oko 40.000 znatiželjnika), što su zapravo zapanjujuće male brojke. Hm, optimistički rečeno: hrvatska izdavačko-knjižarska industrija itekako ima prostora za rast. Doista, kako se knjige, unatoč elektronskim prijetnjama, ipak još ne čitaju na ekranu, možemo u ovom segmentu očekivati solidnu gužvu, u EU-perspektivi i ulazak stranih lanaca, pa će se onda kapital marketinški potruditi i već nekakvom kampanjom natjerati domaćeg potrošača u knjižarski kut, jer nema baš svugdje prilike da se potrošnja poveća za desetak puta...

Dobro, vratimo se Larssonu i njegovu krimi-trileru Djevojka koja se igrala vatrom, drugom dijelu Millenniuma, koji prati opet iste likove: istražiteljskog novinara Mikaela Blomkvista, više-manje klasičnog pozitivca, nekorumpiranog borca za pravdu i medijsku istinu, te Lisbeth Salander, neobičnu djevojku koja se doima predodređena da bude žrtva – sitna, iz disfukcionalne obitelji, socijalno neprilagođena, proglašena je psihički zaostalom, te joj je, kao “poslovno neposobnoj”, dodijeljen skrbnik koji je (u prvom dijelu) seksualno zlostavlja... Lisbeth Salander, međutim, ne pristaje na ulogu žrtve i uvijek nakon svega izlazi kao pobjednik – to je ona dramatska, emotivna baza, differentia specifica koja privlači čitateljstvo, jer je ovdje posrijedi stara borba Davida i Golijata, s tim što je David ovdje žena. Larssonovi krimići su, naprosto, emancipatorska feministička proza – nije ovdje tek riječ o dobrom zapletu ili nekakvom općenitom umijeću pripovjedanja – nego i o implicitnim vrijednostima koje se u našim knjigama rijetko osjete, još manje se kritički analiziraju, pa nije ni čudo što poneki likovi iz hrvatske, čak i “ženske”, komercijalne proze – po pitanjima samopouzadnja za Larssonovima kasne stotinjak godina.

Nepristajanje na ulogu žrtve, odbacivanje cijele te patetike, osnovni je gard borbene Lisbeth Salander, a podrška koju ona ima u Mikaelu Blomkvistu, novinaru, pravdoljubivom “predstavniku javnosti”, kao i još nekim likovima – to je već slika jednog društva čiji tipični fikcionalni izdanak svakako nije sponzoruša, ta arhetipska negativka iz tranzicije koju virusne red-emisije promoviraju u svrhu zgražanja, po kojoj iritantno pljuju reperi i reperice nesposobni da uoče ijedan drugi oblik socijalne ženskosti (jedan je, istina, napisao dirljivu pjesmu o mami). Diskurs o sponzorušama, usput rečeno, ogledalo je dobrovoljnog ekonomskog podčinjavanja u ovom društvu, za što smo, nakon dubinskih analiza, našli krivca – zgodnu ženu. Svijet iza kojeg stoji feminist Larsson (jer i muškarci, u zagovoru ravnopravnosti, mogu biti feministi) dijametralno je suprotan tome: ovaj švedski duh time je osvojio svijet, jer je evoluirao krimi prozu, tradicionalno mačoidnu, i premjestio joj moralističko težište. To je otvorilo još neke sfere: ravnopravni odnosi među likovima stvaraju i zanimljive veze, ne toliko romantične koliko ljudske, tako da zaplet nije ono jedino ovdje zanimljivo: tu je i cijeli jedan društveni roman... Nije tu toliko važno švedsko – “hladno, al standard...” – društvo, nego pogled pisca, Larssonov svijet u kojem se može, očito, širom svijeta “kulturološki” participirati, sve pod geslom: nas i Šveda 12 milijuna.